Alireza Abiz [1]

Osvrt na poeziju Alija Abdollahija

Sarajevske Sveske br. 47-48 [2]

preveo sa presijskog: Namir Karahalilović

Pisati o Aliju Abdollahiju (‘Alī ‘Abdollāhī) za mene nije jednostavno: postoji mogućnost da više od dvadeset godina bliskog i iskrenog prijateljstva i druženja utječe na moj sud o njegovom književnom radu. Treba u isto vrijeme kazati da su upravo ove skrupule razlog tome da do danas – izuzev jednog kratkog zapisa – o ovom plodonosnom pjesniku i prevodiocu nisam ništa napisao; prijateljstvo je, zapravo, postalo preprekom za izvršenje moje obaveze. U vrijeme kada je borba za koricu kruha pustila korijenje u svim oblastima našeg individualnog i društvenog života, moje nastojanje da se držim podalje od te pošasti plaćeno je visokom cijenom – zanemarivanjem djelā jedne od najznačajnijih književnih ličnosti našeg doba. Dakako, svih ovih godina revnosno sam čitao pjesme i prijevode Alija Abdollahija, i njegovim se brojnim djelima zamašno okoristio.
Svoju prvu zbirku poezije Stalno hodam u mraku (Hei rāh mīrawam dar tārīkī) Ali Abdollahi objavio je 1997. pod podnaslovom Dvanaest ljubavnih i druge pjesme (Dawāzdah derang-e ‘āšeqāne wa aš‘ār-e dīgar). Ako se dobro sjećam, prvotno je bilo predviđeno da ta knjiga (čije je štampanje 1994. onemogućeno) ponese naslov Na terasi vjetrova (Bar pāgard-e bādhā); kasnije (tri godine kasnije), na moj prijedlog njen je naslov promijenjen u Stalno hodam u mraku.
Već u toj prvoj knjizi Abdollahi predstavlja osobenosti svoje poetike: raskošan, primiren i kontemplativni lirski preludij (taġazzol); nježna ljubav prema egzistenciji, stvarima i ljudima ispunjava čitavu knjigu. Svakom je pjesmom iskazano iskustvo koje je, čini se, dugo vremena živjelo u pjesnikovom sjećanju, bivalo brušeno, te je na kraju odjenuto u ruho riječi. Pjesničke slike su žive i snažne, uvijene u pokrov od emocija i blagosti.
Abdollahi je pjesnik 90-ih godina dvadesetog stoljeća, ali se drži podalje od krajnosti kojima je sklona skupina pjesnika iz tog vremena. On cijeni nova iskustva i unosi ih u svoju poeziju; međutim, ne udaljava se od one iskonske i vječne poetske linije koja čitavu svjetsku historiju poezije spaja u jedno. Za njega poezija nije sredstvo privlačenja pažnje na sebe i samohvale, te zbog toga izbjegava demonstriranje leksičkog i sintaksičkog umijeća. Njegov je jezik isti onaj svakodnevni, uobičajeni jezik, a muzikalnost njegove poezije u skladu je s njenim sadržajem. Perzijskim jezikom vlada na nesvakidašnji način, dok u svojim pjesmama povremeno koristi lokalizme iz Horasana; ipak, u primjeni te tehnike ne ide u krajnost, već upotrebljava melodične, relativno poznate i frekventne riječi.
Jedan od bitnih elemenata Abdollahijeve poetike jeste kontemplativnost. Abdollahi je neka bitna filozofska djela preveo s njemačkog na perzijski jezik i vrlo studiozno se bavi filozofijom. Jedna od osobenosti njegove ličnosti jesu filozofija i filozofski pogled na egzistenciju; stoga je možda i prirodno što kontemplativnost zauzima tako značajno mjesto u njegovoj poetici. Pjesma Na grobu miroljubivog čovjeka (Bar gūr-e mard-e solhdūst) dobar je primjer filozofskog i egzistencijalističkog pogleda u Abdollahijevoj poeziji:

Na grobu miroljubivog čovjeka
Golubovi dupljaši, i oni pitomi
Svakoga trena i sata
Na njegov grob
Izmet izbacuju

Grobar kaže:
„Za svoga života bio je
Miroljubiv čovjek!”

