Irfan Horozović [1]

Stope

Sarajevske Sveske br. 19/20 [2]

SVAŠTARA

Svaštara je zapravo piščeva univerzalna knjiga.
U njoj su svi njegovi stihovi, svi romani, sva životna i književna iskustva.
Sve marginalije i sve fusnote su u njoj.
Trebalo bi napisati pohvale i jednoj i drugoj.

– Takve se knjige objavljuju kad je pisac mrtav – kaže mladi pjesnik koji je urednik.
– Možda se tad i pišu – odgovaram bezazleno.
On me gleda velikim plavim očima i čudi se što odbijam razumjeti ono što je upravo kazao.

Svaka je knjiga testament.
Govorim te riječi u vjetar, u behar koji leluja naokolo, govorim konačno u vlastito uho... najdalju i najbližu telefonsku slušalicu samoće...

Takva knjiga je prava nagrada za istinskog čitača.
Mrtvi pisac se u njoj konačno i nepotkupljivo odao.
Ali ko je napisao mrtvoga pisca?

O čemu se ne može govoriti, o tome treba pisati.
Pisanje je prevarena ili prevladana šutnja.

PRIPOVJEDAČ

Iza svake ispričane priče spada po jedna koprena, rastače se jedan zid. Tako pripovjedač koji govori sebe postaje putnik.

GUSTIJERNA

Penjem se, poročan pješak.
Visoko je tvrđava, visoko je groblje iznad mora.
Živo slovo u vrču zemljanom, pređi zatočeni i spašeni u romboidnom hramu sa zidinama nalik na one srednjovjekovnih tvrđava u okamenjenom sluhu zbiraju vjetrove s planina, neveru s mora.
Iznad su pčelinjaci.
Iznad je lavanda i ruzmarin.
Možda je jezik samo uobličavanje i sublimiranje imena i pojmova.
Rekoh samo, a riječ je o djelanju koje je tako nalik vasionskoj fascinaciji sobom.
Kao što je djetinjstvo nalik groblju od mora.
Pčelinjaci iznad grobnica – grobljanski med.
Uspinjem se ka jedinom višem mjestu, ka Gustijerni.
Tek raspupali limunovi i mandarine sputani su raznobojnim mrežama i tkaninama u začuđujuća torza što se bude u vrtovima, što bezuspješno pokušavaju da pobjegnu na uličicu, u hladnu planinu ili u žedno more.
Ili do Gustijerne, u središtu sela, gdje mještani love more iz neba, oslobođeno svoje straže od soli.
Piramida je to bez bokova i vrha, doticaj nevidljive zvijezde.
U svoje podnožje vraća se samo u nebeskoj vodi.
Žeđ je od mora, blaži je samo kiša, koja se zbira poput riječi u kamenu sabirnicu sve dok se u zatamnjenoj čatrnji ne pojavi lice žednoga.
Piramidu je izgradio i pojeo Veliki Mrav.
Faraonska priča:
mravi nose orijaški leš skakavca (ili je to bogomoljka?) i leptira staklenih krila (posisali su i raščinili sliku koju je nosio raskriljenu u svome dvostrukom letu). Užurbani, kao krvožedne interpunkcije koje komadaju riječi, gamižu, jedni nose trup, drugi pipke...
Metafora je srušila Kulu babilonsku, rastočila Toranj Jezika Nejezika.
Od krhotina Kule žitelji sredozemni grade svoje groblje u moru, groblje pokraj mora. Morsko groblje.
Iznad je samo Gustijerna, sabirnica uzletjelih kapi, kapi od zvjezdanog meda.

PJESNIK NA TRŽNICI

Gledam razglednicu iz Dubrovnika.
Sjećam se:
Nenadano sam izbio na Tržnicu i vidio Gundulića, u brončanoj nedoumici, dok su se oko njegovih nogu prodavale ribe, voće i zelen.
Rasanjena, zblahnuta morska bića na tezgama dijelila su tjeskobu pjesnika.

