Tvrtko Kulenović

Dnevnik uspomena i prognoza

Sarajevske Sveske br. 39-40

Bori Kontiću, koji je poredio moje pisanje sa džezom
Prvi dio
Živim u snu. Postao sam romansijer, romanopisac. Postao sam mačak kod pjesnika Maralmea, kaže stari Raminagrobis. Pjesnik Matić kaže da je roman matura literature. Za maturu se kaže da je ispit zrelosti, pa Matićev copain Ristić kliče: „Biti zreo, to je sve“. Ali šta je sve? Je li to svakom svoje, JEDEM DAS SEINE? Zrelost za primanje udaraca. Majakovski je takođe stvorio knjižicu uspomena pod naslovom Ja veliki, u kojoj priča o tome kako se u njegovom djetinjstvu u njihovoj kući, pjevala pjesma: Alonz anfan de la po četiri. Kad je stigao do zrelosti ubio se. Naš Ćosić, Bora, prevodilac Oblaka u pantalonama, napisao mu je divnu posvetu: „Vladimire Vladimiroviču, izvinite ako sam pogrešio. Moj Zijo zaljubio se u jednu žensku i objasnio joj divnim riječima razloge svoje zanesenosti, a ona mu je na to rekla: 'Izvinite, druže, ja sam na sve muškarce osjetljiva'.“ Tako to biva. Nigdje nema janga i jina, ima samo Ju Tjub i Jututunska juhahaha.
Živim u snu. San je iz književnosti, ali nije o romanu, nisam sanjao roman. Sanjao sam onu vašarsku spravu koja je prethodila filmu, nešto slično konju u uzastopnim fazama galopa po rubu doboša koji se okreće. Kad se doboš vrti, onda se slike konja spajaju, dobija se lažni dojam da konj trči. To je roman sa svojom izmišljotinom, sa svojom laži. Kad mirno stoji, to su mrtve slike, nije ništa. Ali prije nego što se doboš zavrti, dok se još sasvim lagano pokreće, dok se konj nalazi između stanja svoje mrtve uslikane istine i svoga lažnog živog trka, za tih nekoliko desetina sekundi on kao da živi pravim životom, kao da nam šalje neke svoje poruke, kao da se sastoji od odsjaja stvarnosti. Voda je moj element: obožavam more i velike rijeke, ali u pisanju sanjam onu izmaglicu koja se stvara od kapljica iznad vodopada, maglu koja je sjaj. Ako je roman huk moćne rijeke, a poezija hitre kape vodopada ili vodoskoka, skloniji sam bio da pišem romane po ovom drugom modelu, pa ma kako ispalo. Nikada nisam mario opise i pripovijedanje (dok dođeš do četvrtog porotnika zaboraviš sve o prvom ili tako nekako, Borhes o Tolstoju) ali mi se, razumljivo, još više gadilo brljanje i izmišljanje.
Malarme i njegov mačak Raminagrobis, koji je odlično mijaukao ali nije znao nimalo govoriti, učili su me da umjetnost ne govori saopštenjima nego nagovještajima. To je dobro za pjesnika, ali romanopisac mora pričati neku priču. Ali priča ne mora da potire sve ostalo, u govoru umjetnosti mora se čuti i taj gluhi gong života, nagovještaj, slutnja. Moj Stiv, Amerikanac, psihijatar, drži uokvirenu u svom kabinetu devizu koju sam mu prenio: U nauci je A + B je C, ali u umjetnosti važi druga formula koja glasi: Ako je A onda B onda C.
Moji ruski učitelji učili su me da književni tekst mora biti neobičan, oneobičen. Nije riječ ni o kakvom izmišljanju nego o blagom zakrivljivanju smisla stvarnosti i jezika, tako da čitalac dobije mali odmak od onoga na šta je navikao. Na primjer, u jednoj Čehovljevoj priči dva stražara vode jednog okovanog robijaša iz Sibira nekuda u Rusiju. Možda negdje zakače neki voz, ali uglavnom putuju pješke i jasno je kakvo je to putovanje. Stare slabosti jačaju, nove se pojavljuju, stanje tog putovanja je za čovjeka-robijaša nepodnošljivo, tako da pod kraj puta umire – jedan od stražara. Primjer u jeziku je početak Mobi Dika, gdje prva rečenica glasi: „Call me Ishmael“, kao i prva rečenica Rata i mira, koja je na francuskom: “Eh bien, mon prince, Gênes et Lucques ne sont plus que des apanages, de la famille Buonaparte.“ Ljubitelji činjenica će reći da je ruska aristokratija među sobom uglavnom govorila francuski, i da je ta rečenica odraz stvarnosti. Ali bi onda pola knjige trebalo biti na francuskom – nego je Tolstojev genije htio da razdrma čitaoca ne bi li i ruski tekst koji za njim slijedi čitao sa više pažnje.
