Miško Šuvaković

KULTURALNA POLITIKA I MODERNA UMETNOST OD SOCIJALISTIČKOG REALIZMA DO SOCIJALISTIČKOG MODERNIZMA - SLUČAJ SOCIJALISTIČKE JUGOSLAVIJE 1945-1991.

Sarajevske Sveske br. 51

Binarna hladnoratovska politika

Hladni rat (engl. Cold War, rus. Холодная война) bio je politički i ekonomski sukob između Sjedinjenih američkih država i Sovjetskog saveza između 1946. i 1991. Zapadni saveznici su oformili Severnoatlatntski vojni savez (North Atlantic Treaty Organization, NATO) sa sedištem u Briselu 4. aprila 1949. Varšavski pakt (Warsaw Treaty Organization of Friendship, Cooperation, and Mutual Assistance) je osnovan 14. maja 1945. godine. SAD su finansirale obnovu ratom razorene Evrope, a saglasno takozvanoj “Trumanovoj doktrini” (Trauman Doctrine). Glavna ekonomska, politička i vojna strategija je bila borba protiv komunizma. Pokrenut je i „Maršalov plan” (Marshall Plan tj. European Recovery Program) za ekonomsku i privredno infrastrukturalnu obnovu Evrope koji je realizovan od 1948. do 1952. godine. Socijalistička Jugoslavija je pristupila Maršalovom planu 1948. na konferenciji u Trstu.

Univerzalna i internacionalna izložba u Briselu je bila poseban izazov, pošto se na njoj odigravao kulturalni, privredni i propagandni rat između dva bloka, ali i, istovremeno, pokušaj uspostavljanja komunikacije i privredne i kulturalne razmene. Američki i sovjetski paviljoni su bili poprište dizajnerskog i arhitektonskog hladnoratovskog međusobnog suprotstavljanja. Na briselskoj izložbi je hrvatski arhitekta Vjensceslav Rihter (Vjenceslav Richter) projektovao i izveo jugoslovenski paviljon. Povodom Svetske izložbe organizovana je izložba posvećena pedesetogodišnjici moderne umetnosti. Izlagali su pored velikih majstora modernizma – Cézanne, Monet, Picasso, Franz Marc, Mondrian, Maljevič, Gončareva, Gabo, Kandinski, Kurt Schwitters, Paul Klee, Diego Rivera itdr. – i, tada, aktuelni umetnici posleratnog modernizma Ben Nicholson, Willi Baumeister, Hans Hartung, Jackson Pollock, Max Bill, Wols, Henry Moore, Barbara Hepworth, te jugoslovenski umetnici Ivan Generalić, Krsto Hegedušić, Petar Lubarda, Vojin Bakić i dr. Izložbom je na izuzetno promišljen način obnovljena zapadna paradigma umetnosti u kojoj su se našli kako apstraktni modernisti, figurativni umetnici modernizma tako i predstavnici socijalnog (Rivera, Guttuso, Hooper, Shan) i socijalističkog realizma (A.A. Deineka, Kukrinski, Brodski, Jablonskaja). Umetnost u vreme hladnog rata je prošla evolucioni put od herojskog i memorijalnog modernizma – na primer, monumemtalni spomenici Ossip Zadkina Razoreni grad (1947) ili Nauma Gaboa Monument za nepoznatog političkog zatvorenika (1952) ili Otakara Šveca Staljinov spomenik u Pragu (1955) – do razdvojenih praksi visokog liberalnog modernizma na Zapadu do socijalističkog realizma, socijalističkog modernizma i neoavangarde na Istoku .

Kulturalna politika socijalističke Jugoslavije: formiranje socijalističkog modernizma

Osnivanje umetničkih udruženja je započelo neposredno po oslobođenju Beograda. Udruženje likovnih umetnika Srbije (ULUS) je osnovano 1944, a reorganizovano je 1945. godine. Održano je deset izložbi ULUSA između 1945. i 1950. Prva izložba Saveza likovnih umetnika FNR Jugoslavije održana je u Modernoj galeriji u Ljubljani februara, u Umetničkom paviljonu u Zagrebu marta-aprila i u Umetničkom paviljonu u Beogradu maja 1949. godine. Drugi kongres Saveza likovnih umetnika Jugoslavije je održan u Beogradu. Uvodni referat je dao Branko Šotra. Politika umetničkih organizacija, a time i usmeravanje umetničkih praksi bilo je u velikoj meri diktirano partijskim direktivama koje su išle posredno preko umetničkih udruženja i saveza na republičkom i federativnom nivou. Prvi kongres Saveza književnika Jugoslavije je održanu Beogradu novembra 1946. Uvodni referat je podneo pesnik i politički aktivista Radovan Zogović sa temom „O našoj književnosti, njenom položaju i njenim zadacima danas“. Drugi kongres Saveza književnika Jugoslavije održan je u Zagrebu decembra 1949.

Na primer, prva izložba u oslobođenom Beogradu je prodajna Izložba udruženja likovnih umetnika Srbije u korist ranjenih boraca održana u Umetničkom paviljoni od 24. decembra 1944. do 10. januara 1945. Izložbeni odbor su činili skulptor Sreten Stojanović, slikar Đorđe Andrejević Kun, slikar Borivoje Stevanović i slikar Jefto Perić. Katalog su uredili slikarka Leposava St. Pavlović i slikar Mihailo S. Petrov. Na izložbi su izlagali Ante Aramović, Danica Antić, Stojajn Aralica, Jovan Bijelić, Bosiljka Beta Vukanović, Vinko Grdan, Lojze Dolinar, Paja Jovanović, Pjer Križanić, Enver Krupić, Petar Lubarda, Milo Milunović, Mihailo S. Petrov, Zora Petrović, Đorđe Popović, Ivan Radović, Toma Rosandić, Ljubica Sokić, Eduard Stepančić, Risto Stijović, Sreten Stojanović, Ivan Tbaković, Anton Huter, Milenko Šerban i dr. Izložba je – ne toliko delima koja su bila različitih opredeljenja od intimizma do socijalističkog realizma i akademizma – pokazala uključivanje umetnika Srbije u novi društveni i kulturalni poredak. Izložbom je, takođe, naznačena propagandna i društveno funkcionalna struktura: borci –> ranjeni borci –> propagandno identifikovanje kulturalne sfere sa NOBom –> revolucionarni humanizam kao kontekst –> i –> prezentovana umetnost kao efekat individualne identifikacije sa novim društvenim vrednostima. Građanski umetnici koji su živeli i radili u okupiranom Beogradu dobili su priliku da stupe na novu socijalističku i antifiašističku umetničku scenu.

