Branko Maleš
Prilog
Sarajevske Sveske br. 19/20
x x x
pao mi je na pamet
prilog napamet
zašto sve može biti?
ja nisam protiv
ali onda ne znam kupiti
kruh
koji svijetli čitav dan
i vlada mirom
sve dok, npr., ne ogladnimo
negdje
u snazi, ambiciji, taštini
u mladosti koja ne zna
govoriti
ali tako opojno srlja
da joj svakog ljeta pišemo
„zauvijek tvoj“
kad uđe sunce kroz prozor
mi smo duboko nespremni
jer nam je to normalno
i u brzom paketu mladosti
suprotno je uvijek točnije
u komparativu se sloboda
ipak zauvijek nada
promaknuću
premda poznavajući donekle
jezik, gradsku tržnicu, akademiju
od svega nema
ništa
pa i više
jer standard svakako
napreduje
u nekom smislu
x x x
„tvoj popis poreza je gotov
za završni račun“
zašto to ne valja?
premda
bi egzistencijalist i horda
drugih načelnih briga za svijet
pretrčali očima zadovoljno preko te bankovne
konstatacije
kao da je to moral, upozorenje, stih
zadovoljno, to je standard
zadovoljno i umorno
tu ništa nije ispravno
ja ne znam što je ispravno
ali ako je nešto standard
ja sam protiv
u slobodi
ja volim ono što je
provjerljivo
u mojoj glavi
volim medvjeda i mačku
i tu nema mjesta za simbol i jedno
kaže, drugo misli
simbol sanja poštu kao mamu
uvijek nešto, nekome, doznačuje
zašto je uvijek u punom poslu?
nemoj mi ništa slati
ne odgovaram
mrtav sam
volim medvjeda i mačku
kao anđeo koji
postoji
iz prve ruke
x x x
jučer mi je milan živković
rekao da je u „intimnoj povijesti
čovječanstva“
pročitao
da smo razgovor izmislili
tek u 16. stoljeću
nema teme
radost, brbljanje, neobaveznost
danas
u 12 sati i 14 minuta
vani puše, uz komad sunca
i ništa više
a jučer tv o tome ništa nije rekla
i ništa više
šutjela je kao kolač
zbog vjetra i mnogo toga što
ne znam
u sobu je pao
list
mislio sam, list me posjetio
premda televizija o svemu važnom
šuti
pobožno i talentirano
bio je to list papira koji je
doduše uz pomoć prirode
odletio na parket, tamo
gdje uporno živim i
pravim se prijatelj sa stvarima
kad sam maločas htio biti
precizan
uz imenicu koja leti mojim prostorom
morao sam dodati
neku oznaku podrijetla
ljudi, mi kompliciramo
ali samo tako živimo usred
sintakse
koja sve objašnjava i pritom ne žuri
sintaksa je prvi psihijatar
sluša, objašnjava, sluša, naplaćuje
televizija šuti
ona je kolač
razgovor je davno izmišljen
kaže mile
a ipak je tako mlad
kolač je zgotovljena arhitektura
betonska čokolada koju vole djeca
kad ne znamo što ćemo s nekom
strukturom
koja ne podnosi dodatne
interpolacije
mi ćemo je pojesti!
brbljanje? radost? neobaveznost?
ne
to je obrana!
to je naš trans!
x x x
što sam to vidio?
zašto se to tebe tiče!
puno toga čujem!
to nije istina
ali ja je čujem kao
to!
susjeda, i ona vrijedi jedno kraće vrijeme
a onda dođe sutra!
sutra je scarlet
i sve huji kao
prohujalo
a ja sam još tu
i vjerujem
da sam nešto čuo
nešto vidio
i jako se svađam
kao gripa s nosom
ma sve je to istina
nemojte zajebavati
samo po sebi
baš ona
kojoj bi
bez obzira na svijet
drveće maslinovo ulje
rado nešto tepao
samo njoj!
haljina koju sam htio
obući
za dobro jutro dobri građani
bila je preduga 20 x preduga
puno puta preduga
x x x
danas
isti glumci
đipaju
u reklami, sapunici, drami
i komediji
oni nastoje živjeti
fantastično
u svakom čovjeku i tenisu
ja sam zabrinut
za žanrove i za ljude
kad sam u zagorju
vidio
tri krave
odmah sam znao da sam
pobijedio za tri krave!
kao iznenađenje
nestao je pun oblak nekog gustog
kraja svega!
krave su pjevušile
žvakale i pjevušile
ja sam to slušao
kao bog iz seljačke
obitelji!
preciznije
bilo je to jedne mladosti
u lukcima
selu
između pošteka i
gusakovca
tamo gdje nema europe
vrganji, sunčanice, cigančeki
i razni dedeki
rastu kao kataloške prodaje
ovisni samo o imenu!
čujte, vi krave!
ja bih se tako rado
sjećao!
miran sam i naivan
u prijaznom sumraku koji
pamti
lokalnu ljubav
ja sam serijska djetelina
ispred
vaših jezika
u monotoniji
hrane, rasta i svjedoka!
vidite, koliki sam ja momak!
joe kennedy je bio vrlo darovit
i nemoralan
tri krave su monotone
grah je monoton
ja sam prijatelj!
svakome sam
muž i žena!
drvo je dobro!
koža nije dobra!
itd.