Sad me je Enver Kazaz proglasio postmodernistom, prvim i najboljim, što mi je odgovaralo i imponovalo. Mogao sam da spajam međusobno nespojive stvari a da to ne bude nadrealizam: ženske sise (jabuke) sa gramofonskim pločama, čarape sa kapama, mogao sam da stvaram velike izuvijane plohe koje će na kraju da se susreću, i pomalo sudaraju. Povremeno, i ne na desetinama stranica kao što biva u realističkom romanu nego na stranici, u pasusu, u rečenici, u riječi se pojavi električna struja koja će udariti čitaoca. Imao sam vlastitu definiciju postmodernizma, nastalu u vlastitoj jezičkoj radionici, ona glasi „udarac sabljom pljoštimice“. U radionicu je definicija došla iz životne jezičke prakse, iz mog romana Čovjekova porodica. Nema više odsječenih glava, raspolućenih tijela, ali boli, i taj se bol pamti. Kraj je Španskog građanskog rata, Barcelonu je prvo razorila italijanska avijacija, a zatim su u nju ušle razne fašističke vojske. Prema francuskoj granici tekle su beskrajne kolone onih koji su u novoj Španiji trebali biti skraćeni za glavu i drugi koji su se jednostavno bojali. Čekali su ih neljubazni francuski graničari, pa policajci, a zatim francuska marokanska konjica, da ih vode na goleme morske plaže gdje će biti jednostavno bačeni u pijesak, koji je njihov zaštitni logor. Rečena konjica održavala je red u tužnoj beskrajnoj koloni udarcima sabljom pljoštimice. Postoji, dakle, poljska konjica koja juriša na Guderijanove tenkove, i postoji francuska konjica koja na ovaj način zavodi red u koloni španskih izbjeglica. Staljin je pod kraj Drugog svjetskog rata rekao da Francusku ne bi trebalo uvrstiti među pobjednike nego staviti na optuženičku klupu.
Sad dolazi Davor Beganović: „Primjerice, ma koliko se Tvrtko Kulenović u Istoriji bolesti trudio da prikrije tragove takvog proznog modela, zastirući ga velom postmoderne hibridnosti i nerazrješive višeznačnosti, ipak je u njega nemoguće previdjeti, pa čak i na razini intertekstualnosti, afinitet prema egzistencijalizmom uvjetovanome pesimizmu.“
U tome je stvar: roman je dnevnik uspomena sa povišenim stepenom zrelosti. Moji učitelji kažu, međutim, da dnevnik može biti podjednako velika literatura. Neki psiholozi, i Tolstoj na jednom mjestu, tvrde da u uspomene ulazi ono što je u prošlosti bilo lijepo, drago, dobro i pozitivno. Takva je moja knjiga putopisa Odanost jugu. Kiko mi je povodom nje rekao: „Ti sjajno opisuješ katedrale, ali ti nedostaju ljudi.“ Ja sam mu rekao da putopisu nisu potrebni ljudi, za to su tu romani. Nazirao sam svoju romansijersku budućnost. Da sam bio mačak kod Malarmea, možda bih se bavio poezijom. To su knjige odanosti, knjige zanosa, knjige ljubavi, knjige pripadnosti. Sve dok se ne umiješaju godine ili vanjske prisile. Ana Frank je prekinula dnevnik kad je bila odvedena u logor. Napoleon, koji je ispisivao stranice i stranice, između ostalog čak i o vojnoj i ekonomskoj moći Engleske, kad je odveden u drugo i konačno progonstvo dodao je u dnevnik jedan kratak, posljednji zapis: „Mali otok Sveta Helena“. Jedan ostarjeli francuski pisac kaže da je to kao da ideš pored rijeke odlazeći od kuće, i ona teče lijeno sporo. Ali kad se naveče istim putem vraćaš, juri kao luda. „Najstrašnija je smrt drugih. Precrtavajući u adresaru jedno po jedno ime, sve više stičem utisak da živim na groblju. Je li to razlog što se ne smijem? Ne vjerujem. Smijeh se čovjeku otrgne i u najtežim situacijama kao što mu se otrgne i kihanje. Ono što se gubi sa starošću to je snaga tog otrzanja.“
Starost obrće perspektivu uspomena: pojavljuju se likovi koji su postojali negdje u svijesti, ali ne i u artikulisanim uspomenama. Čika Mlađe se sjećam kako me je držao na koljenu. Imao je kafanu u koju sam odlazio sa ocem. Došla je noću četnička crna trojka, odveli su ga do jednog ogromnog panja na ivici grada i tu su ga zaklali i ostavili. Profesor Osman Pelja bio je kućni prijatelj. Jednom sam na ulici zveckao sitnišem u džepu pantalona, on je naišao i izigravajući zapanjenost rekao: „Nisam znao da si ti jedan bogat čovjek.“ Odveden je na Goli otok i od tada ga više nikad nisam vidio.
Najpošteniji čovjek bio je prof. Džakula; tako sam ga nazvao u posmrtnom govoru koji sam mu držao. Brat njegove supruge bio je Miljenko Cvitković, narodni heroj u ratu i jedna od sarajevskih ratnih legendi u poslijeratnom periodu: ništa o tome ne bi saznao ako se nisi raspitao. Moj prijatelj, urednik časopisa, pitao ga je bi li preveo jedan tekst sa francuskog; on se izdrlječio: „Dragi kolega, ja sam dizuitijemist!“ Bavio se francuskom književnošću osamnaestog vijeka. Ja sam kasnije išao da ga pitam kako bih mogao naći Slučajnost i nužnost, koja još nije bila prevedena, a nijedna biblioteka nije imala original. Dao mi je ne samo knjigu nego i malu gramofonsku ploču, kakvim je francuska akademija predstavljala svoje članove. Rekao je: „Dragi kolega, ja kao dizuitijemist nemam pravo da se bavim nečim drugim, ali imam pravo da se interesujem za sve.“ S uspjehom je preživio operaciju srca. Ali mu je poslije nje pukla trbušna arterija od naprezanja na klozetskoj šolji. Rekao sam: „Pa ipak njemu je šezdeset godina“. Meni je sad sedamdeset i sedam.