Karakterističan primer prisutnosti partijskog rukovodstva kao pokrovitelja ili arbitra u poslovima umetnosti je svakako – uvodni pozdrav Aleksandra Rankovića u knjizi Narodnooslobodilačka borba u delima likovnih umetnika Jugoslavije iz 1958. U uredničkom odboru knjige i edicije su bili skulptor Antun Augustinčić, generalni sekretar Saveza ratnih vojnih invalida Jugislavije Boža Pavlović, slikar Branko Šotra, akademik slikar Đorđe Andrejević - Kun, slikar France Mihelič, slikar Marijan Detoni, slikar Nikola Martinoski, potpredsednik Centralnog odbora Saveza ratnih vojnih invalida Jugoslavije Petar Brajović, slikar Pivo Karamatijević, narodna poslanica Savezne narodne skupštine Spasenija-Cana Babović, književnik Tanasije Mladenović, glavni urednik Invalidskog lista Toman Brajović, narodni poslanik Savezne narodne skupštine Veljko Vlahović, slikar Vojo Dimitrijević i slikar Vuko Radović.

Visoko umetničko obrazovanje započinje osnivanjem ili obnavljanjem visokih škola - umetničkih Aakdemija u glavnim gradovima socijalističkih republika. Vlada FNRJ je donela uredbu o osnivanju majstorskih radionica likovne umetnosti na teritoriji Jugoslavije. Zvanje majstora-slikara su dobili: Krsto Hegedušić, Đorđe Andrejević-Kun i Milo Milunović, a majstora-vajara Antun Augustinčić, Boris Kalin, Vanja Radauš i Toma Rosandić 1947.

Savez likovnih umetnika Jugoslavije je bio izdavač časopisa za likovne umetnosti Umetnost. časopis je objavljivan u Zagrebu. Izašla su tri broja 1949, 1950 i 1951. Odgovorni urednik je bio Branko Šotra za prvi broj, Sreten Stojanović za drugi i treći broj. Tehnički urednik i sekretar uredništva bio je Aleksandar Čelebonović za prvi i drugi broj. Treći broj je tehnički uredio Dušan Ristić. Časopisom Umetnost je postavljen i razvijen koncept socijalističkog realizma. Prva tj. uvodna ilustracija prvog broja bila je reprodukcija slike Bože Ilića Sondiranje terena Novom Beogradu paradigmatsko delo srpskog socrealizma. Za drugi broj uvodna ilustracija je bila reprodukcija skulpture Antuna Augustinčića Maršal Tito. Tekstovima u prvom broju časopisa su postavljene teorijske i poetičke pretpostavke socrealističke umetnosti: Jovan Popović „Idejnost daje krila talentima“ .

Kasnije su pokrenuti brojni časopisi za likovne umetnosti, arhitekturu i dizajn, među kojima su se izdvajali časopis Sinteze iz Ljubljane (pokrenute 1964), Umetnost iz Beograda (pokrenut 1965) i Život umjetnosti iz Zagreba (pokrenut 1966).

Prekid sa SSSRom: nova kulturalna politika

Nakon političkog prekida sa Sovjetskim savezom jugoslovensku politiku su obeležile dve ključne i za to vreme izuzetno inovativne koncepcije: koncepcija socijalističkog samoupravljanja i koncepcija nesvrstavanja.

Socijalističko samoupravljanje je uvedeno Osnovnim zakonom o upravljanju državnim privrednim preduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva koji je prihvatila Savezna narodna skupština 27. juna 1950.

U politici socijalističke Jugoslavije napravljen je obrt od državnog socijalizma ka samoupravnom socijalizmu.To znači da su sprovođene prakse debirokratizacije proizvodnog rada i kontrolisanog tržišta prenošenjem „planske državne politike“ na radničko organizovanje i na iniciranje slobodnog tržišta. Istovremeno, paradoksalno i kontradiktorno, garant sprovođenja debirokratizacije sprovođenjem samoupravljanja bila je birokratska organizacija državnog i političkog, pa i samoupravnog, sistema. Iz te paradoksalne petlje jugoslovenski sistem nije mogao da izađe i da se emancipuje u radikalnom prevladavanju državnog ustrojstva („odumiranja države“) i autodekonstrukcije birokratije kao nosioca društvene moći. Napetost između direktne demokratije samoupravljanja i centralizovanog demokratskog odlučivanja posredstvom birokratizovanih, odnosno, hiperbirokratizovanih institucija ostao je granični horizont socijalističke Jugoslavije do njenog raspada demonstriranog beskrajnim pregovorima i konflikatima partiskih republičkih birokratija na prelazu osamdesetih u devedesete godine dvadesetog veka.