Ova pjesma osvjetljava još jedan aspekt Abdollahijeve poetike, a to je njegova blaga satira kojom se grade proturječnosti. Pjesma Filozofiranje sa sjekirom (Falsafīdan bā tabar), čiji je naslov posuđen iz jednog Nietzscheovog retka, još je jedan primjer gorke i kontemplativne satire:

Filozofiranje sa sjekirom
Na malome trgu današnjice
Jučerašnjicu sam posjekao
U iščekivanju sunačnije sutrašnjice
Al’ hajde znaj da sutrašnjica neće biti jučerašnjica!
Imaj pri ruci sjekiru!

Zbog toga ne dolazi (Īn ast ke namīāyad) (2002) druga je zbrika poezije Alija Abdollahija. U toj zbirci pjesnik se donekle udaljava od lirskog preludija, dok kontemplativna dimenzija njegove poetike postaje snažnije izražena. U poetskom jeziku ove zbirke povremeno su zastupljene „sintaksičke igre”, no takvi su slučajevi malobrojni.
Po mom mišljenju, druga zbirka poezije Alija Abdollahija nije mnogo doprinijela osnaživanju njegovog položaja na iranskoj književnoj sceni, niti se može smatrati velikim korakom naprijed. Većina pjesama napisana je u dotadašnjem stilu, a u pojedinim slučajevima su i slabije. Najznačajniju razliku predstavlja naglašavanje kontemplativnosti i filozofskog pristupa poeziji i jeziku, kao i udaljavanje od lirskog preludija i blagog lokalpatriotizma, primjetnog u prvoj zbirci.
Zbirka Vjetrovi mi odniješe ličnu kartu (Bādhā šenāsnāme-ye marā bordand), s podnaslovom Zapisi s putovanjā i druge pjesme (Safarnebeštehā wa aš‘ār-e dīgar) (2009), pred čitaocem otkriva jedan novi horizont i navješćuje novu fazu u poetskom opusu Alija Abdollahija. Zapisi s putovanja (safarnebeštehā) poetske su bilješke sa pjesnikovih puteštestvija po različitim gradovima svijeta. Svoje prisustvo u nekom određenom gradu pjesnik koristi kao povod, „prokopava prolaz” do historije i umjetnosti toga grada, te u veličanstvenoj sintezi s vlastitim sjećanjima i dojmovima stvara snažnu poeziju od koje zastaje dah. Više nego turistički, pjesnikov je pristup istraživački, smion i gorljiv, dok strastveno i s ljubavlju govori o poznatim i nepoznatim mjestima. U isto vrijeme, njegovo rodno mjesto i domovina jasno su prisutni u pozadini svih tih pjesama.
U ovoj zbirci, još jedanput, životna radost, lirizam i ushit izmiruju se s razmišljanjem i sklonošću filozofiji. Rezultat toga su pjesme koje uistinu vrijedi pročitati; one ne samo da čitaoca čine pjesnikovim saputnikom na mjestima njihovog nastanka, nego u čitaočevoj svijesti prizivaju brojne ideje, knjige, arhitektonska, književna i druga umjetnička djela. Dok putuje i na papiru bilježi svoje opise onoga što je vidio i čuo, ljudi i mjestā, pjesnik nas poziva da budemo gosti njegove svijesti: čita nam ono što je ranije pročitao, čini nas sudrugom u svojim strepnjama i brigama, pohvalama i pokudama, samohvali i samoprijekoru. Istok i Zapad, staro i novo, u tim su pjesmama u dijalogu, a ponekad i u svađi.
Drugi dio ove zbirke čine satirične pjesme o životinjama. Te pjesme imaju satirični otklon prema odnosu između čovjeka i životinja, te mjestu životinja u savremenom svijetu. U pojedinim slučajevima pjesnikov pogled na tu temu je metaforičan, tako da na životinje gleda kao metafore za ljudske osobine. Kao primjer navodim pjesmu Brige jednog bolesnog tigra (Delnegarānīhā-ye yek babr-e bīmar):

Brige jednog bolesnog tigra
Bolnicu za velike i male životinje
Bolje je da, na kraju, u šumu premjestite
Visokocijenjeni veterinari!
Bolesni tigrovi
Izgubili su adresu veterinarske stanice
A i vaši mobiteli – o, Bože! –
Stalno su nedostupni!

