Ana Božičević

Izbor iz zbirke ZVIJEZDE NOĆNOG PUTOVANJA

Sarajevske Sveske br. 45-46

S engleskoga preveo Damir Šodan

Neka događanja na liniji 7:18 za Penn

i.

Pokazao mi je knjigu po imenu "Otkriće Boga". I znate što?
Skoro sam se zagrcnula nad prštavom lepezom uobraženog svjetla—

"Neki ljudi ne mogu izdržati božji glas
više od par sekundi", rekao je. Ali mene se dojmio više
poput ogumljenja koje slijedi nakon dobrog šamara,

ili kao kad (ne da mi se to često omakne)
napišem pjesmu, pa onda otvorim prozor

da u svitanje propustim morski zrak.

Tamo vidim jastreba kojeg gone vrapci.

I neću više nikad jednostavno pisati

jer više nikad neću osjetiti
jednostavnost još jednog krvožednog
vrapca.

ii.

Tip s knjigom je otišao. Nad njegovim sjedalom
ostao je trokut izmaglice, poput mišjeg repa. &

nježno iz njega iskoračuješ ti —

kao dijete s Downovim sindromom niz nedjeljno stubište
prema zlatnoj blagovaoni gdje čekaju njena jaja.

O dirni mi čelo. Reci mi da je ne biti
moderan OK.

Ili pisati sranje poput: "Blic-vijesti! Na putu za jaslice
pastire sa štapovima zamijenjene za borce
pokosiše naši dečki!" Mali moj

poni, ovrapčeni-li-smo, O Filomele, možemo li sad zapjevati "oblake"

kao u ona doba kad je lijepo bilo doista lijepim? Molim te, daj zapjevaj
o pastirima:

"Njihova ljubav bje presavršena". Ergo, morala je otići dođavola!

I bje oblo i zamamno ostati bez svega.

Bez zidnih tapeta, medvjedića, jutarnje zvijezde

i one ruže mora i ruže vjetra. Tih stvari
od kojih sam započeta. Drvenog konjića.

Klackalice pod mlazom svjetla.

iii.

I uvijek zvijer ima udaljeno srce.

Preko sedam mora, iza dva brda ko' dva jaganjca
jedan u drugoga zagledana, na livadi glatkoj kao rubac moje dame, jedan vepar

pâse:

U vepru je pas.

U psu zec.

U zecu bijela golubica.

U golubici

nakraj poezije pjesma više ne smije biti daleka

iv.

Volim dragulje. Zar i ti naprosto ne obožavaš dragulje?
(Oh sjajno, moj si tip! Ubojičice svjetlosti.)

I zar ne bi bilo cool da je Bloomberg predsjednik?
Ili čekaj, znam: Trump! (To bi bilo

fe-no-me-nal-no! Daj sad ispljuni to perje—)
i otresi s usta tu vrapčju tugu,

govorim ti ovo prijateljski. Još u srednjoj školi odučila sam se od ljubavi

spram svjetla.

Onog krznastog. Svrdlalo je kroz neoprana okna
s hortenzijama sve do bake koja sjedi u zmazanom šlafroku

na sofi zbijenoj od prašine i lista ugužvani
poljoprivredni podlistak — zar i to bje

posao svjetlosti? A bila je poput tvari ispljunute na moj dlan, vrištave, svjetlucave
poput pure zacakljene gubitkom —

OK. Vrati je onda.
Učini to za muške.

Kiša pada po ledu Kako mrzim dragulje.

I to da je neka stvar dragocjenija od drugih

v.

A zvijezde vele:

STVARI SE NE ČINE BAŠ IZGLEDNIM NAMA
ZLOSTAVLJANIMA FRIZURAMA REDA I ZAKONA, A ŠTO LI JE TEK
POŠLO PO ZLU SA OBZOROM, ZAŠTO
MJESTO DA ČITAŠ KNJIGU TI ČITAŠ TEEN ZVIJEZDE ILI ZUBNU PASTU
UTONULA U DREVNI ALMANAH

ANNE CARSON U RAJU NERVOZNI OČAJNI STUDENT
NJEZINA VINDJAKNA PRLJAVA STIŠĆE SJEDALO VLAKA
TAKO JAKO DA SMO VIDJELI KAKO JOJ BILO NA ZAPEŠĆU DAMARA
POPUT NJENOG SRCA KOJE ODBROJAVA

