Sazana Capriqi [1]

Virdžina:imenica muškog roda

Sarajevske Sveske br. 39-40 [2]

prevela s engleskog: Kanita Halilović

Balkan se bez ikakve sumnje uglavnom smatra regionom kojim dominiraju muškarci, patrijarhalnim društvom koje skoro i ne poznaje pojam jednakosti polova. Patrijarhat nije isključivo balkanski fenomen, ali zbog toga što se društvo na Balkanu često povezuje s nekom vrstom nasilnog i primitivnog mačo ponašanja ovaj region je dobio etiketu patrijarhalnog i zaostalog. Ovakve stavove moguće je u izvjesnoj mjeri pripisati stereotipima i klišeima, ali dio istine leži i u tome da zaista postoje brojni dokazi u prilog tezi o predominantno muškom karakteru društva organizovanog duž jasnih linija razdvajanja između polova. Dokaze za ovu tezu veoma lako možemo naći bilo gdje, počevši od mitova i legendi, institucionalnih struktura, mentaliteta, narodnih vjerovanja, do praktičnih aspekata svakodnevnog života. Slike muškaraca koji se zabavljaju po kafanama uz meso sa roštilja i ispijanje rakije, uz zvuke glasne muzike i priče o ponosu i poniznosti, o časti i sramu, o davno dobijenim ili izgubljenim ličnim ili kolektivnim bitkama, o velikim uspjesima ili neuspjesima, još uvijek se mogu vidjeti u raznim gradovima Balkana, kako manjim tako i onim većim. Za to vrijeme žene imaju drugačije načine zabave ili jednostavno čekaju kod kuće da im se njihovi muškarci vrate. Priče o muškoj grandioznosti, o muškoj časti, i o imenu vrijednom poštovanja uklapaju se u jedan koncept sjaja i veličine koji su muškarci stvorili sami za sebe, a koji je u stvarnoj istoriji Balkana zapravo proizveo mnogo više nasilja i patnji nego što je donio bilo kakvu dobrobit ili značaj za unapređivanje života ljudi u ovom regionu. Patrijarhalna tradicija je tako duboko ukorijenjena da se ponekad čini skoro nemoguće da bi joj se moglo makar i usprotiviti.
Britanski antropolog Bronislaw Malinowski tvrdi da “mit djeluje kao neka vrsta mape za današnje društveno uređenje; mit nam daje retrospektivni obrazac moralnih vrijednosti, sociološki poredak, te magično vjerovanje čija je funkcija da jača tradiciju i daje joj veću vrijednost i prestiž vezujući je za neku višu, bolju, nadnaravniju stvarnost prvobitnih događaja” . Jedna od najrasprostranjenijih legendi na Balkanu jeste priča o zaziđivanju žena, u kojoj obično neka djevojka ili žena bude zazidana u temelje nekog zdanja, kao što je recimo most, tvrđava ili crkva, kako bi građevina bila stabilna i kako bi se obezbijedila njena čvrstoća i trajnost. U albanskim usmenim predanjima ovaj fenomen poznat je kao legenda o tvrđavi Rozofat, a neke druge varijante iste te priče poznate su pod nazivima: tvrđava Turra, tvrđava Petra Petroshija, te Elbasanska tvrđava. Srpska varijanta legende o tvrđavi Rozafat poznata je kao “Zidanje Skadra”. Dug je spisak narodnih pjesama ili balada širom Balkana sa istim motivom; u Bosni imaju legendu o Tešanjskoj tvrđavi i Starom mostu u Mostaru, Bugari imaju baladu Struna Neviasta, Rumuni legendu o manastiru Arđeš, Mađari baladu o tvrđavi Deva. Pandan u Turskoj je legenda o mostu u Adani, a u Grčkoj o mostu Arta. Alan Dundes, naučnik iz SAD-a koji se bavi istraživanjem folklornih tradicija, smatra da sve skupa u Bugarskoj, Grčkoj, Mađarskoj, Rumuniji, Srbiji i Albaniji postoji preko sedam stotina varijacija na ovu temu.