SJEĆANJE NA STARU PEKARU

– Požuri – rekla je majka. – Doručak samo što nije gotov.
Dječak je potrčao. Jutarnja hladnoća obuhvatila ga je sa svih strana. Iz usta mu je sukljala gusta magla, preobražavala se i nestajala. Kao da pušim, pomislio je dječak. A njegove neizgovorene riječi, zgusnute u magli, razočarano su se razilazile.
Pred pekarom je bila gužva. Ljudi su trupkali napolju, a oni bliži vratima prosto su se ugurivali u vruće grotlo gdje je mlada pekareva kćerka, tanko odjevena, dijelila tople okrugle hljebove i štruce.
Dječakove uši su bile sleđene. Tanka bol je pucketala u njima. Nije imao kesu. A i što će mu. Kad je uzeo dva vrela kruha iz pekaričinih ruku, istrčao je napolje. Stavio je kruhove na uši i pošao polahko kući. Nije želio da beskrajno zadovoljstvo koje je pritom osjetio tako brzo prođe. Miris brašna, žestok i jestiv, golicao mu je nosnice, a čudesna vrelina obuzela je njegove uši, potjerala onu zmijicu studeni i otvorila vrata ljeta u njegovoj svijesti. Zaista kao da je oduvijek ovako išao, po strašnoj hladnoći, s vrućim hljebovima na ušima, koji su ga čuvali, koji su mu pričali.

KUĆA NA MNOGO VODA

Bila je to kuća na mnogo voda. Pokušao sam prebrojati, sjedeći u sobi zatvorenih prozora, zatvorenih očiju. Rodio sam se i odrastao u kući na četiri vode. Slutio sam u toj rečenici kišu koja pljušti i spušta se sa četiri strane krova. A ova kuća? Kuća u daleku svijetu neispisane knjige. Kuća u kojoj sam istovremeno i stranac i domaćin.
Ona zapravo ima isti takav krov, tek zatupljen nekako, kao odsječen vrh piramide, ali taj krov se spušta na drugi krov, odakle se crepovi dalje šire, otvaraju nove krovove, nove prostore vodi i crvenim vodopadima. Iz tih dijelova krova izbijaju oči mansardi, sjenke ostarjelih zemljanih ispečenih oblika koje je bojadisalo vrijeme.
Četiri, osam, dvanaest. Niz sve vode kuće slijeva se kiša. Udara, bubnjā po mojim slijepim očima, po svemu što sam ikada doživio.
Vidio sam sebe na krovu, u pljusku, sveg oblivenog vodom. Bio je to trenutak nade.

DNEVNIK KOJI BILJEŽE DRUGI

Novine nas kažnjavaju.
Iz dana u dan u njima čitamo ono što ispisuje naša povrijeđenost, naša srdžba, naša mržnja.
Svima je učinjena nepravda, a za sve su krivi drugi.
Očistite svoja lica, govore nam svakodnevno ta štampana ogledala zaprljana od naših lica.
Raspomamljeni, pantagruelovski Trenutak guta vijek za vijekom, a njegov nezasitni želudac puni se strepnjom i tjeskobom u kojoj zaboravljeni veliki Iluzionist tvori svoje homunculuse.

PISCI IZ ČITANKE

Kad sam išao u školu, znalo se dogoditi, ne pretjerano često, ali ni tako rijetko da bi se moglo zaboraviti, da na sat maternjeg jezika i književnosti dođu pisci.
Bile su to šarolike skupine od starih i uglednih pisaca do mlađahnih koji su objavili možda svoju prvu ili drugu knjižicu, obligatno pjesama ili nečega tome sličnog.
Dolazili su u sklopu nekih susreta na kojima se slavilo, jelo i pilo.
Masni, umorni i oholi sjedili su među nama, podanicima, doživljavajući nas kao dio svoga teškoga posla, kao svoju nepravednu kaznu. Neki između njih, nasuprot, iznenađujuće su nam se dodvoravali i udvarali.
Sve u svemu, njihovo osjećanje vlastite veličine bilo je proporcionalno mome dječijem razočarenju.

