Ognjenka Finci

ČOVJEKOV GRAD

Sarajevske Sveske br. 21/22

Ljudi žele da u svojoj sredini izraze svoju ličnost.
Ne samo u tome što rade, nego i u svojim izborima.
Kreću se u urbanom prostoru i traže nešto. Šta?
Intimu doma.
György Konrad
1.1. Kriza urbane svijesti i akcije
Upozorenje L. Mumforda, puno plemenitog patosa, da „… gradu treba vratiti njegove materinske, životne funkcije, autonomne djelatnosti i simbiotske veze koje su već davno zanemarene i potisnute“ i danas, poslije skoro četiri decenije, doima se kao uzaludno nastojanje da se stvari u toj oblasti promijene. Humanistički zahtjev da grad treba razvijati, prije svega, brigu za ljude, danas doživljava svoje puno obezvrjeđenje.
Urbana slika je osiromašena, i to u velikoj mjeri zbog razdvajanja funkcija unutar grada, pod utjecajem kontroverznih urbanističkih doktrina prve polovice dvadesetog stoljeća.
Ovdje stanujemo − spavamo, tamo radimo, a negdje tamo ponekad se zabavljamo i rekreiramo. Biće grada je razbijeno! Ova stroga i razlozima izvan čovjeka uvjetovana funkcionalna segregacija savremenog grada predstavlja osnov njegove dehumaniziranosti i označava raskid odnosa čovjek – grad, a samim time, unutar grada, odnosa čovjek – čovjek. U gradu dvadesetog stoljeća prava, istinska dimenzija ljudskosti, čovjeka kao cjelovitog bića, atrofirala je do nasušnih potreba. Grad ima svoje brojne, velike spavaonice, sa stotinama hiljada stambenim kvadrata, sa garažama, parkiralištima, ali bez stvarnog urbanog vezivnog tkiva, bez stvarnih zajedničkih prostora koji stimuliraju socijalizaciju njegovih stanovnika. To je grad čiji je prostor dezintegriran, opterećen teško prepoznatljivim simbolima i oblicima. Nedefinirane su i neomeđene sfere čovjekovog privatnog i javnog života. Sa stanovišta građana, to nije više grad − zajednica, to je puka gomila pojedinaca, TV i cyber ovisnika i spavača, to je „zajednica“ nabijena neurotičnim indukcijama i asocijalnim ponašanjem. S druge strane, ali svakako u vezi s njihovom disfunkcionalnošću, gradovi današnjice, logično, nemaju svoj identitet, lica po kojima ih pamtimo, prepoznajemo. Gradovi se danas sve manje razlikuju; sve nas manje uzbuđuju svojom posebnošću. Njihova monotonija rađa dosadu, ponekad i strah, i djeluje na najintimnije lične stimulanse, multiplicirajući tako osjećaj stranosti, otuđenosti i izopćenosti iz okoline u kojoj živimo.
Sve je ovo u direktnoj vezi sa činjenicom da danas u bilo kojem dijelu svijeta ljudi variraju gotovo iste urbane teoreme, što − paradoksalno −može da znači i nepostojanje bilo kakve teorije. Gotovo i da nije važno u kojem dijelu planete, Evrope, Sjeverne ili Južne Amerike, Afrike, Azije ili Oceanije se grad nalazio − kakvi su prirodni uvjeti, kakva je njegova tradicijska, kulturološka, religijska, socijalna ili etnička sastavnica, i kakav je „duh mjesta“ (genius loci) u kojem se on generira i nastavlja da djeluje. Sve više se brišu, i na teorijskom i na praktičnom planu, razlike između gradova koje su isticale njihove posebnosti. Novi gradovi govore istim jezikom; sve ih je manje mogućno razlikovati. Tako se vizija urbanizacije savremenog svijeta ostvaruje i postaje univerzalna u svom najgrubljem, najnehumanijem vidu. Arhitekta Ivan Čizmek rezignirano konstatira:
„Kolektivni individualizam, agresivnost velikog broja i vandalizam prisutni u objektu i okolišu. Kriza grada, kriza grada, kriza…“
Gotovo je nepotrebno reći da ova kriza urbane prakse i svijesti nema samo socijalno izopačeno značenje i porijeklo, te da to neprijateljstvo prema „čovjekovom gradu − gradu čovjeku“ nije samo usputna i slučajna pojava. Stoga je zadatak kritički usmjerene društvene, a time i urbane misli, sagledavanje političkih, ekonomskih, kulturnih, moralnih i socijalno-psiholoških uzroka ove krize. Ako ostavimo postrani eminentno kulturne i političke činioce koji oblikuju ovaj problem, kao i sve agresivnije pokušaje novih teorija, koje uspješno vojuju protiv grada po mjeri čovjeka, onda treba reći da je jedan od doprinosa savremene humanističke kritike tih teorija u saznanju i ukazivanju na činjenicu da današnje neprijateljstvo prema gradu pokreće jedna moćna sila, ukorijenjena u osnovi tehnicističkog razumijevanja svijeta. Ako se tako može reći, ne ugrožava danas grad čovjekova svjesna pobuna protiv njega toliko koliko ga ugrožava čovjekovo nepromišljeno priklanjanje tehnici, njegovo slijepo prepuštanje načinu života koji mu diktiraju moderna tehnika i globalizacija. Način rješavanja ovog problema primjeren je duhu moderne tehnike, i ona ga konsekventno, efikasno i praktično rješava. Na tome tragu mogli bismo tražiti osnovne uzroke pojava razbijanja bića grada i obezličavanja savremenih gradova.