Zaplet obično obuhvata grupu muškaraca, tri brata, devet ili dvanaest zidara koji zidaju tvrđavu, crkvu ili most. Šta god oni urade tokom dana bude im porušeno tokom noći i nikako ne mogu da završe posao. Neki starac koji prolazi pored njihovog gradilišta, neka ptica ili san koji su sanjali, kaže im da moraju podnijeti ljudsku žrtvu da bi mogli razbiti čini i osigurati trajnost zdanja koje grade, da moraju žrtvovati prvu ženu koja dođe na gradilište ili u suprotnom nikada neće dovršiti započeto. Narednog dana žena glavnog zidara ili žena najmlađeg od trojice braće, ništa ne sluteći o planovima muškaraca za njeno žrtvovanje, dolazi na gradilište da im donese hranu i piće. Oni joj kažu šta joj se sprema i ona nema nikakvog izbora nego da prihvati svoju sudbinu i udovolji željama muškaraca. U nekim varijantama ona ih kune ali na kraju ipak prihvata svoj usud i pristaje da žrtvuje svoj život. U mnogim varijantama žena moli da joj se u zidu ostavi otvor kako bi se i dalje mogla brinuti o svom sinu koji ostaje iza nje, a uvijek se obavezno radi o sinčiću koji iza nje ostaje, nikada o kćerkici.
Imam samo jednu molbu. Kada me budete zazidali, ostavite jedan otvor za moje desno oko, moju desnu ruku, moje desno stopalo i moju desnu dojku. Imam malog sina. Kada počne da plače, ja ću ga razveseliti svojim desnim okom, utješiću ga desnom rukom, ljuljaću ga desnim stopalom i dojiću ga iz desne dojke. Neka se moje grudi okamene a neka tvrđava zablista. Neka moj sin postane veliki heroj, vladar svijeta!
“Mit je sistem komunikacije”, kaže Roland Barthes, “radi se o svojevrsnoj poruci”. U balkanskim zemljama postoje vrlo tradicionalne vrijednosti koje se odnose na polove. Pojmovi kulturno idealnih dužnosti muškaraca i žena te koncepti muževnosti i ženstvenosti jasno su razdvojeni od davnina, baš kao i pokušaji da se postigne čvrsta i trajna raspodjela muških i ženskih odgovornosti. Muškarci su graditelji i stvaraoci, oni grade i stvaraju, a žene im u tome pružaju apsolutnu podršku, čak i po cijenu vlastitog života.
Pomenutih sedam stotina verzija legende o zaziđivanju u temelje građevine uvijek opisuju žrtvu koju žena mora podnijeti kao cijenu koja se mora platiti da bi se osigurala postojanost građevine kao simbola života i prosperiteta čovječanstva. S druge strane, poznata legenda o Trojanskom ratu jednu ženu stavlja u sami epicentar razornog sukoba između Grka i Trojanaca, koji završava u ruševinama grada Troje. Ljudska istorija, kao i istorija književnosti, puna je priča o svađama, dvobojima između muškaraca zbog žena, ali samo će Helena trojanska zauvijek ostati upamćena kao, a kako je Christopher Marlow naziva u svom Doktoru Faustu, "lice koje pokreće hiljadu brodova". U svom remek djelu Ilijada, najpoznatijem balkanskom epu, Homer pripovijeda o grčkoj floti koja isplovljava za Troju kako bi povratila kraljicu Helenu od Sparte za koju smatraju da ju je oteo Paris, princ od Troje. Oni grad opsjedaju deset godina ali ne mogu srušiti gradske zidine. Opsada završava