Saša Panić
Pet pjesama
Sarajevske Sveske br. 47-48
Prvak svijeta
Sedmoga siječnja ili januara hiljadu devetsto sedamdeset i osme
plesao je kao Jose Manuel Moreno
prvak tanga i drugih nepotpunih i nedostojnih stvari
Ispružio je ljevicu i onaj drugi je pao
na paučinu od sna
podigao je ruke i rekao
nad grobovima živih nečasno je misliti o krvi
Mi smo sestre i braća u svemiru
slomljenoga srca
Ptičica
Dragi Eduardo
lijepo si zapisao da je svijet
za čas
cirkuska šatra
Tako su ga zvali
kada se rodio i dok je rastao
govorili su da je na njemu sve krivo i besmisleno
Rekao je da je pio na dušak i bez slabe vjere
i da je čuo što o njemu pričaju inteligentni ljudi
Kada umrem zapišite još je rekao
Kasnoga proljeća hiljadu devetsto šezdeset i druge sjećam se sa sjetom
jer sve je prolazno
bio sam kao onaj princ siromaha koji jednom dođe i ode
(kažu da je onomad pio u nekoj bosanskoj krčmi što liči na nasukani brod)
svi su čekali moj sljedeći potez
Ako lažem ne pišite ništa
ali moj je dribling bio lijep kao sunce
Opis stepeništa
Dragi Božo
napisao si da to samo rijetki ili da to skoro nitko ne radi u trku
da je rijetkost vrlina
ili je bilo obrnuto ili ne znam
Gledam ga kako se spušta niz titogradsko stepenište
fakin rekli bi gore na sjeveru
jedna stepenica jedan trik
Lopta se odbija od neba
Potom Milano pored svega
tamo su stepenice uzbrdo pisale su novine
U proljeće hiljadu devetsto devedeset i četvrte
Fabio je kazao da samo magarci umiru u ljepoti i ako je istina
još poneka riba
A veliki je Andoni gledao u zrak nad Atenom i nije vjerovao
kako s neba pada dječački grijeh
Dvorište
I ja sam Cristiano
ali nisam onako dobar i nemam onoliko automobila
Da znate slab nisam bio
Bila je dvije hiljade i deveta kada sam se vratio
mogao sam drugdje zarađivati više
stotine hiljada eura milijun i još toliko
nisu to neke pare
ako svaki mjesec potrošim hiljadu i po koliko je to života
Neki je sumnjiv tip
robijaš
zapisao da ova igra što ju igram nije samo opijum i da se tu može naučiti zanat solidarnosti
Ja sam rođen u Livornu
tu je moje dvorište
dva kamena s obje strane travnjaka i prijatelji
tu još pjevaju o djevojci koja je slutila smrt i njenom odlasku iz grada
i budućnosti veseloj i nepoznatoj
Najveći
To sam ja rekao
Puno sam pričao na početku i nisu mi vjerovali
da je istina svjedoče posječene šume
i danas šutim
Da sam htio mogao sam biti prvak svijeta sedam puta
ali prvi put nisam birao
počeo sam sa dvanaest
i danas me bole ruke
I ime sam morao promijeniti
a nadimak rekoh moj je
s time nitko nije imao ništa
A te ruke što me bole
to je zato što Joe Louis nije mogao spasiti djecu poput mene
a zvali smo ga svake noći
Onu medalju iz hiljadu devetsto šezdesete izgubio sam
kasnije su mi je ponovo dali
i sve je bilo isto
Jedan pjesnik a možda je bio filozof
što se ubio tabletama u jednom španjolskom hotelu
rekao je da smrt nije kraj svega
Ne optužujem nikoga
samo kažem
kad opet budem imao dvanaest
moje će ruke biti lijepe i jake
