Blaže Minevski [1]

BALKAN ZA DJECU

Sarajevske Sveske br. 19/20 [2]

Dolazak bioskopa Balkan u Gatenovo svi su doživljavali kao veliku svečanost. Već u zoru kupali bi djecu, ulice oko kulturnog doma Lazo Gologazov osvježavali bi izvorskom vodom, a magarce bi listom pozatvarali da se ne bi desilo da počnu da riču u vrijeme raspleta. Skoro čitav sat prije početka projekcije narod bi se tiho skupljao u dvorištu pred zgradom, svi bi pod rukom nosili stolice najrazličitijeg tipa, klupe i jastuke. Sala u kojoj su se prikazivali filmovi bila je potpuno prazna i zato su svi sa sobom morali donijeti nešto na što će moći da sjednu. Pošto bi ušli, oni koji su imali niže stolice sjeli bi naprijed, a drugi bi se, naravno, sve u skladu s principima koje je diktirala visina, ređali od bine do vrata. Dešavalo se često da se stolice nađu i na tremu, sa spoljašnje strane vrata. Otud se mogao vidjeti samo dio platna, ali i to je mnogima bilo dovoljno da bi u potpunosti „shvatili poruku“.
Filmovi koji su dolazili u Gatenovo najčešće su bili vrlo stari, iskidani, izbušeni i nagorjeli, a u vrijeme projekcije tekst bi se šetao po platnu i po zidovima, pa su gledaoci morali da budu u neprestanoj potrazi za riječima, a često su bili prinuđeni da ih jure čak i po tavanu. Pred ponoć svi bi se vraćali kući ćutke, a kroz noć bi, po ogradama, tamnim kapijama i sokacima zadugo odzvanjao uporni zveket stolica. Ljudi su se polako vraćali u realnost, iako su se najčešće, u mraku, ležeći na leđima u svojim krevetima, mučili da zaspe, još uvijek okrećući glavu i tražeći tekst koji je bježao po zidovima.
Takve su bile takozvane obične projekcije. Osim njih, bioskop Balkan imao je i specijalne. Dešavale su se jednom mjesečno, nenajavljeno – isključivo po zasluzi Nona Besonova, starog kinooperatera, zakletog samca i dobrodušnog pijanice. Dolazio bi još u zoru i čim bi stigao, postavio bi pod točkove službenog moskviča dva kamena i odmah na haubi zakačio karton na kojem je pisalo: „Balkan za djecu“. U stvari, ono što je Nono htio da kaže je bilo da film mogu da gledaju samo djeca. Mnogo kasnije sam shvatio da je on svoje specijalne projekcije uglavnom pravio samo zato da bi mogao slobodno da pije i bezbrižno razbacuje flaše po sali. Mogao je čak i da spava kad bi mu se prohtjelo. Mogao je da miješa potpuno različite trake ako je htio. Djeca su se zabavljala čak i onda kad bi umjesto filma na platnu gledala samo u sjenke svojih ruku i ušiju.
Specijalne projekcije počinjale su popodne i završavale su se otprilike prije prvog mraka. Bilo je filmova koje je prikazivao i po nekoliko puta, ali je bilo i filmova koji su nam izgledali kao novi, samo zato što ih je Nono Besonov puštao od kraja prema početku, ili okrenute naopako, s junacima okrenutim naglavačke. On nikad nije gledao što se vrti u mašini. Dva sata bismo iskrivljenih vratova posmatrali kako junaci hodaju po tavanu i slušali kako Nono hrče i proizvodi različite zvučne efekte ležeći na praznim flašama rakije. Najćešće je bio toliko pijan da nije znao na kojem je zidu platno! A meni su baš takve projekcije bile najzanimljivije. U njima su se jaki vraćali unazad, slabi su s grčem na licu stajali hrabro pred njima, a strah bi s njihovih lica iščezavao u trenu. Čak i kad bi onaj jači riješio da sjedne, slabiji bi se pravio da ga ne vidi, a Nono bi na brzinu okretao priču koju smo gledali i opet bi sve bilo kao u svim običnim filmovima. Pritom bi u tami pljesnuo rukama i snažno nam doviknuo da se ne plašimo ako bude pucnjave, jer „U svakom filmu s pucanjem pobjeđuju pravednici i sve će se dobro završiti!“, govorio je. Imao je sjenku pravog džina kad bi s flašom rakije na usnama stao pred mašinu za projekcije.