Najdraži čovjek koga sam poznavao bio je Vlajko Ubavić: Bezmalo dvije decenije upravljao je Narodnim pozorištem u Sarajevu što je, s obzirom na raznovrsnost kontakata koji se tu ostvaruju, herojski učinak. Često je govorio: „Božju ti majku“ i pritom sklapao vrhove prstiju na rukama, ne kao kad se moli Bogu nego kao kad se pravi koliba. Po njemu sam stvorio lik u romanu Čovjekova porodica, pa ne bih da to ponavljam, ali jedan detalj moram da spomenem. Jedne godine u modi su bile bermuda pantalone, pa je žena natjerala Vlajka da ih na moru obuče. Kad je naišla Kaća Dorić, Božju ti majku, rekao je Vlajko, dobila si pare da ideš na Avinjonski festival, a ovdje osim ovih gaća nema nikakvih priredaba. Vozio sam ga na neko savjetovanje u Počitelju, pred Mostarom sam malo ubrzao, a on je upitao: „Kol'ko ti to?“ - „Čika Vlajko“, rekao sam, „ovdje svi voze sto dvadeset.“ „Nije istina, božju ti majku, ima ih koji voze četrdeset.“ Kupio je auto na nagovor jednog prijatelja i malo se sudario kad je prvi put sjeo za volan. Odnio je ključ auta prijatelju – pukovniku koji mu ga je preko veze nabavio: „Božju ti majku, ti si htio mene da ubiješ.“
Ono što mi se dogodilo za vrijeme rata bilo je strašno i nisam imao dovoljno snage, poslije mojih nestalih, da mislim o drugima. Vjerovatno zato nisam otišao Vlajku ni za života ni poslije njegove smrti; i kad mi je Josip Pejaković pričao o njegovim posljednjim mjesecima i o sahrani, stvorila mi se unutra jedna opekotina koja još nije prošla.
Skendera sam obožavao. Stigao bih u Beograd negdje predveče i odlazio kod njega. On je onda zvao svoga Stevu, pa smo išli u noćnu šetnju Knez Mihajlovom, ja, inače visok, pomali između njih dvojice. Negdje su nas vidjele Desa i Mira pa su im spočitnule što gosta izvode u noćnu šetnju umjesto u dobar restoran, a Steva im je rekao: „Otkud znate? Odakle ste virile? Vama dvjema najvažnije je da nikad niste kod kuće.“ Žalio mi se, u vrijeme kad je Vuk završio gimnaziju, pa bira između arheologije i muzičke akademije, a on mu sve onako potanko preporučuje arheologiju. Bojao se da s muzikom neće imati od čega živjeti. Tako je moj otac meni govorio da treba da studiram medicinu. Loše se proveo u ratu, po logorima i zatvorima, čak i u sobi smrti na Banjici iz koje su ga Rusi oslobodili. Govorio je: „Ljekarima je u ratu najbolje“; nije mogao ni slutiti da će doći do takvog rata u našem Sarajevu, u kojem će ljekari biti ljubavlju i dužnošću teško opterećeni, a snajperisti će bijele mantile stalno držati na nišanu.
Skender je bio izvanredno lijep. Jednom sam ga potajno slikao s leđa u bašti nekog restorana na moru: leđa su mu bila izvanredno lijepa, imam fotografiju kao dokaz. Kad je izašla druga knjiga soneta, poklonio mi je primjerak s posvetom: „Tvrtku Kulenoviću da iznese vatru“.
Držao sam predavanje o umjetničkoj komunikaciji muzičkim pedagozima u Cavtatu kad su, negdje oko dva popodne, javili da je Skender umro. Dugo vremena to nisam mogao podnijeti, mada Prust kaže da tuga prolazi brže od ljepote. Sljedeće godine, dvadeset i šestog januara, bila je mislim nedjelja, otišao sam u posjetu njegovoj porodici u vrijeme ručka. Svi su bili za stolom, Vera, Biljana i Vuk; ozbiljni, svečano obučeni, veoma su mi zahvalili što nisam zaboravio da ih posjetim na dan Skenderove smrti. Tada sam počeo pomalo vjerovati da ipak negdje nešto postoji. Kad je umro Safa Čišić, slavni direktor mostarskog Narodnog pozorišta u kojem je Skender provodio zime, rekao sam za Safu da je između ostalog produžio život najvećem bosanskom pjesniku. Vera se ljutila: „Šta to pričaš, svake noći je odlazio s flašom vina u krevet“.
Ali najbolniji i najstrašniji bio je nedavni rastanak sa mojim Bracom, Eminom Zulfikarpašićem. Sastali smo se u Narodnom pozorištu; bilo je ljetno podne, nigdje nikog, sunce je probijalo kroz roletne. Nimalo se nije razlikovao od ranijeg sebe, ona ćelavica, one svjetlucave oči, onaj smijeh i osmijeh, onaj mangupluk. Rekao je: Markeri mi nisu dobri. Rekao sam: Pa markeri ti nisu dobri ima dvije godine, postoje i druge stvari koje o tome odlučuju. Umro je po povratku kući u Beograd, nakon četiri dana. Nedavno je objavljena osmrtnica: otac, majka, i on u sredini. Zijo je bio već umro odavno, ali je majka Nadežda, uskoro stogodišnjakinja, umrla godinu dana poslije Brace, mada su joj obje kćeri žive.
