Boro Kontić, Aleksandar Hemon

KNJIŽEVNOST SE ZASNIVA NA SUVERENOSTI POJEDINCA

Sarajevske Sveske br. 19/20

Boro Kontić: Ovih sam dana prolazio pored tvog, nekadašnjeg, sarajevskog dvorišta. A tamo, ispred petospratne zgrade, u malom vrtu (breze, jele i borovi…) još uvijek sačuvana limena tabla na kojoj piše „88 ruža za druga Tita“. Tabla je preostala (preživjela) iz vremena kada si bio mlad. Koje se polje asocijacija otvara pred tobom kada ti spominjem ovu činjenicu?

Aleksandar Hemon: Ima još jedna tabla u tom vrtu, tačno ispred mog ulaza, koja također tu stoji već dvadeset sedam godina i koja kaže: “Učimo sebe i mlađe da njeguju djelić prirode”. Mene obuzme toplina kad na te table pomislim. Taj natpis o djeliću prirode je praktično poezija, pošto se taj koji je to sročio ukazuje kao prepoznatljiv, neoromantičan senzibilitet – kao neko ko je već počeo da stari prije dvadeset sedam godina, kao neko kome je uvijek nedostajala priroda, ali ko se pomirio sa činjenicom da se išta može sačuvati samo u djelićima i patetičnim fragmentima, kao neko ko je dovoljno tvrdoglav da istu stvar uči sebe i mlađe već dvadeset sedam godina, iako ne samo da je očigledno da niko ništa nije naučio nego su se svijet i grad i komšiluk katastrofalno i nepovratno izmijenili. Meni je ta konzistentnost, ta tvrdoglavost, uprkos neporecivoj kataklizmi, apsolutno fascinantna i vrijedna poštovanja. Kakav god da je sistem vjerovanja koji ta tabla implicira bio, još uvijek kao takav postoji u Sarajevu i mom komšiluku, uprkos svemu. Čovjek koji njeguje taj dio vrta je čika-Mustafa, koji je nekad bio planinar i koji sad na štakama reže i presađuje to cvijeće i rastinje i radi sve to sa osmijehom, bezuslovno, ne očekujući nikakvu zahvalu ili nadoknadu.

B. K.: Šta se nalazi ispred zgrade, kuće u kojoj živiš danas u Chicagu, Illinois (USA)?

A. H.: Trenutno živim u kući koju smo iznajmili od prijatelja i koja je jedina kuća u Chicagu koja se nalazi na samom jezeru. Ima malu privatnu plažu. Ta je kuća aberacija, čudom je preživjela. U njoj je do prije nekoliko godina živjela stara žena koja je odbila da proda svoju imovinu kako bi se tu izgradile nove građevine. Kuća se naslanja na neboder jer su u toj našoj ulici isključivo višespratne stambene zgrade – na tom potezu su nekad bile kuće, a onda se to poravnalo da se naprave neboderi. Ta starica je tu živjela do smrti, nakon čega su njena djeca prodala kuću našem prijatelju. Rekli su mi da su iz garaže izvukli auto koji nije bio vožen četrdeset godina. Elem, taj naš prijatelj je malo renovirao kuću da se u njoj može živjeti i tu je živio sa svojom gospođom sve dok nisu dobili dijete, a onda im je kuća postala neuslovna. Lijepo je, medutim, jer svakog jutra pijem kafu i gledam talase, ptice jedre na vjetru, u zoru se na horizontu ukaže sunce. Tu i tamo, međutim, probija voda kroz zid, tu i tamo krov prokišnjava, na svakom prozoru i na svim vratima ujutro nalazimo paukove mreže, pošto je pored jezera vjetrovito pa onda vjetar nanosi insekte, što je raj za pauka. Jutros smo našli početke mreže razapete između prozora koji gleda na jezero i našeg kreveta. Mi smo tu privremeno, malo šta popravljamo, svake noći prije spavanja pogubimo četu paukova. Naš prijatelj će tu kuću nagodinu vjerovatno poravnati (njegova familija ima banku i investira u nekretnine) i izgraditi nešto drugo. Mi ti tako živimo u kući kojoj nema spasa, a ja sam sklon da se vežem za stvari kojima nema spasa, koje su isključene iz budućnosti a kamoli vječnosti.
B. K.: Zapravo, ono što me interesuje jeste moguće poređenje ili navođenje sličnosti i razlika ta dva svijeta koje pojednostavljeno označavamo kao socijalizam i kapitalizam, a u kojima si ti proveo svoju mladost i, evo, živiš zrele godine?