Liberalizacijom tržišta u duhu demokratskog centralizma tj. svesne protivurečnosti decentralizacije tržišta i centralnog uređivanja konteksta tržišta vodilo je ka brojnim protivurečnostima u šezdesetim godinama. Stvaranjem tržišta rada u šezdesetim godinama, pojavio se i fenomen viška radne snage i nezaposlenosti. Jedno od rešenja krize viška radne snage bilo je omogućavanje građanske mobilnosti te odlazak nezaposlenih radnika iz Jugoslavije u Zapadne države (Nemačka, Austrija, Francuska, Švedska) na privremeni rad. Otvaranje granica za individualna putovanja je bilo i otvaranje granica za komunikaciju kultura i razmenu koja će obeležiti Jugoslaviju kao najotvoreniju socijalističku državu u Evropi. Društvena refeleksija o tržištu rada i odlasku na privremeni rad u inostranstvo je dovedena do niza umetničkih reprezentacija u kasnim šezdesetim i sedamdesetim godinama. Na primer, Živojin Pavlović filmom Kada budem mrtav i beo (1967) prikazuje naličije tržišnog socijalizma i raspad „planski organizovane“ privrede ukazivanjem na nezaposlenost, ekonomsku krizu te fatalno razaranje radničke klase itd. Pokazuje se kako planska privreda realnog socijalizma liberalizacijom političkog, ekonomskog i privrednog života dobija krizne odlike nerazvijenog kapitalizma. Slikar Mića Popović je u ciklusu realističkih slika Gvozden prikazao scene iz života gostujućeg radnika (Gastarbeiter, nem). Popović je realistički sa grotesknim i ironičnim iskrivljenjima razrađivao uslove i okolnosti tj. vidljivost otuđenja radnika na gostovanju u inostranstvu – naslovi karakterističnih slika su: Gvozden vrši veliku nuždu pre polaska na put (1970), Gvozden u prenoćištu na putu u SR Nemačku (1970), Druga klasa (1977) ili Gvozden odlazi na privremeni boravak (1978).

Pokret nesvrstanih je nastao kao pretpostavljanje i izvođenje trećeg političkog puta u odnosu na hladnoratovsku blokovsku podelu sveta. Pokret nesvrstanih je nastao i kao efekat dekolonizacije afričkih, azijskih i južnoameričkih društava. Nove države trećeg sveta – Afrika, Azija i Južna Amerika – svoj su razvoj videle u različitim varijantama socijalističke ili ni–kapitalističke–ni-socijalističke reorganizacije tradicionalne i postkolonijalne društvenosti koja se nije poklapala sa evropskim konceptima „organskog“ povezivanja društva, nacije i države. Nesvrstavanje je bilo povezano sa konceptima i praksama antiimeprijalizma i otpora zapadnim i istočnim političkim, ekonomskim i kulturalnim hegemonijama. Pokret nesvrstanih se zalagao za ostvarivanje bitne i odlučujuće uloge Ujedinjenih nacija kao nadnacionalne i naddržavne organizacije čijim radom je trebalo razviti multipolarnu globalnu demokratiju naspram zapadnog imperijalizma i istočnog internacionalizma. Susret državnika budućeg pokreta nesvrstanih se odigrao u jugoslovenskoj misiji u Njujorku za vreme održavanja XV zasedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija septembra 1960. Tada su se susreli Džavaharlal Nehru, Gamal Abdel Naser, Josip Broz Tito, politički lider Gane Kwame Nkrumah i predsednik Indonezije Sukarno. Oformljeno je jezgro država nesvrstanog pokreta: Jugoslavija, Gana, Gvineja, Etiopija, Indija, Indonezija, Mali, Sudan i Egipat. Prva konferencija pokreta nesvrtsanih je održana u Beogradu od 1. do 6. septembra 1961. Na konferenciji su prisustvovali predstavnici 25. država.

U Beogradu je osnovan i Muzej afričke umetnosti 1977. godine. Inicijalnu kolekciju muzeja je sakupio diplomata dr. Zdravka Pečar sa suprugom Vedom. Galerija umjetnosti nesvrstanih zemalja Josip Broz Tito u Titogradu, odnosno, Podgorici je osnovana 1981. godine.

Anticipacija socijalističkog modernizma

Izložba Petra Lubarde, u Umetničkoj galeriji ULUSa u Beogradu održana od 1. maja do 1. juna 1951. godine, bila je jedna od prelomnih izložbi kojom je označeno odstupanje od socrealizma ka socijalističkom modernizmu. Ovom izložbom je pokazan put likovnog ili pikturalnog apstrahovanja koji je postao bitni znak socijalističkog modernizma. Put preobražaja slike kao slike prizora je vodio od slike Motiv iz primorija ka asocijativnim kompoziocijama , na primer, Kvrgava stena, Kamena pučina ili Durmitor.

Sasvim ranih pedesetih godina odvajanjem Titove Jugoslavije od Istočnog bloka i odbacivanjem direktnog uticaja SSSRa na politiku i kulturu Jugoslavije, nastao je specifični fenomen koji je književni teoretičar Sveta Lukić nazvao “socijalistički estetizam” . Socijalistički estetizam je bio modernistička umetnička reakcija na socijalistički realizam u jugoslovenskoj umetnosti posle 1950. godine. Reakcija na socijalistički realizam kao programski i dogmatski model prikazivanja i izražavanja u realsocijalizmu ogleda se u razvijanju estetizovanog, neprogramskog, ideološki neutralnog i umetnički autonomnog izražavanja i prikazivanja. Jugoslovenska kulturalna politika je bila usmerena ka prezentovanju jugoslovenske kulture kao otvorene i slobodne kulture. Liberalizovana su kolektivna putovanja na Zapad, uspostavljena je kulturalna razmena, gostovanja stranih umetnika i intelektualaca su postala učestala itd.

Brojnim izložbama izveden je proces internacionalizacije i direktnog ili indirektnog uključivanja u zapadne tokove moderne i savremene umetnosti. Ključna institucija za organizovanje međunarodne saradnje bila je “Komisija za kulturne veze sa inostranstvom FNRJ”. Između brojnih gostujućih izložbi koje su donosili hegemoni zakasneli uticaj pariske škole ili, tada, aktuelnog američkog visokog modernizma, odnosno, moderne internacionalne tradicije – mogu se izdvojiti: Izložba savremene francuske umetnosti u Jugoslaviji koja je održana pod pokroviteljstvom Saveza likovnih umetnika Jugoslavije u Beogradu i Zagrebu 1952, zatim, Savrmeena umetnost u SAD iz zbirki Museum of Modern Art, New York u organizaciji Komisiji za kulturne veze sa inostranstvom FNRJ u Beogradu 1956, odnosno, izložba belgijske kolekcije Zbirka Urvater: Nadrealisti i apstraktni održane u Beogradu i Zagrebu, 1959. Izložba britanskog modernističkog skulptora Henri Mura (Henry More) održana u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani 1955. imala je presudan uticaj na modernizaciju i interancionalizaciju jugoslovenske skulpture.