Sprijateljili smo se kad smo došli na studije u Beograd, i to je prijateljstvo ostalo zacementirano. Daleko od toga da se nismo družili s ljudima, ali smo najčešće bili sami nas dvojica, nije bilo nikakvih klubova i lobija. Jednom smo u Šoferskoj kasini pod gasom govorili o tome kako nama muškarcima nisu neophodne žene jer imamo sofisticirane mogućnosti manufakture, dok je u susjednoj prostoriji sjedila kolegica s fakulteta sa svojim muškim društvom. Drugi put smo se u istoj kafani nakitili rakije i maslina, od tada nikad nisam jeo masline. Noću smo odlazili u Resavu, gdje su njega puštali da svira na ksilofonu, a ja sam pjevao ruske pjesme. Voljeli smo rusku muziku, ruske filmove i rusku književnost. Pitali smo se zašto ne možemo nigdje ništa pročitati o životu običnih ljudi izvan radničke klase, nisu valjda svi bili u Gulagu. Raspravljali smo o zabrani knjiga Majstor i Margarita i Doktor Živago. Zabranjivane su zato što su pokazivale kako najbolji ljudi stradaju, a što se kritike društva tiče mnogo su žešći Iljf i Petrov ili „dječji“ pisac Lev Kasilj, u čijoj Švambraniji bivši borac neprestano viče: „Mi smo prolijevali proletersku krv i sukrvicu!“. Otprilike pola godine prije našeg rastanka u Narodnom pozorištu dobio sam iz Beograda pošiljku, antikvarno nađenu Švambraniju, na kojoj je pisalo: „Čik pogodi ko ti ovo daje“.
Francusko ministarstvo kulture pozvalo je 1994, usred rata, petnaestak pisaca u Pariz. Zatekli smo Mond s velikim tekstom na dvije srednje strane pod naslovom „Z kao Zulfikarpašić“. Naši su govorili: „Vidi dokle je on stigao“. Rekao sam da on nije nidokle stigao, on je stalno tu. Pošto je odslužio vojni rok u Bjelovaru, njegova draga došla je autom pred vrata kasarne i odvela ga pravo na porodično imanje u Normandiju. To je bio Bracin drugi sin - Bojan. Njegov prvi sin rodio se u našem tavanskom stanu porodične kuće, koji smo im ostavili kad smo krenuli za Indiju. Nasred tavana ostavili su malo pečeno jagnje da proslave useljenje kad naveče dođu s posla. Naš mačak Kole je to s oduševljenjem dočekao i oglodao sve do posljednje kosti, a zatim se zavukao u gomilu stvari na tavanu, da vari i da čeka dok se ljudi ne odljute.
Kiko je rekao: “Šta ćeš u Indiji kad se sve važne stvari ovdje događaju.“ Doktor specijalista tropske medicine, koji je zajedno s nama konkurisao, u posljednji čas je od straha odustao. Ali Bracina kuma Mirjana, fizičarka, koja je već ranije koristila istu stipendiju, govorila je da je za nju to bilo čudesno iskustvo. „I još da kažem: velike se stvari tamo događaju. To će se tek vidjeti.“
Čudesno je svakako bila riječ za Indiju, a uz to se već u to doba počelo govoriti o istrošenosti Zapada, o potrebi da se upozna Istok, a ovaj naš dio Istoka još je i član porodice nesvrstanih, i bio je u njoj jedan od vodećih članova. U osnovi moje opčinjenosti Indijom bila je jedna skulptura, jedan zagrljaj zaljubljenih iz hrama u kamenu urezanog u Elori. Kasnije mi se pružila prilika da posjetim Eloru; naši bolje stojeći indijski prijatelji znali su za tu moju želju, a bili su muslimani koji su smatrali da je posjeta hinduskom svetom mjestu častan čin, pogotovo kad se živi u hinduskoj zemlji. Rastojanje do tamo je bilo prilično, u jednom pravcu petsto pedeset kilometara, ali su rekli da imaju veliki džip u kojem se putovanje neće ni osjetiti. Ujutro je došlo njih dvanaestoro, sa djecom; rekao sam kako sam jutros uganuo nogu dok sam iznosio smeće i vratio se šepajući u kuću.
Na fakultetu sam rekao da postoji odlična fotografija te skulpture u knjizi Ervina Baktaja Die Kunst Indiens. Oglasio se jedan Nijemac iz Istočne Njemačke: „Baš sam to htio reći. Indijsku umjetnost bolje možete upoznati kod kuće iz knjiga, nego ovdje gdje ništa slično ne postoji.“ Mi smo njih iz Istočne Njemačke zvali tančice, pojma nemam zašto i šta to znači, ali tako je bilo. E ne'š me ti jjjj-jahati, mislio sam. Rekao sam: „Želim da specijaliziram klasično pozorište, a to se ne može iz knjiga, to je živo i kreće se“. Ali sam se prevario u mojim ocjenama čovjeka. Nije bio jedan od onih ovnova predvodnika koje njihova vlast šalje da je širom svijeta proslavljaju. Jednostavno je rekao: „Za mene je Indija ventil, odušak. Mi živimo u dijalektičkom materijalizmu, koji je bez sumnje najbolje rješenje za gruba pitanja koja se čovjeka tiču; ali osim njih postoje i neke nježnije stvari koje zovemo dušom.“
Rekao sam: Pa i mi živimo u tom procjepu između materijalizma i idealizma, malo komotnijem nego kod njih, i za nas je Indija centar mističke duhovnosti. Kada se vratim kući, prvo će me pitati: Jeste li bili u Putapartiju? Ali moje svođenje indijske ideje jeste da je to ideja pokreta i da je zakon pokreta – ritam. To je u sanskrtu sveta riječ rta; zakon svijeta nije ni materija ni ideja nego kretanje. Klasična definicija glumca glasi da je glumac onaj koji brzo trči dok mirno stoji.