Globalizacija danas slavi svoje planetarne uspjehe. Prisutna je u svim sferama socijalnog života. Zahvaljujući njoj svijet je postao univerzalan; danas se pod nazivom „globalnog doba“ praktično završava „moderna“ zamisao svijeta. Ništa nije pošteđeno globalizacijskog utjecaja; njena načela i nedokučivi planovi prožimaju život u cjelini, pa tako i fenomene i ideju urbanizacije.
Opasne mogućnosti postvarenja čovjeka, obesmišljavanje njegovog opstojanja u skladu s prirodom koje otvara i omogućuje savremena tehnika, pretvaraju prirodu u bezdušni objekat manipulacije industrijskog čovjeka, slijedeći njegovu neutaživu volju za moć. Stoga je teško osporiti tvrdnju da danas tehnika/tehnologija predstavlja jedini zakon koji slijedimo i kojem prepuštamo da kreira naš život, da nas smješta u serijske životne ambijente, lišene ljudskog karaktera i identiteta, standardizirane, najčešće jednolične i nepregledne komplekse spavaonica omeđene praznim i pustim, tek tu i tamo ozelenjenim međuprostorima, koji tako jasno oslikavaju aktuelnu krizu urbane svijesti. Ekonomski i tehnički zahtjevi, koji se danas bespogovorno nameću građevinarima u najvećem broja zemalja, predodređuju način građenja i prvenstveno utječu na izgled, sadržaj i opremljenost stambenih blokova u kojima, najviše zbog toga, nema mnogo mjesta za principe i ideale ukusa, mjere, proporcije, pa samim time ni mnogo mjesta za čovjeka.
S druge strane, zbog tehničkih i ekonomskih zahtjeva koji problem stanovanja izjednačuju najčešće sa „golim“ stanom, pitanja kvaliteta habitata i njegovog karaktera potisnuta su u drugi plan, a problem socijalizacije ljudi u novim naseljima bitno je otežan; tačnije, otežana je mogućnost zajedništva, komunikacije sa sredinom − čak i u okviru jednog objekta, a kamoli u skupu takvih objekata.
Dramatičan problem koji nastaje u sučeljavanju čovjeka sa izazovima tehničkog napretka upečatljivo je objasnio M. Heidegger ukazujući na biće moderne tehnike i dajući joj metafizičko značenje. Suštinu moderne tehnike on vidi u tome što ona predstavlja sasvim poseban odnos prema svijetu, jedno posebno shvaćanje svijeta, tačnije način otkrivanja istine. Svijet − sve bivstvujuće − predstavlja materijal koji se da oblikovati, a istina se svodi na ono što se da napraviti, što se da proizvesti. Prema Heideggeru, takva istina zaklanja vidik jednoj dubljoj istini, odnosno udaljava i uskraćuje mogućnost čovjeku da pronađe ili se vrati izvornijem, punijem odnosu prema svijetu. Tehnika čovjeka ugrožava u samom njegovom biću, u njegovom odnosu prema svemu postojećem. To je u stvari onaj aspekt, u inače ambivalentnom i dijalektičkom pojmu tehnike, koji nalazimo i kod Marxa i koji ukazuje da tehnika ugrožava čovjeka u njegovom najintimnijem jezgru, mada u isti mah stavlja u izgled mogućnost preobražaja povijesti. Marxova odbojnost prema određenom obliku upotrebe tehnike zbog njene dominacije u vremenu u kojem je živio, ima korijen u njegovom uvjerenju da je kapitalistički oblik korištenja tehnike nehuman i da je on, kao epifenomen „građanskog poduzetništva“ na mnogo načina obesmišljavao svaki oblik duhovnog i kulturnog stvaranja. Ustvari, on je konsekventno uvjetovao priznanje i vrijednost tehnike korjenitom promjenom njenog društvenog sadržaja i njene historijske funkcije. U ime slobode i odgovornosti čovjeka prema čovjeku, on nije bio fasciniran moći koju tehnika stvara i korišću koja se njome mogu steći. Mnogo više od mogućnosti čovjekove „pobjede“ nad prirodom i racionalne organizacije socijalno-političkog „dizajna“ u uvjetima neslobode i nužnosti, njega su privlačile mogućnosti uspostavljanja slobode i humanizma s onu stranu nužnosti, ako je to ostvarivo uvjetovanim tehničkim napretkom. Utoliko aktuelna politička debata preinačuje tradicionalno pitanje opasnosti i koristi od tehnike i daje mu, posebno u novozadatim općesvjetskim dimenzijama, smisao zalaganja za „humani“ tehnički napredak.