tek nakon što Trojanci budu prevareni drvenim konjem u kojem su Grci nekako uspjeli ući u grad i posijati smrt i razaranje. Mitologija nam sugeriše da je ovaj rat indirektno bio izazvan ženskom sujetom. Tri boginje: Hera, Atina i Afrodita, nalaze se u središtu radnje. Njihov ponos je stavljen na kušnju kada boginja razdora Erida ponudi zlatnu jabuku najljepšoj od njih. U grčkoj mitologiji se bogovima i boginjama pripisuju ljudske osobine tako da njih tri počinju svađu oko toga koja je najljepša. Na kraju Zevs odlučuje da Paris, Trojanski princ, treba da presudi koja od njih je stvarno najljepša. Paris na to pristaje i bira Afroditu, koja mu je zauzvrat obećala najljepšu djevojku na svijetu, što je njemu očigledno bilo draže od moći koju mu je obećala Hera, odnosno bogatstva koje mu je obećala Atina. Ovo je ukratko ono što mi danas možemo nazvati zapletom iza scene koji je doveo do izbijanja Trojanskog rata. Sudbina Helene koja je žigosana kao glavni krivac za rat zapravo je bila predodređena i prije nego što je ona uopšte mogla zauzeti bilo kakav stav po tom pitanju odnosno prije nego što se mogla za bilo šta pitati u svemu tome. Za grčke ratnike predvođene Agamemnonom, Menelajevim bratom, uopšte nije bilo bitno da li je Helena zaista bila oteta ili je svojom voljom pobjegla sa Parisom, jer su oni bili odlučni da pobiju sve Trojance i spale njihov grad kao osvetu za pretrpljenu uvredu. Flotu su sakupili u Aulidi, ali nisu mogli isploviti za Troju zato što je Artemida, boginja lova, koja je bila ljuta na vođe pohoda, zaustavila vjetar i nije dozvoljavala njihov odlazak. Da bi je odobrovoljili, morali su žrtvovati Agamemnonovu kćerku, Ifigeniju. Okupljeni muškarci nisu ustuknuli pred ovom preprekom. Zahtjev za podnošenjem žrtve došao je sa višeg mjesta, mimo moći običnih smrtnika, slično kao i u legendi o zaziđivanju djevojke u temelje, a ni u ovom slučaju se o tome ne može pregovarati, već se mora bespogovorno izvršiti onako kako se to zahtijeva. I upravo onako kako se stvari razvijaju u legendi o zaziđivanju djevojke, od muškaraca se i ovdje traži da žrtvuju djevojku kako bi mogli dovršiti ono što su započeli. U legendi o zaziđivanju djevojke ili žene od muža se traži da žrtvuje svoju ženu kako bi razbio čini. U legendi o Trojanskom ratu od oca se traži da žrtvuje svoju kćerku kako bi se pomirio sa boginjom, a koja će zauzvrat poslati vjetar i omogućiti početak njihovog ratnog pohoda. Agamemnon je pozvao Ifigeniju u Aulidu a svojoj ženi Klitemnestri je rekao da želi da se njegova kćerka uda za Ahila prije nego što isplove za Troju. Grčki pisac Euripid (c. 480 – 406 p.n.e.) je u svojoj zadnjoj tragediji Ifigenija u Aulidi (406 p.n.e.) pisao o Ifigenijinoj žrtvi. Nakon što ju je otac pozvao, Ifigenija stiže u Aulidu u pratnji svoje majke Klitemnestre. Tek nakon dolaska u Aulidu ona postaje svjesna strašne istine, na doslovno isti način kao što i žena iz legende o zaziđivanju shvata da joj je namijenjena sudbina žrtve tek nakon što dođe na gradilište.
