Sanneke Van Hassel

NOVA, HOLANDSKA, I KRATKA

Sarajevske Sveske br. 19/20

Prije nekoliko mjeseci jedna grupa mladih pisaca se sastala u kafiću De Pels, Huidenstraat, u Amsterdamu. „Mladih“ u ovom slučaju znači maksimalno četrdesetak godina. Pisci društveno angažovanih romana, kratkih priča, chicklit, autobiografskih drama i minimalističke proze bratski su i sestrinski iskapili koju čašicu. Razgovor se vodio o praktičnim stvarima kao što su izdavaštvo i uslovi ugovora, ali i o poteškoćama pri pisanju drugog romana, izboru određenog žanra, načinu pisanja dobrog dijaloga i o svakidašnjim brigama.
Ovi pisci, za razliku od prethodnih generacija, ne tvore nikakav književni pokret. Oni ne stoje iza određene ideologije ili književnoga pravca. Jedino što ih povezuje jeste činjenica da su objavili jednu ili više knjiga. Neki među njima redovno pišu i kratke priče.
Ovaj žanr već desetak godina u Holandiji dobija na značaju. Osim činjenice da relativno mnogo pisaca počinje upravo sa pripovjetkama, nekolicina njih se u relativno kratkom vremenu pojavila i sa drugom knjigom priča. A ima i drugih stvari koje ukazuju na oživljavanje žanra. Vrij Nederland, tjednik koji se može uporediti s Danima, u svakom novom broju objavljuje jednu kratku priču. U tu svrhu gospodin Lidewijde Paris, novinar i bivši izdavač odabire kako priče holandskih autora, tako i one iz inostranstva i piše opširan uvod o djelu i o autoru. U radio-programu Hiljadu riječi svake sedmice dva pisca razgovaraju o nekoj priči, a pročitaju i neko svoje djelo. Redakcija tjednika bira neku od desetina priča pisanih od strane amatera, ponekad ispisanih upravo na nekom od mnogih kurseva za pisce-početnike.
Drugi veliki impuls dalo je publiciranje djela Holandska književnost od 1880 do danas u 250 priča. U knjizi debljoj od telefonskog imenika autor Joost Zwagerman je sakupio kako klasične kratke priče renomiranih pisaca, tako i skoro nepoznate literarne biseriće.
U uvodu u to djelo Joost Zwagerman ukazuje na potcijenjenost žanra u odnosu na njegov status u anglosaksonskim zemljama. On primjećuje da mnogi holandski pisci pišu priče, ali se ujedno zbog toga i izvinjavaju publici. Kritika ovaj žanr često smatra nekom vrstom vježbe prstiju za pisanje velikog romana.
Zwagerman ne objašnjava kako je došlo do manje popularnosti kratke priče. Lično smatram da to ima veze sa nastojanjem čitaoca da duže vrijeme čita jedno te isto djelo. Ta potreba pri čitanju kratke priče, logično, biva manje zadovoljena.
Nadalje, Holanđani u svakodnevnom životu nisu neke velike pričalice: „Ponašaj se normalno, i već si dovoljno šašav“, slovi jedna puno korištena izreka. Od nekog debelog istorijskog ili drušveno angažovanog romana ili kakvog solidnog psihološkog djela nešto se može i naučiti. Ali, šta da radiš s kratkom pričom kod koje sam možeš domisliti završetak, i u kojoj su likovi skroz svakodnevni, jednako kao i njihove brige? Pored toga, slutim da mnogo čitalaca smatra da autor tek s romanom dokazuje da je stvarno dobar. Pravi majstor se prepoznaje po dužini djela.
Kratke priče nam ne nude životne storije u kojima bismo se mogli ogledati. Često ne bude ni objašnjeno zašto se stvari odvijaju na određen način. Objašnjenja bivaju odbačena u samom toku radnje, a nerijetko su prepoznatljiva samo u detalju. Zwagerman ovaj žanr smješta negdje između poezije i proze. Tvrdi da dobra priča čovjeku ostaje u pamćenju kao kakva zgodna pop-pjesmica.
Krake priče su zahtjevne za čitaoca. Na svega nekoliko stranica utiču na njegovo raspoloženje i način razmišljanja. Sredstva koja pisac pri tome upotrebljava su slijedeća: sugestivan jezik, neobični obrti i otvoreni završeci. Kad naiđem na dobru priču, hoću da je stalno iznova iščitavam, u nadi da ću proniknuti u nju i zaključiti da je važna baš svaka rečenica.