Nikako se ne može reći da ovaj principijelni filozofski stav o biću savremene tehnike i čovjekovog odnosa spram nje predstavlja polazište savremene urbane svijesti, a pogotovo ne urbane prakse. Ponajviše zbog toga ova sfera ljudske djelatnosti obilježena je fenomenom otuđenja, postajući tako nova i snažna poluga i izvor procesa dehumanizacije i aktuelne krize urbane svijesti i prakse.

1.2. Vlastitost čovjekovog prostora
Gotovo svi relevantni autori koji promišljaju problematiku humanizacije gradske sredine jednoglasni su u ocjeni aktuelnog stanja, koja se sastoji u tvrdnji da je jedna od osnovnih karakteristika savremenog grada njegova nestrukturiranost i bezličnost, što rezultira tragično neizbalansiranim odnosom javnog i privatnog u gradskom životu. Anonimnost, bezličnost ljudi, izražena kroz jednoličnost njihove egzistencije i moguće kreativnosti, najsnažnija je poenta kritičara koncepta savremenog grada. Ovakav stav nalazi svoju potvrdu i osnov u poimanju i idealu čovjeka kao cjelovitog bića, a ne individue dezintegrirane na zasebne moduse postojanja. Razvijemo li ovu misao, možemo zaključiti da su čovjek i njegove brojne akcije u prostoru nedjeljivi, i da se čovjek i prostor ne daju razdvojiti, odnosno da je arhitektonski, građeni prostor – grad, jedna od konkretizacija čovjekovog egzistencijalnog prostora.
Međutim, slike kontinuiteta i skladne simbioze čovjeka i prostora rijetko su svojstvene današnjim urbaniziranim sredinama. Posebno je onespokojavajuća činjenica da i u modernim društvima nastaju i postoje gradovi i nove gradske četvrti koji su „negostoljubivi“, čija je urbana okolina i njen umjetni pejzaž ne samo zastario i otuđen, već najčešće neplaniran, nekontroliran, sa raširenom pojavom divlje gradnje, habitata na najnižem civilizacijskom nivou. Može se bez pretjerivanja reći da se fenomen otuđenja danas pojavljuje kao jedna od bitnih karakteristika našeg vremena. Opće je prihvaćen stav savremene kritičke društvene misli da nikada prije u povijesti ljudskog društva raskorak između čovjeka i prirode, između čovjeka i društva, između čovjeka i čovjeka, nije bio tako potpun, velik i težak, i da obeshrabrujuće posljedice jesu rezultat globalizacijskog plana narušavanja prirodne ravnoteže, te neravnopravne raspodjele siromaštva, tako da predvidljivi kraj ovakvoga procesa ne nudi nimalo nade za optimizam.
Moderna politička filozofija ponavlja stav utemeljen već u antičkom poimanju res publica − da ni jedna socijalna, religijska niti etnička skupina ne može polagati pravo na upravljanje cijelim društvom. Čovječanstvo će se morati suočiti sa izazovom kada odgovornost čovjeka prema sebi i drugome kao i prema okolini u najširem smislu, postaje imanentna njegovoj historijskoj funkciji i predstavlja neophodan uvjet njegovog opstanka i razvitka. Zaboravljanje, zapuštanje, neodgovornost, predstavljaju izraz protivurječnosti po kojoj se društvo, pod utjecajem političke vlasti, nauke i tehnike u isto vrijeme, u jednom dijalektičkom procesu oslobađa i otuđuje.
