Milica Nikolić

Marina Trumić: Dnevnik

Sarajevske Sveske br. 45-46

Marina Trumić našla se u egzilu u Varšavi, sa svojom porodicom, radila je kao lektor na Varšavskom univerzitetu i vodila sve vreme dnevnik. Njen sin ga je, posle smrti svoje majke, dao Sarajevskim sveskama.
Iščitala sam ga, puna pijeteta i divljenja za spisateljicu koju, nažalost, nisam čitala. Danas saznajem da je napisala nekoliko knjiga proze: Između mene i tebe, Daleko proljeće, Lirski dnevnik Marije Višnjevske, Čežnja i daljine, te zbirke poezije Između Varšave i Sarajeva, Cipele za Mona Lizu.
Možda ću uspeti da ih dobavim i sigurna sam da ću uživati u odličnoj literaturi.
U ovom trenutku pišem o njenom varšavskom dnevniku za broj Sarajevskih svezaka koji će biti posvećen egzilu, sa osećanjem da moram ispričati jednu kritičku storiju o sličnosti i razlikama sa životom i sudbinom druge jedne Marine – „moje“ – Cvetajeve. Obe su bile u prinudnom progonstvu – „moja“ Marina u Češkoj i Francuskoj – Marina Trumić u Poljskoj. Obe su imale sinove. Čitaoci kojima su poznati život i sudbina Marine Cvetajeve moći će sami da porede i zaključuju.
„U tuđini“, kaže Marina Trumić, „jer Poljska za mene jeste debela tuđina, čovjek je prepušten najviše sam sebi, nema onog okruženja sastavljenog od rođaka, prijatelja, komšija, poznanika, onih kojima si poznat po čuvenju, niko ti neće ni odmoći ni pomoći, niko se založiti za tebe zato što te voli, što je poznavao oca ti ili majku, što je s tetkom išao u školu, što ste sjedjeli u istoj klupi, što ste se nekad ljubili u parku, zajedno studirali, išli u teatar, na izložbe, u istu kafanu... Ne, toga nema u tuđini, tu si ti samo bespomoćan i go, možeš dakako računati na pravu, ljudsku, solidarnost i sućut, ali neke svoje stvari nikad riješiti nećeš, naći ćeš se pred zatvorenim vratima u gluhoj tišini, nikom se nećeš moći požaliti na odgovornom mjestu niti će te tamo pustiti.“
„Nisam više mlada i jednom će, možda brzo, doći trenutak da ne mogu više raditi. A ko će tada u našem lažnom miru imati prava da odlučuje ko se može a ko se ne može vratiti na svoje ognjište... Niko nas neće, a posebno naša braća, jer smo siromašni i bez društvenog značaja... Zabole me neki prizori, neke situacije, neke kuće, neka lica, neka sitnica obična (džezve poređane po veličini, bokal s vodom), što me podsjeti na prošli život, nešto što liči na moje „mrtve“ uspomene.
... Kako je tačno napisala D. Maksimović: „Nemam više vremena.“
... Moje unutrašnje i moje vanjsko vrijeme su u saglasju u trenucima kad osjećam vječnost i neumitno prolaženje. Ali ja , iznutra, tako rijetko se čujem, umjesto toga govori moje vanjsko ja, koje ne samo da je uplašeno, već je i lažljivo. Zašto mi sa Balkana stalno moramo da se opredjeljujemo, i to pompezno, sudbinski, najčešće onako kako neki drugi, željni vlasti, to od nas traže. Više volim da mi bude dosadno u Švicarskoj nego da se zabavljam na Palama. Ne radi se jedino o tome šta je bolje, a šta gore, već šta meni više odgovara. Nevjerovatan narod, između ljubavi i mržnje nema predaha...
... Zdravlje mi ne vrijedi ni pet para.
... Oduvijek sam sama određivala koliko pripadam drugima. Granice moje unutrašnje slobode čuvala sam kao oko u glavi. Budući da su one drugima bile nepoznate, mogla sam ih čuvati ili sačuvati. Da li sam ovako bez ičega, bez pisama, uspomena, fotografija, čovjek bez prošlosti?
Nesretna sam što moram toliko da radim. Šta me održava u ovakvom životu? Inercija! U mojoj domovini u ovo doba već je pravo proljeće. A ovdje kiša, vjetar, tmurno nebo, hladno.
Ovo pisanje postalo mi je narkotik, ali, na žalost, zadovoljava svu moju potrebu za pisanjem. Zamijenila sam noć za dan. U sred noći, sasvim budna i bez uobičajenih fizičkih i duševnih bolova, čitam.