Tako je i bilo. Pitali su me da li sam bio u Putapartiju. Susretljivo sam odgovarao da sam bio dva puta, ali da svetog čovjeka nisam vidio, bio je zauzet. Imao sam svog čovjeka; bio je Pars, davnašnji doseljenik Persijanac, ima ih puno u Bombaju, Mumbaiju. Oni ne sahranjuju i ne spaljuju svoje mrtve, ostavljaju ih na visokim tornjevima ćutanja koji na vrhu imaju ograđen plato gdje ptice dolaze da se njima goste. Kako grozno i kako prirodno. Moj omiljeni gimnazijski profesor govorio je da čovjek ne smije dozvoliti da ga poslije smrti spaljuju, jer je dužan da hrani ona bića koja su njega hranila i omogućila mu život. Bio je inženjer nadglednik indijskih željeznica; u svom džipu pratio je tračnice u raznim pravcima i vodio je računa da sve bude kako treba. Prvo sam ga pitao o jednoj stvari koja me prilično kopkala, tim prije što su mnogi sagovornici prihvatali tu priču, što je u Indiji uostalom normalno. Navodno, na indijskim željeznicama u raznim najvećim centrima postoje četiri stalna službenika, odlična poznavaoca i interpretatora svetih tekstova. Sjede kraj telefona i javljaju se kad ih zovne neko koga je negdje u Indiji ujela zmija: tijelo mu se predalo, a na usta izbila bijela pjena. Kad im se na ovakav način sveti tekst govori preko telefona, pjena nestaje i simptomi se povlače. Nasmijao se i rekao: Naravno da je istina, to je stara stvar još iz engleskog doba. Osamdeset pet posto indijskih zmija su neotrovne. Tjelesna blokada i pjena na ustima su stvari u primitivnim društvima odomaćene, a strah je moć i u najrazvijenijoj civilizaciji. Poslije pola sata ležanja u miru loše stanje uplašenih se stišava, pjene nestaje i rigidnost tijela se povlači. Sa jedne i sa druge strane žice svi zahvaljuju bogovima, svi su u zanosu zbog uspješnog liječenja i sačuvanog ljudskog života.
Onda sam mu pričao provjereni događaj sa fakirom koji je progutao novčić koji je njegov asistent zatim izvadio iz trbuha malim zarezom na koži s jednom kapljicom krvi. Čuj, rekao je, takozvani filipinski hirurzi operišu ljude golim rukama: pripijanjem i pritiskom guraju i potiskuju oboljela mjesta dok ih ne odvoje od zdravih. Tijelo nema granica ako se zna njime upravljati. Ali ja moram da ti ispričam mnogo čudniju stvar: vozio sam svoj džip pored jedne slabo korištene pruge kad sam pored potoka ugledao gužvu; usred te gužve sjedio je bjelobradi sadhu sa jako dugom kosom. Među podvijenim nogama držao je šerpu u kojoj je vodom sa potoka prao svoja crijeva. Jednostavno je rekao: „Gospodine, vi svakako imate potrebu da perete svoje ruke, i to više puta na dan, isti je slučaj sa mojim crijevima.“ Pričajući to, moj prijatelj kao da je prelazio na drugu stranu, kao da se ljutio na mene što mu postavljam glupa pitanja, i na samog sebe što mora na njih da odgovara. Svijet je bio mnogo veći od onoga što se u pitanjima sadržavalo. Nisam želio tu promjenu, bojao sam se i ja tih mogućnosti koje izazivamo, sve dok ne dođemo u situaciju da moramo da im povjerujemo, rekao sam mu šta bi bilo sa njegovim sadhuom u mome Sarajevu. Pitali bi ga: „Jarane, jesi ti dobro?“
Tako su se stvari vratile u normalno stanje, i čak u humorističku varijantu. Pošto u svome golemom uzbuđenju nije vidio s koje strane crijeva izlaze, danima smo nastojali da u tom pogledu dođemo do pravilnih zaključaka. Provjeravali smo svoje poznavanje anatomije i fiziologije, predlagali rješenja, crtali likove i uglavnom se divno zabavljali.

Drugi dio

Stravičan odgovor na naše šaljivo pitanje dobio sam četrdeset godina kasnije. Teškom cokulom vojnik je nagazio bebi grudi i sva crijeva su joj pokuljala na usta.
Ogromna vojnička cokula, savršeno čista i ulaštena po pravilima službe. Napušteno dijete umotano u pelene leži na leđima, plače i maše rukama. Vojnik stane nogom, cokulom djetetu na grudi. Djetetu sva crijeva izađu na usta. Kad se to dogodilo, kojeg datuma? Nikad nećemo saznati. Kalendar ima svoje zakone i svoj moral koji mu ne dopušta da uključuje sav nemoral koji mu poturamo. Vojnik nam je leđima okrenut. Ukoso preko tamnosive uniforme ima neku cijev, tubu, možda zolju. U desnoj ruci drži automatsku pušku, oslonjen je na lijevu nogu, desnom gazi dijete u povoju oslonjeno uza zid.
Nije četnik. Mi tom riječju obilježavamo sve moguće zlikovce koji su nas došli posjetiti i time im činimo uslugu, brišemo im imena. Četnike sam vidio na TV-u za vrijeme borbi za Vukovar, poslije sam vidio kolone tenkova koje prelaze preko mosta u Višegradu. Dva moja studenta bježala su iz Sarajevskog pakla, ali su se bojali da ih na srpskom čekpointu ne mobilišu. Kad su se javili, rekao sam: „Pustili vas četnici?“ „Profesore, ma kakvi četnici. Bili su niški specijalci sa svom svojom astronautskom opremom“. Tu je i priča moga Stiva, psihijatra, Amerikanca koji se brinuo za naše izbjeglice u Čikagu. Pošao je u jedan stan, a kćer mu je zajahala oko vrata. Iz dubine stana poletio je na njih čovjek sa drvenom motkom. Rekli su: „Nemojte mu zamjeriti. Imao je malu unuku koja je voljela da ga jaše kao vas vaša kćerka.“ U izbjeglištvu su došli do nekog mosta gdje je bio kontrolni punkt s lijepo uređenim oficirom. Uzeli su im sve što su imali, samo je deda rekao: “Gospodine oficiru, ostavite nam samo ove pelene za dijete.“ Rečeni oficir je zgrabio dijete s njegovih ramena i bacio ga u rijeku. Majka je pojurila za djetetom niz urvinu, njoj je sasuo rafal iz automata u leđa. Ni on nije bio četnik.