DNJEPAR

Sanjiv, u praskozorje, stojim naslonjen na vrata vagona. Pušim cigaretu Kazbek, papirosku prodornog i žestokog dima koji poput eksplozije istražuje moja pluća. Približava se trenutak kad će se u ovoj ravnici ukazati rijeka čije sam ime čuo u prvim školskim danima. U tom je imenu, i glasu učiteljice dok ga izgovara, seoba, u njemu je daleki, zamagljeni dio zavičaja, prvina jezika, u njemu je jedna od brazdi koje se boraju na mom licu.
Ugledao sam ga i prije nego sam ga vidio.
Dnjepar.
Napokon.
Poslije nekoliko sati stojim na mostu i gledam u vodu, tražeći u njoj ushićeno lice svoje učiteljice ili jedan od onih uobičajenih pokreta kojim Nikolaj Vasiljevič umače svoje pero u tintu da bi ulovio galop atamanskog konja ili vještičje sijelo u večeri. Vijove duge trepavice.
Dolje su mnogobrojne kuće na vodi s pristanima za čamce. Čitav jedan grad na Dnjepru. Kuće su toliko slične jedna drugoj, obojene pretežno u zeleno, da pomišljam kako su nalik nekim endemskim biljkama, zajedno sa svojim čamcima koji se odvajaju od njih kao veliki listovi vrba koje odnosi voda.
Nije li to, u ovom kijevskom dijelu Dnjepra, neki vodeni Kijev, onaj u kojem je živio Kožemjaka iz ukrajinske bajke, što se borio sa zmajem za ljepoticu djevojku?

APOTEKA U LAVOVU

Pod svodovima Željezničke stanice prikupljam iznenadno podsjećanje koje se čini kao sjećanje. Nespoznatljiva prašina natapa moje oči dok se sa stvarima upućujemo do autobusa. Čitam imena prodavnica ispod kojih prolazi stari fijaker s nekoliko neobuzdanih naših suputnika.
Na samom početku Ermenske ulice iznenađuje nas, mene i moju saputnicu, reljef sa zodijačkom pričom. Inače, izgleda kao da je sva prošlost sklopljena u kôd životinjskog kruga.
Konačno, u apoteci, u prastarim staklenkama tamnoljubičaste, crne i svjetlozelene boje očitavam svoj zapisani eliksir. Na stropu su četiri oslikana kruga u kojima se igraju po tri zodijački obilježena dječaka. Sve staklenske s lijekovima i otrovima raspoređene su prema kružnim slikama. Apotekarska vaga smireno čeka da na nju padne krilo zalutala insekta koji se u gustom vremenu prastarog apotekarskog zraka raspada od spoznanja starosti.
Crno pročelje kuće s reljefnim ukrasima i s crnim kipovima doziva ponovno ono lažno prisjećanje, ogledalo metempsihoze u uglačanom crnom staklu teškim gvožđem okovanih vrata.

SMRTOVNICA NA MOSTU

Skočio je. Velika sjena primila ga je u svoje naručje, prihvatila i uvukla u veliku unutrašnju prostoriju mosta. Padao je tako, u unutrašnjosti zračnog hrama koji se sa zviždukom sjećanja udaljavao. Nije osjetio prasak, pljusak, nije osjetio dodir ledene vode. Ostao je sav u tom padu, kao neko ko nikada neće prispjeti.
Dva-tri zatečena prolaznika pritrčala su ogradi, ali nisu već mogli vidjeti ništa. Zato su, kao po dogovoru, pretrčali na drugu stranu mosta, onu s koje je voda izlazila i istjecala. Međutim, opet nisu vidjeli ništa.
Veliki podzemni vir bezizrazno se smiješio njihovoj radoznalosti.

KRAJ PUTOVANJA

I ova noć, toliko vremena poslije, pripada putovanju.
Sveti vračevi u svom staništu, koje je za njih podigao majstor Ismaeli, spokojno čekaju pokladne dane, čekaju lutku koja će ekvilibrirati iznad sela, kao što se to događa sa strepnjom nad dobrom ili lošom godinom za vino. Onda će zaplamsati glava lutke, ispunjena slamom i spržiti sve do njenih nogu od pijeska, uzetog blizu seoskog groblja.