Strah me je od svega, od toga me boli stomak, da neko sebi nešto ne uradi, da će mi se ljubav još desiti i da neće... da će se nešto desiti, da će se neko od Poljaka naljutiti na mene... Bojim se starosti, da će biti ružna, da neću moći raditi, da nikad neću ništa čestito napisati, da sam intelektualno osrednja. Bojim se vjetra, studeni, ružnih riječi, negativnih zračenja, uroka, pretjerane brige, svega.
Na večeri posvećenoj Sarajevu u PEN-u pročitan je moj odlomak iz dnevnika pisan u Varšavi još 1967. godine. Dobro je zazvučalo. Trenutak poslije čitanja sjedila sam tako gola, sama i ranjiva, kao puž bez kućice.
Moj život ovdje prolazi u stalnom strahu – hoće li mi produžiti ugovor, hoću li imati dovoljno para, hoću li se kome na institutu zamjeriti ili nekom od poljskih prijatelja, hoću li nešto pokvariti... jesam li dobar lektor... Od tog suludog straha stomak mi je u stalnom grču a koncentracija sve slabija... mozak kao da polako otkazuje, nekako je podivljao, otrgnuo se, oteo.
... Pa gdje ja onda pripadam, a svi me tjeraju, i ovdje, u pripadnost.
... Ja prolazim kroz život sa svojom idejom o njemu, sa svojim vidom, svojim srcem, i neka tako i ostane. Svjesna sam predobro zla, ali me ono ne zanima. I neka tako ostane.
Toliko sam zrela da mogu živjeti bilo gdje i sama. Sudbina se sa mnom grdno našalila.
Studenti bolje poznaju moje lice od mene same. Strašno je to, osjećam se tako gola i tako nezaštićena pred njima... Ja se ponekad šalim sa njima, ali dokle se možeš šaliti, ma koliko širok, objektivan i kritičan bio, na račun svoje porodice, jezika, zemlje, prošlosti.
Najveća raskoš za mene je vrijeme, osjećaj da prolazi, poput pijeska među prstima, i stoji. Kad sam svjesna svega i u miru sa sobom, i najveća moja tuga i užas dolaze otud što znam da vremena nemam, i imam ga sve manje.
O, Bože, kako sam umorna... Više nemam smisla ni za svoj strah. Ispraznost moga života ovdje i mene samu preneražuje.
Budim se sa tim nečim u prsima i grčem u stomaku...
Svi, pa čak i dobronamjerni, uzimaju ti po komadić tebe, tvoje slobode, dostojanstva, tvog ljudskog prava da budeš drugačiji, tvog prava na uspomene, na nezadovoljstvo, neslaganje, ljubavi i netrpeljivosti. Očekuju od tebe ipak uvijek zahvalnost. Svi žele da te ponize, da se ponašaš prema njihovim uvjerenjima, uzorima, stereotipima, očekuju od tebe da si siromašan, ružan, jadan.
Zato najviše volim biti sama, ali ni to ne daju... Ja moram biti korisno nesretna, sve drugo je bogohuljenje i meni, emigrantu, nedopušteno. Znači dozvoljavaju da me boli tijelo, to je čak poželjno, a duša, njena bol mora biti usmjerena, razumljiva svima, inače sam osuđena.
Izgubila sam šansu da umrem mlada, a to je jedna od najvećih šansi koju u životu dobivamo.
Što duže živim ovdje, više slušam i čitam ljude oko sebe, moja nada da ću ikad naučiti govoriti i pisati poljski tako da bih na njemu stvarala sve je dalje.
... Najbolje je šutjeti.
April je, a drveće nikako da propupa. Kako kasno ovdje počinje proljeće.
Znači moraš se pomiriti sa besmislenim ponavljanjima raznih rituala i licemjerjem koje je strašno ali potrebno.
Žrtva ne može da se žali. Postoje samo krik i tišina. Sve troje smo sve više izgubljeni. Ponašamo se kao pravi emigranti.
Meni trebaju prijatelji koji će me saslušati i razumjeti, a ne koji će mi objašnjavati ono što i sama znam.
Teško mi je pisati pisma jer mi sve izgleda glupo.
Podijelili smo se na one koji imaju ili nemaju šta jedni drugima da kažu.
Strah me je da se moji prijatelji ne naljute na mene ako im kažem šta stvarno mislim, osjećam, čega se bojim i kakve su mi dileme.
I sam spomen na to da sam živa tjera me na plač.
Moja ravnodušnost, ili nemoć, ili strah, ili sve to zajedno.