Klitemnestra počinje da sumnja da nešto nije u redu nakon što se susretne sa Ahilom, i shvata da on nije upoznat sa bilo kakvim planovima za vlastitu ženidbu. Ubrzo zatim njih troje otkrivaju stvarni plan, i sasvim prirodno majka i kćerka su užasnute strašnom sudbinom i pokušavaju da nađu načina da se nekako izvuku, ali sve je uzalud. Ahil im nudi svoju pomoć jer osjeća da je njegova dužnost da zaštiti djevojku koja je na prevaru namamljena u Aulidu zloupotrebom njegovog imena. Ifigenija se obraća ocu i traži njegovu milost, i njih dvoje vode slijedeći dijalog:
Ifigenija: Da imam oče, Orfejeva grla glas, da pjevom mamim, vučem hridi za sobom, i svojim glasom kog me volja opčinim, eh na to bih se dala. Ali ‘vako ću vještinu svoju - suze, upotrijebit sad. To mogu; [1215] … Pup nemoj zgazit – slast je gledat sunca sjaj – i ne sili me svijet pod zemljom da vidim. [1220] … Ne – Pelopa ti, tako t’ oca Atreja, i evo majke, u mukam’ što rodi me, a sada eto muku muči drugi put! [1235]! Pa što se mene tiče brak Parisov i Helenin? Zašto on je, oče, meni smrt? Gle na nas, pogled, cjelov nemoj kratit nam, na samrti da imam bar spomenik taj [1240] od tebe, ako ne skloni te moja riječ!
Agamemnon: Ja znadem, gdje žalit meni, gdje li ne, i volim djecu svoju – ta lud bio bih, pa grozno ti je, ženo, činit meni to, a grozno je i ne činit, al’ učinit je. Ta glete, kolika je vojska pomorska, [1260] kolike vođe u odori mjedenoj, a puta nema im do kula ilijskih, dok tebe – kaže Kalhant vrač – ne žrtvujem, nit mogu uzet Troje, slavnog sjedišta. Helena vojsku razbjesni vam neka strast, [1265] što brže jedrit žele u kraj barbarski i otmicama Helenaka na put stat. U Argu, kćerce, vas i mene ubit će, ne ispunim li božičinu volju, riječ. Ne, dijete, nije me Menelaj skučio, [1270] nit volji podvrgao sam se njegovoj, već Helada me, hoćeš nećeš, nagoni, da žrtvujem te – od nje ja sam slabiji. A slobodna nam mora bit; koliko je do tebe, dijete, i do mene, [1275] ne smiju Helenma ljuba silom granit barbari.
Na kraju je jasno da nema izlaza i Ifigenija prihvata svoju sudbinu. Obraća se svojoj majci nastojeći je utješiti.
Ifigenija: Majko, moju čujte riječ! Ta zaludu, vidim, ti se ljutiš na svog muža sad; [1370] onom, što je nemoguće, nije lako oprijet se... Čuj me, majko, što u misli meni dođe na pamet! [1375] Mrijet odlučih, ali to baš slavno izvest želim ja, iz srca ću kinut svaki neplemenit osjećaj. Sa mnom ogledajte, majko, govorim li dobro ja: Na me svakolika velika sad gleda Helada, i do mene stoji lađam’ put, a propast Frižana. [1380] Budu l’ ubuduće ženam’ zasjedali barbari, više neće ih otimat iz sretne Helade, kad za Helenu im, što je Paris ote, zine grob. Sve to moja smrt će spriječit, a slave će moje sjaj, jer slobodu Heladi izvojštih, dovijek sretno sjat. [1385] Pa i odveć voljet život, nad njim zepsti ne smijem . Pa i tisuće će ljudi štitom zaštićenijeh, tisuće sa veslom za domaju svoju zgaženu, junački se na dušmana bacit, mrijet za Heladu – svemu tome samo život moj da na put stane sad? [1390] Bi li pravo bilo?
Ona u svom govoru čak pominje i Ahila, u smislu da ne bi željela da tog plemenitog čovjeka koji se ponudio da se bori za nju, znajući da je u toj borbi potpuno sam, zadese bilo kakvi problemi.
Ifigenija: …Rad mene ovaj ne smije s Argivcim’ svima boja zavrć, gubit život svoj, od tisuću žena vrijedi više jedan junak živ. [1395] Traži li Artemida od mene glavu, život moj, zar ću ja, stvor smrtni, opirat se njojzi – božici? To ne mogu. Svoje tijelo dajem ja za heladu. Žrtvujte, razor’te Troju! To će biti spomenik trajan meni – to su djeca, to je pir, to slava mi. [1400] Helen neka barbarima vlada, a ne barbarin, majko, nad Helenma – on je rob, mi ljudi slobodni!