GOLUBIJE JAJE

Na balkon, u kutiju sa starim časopisima, sletjela je golubica. Gledali smo je, nju i njenog goluba, sve dok se u kutiji nisu pojavili otvoreni, gladni kljunovi. Tako su se časopisi pretvorili u neobično gnijezdo ozidano ljuskama jaja i ptičjim izmetom. Unutra su bili vječnogladni goluždravci čiji su otvoreni kljunovi vapili za zagrljajem nepoznatog svijeta, otvorenog u novom, nespoznatljivo velikom jajetu.
Pratili smo njihov rast.
Vidjeli smo, jednog jutra, kako golubica uči goluždravca letu. Sletjela je na ogradu balkona i pogledala s pozivom u očima iza sebe. Kad je goluždravac prhnuo prema njoj, otisnula se u dubinu, ostavljajući ga opet sama na ogradi koje se jedva dokopao i nesigurno držao kandžicama.
Golubica je načinila krug i doletjela do njega. Izgledalo je kao da će ga gurnuti. Goluždravac se najednom survao u provaliju ispod našeg balkona. Padao je i pokušavao uspostaviti ravnotežu. Uspjelo mu je, činilo se, u posljednjem trenutku. U posljednjem trenutku je postao svjestan svojih krila.
Drhtali smo gledajući ga. Misleći na svoju djecu.

LASTAVIČIJE GNIJEZDO

Neke se slike toliko usjeku čovjeku u pamćenje da ne prođe ni dan takorekuć, a da na njih ne pomisli. Ili mu naprosto prominu kroz svijest, kao blaga uspomena i, istodobno, surova opomena.
Počesto, kad se vodi razgovor o zavičaju ili kući, ponekad čak i bez direktnog povoda (ili u trenutku kao što je ovaj kad pokušavam da objasnim nešto, jednako sebi koliko i svom čitaču), počesto vidim u svijesti lastavicu kako trepti u zraku ispred mene svojim govorljivim krilima, bez straha, i doziva svoju drugu pokazujući joj nedvosmisleno, kako je zid na mom balkonu pravo mjesto gdje bi mogli načiniti gnijezdo. Njihov neprevodivi razgovor je imao u tome jasan smisao.
Lastavice koje trepte i cvrkuću u zraku svjesne su moje prisutnosti, ali me se ne plaše. Čine mi čast time što su izabrali moj balkon.
I gradnja je počela.
Pernati graditelji su vrijedno lepršali i donosili slamku po slamku, grančicu po grančicu, i pleli svoje gnijezdo. Bilo je to čudo koje se događalo pred mojim očima. Pred očima moje žene i naših kćerki.
Pred našim očima.
I gnijezdo je bilo tu. Slijepljeno uz betonski element, uz sami štrik na kojem se sušilo rublje.
Jednog je dana zahujao čudan vjetar, ljuljao štrikom kao brodskim vezovima u oluji i – lastavičije gnijezdo je palo.
Bilo je to strašno.
Bio je to znak.
Lastavice su izabrale naš balkon za svoj dom, lastavice (kuću kućom čine lastavice, kaže narodna poslovica, koja je postala i naslov jednog starog dragog bošnjačkog romana) i možda su nam svojom malom-velikog tragedijom htjele reći da je i naše gnijezdo palo.
To se uskoro pokazalo kao istina u svoj svojoj surovosti.
Nikad se neću prestati sjećati i razmišljati o tome.

PREPOZNAVANJE VLASTITOG TEKSTA

Prelistavam novo izdanje Talha. Neki tekstovi na mene djeluju uzbuđujuće i posve novo, jer otkrivam u njima, kao čitač, značenja kojih se ne mogu sjetiti da sam ih podrazumijevao dok sam ispisivao svoj fantastički rodoslov.
Sjećanje me odvodi potom u neku školu, gdje sam davno čitao djeci s Vesnom Parun. Sjećam se, pročitao sam Crnog maga i Zapis o Zijadu.
– Kako zanimljivo! I kako savršeno tačno! – rekla mi je Vesna.
Ne znam zašto mi sad te riječi dolaze u pamet.
Možda zato što osjećam da je moja sudbina već zapisana. Čak i više: da sam je sam zapisao.
Ali, iako mi je sve ukazivalo na to, do ovog trenutka to nisam nikad tako jasno vidio.