Prije sam pisala riječi i rečenice prirodno, kao što dišem, a sad mislima: to je pridjev, apozicija, kondicional, glagolska imenica. Strašno... A jezik mi je nedovršen, nikakav, premalo izraza, premalo prijedloga, nespretna kongruencija. Problem je što sve slabije pamtim. To je od stresa, tješim se, od umora, prenapregnutosti, rastresitosti, od želje za bijegom. Čitam, slušam, a informacije klize, cure, otiču, i ja sam nemoćna.
V. pita: Kako vi možete ovdje izdržati. Tako je sivo. Mogu izdržati svugdje iako više buljim u TV nego što živim.
Bolesna sam od hroničnog nespavanja i umora.
Uistinu, ja se ovdje bojim, naročito onih od kojih to zavisi, reći da sam bolesna i umorna te da ja radim već 32 godine. Jer bi oni mogli pomisliti, i to s pravom, da više nisam sposobna za rad. Ja sam u situaciji da nemam prava na bolest, na umor, a ni na radost, uživanje. Ja treba da radim kao švajcarski sat, i da sam pritom nečujna.
Pokora je živjeti u zemlji sa ovakvom klimom. Pokora je živjeti u ovakvoj situaciji. Pokora je uopće živjeti a ne biti još spreman za odlazak.
Uzimam svoj obligatni „lijek za strah“, alkohol. Kakav mi je pri ruci, svejedno.
Juče a i prekjuče razmišljala sam o načinu svoje smrti ili kako da sebi oduzmem... Nisam mogla da se odlučim.
Probudim se tako i čini mi se da se bojim svega i svačega.
Ako cvijeće ne može da govori, ne znači da ne pati. Ono mi uzvraća ljubav.
Sjetim se naglo slike u osnovnoj školi, mi na izletu, na proplanku iznad Sarajeva, sa učiteljicom Jelkom Bumbić, beremo cvijeće, i ta me slika boli dok traje.
Moja glava i moje tijelo puni su straha. Strah me je da će mi nestati para, da ću izgubiti posao, da ću se razboljeti... Strah me od nesporazuma, nevremena, nevolja, nesreće, bijede. A o strahu od smrti da ne govorim, o njemu ne znam šta da mislim. Bolesna sam od sasvim drugog, prizemnog straha... Bojim se rada, početka semestra, umora, nesanice, starenja, kad više ništa nikom neću značiti kao žena.
Bojim se studenata, ljudi, svega. Bojim se sadašnjosti isto koliko i prošlosti i budućnosti. Bože, nauči me da imam pozitivne misli. Osjećam kako se moje tijelo razilazi, nisam više u stanju da ga držim na okupu. Boli me svaka koščica. Bojim se da su sve priče ispričane, da nemam više nikome ništa reći.“

Treba li da na uobičajen način rezimiram sve što sam napisala za Dnevnik čitanja? Osećam da nije potrebno. Marina Trumić je dovoljno rekla o sebi, svome daru, svome životu i svojoj sudbini (nesreći). Verujem da sam, birajući najimpresivnije odlomke, učinila dovoljno da ispunim želju urednice Sarajevskih svezaka i predstavim M. Trumić u broju posvećenom egzilu – razlikama i sličnostima onih što su preživeli izgnanstvo.
Ali moram dodati još nešto: Ova Marina Trumić i ona koju je objavila Vojka Đikić u Sarajevskim sveskama u rubrici Moj izbor: Marina Trumić Dnevničke bilješke (27. 10. 1991. – 1. 12. 1991) kao da nisu iste osobe. To je „rana“ Marina, za koju Vojka Smiljanić-Đikić kaže:
„Gotovo bojažljivo, i bukvalno i preneseno, prošla je kroz BiH književnost Marina Trumić... pesnik, putopisac... koja nas je zadužila velikim brojem knjiga... i ispričala kako je u jednom od onih kišnih prolećnih dana u redakciju došao njen sin, toliko joj sličan, pomalo nesiguran kao i Marina, sa tekstovima u rukama. Pronašao ih je među Marininim papirima posle njene smrti i doneo u Sarajevske sveske.“ Sticajem okolnosti koje za ovaj tekst nisu važne, nisam bila upoznata sa ovim tekstom i Marininim dnevnicima iz ranog perioda.
Hoću samo da kažem: to je Marina Trumić iz mlađih dana, puna elana i stvaralačke energije, a ova o kojoj beležim danas je Marina umorna, nesrećna, koja ne želi više da živi i „ne ume da piše“, ni da govori – iako, naravno, ume i jedno i drugo. Evo još jedne sličnosti sa Marinom Cvetajevom, dva različita a ipak slična života. Verujem da će i njeno vreme doći, kao što je sa toliko zakašnjenja stigla literatura i životna priča Marine Cvetajeve.