Kulturalna politika održavanja hladnoratovske ravnoteže u prezentovanju Istoka i Zapada u Jugoslaviji je pažljivo izvođenja. Na primer, održane su izložbe apstraktnog ekspresionizma pod nazivom Savremena amerčka umetnost u organizaciji američke amabasade u Beogradu i izložba moderniozovanog socijalističkog realizma nazvana Izložba sovjetskih umetnka u organizaciji Komisije za kulturne veze sa inostranstvom u Beogradu 1962. Oba hladnoratovska sveta – kultura Istoka i kultura Zapada – predočene su na beogradskoj sceni delima američkih slikara Stuart Davis, Adolph Gottlieb, Jackson Pollock, Sam Francis, Hans Hofman, Willem de Kooinga i dr, odnosno, delima sovjetskih slikara Geli Korjeva, Tair Salahova, Viktora Popkova, Martirosa Sariana, Juozas Mikenasa, Sergej Konenkov, Mihail Anikušina i dr.

U posleratnim političko - kulturalnim prilikama Jugoslavije, nakon raskida savezništva sa Sovjetskim Savezomom, odbacivanjem ždanovizma i procesom postepenog prevazilaženja ideologije socijalističkog realizma, nastupa razdoblje formiranja specifičnog modela kulturalno-umetničkog kretanja koji je jugoslovenski istoričar i kritičar likovnih umetnosti Ješa Denegri označio terminom posleratni socijalistički modernizam. Termin socijalistički modernizam ne treba poimati kao nekakav determinisani umetnički stil, već kao "umetničku klimu i umetnički sistem kao vladajuća duhovna raspoloženja i institucionalne aparate sveta umetnosti unutar mekog samoupravnog jugoslovenskog socijalizma u toku uspona društveno-političkog poretka u razdoblju između 1950-1970. godine."

Jedan od bitnih momenata u tranziciji od socijalističkog realizma ka socijalističkom modernizmu bili su govor Edvarda Kardelja na svečanoj sednici Slovenske akademije znanosti i umetnosti u Ljubljani 1950, te govor Miroslava Krleže na Trećem kongresu književnika Jugoslavije u Ljubljani 1952. godine. Krležin govor je bio politički intoniran obračun sa sovjetski orijentisanim socijalističkim realizmom i instrumetnalno shvatanim funkcijama umetnosti. Izneo je kritiku shvatanja modernog slikarstva, pre svega apstrakcije, kao sablasti evropske umetnosti i izraza nihilizma. Krležinim govorom bio je dat politički znak za reviziju dotadašnje kulturalne politike i znak za moguće odvajanje od politike socijalističkog realizma. Proces odvajanja od socijalističkog realizma se nije odvijao bez otpora ili, tačnije, politike popuštanja i zatezanja u kulturi. Josip Broz Tito je izneo kritike modernističkih pristupa pisca Branka Ćopića u pripovetci „Jeretičke priče“ na konferenciji AFŽa 1950. Josip Broz Tito je, takođe, na Brionskom plenumu (1953) izneo kritiku usmeravanja umetnika prema zapadnim umetničkim „štimunizma”. Na Sedmom kongresu Narodne omladine Jugoslavije u Beogradu 23. januara 1963, prema navodima iz Borbe, Josip Broz Tito je, između ostalog, izneo niz kritičkih opaski na politički karakter apstraktne umetnosti.

Kulturna politika je bila upućena zapadnoj umetničkoj, kulturalnoj i političkoj javnosti kao znak za ostvarenu liberalizovanu socijalističku društvenu i kulturalnu politiku. Zvanična jugoslovenska politika se pokazivala kao platforma koja uvažava liberalnu modernost Zapada, ostvarene autonomije umetnosti u odnosu na politiku i koja je otvorena međunarodnoj kulturalnoj saradnji. S druge strane, jugoslovenska kulturalna politika bila je upućena domaćim političkim strukturama i „radnom narodu” kao liberalizovana, ali ipak partijski i institucionalno nadzirana i didaktički vođena politika demokratskog centralizma u postizanju jugoslovenske samoupravne socijalističke modernizacije i emancipacije. S treće strane, poruke jugoslovenske kulturalne politike bile su upućene i istočnoevropskim političkim centrima moći SSSRu i Varšavskom paktu. Poruke su bile ambivalentene, ukazivano je da je jugoslovenski politički kurs u svakom slučaju orijentisan ka razvoju revolucionarnog socijalizma i, istovremeno, da jugoslovenski kulturalni prostor po svojoj „pluralnosti” jeste nešto sasvim različito od Istočne Evrope i sovjetskog rigidnog kursa institucionalnog nadzora, kontrole i kazne.

Socijalistički modernizam je institucionalizovan brojnim nacionalnim, jugoslovenskim i internacionalnim izložbama, te osnivanjem institucija moderne i savremene umetnosti, kao što su Umjetnička galerija BIH u Sarajevu (1946), Moderna galerija u Ljubljani (MG, 1948), Galerija suvremene umjetnosti u Zagrebu (GSU, 1954), Moderna galerija u Podgorici (1961), Moderna Galerija u Rijeci (1962), Muzej savremene umetnost u Skoplju (1964), Muzej savremene umetnosti u Beogradu (MSU, 1965), Galerija savremene likovne umetnosti u Novom Sadu (1966), Galerija umetnosti u Prištini (1979). Tri galerijsko muzejske institucije (MSU Beograd, GSU Zagrem i MG Ljubljana) su ostavrile stabilnu i internacionalizovanu liniju izvođenja kulturalne politike socijalističkog modernizma. Moderna galerija je bila bazično uspostavljena oko kolekcioniranja i prezentovanja slovenačke moderne, modernističke i savremene umetnosti sa nužnim referencama prema jugoslovenskoj umetnosti. Galerija suvremene umjetnosti je bila organizovana kao galerija/muzej koja je iz perspektive savremene hrvatske umetnosti uspostavljala internacionalna umreženja u evropskom i jugoslovenskom prostoru. Galerija suvremene umjetnosti bila je orijentisana ka radikalnim umetničkim paraksama – na primer, niz izložbi označenih imenom „Nove tendencije”. Muzej savremene umetnosti u Beogradu je koncipiran kao muzej moderne tj. savremene jugoslovenske umetnosti.