ILUZIONISTOV GROB I LEBDEĆA ŽENA

– Kaži mi koja je najkraća priča?
– Ona što se sva skriva u naslovu.

STARICA IZ BUDIMPEŠTE

Neki nepoznati instinkt me tjera, kad sam na putu, a pogotovo u nepoznatom gradu, da ustajem rano izjutra i hodam ulicama.
Svi se gradovi bude na sličan način, ali opet u svakom od njih ima nešto neponovljivo, nešto što odaje istinsku njegovu dušu. Od izraza lica polijevača ulica do osmijeha raznosača kruha. Od lica zgrada i kapija prije nego što ih zasjene koraci i glasovi prolaznika do okusa zraka i daha grada kojima se nesvjesno hrane njegovi stanovnici.
Prolazio sam stazom ispod mosta zagledan u buđenje grada s druge strane Dunava.
Nisam primijetio staricu dok se nisam gotovo sudario s njom.
Željela je nešto.
Cigaretu.
Dok sam joj pripaljivao, lice joj je oblila rumen, ne stid, nego stidljivost, pradavna djevojačka stidljivost zbog koje je sklonila pogled ustranu.
Stajali smo tako, a onda sam nastavio koračati i gledao sam samo u stazu ispred sebe.
Nekoliko godina kasnije pročitao sam Cortazarovu priču koja se zbiva na mostu u Budimpešti, i, siguran sam, prepoznao u njoj staricu koju sam vidio kod mosta.

PRECI

Srušili su džamiju u malom mjestu. I mezarje pokraj nje.
Zaravnali su sve i načinili parking.
Otac, majka, djedovi i pradjedovi, prognani i iz zemlje, pokušavaju pronaći svoj grob.

EGIPATSKI PISAR

Zapisujem javansku cigaretu koju sam smotao i pušim je na čibuk.
Zapisujem olovni vjetroviti novembar koji poput magle zakriljuje vrt.
Zapisujem nadu da će iz tupoga bola proviriti jednom slobodni, raspojasani suncokret. Njegova glava tinja u noći kojom koračamo toliko dugo, toliko već dugo da su se na sunčanoj kapi uhvatile teške niti paučine.
Zapisujem: zašto je ikad išta igdje zapisano?
Zapisujem pitanje. Pitanje gleda u mene. Ili odgovor?!
U kamenu, u Egipatskom muzeju, sjedi jedan zapisivač i nešto zapisuje. Izvukli su ga iz egipatske zemlje, iz hrama u kojem je bio, i gdje je predstavljao jasan znak i donijeli su ga ovdje, gdje u prigušenoj svjetlosti, pred očima posjetilaca i prolaznika, i dalje bilježi svoje znakove – on koji je sam znak.
O njegovom jednom kamenom drugaru, pisaru-piscu, briljantan esej je napisao pisac Ruku i Kiklopa, Ranko Marinković.
Kadgod pomislim na Ranka, dođe mi u svijest njegovo nasmiješeno lice u trenutku kad sam mu rekao da sam dobio sina.
– Djeca su jedino što ima smisla na ovom svijetu. Mi pišemo svoje knjige, one izlaze i čitaju se, lijepo je sve to, ali djeca... Djeca!
I dok je to govorio lice mu je otkrivalo istinsku sreću.
Zapisujem to čudo o kojem razmišljam u ovom trenutku, u Egipatskom muzeju, u Berlinu, pred kamenim lucidnim pogledom našeg dalekog spisateljskog prethodnika.

ROSA S PUTNIKOVIH VJEĐA

Želio sam nekad, sjećam se tako jasno kao da stojim u kiši, skupiti sve svoje stare pjesničke rukopise u knjigu koja bi se zvala Rosa s putnikovih vjeđa.
Sad mi taj naziv ne znači gotovo ništa, mada su mi kosa i lice okupani kišom i mada savršeno dobro znam što sam sve mislio i podrazumijevao dok sam ispisivao taj naslov.