U kratkim pričama događaji su prikazani u punoj začudnosti i brutalnosti. Ponekad je to tek uvid ili kratak pogled na nešto. Nema povezanosti na krupnom planu niti su ponuđena konačna rješenja. Možda upravo to čini ovaj žanr pogodnim da se na kratkom prostoru nešto kaže o duhu određenog vremena.
Kad sam, maja 2006., bila u Sarajevu, čula sam da još nije napisan veliki roman o ratu u Bosni. Ali, priče Miljenka Jergovića o svakidašnjem životu prije i za vrijeme rata već su duže vrijeme bile veoma popularne.
Odabir kratkih priča u ovom prilogu odslikava šarolikost savremene holandske proze. U opisu mog izbora mogu spomenuti grubu podjelu koju engleski kritičar Harold Bloom spominje u Umijeću čitanja. U jednom od svojih eseja on pravi razliku između dvije vrste pisaca priča: čehovisti i borgesijanci. Holandski pisci kratkih priča moje generacije su poglavito čehovisti, oni kao polaznu tačku uzimaju stvarnost. Grubu svakidašnjicu satkanu od rutine, čekanja kod supermarketa, loših veza i komšijskih radoznalih pogleda. U najboljoj tradiciji velikog američkog pisca kratkih priča, Raymonda Carvera (koji je odista bio veliki ljubitelj Čehova), mnogi moji savremenici pišu o svakodnevnim događajima. Pisci kao što su Tom Rozeman, Walter van der Berg, ali i ja sama, čitaocu prikazuju život na taj način da mu ovaj na koncu ispadne čudan. Van der Bergova priča se dešava u IT-sektoru, u dozlaboga dosadnom predgrađu, kod garaže iza ugla. Rozeman, pak, često ostaje u unutrašnjosti sobe, pa se jedna od njegovih radnji odvija na stolicama na sklapanje, postavljenima u krug, za neko rođendansko slavlje.
Međutim, među mladom gardom sam pronašla i dva borgesovca, koji su mnogo rjeđi u Holandiji. Kod njih je, da se poslužim Bloomovim riječima, riječ o fantazmagoričnoj stvarnosti. Fantastičnom, izmišljenom svijetu, koji biva predstavljen kao nešto sasvim obično. Priče Hafida Bouazze se odvijaju u bajkovitom svijetu, arapske krpice iz Hiljadu i jedne noći miješaju se sa prizorima sa amsterdamskih ulica. U Bouazinoj prvoj zbirci priča, Abdulahova stopala, pripovjedač se prisjeća svog djetinjstva u izmišljenom marokanskom seocetu. Čudesa iz bajke, fantastični seksualni doživljaji, pomiješani sa aspektima života svojstvenim strogoj religioznoj zajednici. Josien Laurier se, opet, na jedan prilično apsurdistički način bavi kritikom društva. Ona suočava čitaoca sa groteskim situacijama. U jednoj od njenih priča ona ljude kojima je dosta svega i koji bi rado nešto u svom životu promijenili smješta u još goru situaciju. U drugoj se priči ona žestoko obračunava sa roditeljskom nasušnom potrebom da pod svaku cijenu zaštite njihovu djecu.
Pisci u ovom izboru su mlađi od četrdeset i pišu priče. Neki od njih su do sada objavljivali samo priče (Tom Rozeman i ja), htjeli to činiti, ali ih je njihov književni agent ubijedio da napišu roman (Walter van der Berg), tek nakon tri romana postali ovisni o pisanju priča (Josien Laurier), ili su, pak, njima tako blistavo debitirali da su odmah prevedeni na mnoge jezike (Hafid Bouazza).
Ako pročitate kompletna djela ovih autora, dobićete solidan prvi utisak o Holandiji. O veoma brojnoj srednjoj klasi u novim četvrtima i predgrađima, o usamljenom gradskom životu, o uticajima multikulturne zajednice, o potrošačkom društvu, sitnim problemima i opštim srahovima i čežnjama.
Nedavno je objavljeno jedno djelo, Holandske oči, šest stotina stranica sa dvjesto fotografija holandskih fotografa. Snimke gradova u toj knjizi su obilježene nekom vrstom svakidašnjeg realizma, rekao je jedan od urednika. Nema šoka, snažnoga angažmana ili svježeg pogleda na stvari, već su glavna obilježja ovih slika prije neko otuđenje, mutno svjetlo sa strane i zagonetni detalji. Odjednom mi se ukazala paralela s mnogim kratkim pričama koje sam pročitala. One stvari opserviraju suptilno i naoko smireno. Kao krhotine ogledala, brzinom munje mi daju uvid u karakter vremena i zemlje u kojoj živim.

Sa zahvalnošću Lira Fondu i Holandskom Fondu za Prevođenje i Produkciju
Sanneke van Hassel

preveo sa holandskog Goran Šarić