Državna kulturalna politika je bila u funkciji državne makropolitike “srednjeg puta”. Bila je zasnovana na institucionalnom i vaninstitucionalnom otvaranju prema Zapadu. Došlo je do promene javnog diksursa koji je dozvoljavao potencijalnost uspostavljanja kontakta sa Zapadom. Organizovane su, na primer, ekskurzije za studente umetničkih akademija, istorije umetnosti i arhitekture na Zapad, pre svega, u Pariz i na Bijenale u Veneciju. Organizovane su izložbe ili predstavljanja Zapadne umetnosti u glavnim gradovima socijalističkih republika. Organizovane su jugoslovenske istorijske , grupne i individualne izložbe na Zapadu, odnosno, nastupi na međunarodnim grupnim izložbama (Venecijanski bijenale, bijenale u Sao Paulu, Dokumetna u Kaselu, Svetske izložbe u Briselu ili Njujorku). Slikar Janez Bernik, slikar Dado Đurić, slikar Radomir Damnjan, skulptor Dušan Džamonja i slikar Marko Šuštarčič su izlagali na jednoj od vodećih izložbi hladnoratovske kulturalne politike Zapada, na izložbi Documetna 3 1964 godine.

Stimulisane su internacionalizacije nacionalnih umetnosti državnom pomoću – narudžbinama ili otkupima. Veliki modernisti su u socijalističkoj državi imali izuzetno velike otkupe i narudžbine za javna monumetnalna dela, koja više nisu bila samo memorijalnog spomeničkog karaktera već visoko estetskog i dekorativnog katraktera. Za novu zgradu Saveznog izvršnog veća u Beogradu, na primer, načinjen je niz umetničkih dela koja su bila izraz modernizacije i prevazilaženja socijalističkog realizma sa uvođenjem nacionalnih referenci tj. prezentovana je modernistička umetnost socijalistička po sadržaju, a nacionalna po formi. U zgradi se nalazi oko 140 dela likovnih i primenjenih umetnosti. Mozaik slikara Marija Pregelja Sutjeska je postavljen na svečanim stepenicama. Postavljena su dela Anžeja Jemeca, Petra Lubarde, Peđe Milosavljevića, Lazara Vujaklije, Lazara Lazarevića, Draga Tiheca, Draga Trajkovskog, Vanje Radauš, Bože Ilića, Mila Milunovića, Bosiljke Kićevac, Stojana Aralice i drugih. Makedonski salon je dizajniro arhitekta Niko Tozin u makedonskom etnostilu. Crnogorski salon je dizajniran po zamislima Vojislava Đokića, a postavljen je mozaik Fila Filipovića, dok je kamena vrata izveo skulptor Nebojša Mitrović. U hrvatskom salonu je postavljena freska Otona Glihe. U Svečanoj sali su freska Petra Lubarde Let u kosmos, freska Lazara Vujaklije Putevi nove Jugoslavije i mozaik triptih Mladena Srbinovića Stvaranje nove Jugoslavije. Ova dela, rađena, sa velikim ambicijama su ukazala na značaj socijalističkog modernizma u novoj Jugoslaviji, odnosno, za umetničku reprezentaciju trećeg puta u odnosu na blokovske hladnoratovske podele sveta.

Umrežavanje na internacionalnom nivou je bilo vođeno idejom “povezivanja sa svetom”. Jugoslovenski umetnici su nastupali na Venecijanskom bijenalu i na Dokumetnima u Kasselu. Na Venecijanskom bijenalu su prezentovane jugoslovenske selekcije u Jugoslovenskom paviljonu. Prvi posleratni nastup socijalističke Jugoslavije na XXV venecijanskom bijenalu odigrao se 1950. godine. Petar Šegedin je bio komesar nastupa Jugoslavije na Bijenalu. Izlagači su bili slikari Boža Ilić, Ismet Mujezinović, Petar Lubarda, Gojmir A. Kos, te skulptori Vojin Bakić, Kosta Angeli-Radovani, Vanja Radauš i dr. Postavka jugoslovenskog paviljona je bila striktno socrealistička. Pristup umetnosti se u smeru modernizma menjao na sledećim izložbama na vVenecijanskom bijenalu 1952, 1954, 1956. i 1958. Trijumf socijalističke modernosti – sa delima Drage Tršara, Gabrijela Stupice, Ede Murtića i Olge Jevrić se desio sa između 1956. i 1958. godine. Tada je na izvestan način uspostavljen “pravovremeni” korespondentni odnos jugoslovenske sa savremenom zapadnom umetnošću