MARABU

I da me nisu prepoznali, ja bih znao. Kao što sam to znao oduvijek, ali nisam to mogao, a možda ni želio sebi priznati: ja sam marabu.
Prepoznala me jedna papagajska porodica koja je veselo trčkarala po vrtu. Najmlađi njihov član vrisnuo je pokazujući na mene. I onda su se svi počeli smijati, brbljati. Potom su im se pridružili i ostali, skoro svi što su nailazili, jer takav je u stvari običaj. Posjetioci se uvijek boje da će propustiti nešto značajno ako se ne umiješaju tamo gdje je gužva, tamo gdje okupljeni misle da su vidjeli nešto.
Ispred mene je stajao jedan marabu s očajnim izrazom na licu. Gledao je u stranu, pokraj bezobrazne gomile. I na kljunu i u oku mu se vidjelo da je svjestan i nje i mene. Stidio se. Stidio se što je tu i što se ta gomila smije pokazujući na nas dvojicu uočavajući sličnost.

KUĆA

Ponekad je teže ponovno naći kuću svoju na zemlji, nego kamen mudraca.
Možda zato što svaki čovjek misli da je kamen mudraca u temeljima njegove kuće.

SFINGA

Na stolu ispred mene, u vrtnoj kući u Pankowu, smeđi komadić Sfingine šape. Dio njena slomljena nokta u kom se ogledaju Kefrenova, Keopsova i Mikerinova piramida.
Smiješak Kefrenov sa Sfingina lica još blista na njemu.
To je talisman koji ponekad nosim uza se i koji me podsjeća često da se Keopsova tajna soba, iz središta njegove piramide neprestano seli i putuje po svijetu zajedno s onim ko je tu prostoriju osjetio i navukao je na sebe kao košulju.
To je jedno od mojih nevidljivih bogatstava.
Komadić Sfingine šape poznaje dobro Novalisove stihove o boginji iz Saisa. Oni su dubokim slovima zapisani u samom srcu tog kamena.

KORČULA

Između svitanja i sunca noć je zatvorena u kristalnoj boci.
Otok i psi.
Najavljena svjetlost je satkana od pređe koju neprestano preobražavaju ruke mora.
To je trenutak kad su more i kopno najbliže.
Galebovi i lastavice povlače uznemirene kružnice, grade pulsirajuće sfere.
Galebovi, prepoznavajući svjetlost iz mora, koja je ogrnula grad, pokušavaju da krikom pronađu nevidljive ribe.
Lastavice se plaše za svoja gnijezda koja je dotakla svjetlost nejasnog.
Palma raste uvis sa svojim zelenim metlicama.
Stabla palmi se izdužuju kao kvrgave ruke iz crvene zemlje kamenom optočene.
Bilje je suspregnuto i mirisi struje unutra.
Ka nutrini sebe okrenuto je i voće.
Jedino pogled mladića s Carpacciovog portreta izlazi iz riznice i prati hod neznanke na keju.
Ona svlači neobičnu svjetlost kao haljinu, pred zamuklim psima, i nestaje nad morem, odakle odmah potom ogledalo bljesne kao svjetlosni krug.
Navru mirisi, začuje se žagor prodavača voća, cvrčci, šum jedne barke i himbena slova iz jutarnjih novina se rasprostru po kafanskim stolovima.

(1995)

NA ŽALU

Deformirani ružičasti kamen među oblucima u pijesku.
Dotaknuh ga nogom prije nego što ću se sagnuti, a on odskoči i iz pijeska mi se naceri ćelava glava plastične lutke.

SJEVERNI ZAPIS

Robijaši na vlasti: nesvjesno nastoje stvoriti zatvor izvan zatvora, zatvor u slobodi.
Možda jedino tako mogu doista osjetiti slobodu.

ČITANJE U RINGKØBINGU

Prevodilac Jan Erik, čija žena vodi porijeklo od danskih velikaša spomenutih u Hamletu čita moju priču Čovjek koji šuti sam.
Svi hamleti i ofelije u sali plaču.

(1997)

GLOBE

Na djelu su neprekidno nevidljive veze među stvarima.
Pčela koja skuplja svoj med, ne zna ništa o oprašivanju.
Na prslucima od crvene tkanine koje nose svi zaposleni sprijeda piše Globe, a sleđa Usher.
Nisu li vratari Globusa veza između možda dva najveća pisca engleskoga jezika.
A kuća vratara, i u jednom i u drugom slučaju, završila je u plamenu.
Shakespeareova teatarska i Poeova opisana kuća.