Ona od majke traži da za njom ne tuguje i da se ne ljuti na oca jer je i on to nevoljko činio, i to samo zbog Grčke. Klitemnestra u to nije baš uvjerena, ali zbog toga što očigledno ne može ništa promijeniti na kraju samo kaže: “Rad tebe teška borba njega čeka još”. Ona ovu izdaju svom mužu ne može oprostiti, a njene riječi predstavljaju opomenu jer ona planira da osveti svoju kćerku.
Ostatak priče o Agamemnonovoj porodici priča nam Eshil (524 p.n.e.– 455 p.n.e.), u svojoj trilogiji Orestija. U prvoj drami ove trilogije, Agamemnonu, Klitemnestra ubija svog muža sveteći se za smrt svoje kćerke. U drugoj drami Žrtva na grobu, Orest ubija svoju majku kako bi osvetio oca. U trećem dijelu pod nazivom Eumenide Orestu se sudi pred Atinom i jedanaest atinskih sudija. Furije ga optužuju za ubistvo krvnog srodnika i zahtijevaju da za svoj zločin bude kažnjen. Apolon svjedoči u korist Oresta tvrdeći da ovaj nije kriv za ubistvo krvnog srodnika jer po njemu majke zapravo nisu krvni srodnici svoje djece. On majke poredi sa plodnim poljima u koje muškarac sije svoje sjeme. U prilog svojoj tvrdnji on daje Atinin primjer, jer nju na svijet nije donijela majka već je izašla iz Zevsove glave. On insistira da majke nisu krvni sordnici svoje djece tako da ni Klitemnestra nije krvni srodnik Oresta, te prema tome on ne može biti kažnjen za zločin ubistva krvnog srodnika. I upravo je Atinin glas u korist Oresta bio presudan jer je porota bila podijeljena pola-pola.
Pjesma o povratku predstavlja priču o odlučnosti i istrajnosti heroja i heroine, kojom se slavi čast i osjećaj dužnosti heroja, te vrline i odlučnost heroine. Njome se otkriva postojeća hijerarhija između polova. Ova vrsta književnosti može se naći i u prozi i u poeziji balkanske književne tradicije, kako usmenoj tako i pisanoj. U priči su vrlo jasno podijeljene tradicionalne uloge polova. Uzdiže se muška snaga i čast te ženska odanost i postojanost. Osnovna nit pjesme o povratku u suštini je vrlo jednostavna. Heroj koji se nalazi daleko od kuće saznaje da njegova žena treba da se preuda. On onda pronalazi način da se brzo vrati, i inkognito ulazi u svoj dom, s namjerom da iskuša vjernost svoje žene. Ako se ispostavi da mu je ona bila vjerna, on onda otkriva svoj pravi identitet, ili je, ako mu nije bila vjerna, ubija. Najpoznatija od pjesama o povratku jeste priča o Odiseju i Penelopi, najvjernijoj ženi u istoriji književnosti. Kroz ove pjesme se jasno vide razlike između polova. Dok je heroj jedan izrazito aktivan lik, heroina je prilično pasivna i statična. Sve što je njoj dozvoljeno jeste da čeka i da se nada, da se nada i da čeka. Iako je Penelopa izložena velikom pritisku brojnih udvarača kako bi se ponovo udala, ona uspijeva odoliti njihovim naletima i prevarom ih uspijeva izbjeći. Pune tri godine ona danju plete a noću sve to raspara, sve dok njena mala prevara jednog dana nije otkrivena. Ali u zadnjem trenutku, kada se već čini da je svemu kraj, stiže Odisej. On prerušen ulazi u svoj dom kao siromašni putnik, te, nakon što pobije ili izbaci napolje sve udvarače svoje žene, preuzima svoje mjesto pored žene kao glava porodice.