Na primer, nastala je serija neokonstruktivističkih izložbi pod nazivom Nove Tendencije (Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb, 1961-1973). Nove tendencije su prerasle od revijalne izložbe u evropski umetnički, dizajnerski, arhitektonski pokret sa izrazitim strategijama individualnog uključivanja i povezivanja umetnika i teoretičara umetnosti. Prva izložba Nove tendencije 1 je održana 1961. godine. Izložba prikazuje Evropsku internacionalnu post-enformel scenu u razdoblju od 1959. do 1961. godine. Na izložbi su učestvovali članovi nemačke grupe Zero (Heinz Mack, Otto Piene, Günter Uecker, Pierro Manzoni, Enrico Castelani, Almir Mavignier i dr., italijanske grupe T i N, Pariska grupa Motus kasnije nazvana GRAV, Ivan Picelj i Julije Knifer. Drugu izložbu Nove tendencije 2 održanu 1963, uz veći broj učesnika, karakteriše radikalizovanje vizuelnih istraživanja i ideološkog određenja smisla i funkcije umetničkog rada. Treća izložba, Nova tendencija 3, je održana 1965. Sam naslov (reč tendencija u jednini) govori o koncentraciji njenih učesnika na jedinstveno područje istraživačkog rada. Izložba dobija sve osobine neokonstruktivističke sinteze nauke, umetnosti i tehnologije. Četvrta izložba Tendencije 4 održana 1967, ukazuje na širenje pokreta, njegovo umetničko i tržišno prihvatanje i unutrašnje sukobe i autokritiku. Sukob u okviru pokreta odvija se oko saznanja da pokret postaje umetnički i tržišno prihvaćen, odustajanja od radikalnih kritičkih i političkih ideala i dominacije tehnicističkih formalističkih radova. Na četvrtoj izložbi dominiraju kompjuterska istraživanja. Peta izložba Tendencije 5 održana 1973. poslednja je izložba kojom se zaključuje delovanje pokreta i pokušaj organizatora da poveže neoavangardističke tendencije (konstruktivna vizuelna istraživanja i kompjuterska vizuelna istraživanja) s postavangardnom umetnošću (konceptualnom i antiform umetnošću). U okviru pokreta novih tendencija delovali su, između ostalih, umetnici, arhitekti i istraživači: Ivan Picelj, Julije Knifer, Vjenceslav Rihter, Vlado Kristl, Aleksandar Srnec, Vojin Bakić, Miroslav Šutej, Juraj Dobrović, Vladimir Bonačić, Koloman Novak, Zoran Radović, Edvard Zajec i Petar Milojević. Organizacijsku, kritičku i teorijsku podršku pokretu pružili su teoretičari umetnosti Božo Bek, Marko Meštrović i Radoslav Putar.

U Ljubljani je pokrenuta međunarodna izložba Međunarodni grafički bijenale 1955. godine. Grafički bijenale dobio karakter jedne od najznačajnijih internacionalnih mainstream grafičkih izložbi. Artikulacija sistema umetnosti povezanog sa internacionalnom grafičkom umetnošću je otvorio i potencijalnost razvoja umetničkog tržišta u polju razvijenog socijalističkog modernizma. Grafički bijenale je bio u biti suštinska podrška ”ljubljanskoj grafičkoj školi” (Marij Pregelj, Marjan Pogačnik, Ive Šubic, Jože Ciuha, Bogdan Borčić, Marijan Tršar, Janez Bernik Andrej Jemec, Dževad Hozo i dr.) i njenom modernističkom kanonizovanju.

Niz izložbi „jugoslovenske likovne umetnosti” trijenalnog karaktera omogućio je profilisanje kanona jugoslovenskog socijalističkog modernizma kao autonomnog visoko estetizovanog stvaralaštva u slikarstvu, skulpturi i grafici, a od četvrtog trijenala i u polju „novih umetničkih praksi”: umetnosti objekta, ambijentalnoj umetnosti, umetnosti novih medija i konceptualnoj umetnosti. Trijenale likovnih umetnosti je organizovan na Sajmu (Hala III) u Beogradu od 25. maja do 25. juna 1961. godine. Organizacioni odbor prvog trijenala su činili: hrvatski skulptor Kosta Angeli Radovani, srpski slikar Stojan Ćelić, jevrejsko-srpski skulptor Nandor Gild, hrvatski slikar Krsto Hegedušić, hrvatski skulptor Zdenko Kalin, Sida Marjanović asistentkinja Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Lucija Menše docentkinja Filozofskog fakulteta u Ljubljani, Antonije Nikolovski direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture NR Makedonije, slovenački slikar Marij Pregelj, srpski slikar Miodrag Protić, Momčilo Stevanović naučni saradnik Narodnog muzeja u Beogradu, crnogorski slikar Miloš Vušković i jevrejsko-srpski slikar Aleksa Čelebonović. Pod tim nazivom održana su tri trijenala, tj. još: 2. trijenale likovnih umetnosti od 1. do 27. septembra 1964. i 3. Trijenale likovnih umetnosti od 6. jula do 15. septembra 1967. Izložba je zatim preimenovana u IV beogradski trijenale jugoslovenske likovne umetnosti koja je održana u Muzeju savremene umetnosti i Slaonu Muzeja savremene umetnosti od 3. jula do 15. septembra 1970. Organizacioni odbor IV trijenala su činili: zagrebački skulptor Vojin Bakić, ljubljanski kritičar Aleksandar Basin, sarajevska kustoskinja Azra Begić, zagrebački kustos Božo Bek (direktor Galerije suvremene umjetnosti), ljubljanski slikar Janez Bernik, beogradski kritičar Oto Bihalji Merin, beogradski slikar Stojan Ćelić, beogradski kritičar i kustos Ješa Denegri, beogradski kritičar i kustos Dragoslav Đorđević, zagrebački kustos Boris Kelemen, skopski slikar Dimitar Kondovski, somborski slikar Milan Konjović, ljubljanski kustos Zoran Kržišnik (direktor Moderne galerije), cetinjski kustos Milan Marović (direktor Umjetničke galerije), beogradski slikar Zoran Pavlović, skopski kustos Boris Petkovski, zagrebački slikar Zlatko Prica i beogradski kustos i slikar Miodrag B. Protić (direktor Muzeja savremene umetnosti). Peti beogradski trijenale jugoslovenske umetnosti je održan u Umetničkom paviljonu Cvijeta Zuzorić, i Slaonu Muzeja savremene umetnosti u Beogradu od 1. jula do 30. septembra 1977. godine. Izložba Šesti beogradski trijenale jugoslovenske likovne umetnosti su organizovali Kulturni centar Beograda i Beogradski sajam 1987. godine. Šesti trijenale je održan deset godina posle prethodne manifestacije. Na ovoj izložbi je ponuđen neokonzervativni kustoski spoj visokog kanonskog modernizma i tada dominirajuće postmoderne umetnosti eklektičnog slikarstva i skulpture. Organizacioni odbor su činili srpski umetnici, istoričari umetnosti i kritičari: slikar Momčilo Antonović, slikar Miodrag Vujačić Mirski, istoričar umetnosti Jovan Despotović, slikar Aleksandar Đurić, istoričar umetnosti Nikola Kusovac, slikar Zoran Pavlović, slikar Jovan Rakidžić, skulptor Slavoljub Vava Stanković i likovni kritičar Vasilije B. Sujić. To je bio poslednji održani trijenale jugoslovenske likovne umetnosti.