A ako neko ne vjeruje pričama, ima fotografija čuvenog Rona Haviva koja je obišla svijet. Na njoj su s lijeve strane dva vojnika što posmatraju nešto u daljini. Obučeni su u uniforme kakve obično u svim vojskama dobijaju strani plaćenici, bez insignija, imaju vunene kape na glavi. Oni su nevisoki, dobro nabijeni i totalno usmjereni na ono što u daljini gledaju. S desne strane je treći čovjek, ili bolje reći goluždravi ptić, ni nalik na svoje drugove. Snimljen je s leđa, ima istu uniformu kao i oni, ali iz nje viri tanan vratić na kome je njegovana frizura i dva kraka sunčanih naočala koje su sprijeda očigledno nataknute na čelo. Ukoso preko leđa ima neku zolju, cijev bacača ili nešto slično, u desnoj ruci drži pušku, a desnom nogom udara najbližeg u gomili mrtvih civila, lako bi mogla biti i žena. Lijeva ruka mu je, međutim, odmaknuta od tijela i u njoj među prstićima drži zapaljenu cigaretu. I ja imam sličnu fotografiju: stojim ispred bujnog rastinja, desna ruka je odmaknuta od tijela, u njoj gori cigareta i iz nje ide dim, što se sjajno poklapa sa onim rastinjem. Rekao sam supruzi da je razveselim: „Vidi, ženo, mene pedera, matere ti!“
Kakav, bolan, četnik! Goluždravo ptiče koje upravo ostvaruje onu u našem vremenu važnu stvar, svoj ljudski identitet. Rekli su: „Ti braniš četnike!“ Rekao sam: „Ne, nego pokušavam da vam pokažem kako stalno sužavate i umanjujete zločin kad stalno vičete: četnici, četnici“.
Tršćanin Etore Šmic, uspješan pripadnik više srednje klase, bio je između ostalog pisac koji je uzeo literarno ime Italo Zvevo, što znači Italijan Švabo. Bio je neprimijećen, ili čak zanemaren u Italiji, i zato što grad Trst ničim nije učestvovao u ujedinjenju Italije, rizorđimentu, i zato što se deklarisao kao napola Švabo, i naročito zato što jezik njegovih knjiga nije čisti, pročišćavani italijanski jezik koji je upravo razumljivo, razumljivo, carevao i svetkovao Italijom. Međutim, slučaj je htio da se Zvevo upiše u tršćansku školu engleskog jezika u kojoj je predavao Džems Džojs, i dva pisca su postali prijatelji. U francuskom prevodu, do kojeg je došlo Džojsovom intervencijom, nečistoća jezika nije igrala nikakvu ulogu i svijet je otkrio velikog pisca koji je na kraju, već kako to biva, postao veliki i u Italiji. Njegov najznačajniji roman, koji ima dosta autobiografskih crta, jeste Zenova svijest. Prepun je ironije, što je, razumije se, oduševilo Džojsa, a njegov glavni junak, uspješan trgovac ljubavnik i mladoženja, uspio se uvaliti u porodicu koja je po socijalnom statusu bila znatno iznad njegove. On, međutim, uspješno ironizira, na prvom mjestu svog psihijatra, svoj brak, članove svoje nove porodice i njihove prijatelje, i samog sebe. Ima i vlastitih problema: udvarao se ljepšoj kćeri iz namijenjene mu tazbine, ali su ga oženili starijom i ružnijom, što će kasnije nadoknaditi švaleracijom. Malo rata na distanci, gađenja nad načinom na koji svijet funkcioniše, pa onda: „…neki čovjek potpuno nalik na druge, u tajnosti neke sobe na ovom svijetu izmislit će neuporediv eksploziv, takav da će se sadašnji postojeći eksplozivi uspoređeni s njim smatrati bezopasnim igračkama. A neki drugi čovjek, i on nalik na sve druge ali bolesniji nego drugi, ukrast će taj eksploziv i popeti se na središte zemlje da ga postavi na mjesto gdje će mu učinak biti najveći. Nastat će golema eksplozija koju nitko neće čuti i zemlja, vraćena u oblik maglice lutat će nebesima lišena nametnika i bolesti… Život je bolestan bez lijeka. Nema izlječenja, ali ima kraja. “
Ako Zeno za tako malo traži tako mnogo, šta mi da radimo sa strašnim zločinima koji su preko nas prešli? Uzdamo se u kalendar Maja, koji je važio stotinama godina, a prestaje da važi dvadeset i prvog decembra 2012, nema ga više. Ne znam ko je i kako proglasio taj datum za dan propasti svijeta, ne znam; ali mogu da pratim izvjesnu logiku koja može biti samo moja, ali zvuči dobro. Kalendar je, smatram, sukus i koncentrat istorije i njene filozofije, u civilizacijama koje nisu htjele ili nisu mogle da se bave nagvaždanjima: ako određenog datuma prestaje da funkcioniše kalendar, prestaje da postoji istorija, a istorija to smo mi. Vjerujem li u to, priglupo je pitanje, ali odgovori na njega rasprskavaju se na sve strane i u tom smislu mogu biti korisni. Mislim da su se za mog života desile dvije-tri takve propasti i da je posljednja koju pamtim negdje pred sarajevsku Olimpijadu bila agresivno uvjerljiva; podržavali su je mnogi sveti ljudi iz Indije, a zna se da su oni u tim pitanjima stručnjaci. Vjerujem ser Isaku Njutnu, koji se igrao mačkama i jabukama. Vjerujem Stivenu Hokingu, koji je u onom svom zgrčenom položaju, u onom svome sjedalu ne izgleda toliko nesrećan koliko se nama čini da bi morao biti. Dobio je od rimskog pape nagradu za objašnjenje kosmičkih crnih rupa, koje bi zapravo morale biti aspekt izvornog Velikog praska, a Veliki prasak je, okreni-obrni, božanski čin. Nekoliko godina kasnije vratio je sa zahvalnošću nagradu, uz obrazloženje da nikakvog Velikog praska nije bilo, nego da je na više raznih mjesta pomalo praskalo. To, dakle, pretežno odgovara mome Šivi, koji uništava i ponovo stvara svijet plešući u prstenu vatre, a prsten se sastoji iz niza posudica iz kojih liže plamen.