Bogata književnost Balkana obiluje modelima koji prikazuju specifične uloge polova, razlike između polova, te postojeću hijerarhiju među polovima, kako u usmenom tako i u pisanom obliku. Međutim, na Balkanu postoji jedan specifični fenomen koji može poslužiti kao odličan primjer muškog karaktera balkanskog mentaliteta. Ovaj fenomen je poznat kao “virdžina”, i može se sresti među Albancima, Crnogorcima, Srbima, a eventualno i među nekim drugim etničkim zajednicama. Iako se uglavnom radi o praksi iz prošlosti, koja najvjerovatnije potiče iz XV vijeka, danas još uvijek ponegdje možemo vidjeti neke primjere žena koje preuzimaju socijalni identitet muškaraca. Njihova transformacija povezana je sa izgledom i ponašanjem. “Virdžine” su žene koje se transformišu u muškarce, najvjerovatnije zbog toga što u porodici nema odraslih muškaraca. Neke od ovih žena ovu ulogu odabiru još u djetinjstvu, dok druge opet to mogu učiniti u kasnijem uzrastu. Neke to čine dobrovoljno, a neke su na to natjerane životnim okolnostima. Primjeri takvih transformacija sreću se kod svih vjeroispovijesti u regionu. Nakon zaklinjanja na celibat pred svjedocima, ove djevojke se proglašavaju muškarcima. Nakon toga one nose mušku odjeću, rade muške poslove i preuzimaju odgovornosti muškaraca. Njihova okolina ih tretira kao muškarce, pa čak i njihov fizički izgled i pojava nakon izvjesnog vremena postaju muškobanjasti. Lule Ivanaj, jedna od virdžina, u jednom dokumentarnom filmu sebi postavlja retoričko pitanje: “Zašto živim kao muškarac? Zato što cijenim svoju slobodu, i pretpostavljam da sam u tom pogledu ispred svog vremena.”
Edith Durham primjećuje da žene u Crnoj Gori imaju tri mogućnosti: brak, život u manastiru, ili simbolično uškopljenje, odnosno maskulinizirano trajno djevičanstvo. Za Ruth Mandel ove tri opcije znače slijedeće: “Svako od ova tri stanja ograničava, reguliše i sputava žensku seksualnost. Ona je zapravo ukroćena, zatvorena ili simbolički kastrirana. Nesputana i nekontrolisana ženska seksualnost smatra se opasnom prijetnjom, tako da mora biti obuzdana i regulisana barem minimumom prihvatljivih normi.”
Podjela uloga između polova vidljiva je i u svakodnevnom životu, u praksi, prizorima i ideologijama. Može se naći i u poslovicama u kojima se žena doživljava kao stalna opasnost. Jedna grčka poslovica kaže: tri su zla, more, vatra i žena; a jedna srpska opet kaže: žena je zlo bez kojeg ne možemo, dok se opet Albanci mole bogu da ih poštedi ženske pakosti: Molim te bože, spasi me zla i ženske pakosti! Ove izreke, naravno, potiču od muškaraca. Ženska perspektiva nije bila dio kreativnog procesa proizvodnje znanja. Dugo vremena ova perspektiva se vrlo rijetko mogla naći ili je nije ni bilo. Žene sa Balkana se nisu uspjele nametnuti svojim vlastitim viđenjima svijeta koji ih okružuje. Umjesto toga su prihvatile muški ugao gledanja na stvari te su u nedostatku vlastitog izraza naučile da pričaju muškim jezikom, a to je jezik veličine i sjaja, jezik stalnog nadmetanja, u kojem nema previše mjesta za izražavanje ženskih strahova za živote svojih muškaraca na dalekim pohodima, u okviru kojih bi mogle iskazati svoju nadu da njihovi životi i životi njihovih kćerki neće biti traženi kao žrtva za neku višu stvar. Radi se dakle o jeziku kojim bi žene mogle iskazati svoje nezadovoljstvo ulogom koja im je namijenjena, a to je uloga slijepe poslušnosti i pokornosti. Takvog jezika za žene Balkana nema, jer je Balkan imenica muškog roda.