Poslednji projekt jugoslovenske izložbe, svakako, označavaju izložbe Jugoslovenska dokumenta '87 i Jugoslovenska dokumenta '89 održana u Sarajevu, a pokrenuta na inicijativu umetnika Jusufa Hadžifejzovića, Radoslava Tadića i Aleksandra Bukvića. Obe izložbe su nastale u atmosferi osećanja kraja Jugoslavije i žudnje za odbranom jugoslovenskog umetničkog prostora. Svakako programski anticipator ovog projekta je bio kritičar Ješa Denegri sa konceptom ”druge linije” u Jugoslovenskoj umetnosti. Druga linija su, prema Ješi Denegriju, radikalni, ekscesni, kritički, analitički, subverzivni i ekstremni primeri modernističke umetnosti u Jugoslaviji od završetka Prvog svetskog rata do danas. Druga linija nije stilski ili jezički integrativan model deskripcije i interpretacije avangardi, neoavangardi i postavangardi nego ”otvoreni koncept” kojim se naglašava produktivno, konceptualno i ideološko odstupanje od dominantnih estetskih i umetničkih tendencija umerenog socijalističkog modernizma i konzervativnog postmodernizma, specifičnih za jugoslovenske kulturalne prostore. Etapa avangardi određena je delovanjem pokreta Dade, Zenita i Konstruktivizma između 1920. i 1930. godine. Etapa neoavangardi delovanjem grupa Exat 51 i Gorgona, kao i pripadnika pokreta enformela i novih tendencija između pedesetih, do kasnih šezdesetih godina. Etapa postavangardi pojavama ”nove umetničke prakse” tj. procesualne umetnosti, body arta, performansa i konceptualne umetnosti, odnosno kritičkim, subverzivnim i ekstremnim primerima postmodernizma (retroavangarda, modernizam posle postmodernizma) tokom osamdesetih godina. Na drugim Jugoslovenskim dokumentima '89 su učestvovali brojni umetnici kao što su: Marina Abramović, Raša Todosijević, Ač Jožef, Radomir Damnjan, IRWIN, Julije Knifer, Olga Jevrić, Gabrijel Stupica, Delimar Vlasta, Gržinić Marina i Aina Šmid, Trbuljak Goran, Mladen Stilinović, Vlado Martek, Neša Paripović, Jusuf Hadžifejzović, Dragomir Ugren, Xhevdet Xhafa, Tadej Pogačar, Dubravka Rakoci, Duba Sambolec i dr.