NOĆ JE. TAJ SLON POEZIJE

MOGLI BI BITI NA NEVIDLJIVOJ DASCI
IZNAD MRAKA I TO BI MOGAO BITI
BLAGOSLOV, ANNE KOJA JE ONO RIJEČ

ZA GRANE ŠTO ISTRESAJU SVOJ SJAJ NA TVOJE TJEME, UVIJEK
POMISLIMO NA TO KAD VIDIMO KUTIJU. PROZIRNA SJENA NJENOG

VRATA, OKREĆE SE PREMA ...
NIŠTA ZA VOLJETI: OBLACI OBRAZA, NOĆ S OBRVAMA

ŠTO PROLAZI ZA EUROPU

BOMBE. BAŠ KAO I MI, PROLAZE ZA SVJETLO

vi.

Vozila sam se vlakom, ali zapravo kad sam sklopila oči vidjela sam
da stojim nepokretna sred doline. Onda tip reče:

Možeš učiniti da dolina odjekne poput koncertne dvorane.
To je jednom pokušao Fitzcarraldo. Pa zapjevah dugo dugo
pet kratkih i jednu dugu silaznu. Glas mi se

povezao s raznim vrhovima što napučivahu dolinu. Bilo je tako slatko
da sam se razdrla poput sentimentalna oca. Ali zapravo riječ je

o onom istom ocu koji je udario sina. Pa sam
otvorila oči. Vlak se kretao.
Mislila sam o riječima te pjesme iz doline:

govorila je kako dijete mora opet zapjevati. Ja sam bila to dijete. I u utrobi
zasićenih zvijezda bilo je dijete. A vojnici su svi bili djeca, neprocjenjiva.

Pastiri koje su poubijali bili su djeca.
Njihova je poezija bila neprocjenjiva.
Poezija vođenosti zvijezdom — a onda tip reče:

Samo se trebate malo opustiti
i nastaviti povezivati dolinu

O Marijo, lijepa li si poput raspuštenih vojski.

vii.

Ti si bio moja stroga tajna,
a onda si me lišio svoga krzna.
Tajna je bila hetero, i bila je nehumana

i ono što je ostalo poslije
malo je manje od Chryslerove zgrade.
Metal i tremor.

Malo je vjerojatno da se sjećaš zraka
gustog i zelenog poput skakavčeva
bedra. Kad idući put ostaviš nekoga

u toplom smeđem blatu — pripazi na jaja
što se tamo lijegu. Životi, prokleti životi —
jaja će te odati,

konju od rezova.

viii.

Tipa je igrao anđeo.
Tebe su naizmjenice igrali duh, komad
s vlaka, jedan drugi tip kojeg sam znala, i žena
kraj koje se budim, koju pak igra lavica,
a njezinu odsutnost tama
i smrt. I nema ljepšeg načina da se to kaže.
Tama i smrt. U restoranu
ona je bila zapaljeni fokus. Mic po mic grabila sam k njoj poput Heraklove bravetine,
ali oh lavice ne usudih se upitati
osjećaš li i ti to isto, taj grleni miris lipa dok se ljubimo, & te meridijane
što se vrte i ljuljaju oko mehaničkog globusa
obješenog poput trešnje u mrklini — drugim riječima, osjećaš li me
kao svoju posljednju.
Ali to je kao da pitaš snijeg je li bijelo boja:
ili rumenilo u podanku ljiljana koje šapće
tvoj sam odraz, sramim se... ili poput zahvalnosti i guski.
Guraš gusku u dvorište, hraniš je, ali i dalje
to je tek jedna iz para, ona koja ne nosi značenje. Čemu
dakle tolika ozbiljnost? Dotle me je znači moj nedostatak ljubavi za svjetlo
doveo. Trešnja tone u blato—
svetjelesnu zemlju, debelu poput krtice, a iz nje izniču
naše glave u iskričav oriban svibanj. Lavice moja, slobodne smo!
Da izrastemo iz tame veprinjaka pravo u
- ne reci kamo. Zašto ne? Jer ako smo pastirice
veprećeg srca poezije, ustrijelit će nas u zoru? Ma neće,
ti glupa gusko.

Jer ne možeš dodirnuti oblak.
A ono što želiš izreći jest oblak.

Znak svjetla na vrhu planine.