Majanska civilizacija bila je, po mom osjećanju, među velikim južnoameričkim civilizacijama najznačajnija. Naravno da je imala mitologiju, ali ta mitologija, kako mi se čini, nije baš bila opsjednuta prošlošću. Briga za sadašnjost im je bila dovoljna i uspješna podrška poljoprivredi (majanski bogovi kukuruza na skulpturama su čudesno lijepi hermafroditi). Magija za dobar lov predstavljena je oštrim nožem od vulkanskog kamena opsidijana, kojim je vađeno srce zarobljenih neprijatelja na vrhu Čičen-Ica piramide i zatim bacano niz stepenice dok narod poklonika dolje urla od zadovoljstva.
Kalendar je sat na ruci svijeta. Proročanstvo nije za jedan dan nego za čitavo vrijeme koje dolazi, nije predskazanje nego odbrojavanje. Kalendar, naravno, ništa ne kaže o tome da li je u pitanju totalna propast svijeta koji će u dato vrijeme prestati postojati, ili samo propast civilizacije predvodnice koja je u bitnim crtama identična svijetu. Takođe nema razloga da bi to bilo nalik na propast Titanika, na opšti potop u kojem bi voda omotala zemaljsku loptu kao što tečno srebro omotava baštensku kuglu, na ogromni meteorit koji se zemlji približava ogromnom brzinom vrteći se suludo oko sebe, ni na takav svjetski zemljotres koji bi sve ispreturao. Prije će biti da je dvadeset i prvi decembar vremenska granica između svijeta u kojem se moglo živjeti i sljedećeg u kojem se to neće moći. Naučnici NASA-e kažu da se majanski kalendar ne završava dvadeset i prvog decembra dvije hiljade dvanaeste, nego taj datum označava samo kraj jednog ciklusa i početak drugog. I još dodaju: „Spavajte mirno, nećemo svi izginuti“.
Nestanak civilizacije ipak bi bila manja i poznatija nesreća; i bolje od naše su nestajale: Egipat, Grčka, Rim, pa i naš komunizam od Karpata do Kitaja. Šta je ostalo: švajcarski sir s rupama koje su veće od samog sira. Šta bi bio razlog njegove propasti? Slikovito rečeno, to da rupe rastu a sve se smanjuje. Rupe nastaju od zarobljenog ugljičnog dioksida. Veličina tih rupa koje se nazivaju očima može se kontrolisati. Ekonomisti, ljudi koji misle da sve znaju, govore da bismo mogli spasiti civilizaciju od propasti između ostalog i tako da se novac pravi ni iz čega, bez ikakvih temelja. Književni kritičar Mirko Magarašević kaže da je sa Gogoljem i prema njegovom književnom svjedočanstvu ljudski svijet ušao u stanje praznine. Gogoljevog nasljednika vidi u Kafki, a svog prethodnika u plasiranju ideje u Mereškovskom, ali on je za nas ovdje važan jer je jasno uvidio da direktan put, hoćemo li reći dobro zaštićen, tu ne vodi od kupoprodaje mrtvih duša do pravljenja novca ni iz čega, kako preporučuju značajni ekonomisti. Zamjena realnog svijeta virtuelnim svijetom: „Virtualije su same sebi cilj. Pohlepne su. Tako je nastao, među ostalim, i krah virtualnih transakcija, krah virtualnih finansija, krah same virtualne ekonomije, kao krah 'moći iz ništa'“ (Fahira Čengić Fejzić). Umjesto sira sa rupama rupa sa žicama. A kad je u pitanju ono svašta nešto bežično, onda je samo rupa. Ajpod.
Poštujući sve što je rečeno, a naročito riječi mog kolege Magaraševića, koji je prvi zabo tamo gdje treba zabosti, želim da dodam i jedno vlastito objašnjenje propasti civilizacije, jedan razlog koji može izgledati neozbiljan i smiješan, u svakom slučaju trbuhozborački čudan, a za mene je ključni, nepopravljiv kvar koji se sad sitnim intervencijama bezuspješno nastoji ukloniti, jer je u procesu rađanja otrgnut preveliki dio tijela, nastala duboka rana, s kojom se do danas moglo batrgati ali se nije moglo pravo živjeti.