Nastojanja da vještačka tvorevina postane što bliža slici okoline koju čovjek gradi od mozaika „želja i snova“, napori da se napravi korak naprijed i izgradi prosperitetniji odnos između čovjeka i njegove životne sredine, moraju biti stalni zadatak kritičke i humane urbane misli i prakse.
Stoga, ako ostavimo postrani političke i ekonomske aspekte dizajniranja savremenih društava i usredsrijedimo se na mogućnost „vlastitosti“ u urbanom prostoru, treba dati odgovor na pitanje: kako čovjeka, stanovnika, iz stanja nezainteresiranog prisustva u prostoru animirati za aktivno uključivanje? Kako ga izvući iz osamljenosti i apatije? Kako mu vratiti osjećaj zavičajnosti? Kako onemogućiti dezintegraciju i deformaciju njegove ličnosti posredstvom prostora? Najkraće − kako ga ponovo naučiti stanovanju?
Naravno da definitivnih odgovora na ovo pitanje nema, kao što nema rješenja koja garantiraju uspjeh. Isto tako, po sebi je razumljivo da pri raspravljanju pitanja humanizacije gradske sredine nije mogućno poći iz početka, kao da se niko nikada prije nije pitao o tome. Štaviše, problem grada po mjeri čovjeka je principijelno postavljen, i još uvijek jeste sastavni dio teorije savremene političke filozofije.
Ako je tačna tvrdnja da je suštinski i strukturno moguć humani grad, čovjekova je dužnost da ga pokuša i ostvariti. To principijelno znači da treba rehabilitirati čovjeka kao primarnog činioca u prostoru, odnosno učvrstiti humanističke vrijednosti i načela kao stubove nove urbanističke svijesti. To ne znači ništa drugo do zahtjev za saznanjem i sviješću da ne gradimo ništa privremeno ni slučajno, niti za ikakvu drugu svrhu osim za čovjeka, stanovnika, i njegove ne samo duhovne nego i one čisto biološke, egzistencijalne potrebe. Ovakvo opredjeljenje pretpostavlja potrebu ustanovljenja takvog koncepta prostornog razvoja koji će biti izraz utvrđenih specifičnih ljudskih potreba, koje bi definirale skalu prioriteta i odnosa u prostoru, kao i izraz mogućnosti odlučivanja, odnosno učestvovanja u stvaranju prostora, tačnije mogućnosti optiranja ambijenta, slike i sadržaja u kojim pojedinac živi i kreće se.
Samo tako grad može postati ambijent za egzistenciju jednakopravnih ljudi, sa različitim potrebama koje moraju biti zadovoljene, i ambijent koji će čovjeku pružiti takvu strukturu ponuda koje daju bogate mogućnosti identifikacije.
Za čovjeka je od vitalnog značaja upravo identifikacija sa životnim ambijentom, s obzirom da ona predstavlja osnovni stimulans za komuniciranje i socijalizaciju. Takva identifikacija može se postići samo osmišljenim gradskim prostorom, jer samo koherentan prostor kao izraz artikulirane svijesti može senzibilizirati socio-urbano ponašanje.
U ostvarivanju ovako postavljenog koncepta gradskog prostora, dva pitanja čine se teorijski bitna i praktički odlučujuća. To su takozvani klasični ideal malog broja, kao i princip lijepoga, koji od oblikovanja gradskog prostora traži da bude kreativan umjetnički čin. Ovi principi, koji na prvi pogled u savremenom društvu, poradi njegove mnogoljudnosti i masovne serijske proizvodnje koja ga karakterizira, izgledaju obezvrijeđeni, i danas u velikoj mjeri opredjeljuju čovjekovo postojanje. Njihova vrijednost postaje, svakako, uočljivija onda kada se ne poštuju, a napore na njihovom ostvarenju, iako stidljive, prepoznajemo u naraslim nastojanjima na traženju prave, optimalne mjere osnovnih ćelija gradskog života, u zahtjevu za vraćanjem arhetipskih modaliteta u savremene gradove, u afirmaciji trga, ulice − tradicije − grada, kao i u zahtjevu da i prefabrikacija mora nositi vidan trag humanistički i estetski opredijeljene ideje. Na ovome planu raspravljanje i o problemima urbanog mobilijara i vizuelnih komunikacija treba da traži i nalazi svoje opravdanje i vrijednost. U svakom drugom slučaju, bez ozbiljnih socioloških, estetičkih, urbanističkih i arhitektonskih istraživanja, kako ovog segmenta tako i cjelokupne problematike humanizacije gradske sredine, i dalje ćemo graditi mega-akumulacije stanova koje neće biti u stanju pružiti mogućnost identifikacije, osjećanja vlastitosti i uravnoteženog društvenog života.