A. H.: Kapitalizam je zlo, naročito američki. Pad socijalizma je ubijedio mnoge ljude da je pobijedila sloboda i pravda u vidu kapitalizma – koji nije isto što i demokratija. Socijalizam nije bio neka sreća, ali je barem negdje iza svih tih privida i prevara i laži postojala ideja zajedničkog opšteg dobra i ta je ideja nešto sa čime sam ja odrastao. Moja je mati, naročito, vjerovala i ulagala u tu neku ideju zajedništva, društva u kojem niko nije bio isključen iz napretka. Naš idiotski nacionalizam nije samo razorio mogućnost nadnacionalnog ili nenacionalnog identiteta i slobode nego i infrastrukturu koja je omogućavala ideju zajednice. Otud ovi novi kradu i razaraju ono što je nekad bilo naše.
A što se tiče američkog kapitalizma, mislim da neizbježno potiskuje, štaviše, napada sve ono ljudsko u ljudima. Logika kapitala zahtijeva stalno uvećavanje, stalni rast profita i sve ono što se toj logici suprotstavlja postaje prepreka ili meta. Ono što se danas dešava u Americi u vezi sa tzv. ratom protiv terora, zapravo je simptom sukoba između kapitala i demokratije. Otud Bush i kompanija (i ne samo oni – mnogi Demokrati igraju istu igru) rade sve kako bi razgradili i neutralisali mehanizme demokratije i tako omogućili kapitalu da se širi bez ikakve zadrške.
Ja ne žalim za Titom, nisam nešto bio zadovoljan našim samoupravnim socijalizmom, ali američki kapitalizam mrzim kako te socijalističke eksperimente i promašaje nikad nisam mrzio.

B. K.: Jednom sam u New Yorkeru, u kojem često objavljuješ, vidio karikaturu u kojoj mlada djevojka piše roditeljima "Hvala za lijepo djetinjstvo. Tako ste uništili svaku šansu da postanem pisac". Ti ne bi napisao ovu poruku?

A. H.: Pa nije mi djetinjstvo bilo nimalo nesretno. Važnije je to što sam tokom djetinjstva mislio da sam sretan i to sa dobrim razlogom: djeca su imala dosta slobode i autonomije, igrali smo se na ulici, ljeta provodili na selu ili moru, svijet je bio zanimljiv i udoban, Jugoslavija je u ta doba prolazila kroz svoj najbolji period, moj stari je puno putovao, moji roditelji su imali puno prijatelja sa kojima su se dobro provodili. Tek sada vidim da nije sve bilo tako blistavo, da moji roditelji nisu bili tako sretni i moćni kao što su meni izgledali. Ukratko, sad znam da mi je djetinjstvo, kao i sve drugo u životu, bilo dosta komplikovano, što je dobro za pisca.
Bio sam sretan i kao tinejdžer i dugo sam pamtio svoje srednjoškolske godine kao sretan period – magareće godine. Ali rat promijeni tvoju vizuru: sad mi je jasno da se jedan dečko u mom razredu ubio zato što su ga moji drugovi svakodnevno maltretirali (ja ga nisam maltretirao, ali nisam učinio ništa – ni riječju ni djelom – da to spriječim ili se tome suprotstavim). Sad mi je jasno da je u nama bilo izvjesno zlo, ugrađeno pseudodarvinističko vjerovanje da je legitimno pokazivati svoju moć slabijima, iskazivati je na njima. Bilo je i drugih stvari: moj najbolji prijatelj iz srednje škole, za kojeg sam ja tada vjerovao da je dobar k’o hljeb, a koji je bio kolovođa u maltretiranju svih onih koje je on dijagnosticirao kao idiote, postao je na kraju solidan četnik.
Problem je u tome što sam u djetinjstvu i dječaštvu bio dovoljno sretan da ne vidim tuđu nesreću. Sad je vidim, pred sobom, a i retroaktivno, ne zato što sam sad nesretan nego zato što iz nekog razloga – možda zbog godina – obraćam malo više pažnje na druge ljude. To je vrlo dobro za pisca – da nalazi druge ljude zanimljivijima od sebe.