VRT PATRICKA CAULFIELDA

Sa zida, nasuprot moje stolice, gleda me Ben Nikolson.
– Ben Nikolson – kaže Judit, Patrickova supruga.
Patrick pije irski viski iz velike čaše.
– Dobar je ovaj crni grm – govorim.
Poslije večere odlazimo u vrt.
To je proplanak među grmovima i visokim šibljem.
– Dobri su ovi grmovi – kažem.
Tu u malom vrtu sred Londona koji nam daje iluziju da smo negdje u šumi.
Najednom dolazi oluja.
Patrickovo lice odsijeva srećom koju dijeli zajedno s nama.
To je nešto najljepše što sam vam mogao pokazati, kao da govori njegovo lice.

IZGNANIK

Svaki je izgnanik zapravo istražitelj u potrazi za izgubljenim vremenom.
Njegova istraga počinje s osobom za koju misli da je poznaje najbolje i obično se s njom i završava.
Ta osoba je, naravno, on sam.

SVJETOVI

Postoji zaista tako mnogo svjetova.
Mi živimo u ovome.
I igramo prije ili kasnije po njegovim pravilima. Razumjeli mi to ili ne razumjeli. Htjeli mi to ili ne.

(1997)

SALVADOROV TELEFON U GALERIJI

Ponovno izranjam iz podzemnog grotla Londona i prolazim čistim i polupraznim ulicama četvrti Pimlico. Tu je galerija Tate u koju sam se zaputio samo da obavim kratki telefonski razgovor.
Bez zadržavanja ulazim u prostoriju u kojoj je telefon, skriven ispod zaštitnog stakla.
Telefon Salvadora Dalija.
Gle, to je zapravo jastog naslonjen na telefonski aparat.
Osjećam kako zvoni i podižem u mislima jastoga-slušalicu.
S druge strane šumi brbljavo more.

SPOMENIK WALTHERU VON DER VOGELWEIDEU

Koliko sam samo čitao Walthera von der Vogelweidea, pjesnika od kojeg me dijeli gotovo milenij. Kupio sam dva kritička izdanja njegovih pjesama, nekada davno, u Nürnbergu. Prvi put sam čuo za nj kad sam čitao njegovu kratku pjesmu u gimnazijskoj čitanci iz njemačkog jezika.
Stojim pred velikim bijelim spomenikom, u središtu Bolzana, koji se njemački zove Bozen i kažu mi da je to spomenik Waltheru, jer se on ovdje rodio, jer je ovaj lijepi grad u Dolomitima njegov zavičaj.
To je za mene posvemašnje iznenađenje. Kao i ono u Kairu, kad je prodavačica tvrdila da se Hajjam rodio tu, u Egiptu, u Delti i da zato tako zanosno Kairski Slavuj pjeva njegove stihove. Za svakog čuvenog starog pjesnika bore se gradovi tvrdeći da su oni mjesto njegova rođenja.
Za Dantea se nije borila njegova Firenca. Ona ga je prognala.
I to je izgleda znak koji slijede novovjeki gradovi.

MALI HOTEL U STRASBOURGU

Mali hotel u središtu Strasbourga zove se Gutenberg.
Za doručak je francusko pecivo, za ručak obilazak Grada, za večeru čaša razgovora Kod mosta svetog Martina.
I čitavo vrijeme s nama je Gutenberg, onaj čija slika visi u predvorju hotela, a da mi tog nismo ni svjesni.
Mali hotel u središtu Strasbourga ispraća nas poput hrpe štamparskih slova koja ostaju iza nas i rasipaju se po ulicama, poput lišća.

PROZOR

Neki osjet me natjera da podignem pogled.
Iza prozora me gleda živahna glavica grlice. U njenom inteligentnom oku nema straha.
Potom se skrije.
Nešto kasnije vidim njen rep kojim kao da mi nešto pokazuje.
I opet glavica, nestašni pogled, prije nego što je prhnula.
Hvala ti, grlice, za tih nekoliko trenutaka, koje nisam u potpunosti razumio, ali koji su mi okupali dan.