Pored sarajevskih Dokumenata poslednji jugoslovenski projekti su bile izložbe Scene jezika održana u Beogardu 1989. i YU - Frakcija jugoslovenske kulture održana u Širokom Brijegu 1990.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
1 John Lukacs, A History of the Cold War, Anchor Books / Doubleday & Company, INC, Garden City NJ, 1962.
2 Jasna Galjer, Expo 58 i jugoslavenski paviljon Vjenceslava Richtera, Horetzky, Zagreb, 2009.
3 50 Ans D’Art Moderne / Exposition Universelle et Internationale de Bruxelles, Palais International Des Beaux-Arts, Bruxelles, 17. april – 21. juli 1958.
4 Piotr Piotrowski, In the Shadow of Yalta / Art and the Aant-Garde in Eastern Europe, 1945-1989, Reaktion Books, London, 2009.
5 „Hronologija”, iz Miodrag B. Protić (ed), Nadrealizam Postnadrealizam Socijalna umetnost Umetnost NORa Socijalistički realizam, Muzej savremene umetnosti, Beograd, 1969, 224-226.
6 Izložba udruženja likovnih umetnika Srbije u korist ranjenih boraca, Umetnčki paviljon, Beograd, 1944, 3-4.
7 Narodnooslobod ilačka borba u delima likovnih umetnika Jugoslavije, Invalidski list. Beograd, 1958.
8 Jovan Popović „Idejnodt daje krila talentima“, Umetnost br. 1, Zagreb, 1949, str. 3-9.
9 Branko Pribičević, Sukob komunističke partije Jugoslavije i Kominforma, Komunist, Beograd, 1971; Vladimir Dedijer, Izgubljena bitka J. V. Staljina, Rad, Beograd, 1978; Radovan Radonjić, Sukob KPJ s Komintermom i društveni razvoj Jugoslavije : (1948-1950), Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine, Zagreb, 1978.
10 Uporediti: Ljiljana Kolešnik (ed), Socijalizam i modernost. Umjentost, kultura, politika 1950.-1974., Muzej suvremene umjentosti, Zagreb, 2011-2012.
11 Edvard Kardelj, Ekonomski i politički odnosi u samoupravnom socijalističkom društvu : (referat na Drugom kongresu samoupravljača Jugoslavije), Radnička štampa, Beograd, 1971; i Dragoljub Đurović, Svet o samoupravljanju, Sksport pres, Beograd, 1980.
12 Valdan Ćetković, „Etatizam, birokratija i ideologija“, u „Nova uloga države – etatizam i birokratizam”, Ideje br. 3-4, Beograd, 1970, str. 72.
13 Sreto Bošnjak (ed), Mića Popović – slike i crteži, Umetnički paviljon Cvijeta Zuzorić, Beograd, 1979; Mića Popović, Heinz Klunker, Mića Popović, Jugoslovenska Revija, Beograd, 1989.
14 Ranko Petković, Nesvrstanost i Jugoslavija na pragu XXI veka, Školska knjiga, Zagreb, 1989.
15 Emil Piršl (ed), Nesvrstani, Spektar, Zagreb, 1977.
16 Milan Marović (ed), Galerija umjetnosti nesvrstanih zemalja Josip Broz Tito, Titograd, 1989,.
17 Izložba slika Petra Lubarde, Umetnička galerija ULUS, beograd, 1951.
18 Sveta Lukić, „Socijalistički estetizam. Jedna nova pojava“, Politika, Beograd, 28. april 1963; Ješa Denegri, Pedesete: teme srpske umetnosti (1950–1960), Svetovi, Novi Sad 1993.
19 Ješa Denegri, "Jugoslovenski umetnički prostor" u Ideologija postavke muzeja savremene umetnosti. Jugoslovenski umetnički prostor, Muzej savremene umetnosti, Beograd, 2011, 21.
20 Miroslav Krleža, Govor na kongresu književnika u Ljubljani , Zora, Zagreb, 1952.
21 „VII kongres Narodne omladine Jugoslavije“, Borba, Beograd, 24. januar 1963. Navedeno prema Ješa Denegri, „Politički napad na apstraktnu umjetnost početkom 1963“, iz Područje zastoja, Kolekcija Marinko Sudac, Zagreb, 2011, str. 62.
22 Izbrana dela slovenskih avtorjeva iz zbirk moderne galerije 1950-2000, Moderna Galerija, Ljubljana, 2002.
23 Katalog zbirke / Kronologija izložbi Muzej suvremene umjetnosti, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2006.
24 Margit Rosen (ed), A Little-Known Story about a Movement, a magazine, and the Computer’s Arrival in Art: new tendencies and Bit Ionternational 1961-1973, The MIT Press, Cambridge MA, 2011.
25 Miodrag B. Protić, “Muzej savremene umetnosti u Beogradu – razlozi i ciljevi”, Umetnost br. 3-4, Beograd, 1965, str. 5-30; Ješa Denegri, Ideologija postavke Muzeja savremene umetnosti / Jugoslovenski umetnički prostor, autorsko izdanje, Beograd, 2011.
26 Želimir Koščević (ed), Venecijanski Biennale i jugoslovenaska moderna umjetnost 1895-1988, Galerije grada Zagreba, Zagreb, 1988
27 Art on the Soil of Yugoslavia from Rehistoric Times to the Present, Jugoslavija Beograd i Sarajevopublic Sarajevo, 1971.
28 La peinture Yougoslave Copntemporaine, 27me Salon du Sud-Est, Lion, 1954; Modern Yugoslav Painting, The The Arts Council of great Britain, London, 1956.
29 50 Jahre / Years documetna 1955-2005 – Archive in motion, Kassel, 2005, str. 209.
30 Osnovni projekt su uradili arhitekte Vladimir Potočnjak, Zlatko Najman, Anton Urlih i Dragica Perak 1949. godine. Izmenjenu verziju projekta je uradio arhitekta Mihailo Janković. Zgrada je izgrađena za prvu Konferenciju nesvrtsanih u Beogradu 1961. godine.
31 Želimir Koščević (ed), Venecijanski bijenale i jugoslovenska moderna umjetnost 1895-1988, Galerije grada Zagrebe, Zagreb, 1988, str. 117-133.
32 Želimir Koščević, „Jugoslovenska umjetnost na Biennalu z Veneciji“, iz Venecijanski Biennale i jugoslovenaska moderna umjetnost 1895-1988, Galerije grada Zagreba, Zagreb, 1988, str. 32 i 117.
33 Ješa Denegri, Umjetnost konstruktivnog pristupa. Exat 51 Nove Tenedencije, Horetzky, Zagreb, 2000.
34 Beti Žerovc, „Zoran Kržišnik”, iz Kurator in sodobna umetnost – Pogovori, Maska, Ljubljana, 2008, str.36-48.
35 I trijenale likovnih umetnosti, Beogradski sajam, Beograd, 1961.
36 2. trijenale likovnih umetnosti, Beogradski sajam – hala III, Beograd, 1-27. septembar 1964.
37 Treći trijenale likovnih umetnosti, Beogradski sajam – hala III, Beograd, 6. juli – 15. septembar 1967.
38 IV trijenale jugoslovenske likovne umetosti, Muzej savremene umetnosti, Beograd, 3. juli – 15. septembar 1970.
39 Peti beogradski trijenale jugoslovenske likovne umetosti, Umetnički paviljon Cvijeta Zuzorić, Beograd, 1. juli – 30. septembar 1977.
40 Šesti beogradski trijenale jugoslovenske likovne umetnosti, Kulturni centar Beograda, Beograd, 1. jili – 30. septembar 1977.
41 Zorica Vlačić, ”Sada više nema sumnje...” i Nermina Kurspahić, ”Slojevitost stupnjeva razvoja 'modenrih vremena'...”, iz Jugoslovenska dokumenta '87, Olimpijski centar Skenderija i Collegium Artisticum, Sarajevo, 1987, nenumerisano.
42 Ješa Denegri, ”Razlozi za drugu liniju”, iz Jugoslovenska Dokumenta '89, Olimpijski centar Skenderija i Galerije grada Sarajeva, Sarajevo, 1989, 13-20.
43 Dubravka Đurić, Miško Šuvaković (eds), Impossible Histories – Historical Avant-gardes, Neo-Avant-Gardes, and Post-avant-gardes in Yugoslavia, 1918-1991, The MIT Press, Cambridge MA, 2003.
44 Marijan Susovski (ed), Nova umjetnička praksa 1966-1978, Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb, 1978.
45 Davor Matičević, ”Viđenje desetljeća / Osamdesete i kakvim ih upamtiti”, iz Jugoslovenska Dokumenta '89, Olimpijski centar Skenderija i Galerije grada Sarajeva, Sarajevo, 1989, 21-27.
46 Miško Šuvaković (ed), Scene jezika - Uloga teksta u likovnim umetnostima - Fragmentarne istorije 1929-1990 knjiga 2, ULUS, Beograd, 1989.
47 YU - Frakcija jugoslovenske kulture, Franjevački samostan Široki Brijeg, 1990.

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.