Pozdrav kitu (Dorūd bar nahang) (2011), četvrta objavljena knjiga poezije Alija Abdollahija, predstavlja zbirku sačinjenu od njegovih kratkih pjesama. Možda bi se te pjesme mogle nazvati „promišljanja”, pošto svaka izražava neku misao ili idejno gledište, i rezultat je promišljanja u određenom trenutku, odnosno na određenom mjestu. Pjesma Jutarnja rosa (Šabnam-e bāmdādī) opis je jutarnjeg doba i jedne kapi rose koju pjesnik poredi sa čovjekom i smatra je mudrijom od njega.

Jutarnja rosa
U iščekivanju Sunca
Nemiran zbog novog dana
Što će doći, poljubiti te i nevidljivom učiniti
Još uvijek zadubljen u „Malu noćnu muziku”
Opijen tvojom nježnošću i miomirisom

Jutarnja roso
Ti si, bez sumnje,
Mudrija od nas!

Objavljivanjem ove knjige definitivno je potvrđen Abdollahijev pjesnički manir.
Suvereno vladanje perzijskim jezikom, širok i snažan vokabular, kontemplativni i u isto vrijeme liričan pristup poeziji, korištenje svoga bogatog znanja o filozofiji, književnosti i folklornoj tradiciji, pažnja usmjerena ka njegovim zavičajnim, horasanskim korijenima – glavne su karakteristike Abdollahijeve poezije, zajedničke za sve njegove do sada objavljene poetske zbirke. I pored sveobuhvatne upućenosti u svjetsku književnost, napose poeziju, uspio je izbjeći radikalni pristup skupine savremenika koji su poeziju sveli na polje igre sa sintaksom, te isto tako održati se podalje od lahkomislenosti, jezičke iscjepkanosti i spisateljske slabosti skupine drugih koji su, pod izgovorom jednostavnosti u pisanju, prikrili vlastito nedostatno znanje o perzijskom književnom i jezičkom naslijeđu. Njegova poezija predstavlja logičan i zdrav slijed razvoja perzijske poezije: ona uzima u obzir naše korijene i književnu prošlost, ali isto tako teži inovativnosti i stvaranju novih poetskih svjetova, na sigurnoj udaljenosti od zaglušne vike i opsjednosti parolama.
Abdollahi je jedan od najproduktivnijih savremenih prevodilaca; opseg djela koje je preveo s njemačkog na perzijski jezik uistinu je zavidan. Mnoge značajne njemačke pjesnike danas poznajemo preko Alija Abdollahija. Za mnoge od tih prijevoda napisao je znalačke predgovore. On ima značajnu, jedinstvenu ulogu u predstavljanju savremene perzijske poezije svijetu, a posebno govornicima njemačkog jezika. Po mom mišljenju, nijedan Iranac – čak ni oni koji godinama žive izvan Irana i rade u institucijama kulture – nije perzijsku poeziju i perzijske pjesnike predstavio u svijetu u mjeri u kojoj je to uradio Abdollahi. Sve to učinio je, a i dalje čini, u tišini i povučenosti, izmaknut od svake vrste afera i bez ikakve podrške. No, Abdollahi nije samo istaknuti pjesnik, prevodilac bez premca i uvaženi literat, već i jedinstveni čovjek koji osnažuje naše vjerovanje u ljudski rod i mogućnost humanog života. Nadam se će i dalje uvjerljivo pjevati, pisati, prevoditi i podučavati; da će njegov rad biti cijenjen, jer zaslužuje svaku pohvalu.