Filmove u kojima je sve bilo izmiješano, prevrnuto naopako, i u kojima ništa nije ličilo na istinu, ja bih uvijek prepričavao djedu, a on bi odmah na osnovu njih izmišljao slične priče o Gatenovu i pucao bi od smijeha. Lupajući svojim štapom, govorio je da je život mnogo ljepši ako prođe kroz mašinu Nona Besonova! Ništa ne mora da bude istina, a opet je život: „Zamisli, čedo milo“, govorio je djed, „zamisli da naša istorija dođe u ruke Nona Besonova. Zamisli da su Ano Balabanov i Aleksandar Belibikov odjednom mačak Tom i miš Džeri! Uf, čedo milo“, govorio je djed, „uf, kako bi to lijepo i smiješno bilo. Uf, kako bi me to ushitilo i usrećilo“, govorio je s vrha smokve koju je sam brao da bi skuvao crno slatko za nas i za goste. Sjedeći pred ognjištem, u pepelu bi crtao nekakvu mašinu, nekakvu igračku u koju bi namjeravao da strpa cijelo Gatenovo, cijeli Balkan, čedo milo, i zatim bi sam, kaže, uživao gledajući zbunjene vojske, izmiješane riječi i u brdima zalutale heroje. Mnogo smiješnih ratova napravio bi djed sa svojom „Balkanskom igračkom“ da nije iznenada umro u sedamdeset i sedmoj godini.
A u filmove Nona Besonova ponekad su ulazila i djeca – neka s jedne, a neka s druge strane platna. Dok je on spavao, oni su trčali kroz tamu, gutali prašinu koja je treperila protežući se poput lijevka: od platna na zidu do otvora u crnoj mašini iz koje je izvirala. Kroz taj lijevak šarene svjetlosti, prolazile su se mnogobrojne ruke, koje su pokušavale da dohvate miševe i mačke, Indijance i konje, što su trčali po zidovima. Pritom su svi glasno vrištali, a slike su govorile kao da su žive. Najmanji među nama izvijali bi i istezali svoje malene vratove u pokušaju da prate film koji je šetao po zidovima i tavanu, a Nono Besonov spokojno bi spavao naslonjen na mašinu koja je šušteći prevrtala prašinu u sali. Bljeskale su i muve, leteći kroz svjetlost koja je treperila kao da ima drhtavicu. Djeca su uživala gledajući kako mrtvi oživljavaju, i kako ptice polijeću s repom naprijed, te kako se strijela vraća u luk, a metak u pušku. Bilo je ubistava koliko hoćeš, ali nijedno nije bilo konačno. Zato je smrt bila smiješna – stalno se ponavljala.
Otvarajući novu flašu rakije, Nono Besonov je govorio da je sve što mi vidimo kao živo – u stvari nacrtano. Naravno, mi mu nismo vjerovali: „Ko može da nacrta nešto što je živo?“, govorili smo mu i smijali se. I on se glasno smijao, šklopoćući zubima kao mašinom za šivenje, a duž zidova su svi umirali od zabave. Bilo je i lijepo i zabavno to što se dešavalo preda mnom i pred Aktom. Oboje smo sjedali na klupi koju je djed naslijedio od svog djeda još iz vremena Mladoturske revolucije; na njoj je bila ugravirana lažna mapa nekog zakopanog blaga. Baš na toj mapi sjedala je Akta i, gledajući u film, mislila na Borisa, koji već cijelu godinu nije dolazio u Gatenovo, čak ni za vikende. Tad sam prvi put pomislio na to da li bi zaista bila u stanju da se, kao što je govorila, ubije zbog njega – kad bi doznala da je više ne voli, da je zaboravio. Tako zamišljen, u tami, kobajagi slučajno, dodirnuo sam njenu vlažnu ruku, a ona se stresla, zadrhtala, kao da je dodirnuo neko nepoznat, neki providni čovjek iz filma. Htio sam da je zagrlim, da joj kažem da se plaši, ali već je bila prevelika za mene. Ruka mi nije sezala ni do njenog vrata. Pomjerila se i nastavila da drhti, zagledana u miša koji je plesao po zaleđenom lavabou. Znala je da se u filmovima Nona Besonova nikad ne umire konačno, a ipak se bojala za sve koje je je smrt vrebala:
„Kad bih mogla da vratim sve mrtve koje sam voljela…“, šapnula je.
„To može!“, rekao sam ja.
„Kada bi moglo sve da se vrati nazad; da počne iz početka“, kazala je.
„I to može! Ali… da li bi tad ja bio ovdje?“, pitao sam.
„Vidi, kazna nikad ne sprječava tragediju! Kazna uvijek dolazi poslije!“, šaputala je.
„Sjutra ću oživjeti djeda!“, rekao sam.
„Kako? Nacrtaćeš da smrt ne važi?“, pitala je.
„Vidjećeš! Ljubav je najpotrebnija kad je najmanje zaslužujemo!“, završio sam, a završio je i film, iako se Nono Besonov još uvijek mučio da ispravi kvadrat koji je treperio zalijepljen na tavanu.