Monoteističke religije su prognale ženu sa visokih položaja i tako nepopravljivo osakatile civilizaciju, koja je pod njihovim okriljem nastala. Parabola o tome, kao neko opravdanje za ono što se dogodilo (što se učinilo) je biblijska parabola o jabuci i zmiji. Prva sablazan je, dakako, žensko tijelo, pa je jedino što se dopustilo blagoslovljeno majčinstvo bez prethodnih radnji, jedne jedine majke. Neki slikari su pokušali da kod Madone istaknu grudi, da joj naprave uzbudljiv dekolte, ali to je već u vrijeme pomenutih zakašnjelih popravaka. Sve su velike civilizacije propale kad im je došlo vrijeme, iz razloge koji su im bili svojstveni, ali ni u jednoj od njih nije bilo ničega sličnog izopćenju žena iz javnog života. Egipatske princeze su kao žene i kao gospođe znale zasjeniti svoje muške gospodare; Kleopatra je za to takoreći živi primjer. Afrodita, Artemida, pa recimo i nimfa Aretuza, nisu pokazivale karakteristična ispupčenja, pa ni dekoracije, ali su itekako bile žene, i pritom boginje. Kad nisu bile boginje, mogle su se slobodne pokazivati i u odgovarajućim radnjama, kao na pompejskim freskama. A da bi pokazale ono što je trebalo pokazati, nisu ni morale biti ogoljene. Ima jedna Flora, boginja ili nimfa proljeća, gazi po poljani, po zelenoj površini u dugoj haljini, okrenuta gledaocu leđima, samo joj sijevaju gole pete, u kojima ima toliko erotike da je novodošavšim to bilo nemoguće prihvatiti. Posljednja žena u punom ornatu i na položaju bila je vizantijska carica Teodora na mozaiku u Raveni, a znamo odakle to dolazi. U hinduizmu erotizam i duhovnost su zajedno postojali, čak su intenzivno zajedno učestvovali u građenju i održavanju svoje civilizacije. Budizam u početku nije ni imao boga nego samo svog velikog učitelja, ali kako se počeo granati, tako su se pojavile i žene. U izvanrednom južnokorejskom filmu Proljeće, ljeto, jesen, zima, proljeće glavni junak kroz razne svoje radosti i tegobe vuče sa sobom kamenu figuru Bude, ali na kraju filma, poslije svega što je preturio preko glave, sjedi kraj jezera u visokom priobalju, a pored njega je vitka i blago izazovna boginja milosrđa od smeđeg kamena po imenu Kuen-Jin, u Japanu Kvanon. Ako, dakle, majansko proročanstvo ne znači propast svijeta nego samo propast civilizacije, onda još uvijek ima nade, a vidimo odakle ona dolazi.
Pomišljam često da me je druženje s Indijom dovelo do ovih ideja, ali je trebalo dugo vremena da one dođu odnekuda u glavu. Pritom se uopšte ne radi o sablažnjivim stvarima, o širom svijeta popularnoj Kama Sutri, ni o tome da su hramovi, poput naših samostana i manastira, držali žene, svećenice, plesačice i prostitutke, koje su se davale probranim putnicima i namjernicima, ni o majthunama, parovima u koitusu na fasadama velikih hramova gdje se treniraju sve moguće poze: na primjer uspravljena žena, tako reći u vertikalnoj arhitektonskoj projekciji, koju za raširene ruke i noge drže dva muškarca, a treći joj odozdo radi ono. Nije u pitanju ni moj voljeni ljubavni par u Elori. Naprotiv, inspiraciju mi je donijelo nešto što bih u najpribližnijoj deskripciji nazvao domaćinskim. Veliki Bog Šiva na vrhu himalajskog grebena Kajlaša pleše svoj ples uništenja i novog stvaranja svijeta. Međutim, kad nije na dužnosti, onda mirno sjedi i duška zajedno sa svojom družbenicom i suprugom Boginjom Parvati. Nesigurno je to nazvati zagrljajem jer ne vidimo šta im rade ruke, nogama stoje svako na svome vozilu, pacovu i lavu, ali su tijelima intenzivno priljubljeni jedno uz drugo duhovno i fizički, reklo bi se hoće zajedno popit kahvu.
Zapitao sam se u jednom trenutku gdje sam kod nas vidio ugledni par u očiglednom zajedništvu i pokazalo se da je to, dugo vremena poslije Grčke i Rima, u renesansnom slikarstvu. Govorilo se, i govori se da je renesansno slikarstvo rezultat strašne čežnje za antičkom klasikom. Ma nemoj! Moj. Renesansno slikarstvo je rezultat strašne čežnje za ženom, za njenim tijelom, donekle za tijelom uopšte. Rubensovo tijelo je napasno, ono Luke Kranaha ubistveno esencijalno, ali je u oba slučaja žensko, ono žensko za kojim smo čeznuli hiljadu i po godina. A nisu sve gole ni poluobučene. Po nekakvom uobičajenom, opšteprihvaćenom mišljenju, najznačajnije djelo visoke renesanse je maleni ženski portret koji se čuva u možda ipak najznačajnijem muzeju svijeta. Poprsje te žene dovoljno je sakriveno najfinijim ruhom. Božanstvenom uzdržanom ženstvenošću kojom ona zrači ozračen je i pejsaž iza njenog lika.
Jasno je da se ovdje sve vrijeme radi o ženskom tijelu, ali me muči jedna epizoda iz vremena najvećeg uzleta seksualne revolucije, kad su arenama i ekranima ponosno hodali misevi i misteri kao i danas. U jednoj TV seriji koju je režirao Rajner Verner Fazbinder, junak priče živi u svojoj prikolici, a nuždu vrši tamo gdje se zatekne u prirodi, kao moji hindusi. Pa iz guze izlazi debela braon kobasa, dugo nije srao, i pod silom teže polako se približava zemlji. Onda su u svijetu golotinje, seksa, seksualnog podvođenja i seksualnog nasilja zatutnjali telefoni: zar će taj perverzni peder da prikazuje naš svijet i da vrši nuždu nad našom civilizacijom? Ne smijemo to dozvoliti! Drugi kažu: „Meni je gadnija od toga smrdljiva ženska jama, jedina jama iz koje naš čovjek izlazi živ.“ Treći kažu: on je pred nas iznio ogledalo i ponovo postavio staro pitanje: Ko smo, odakle dolazimo, kuda idemo?