Ko zna kako je uspio da strpa film u mašinu!
Iako smo bili obasjani mjesečinom, do dugo u noć smo tražili svoje kuće, udarajući kao slijepi u drveće i zidove. Niko, u stvari, nije znao što je realnost, a što fikcija. Tako je bilo uvijek kad je u Gatenovo dolazio bioskop Balkan i Nono Besonov. Ovog puta na sokaku između Ulice lipa i Ulice divljih kestenova, u stvari, iz tame stoljetnih stabala, kao utvara pala je pred nas duga ženska kosa. Kosa je pala baš pred Aktu i ona vrisnu, privivši se uz mene. Ispustio sam klupu s mapom, i ona tresnu na kaldrmu odskoknuvši nekoliko puta poput krastave žabe.
„Ne bojte se, čeda! Ja sam, Esena Varvarska! Zar me ne prepoznajete po mirisu!? Oprala sam kosu sokom od limuna i ljubičica! Miriše li?“, reče, skupljajući svoju kosu sa ulice. „Morala sam da te nađem! Majka ti je umrla!“, rekla je hvatajući Aktu za ruku, ali se ova uplašeno izvuče, vrisnu i ispruži na ploče. Na nas pade desetak divljih kestenova. „Čekaj!“, viknu Esena Varvarska.
„Bježi, vještice! Skloni se!“, vrištala je Akta, vukući se po ulici.
„Zašto ti nije rekla?“, dahtala je Esena za nama. „Trebala je da ti kaže!“
„Što da joj kaže?“, pitao sam i još jednom tresnuo klupu o ploče.
„Da joj kaže da joj je Aleksandar Belibikov otac!“, reče Esena. „Da joj je Boris brat!“, reče. „I Boris će doznati! Jednog dana mora da dobije moje pismo s crvenim pečatom!“ reče Esena i izgubi se u sjenci crkve.
Eto, te noći smo bezuspješno pokušavali da izvučemo Aniku Vetersku, Aktinu majku, iz rupe u kestenu. Ujutro je sama iskliznula. Mi smo je samo postavili na sto i obukli u najljepšu haljinu, koja je ostala neoštećena, sačuvana od miševa. Kad sam otišao da zovnem popa Trajka, Akta je poderala haljinu. Popodne su pokojnicu zakopali u šarenim pantalonama Zarije Pop-Berije Veterskog. Da to ljudi ne bi vidjeli, pop Trajko ju je pokrio ćebetom, jer nijedna žena u Gatenovu nikad nije bila sahranjena u pantalonama.
Samo nekoliko dana kasnije na bagremu u dvorištu Belibikovih objesila se Akta, Aki Veterska. Ostavila me je da sam oživim svoga djeda i da sam preplivam Tamnu rijeku. Nije sačekala da joj kažem da su mrtvi lišeni zaborava i da ih zato vječno muči misao o neostvarenoj ljubavi.

preveo sa makedonskog: Nenad Vujadinović