B. K.: Kako je izgledalo tvoje odrastanje?

A. H.: Moj otac je bio zadužen za priče, majka za knjige. Moj stari je rođeni pripovjedač. Kad sam bio klinac, pričao mi je priče iz svog djetinjstva: ratne avanture, sakrivanje od četnika i čerkeza; čitavi epski ciklusi u kojima su glavni junaci bili domaće životinje (apsolutni favorit: ovan Janko) i komšije (Branko i Duja). On je i dosta putovao i sa tih putovanja donosio je priče i slike. Po njegovom povratku uvijek bi bila porodična projekcija slajdova sa putovanja: slike iz Sibira ili Lenjingrada ili Libije ili Londona, koje bi on komentarisao i pleo čitav vijenac priča oko toga. Jedno od mojih najdražih sjećanja iz djetinjstva su projekcije ruskih bajki koje je moj stari donosio iz Sovjetskog saveza. To nisu bili filmovi, nego rolne slajdova sa ilustracijama iz bajki i ruskim tekstom na dnu slike. Moj stari bi vrtio slajdove, prevodio tekst i vjerovatno dodavao ukrase.
Moja majka je bila (i jeste) knjigoljubac. Zbog nje smo na policama imali puno knjiga. Kad bi u našu školu došao trgovački putnik da prodaje one Disney knjige ili raznovrsne dječije enciklopedije ona bi uvijek odobrila te akvizicije. A znala se vratiti s posla sa sabranim djelima nekog pisca ili, recimo, deset knjiga francuske književnosti, pošto je neki trgovački putnik svraćao i u Energoinvest. Ona je bila ona koja je osjećala potrebu ili obavezu da pročita knjigu o kojoj se u javnosti ili tajnosti pričalo. Zbog nje smo u kući imali i Grobnicu za Borisa Davidoviča i Arhipelag Gulag.
Elem, moj stari je bio zadužen za oralnu i vizualnu kulturu, a mati za pisanu riječ. Ja u načelu ne vjerujem u podjelu rada među polovima, ali u Parizu sam primijetio da nešto slično postoji u parovima turista: žena nosi knjigu, muškarac fotoaparat.

B. K.: G.G. Marquez je negdje, valjda, rekao da "sve što mi se dogodilo, dogodilo mi se do osme godine života". Da li je i za tebe taj period ključni praizvor sjećanja?

A. H.: Volio bih da je to istina, ali nije. Sve što mi se dogodilo, dogodilo mi se od 1991. naovamo. I ne samo to, ono što se dogodilo u zadnjih šesnaest godina primoralo me je da svoj prethodni život drugačije tumačim.
Problem sa tom karikaturom iz New Yorkera i filozofijom ili ideologijom ili estetikom kojoj se podsmijeva je to što implicira da neko postaje pisac zato što unutar njega ili nje ključa magma neiskazanih osjećanja, neostvarenih misli. Ja sam pisac zato što sam uvijek - u djetinjstvu, kao i sada, sretan ili nesretan – apsolutno opsjednut jezikom. Ta opsesivna potreba da budem u jeziku samo je dijelom zadovoljena čitanjem, pa mi je pisanje neophodno da provarim svoje iskustvo, da se suočim sa svijetom, da protumačim sve što mi se dešava. To što mi se desilo u djetinjstvu ili u zadnjih petnaest godina nije me nagnalo da počnem da pišem zato što se nakupilo magme. Pisao sam i u Sarajevu, prije rata, kad mi je bilo dosadno i kad sam mislio da se ništa ne dešava. U šestom osnovne sam počeo pisati roman (i napisao jedno poglavlje, stranica i po), koji se bavio, jebi ga, pubertetskim problemima. Da nije bilo rata, ili da sam bio pod opsadom, kao što nisam, ili da su se moji roditelji preselili u Kanadu 1976., ja bih opet pisao.
Djetinjstvo mi je bilo važno kao okvir za tu borbu sa jezikom u prvoj knjizi, Pitanje Bruna, a sad me nešto ne zanima da prebirem po tim sjećanjima. Lako je moguće da ću po tim sjećanjima prebirati sa svojim djetetom, pričati mu/joj priče kao što je moj otac meni pričao.

B. K.: Spominješ da si od djetinjstva imao „potrebu da budeš u jeziku“. Ti si kao učenik osnovne škole “29. novembar” u Sarajevu učestvovao u „Ligi mladih lingvista“ - takmičenju u poznavanju SH/HS jezika, specifičnoj manifestaciji koja je postojala samo u BiH, a koju je pokrenuo jedan od značajnih, a danas, nažalost, zaboravljenih likova Sarajeva - Bato Zurovac. Za nekog kome ovo nije blisko, kako bi opisao tu manifestaciju i svoje učešće?

A. H.: Budući da je Bosna i Hercegovina bila takva kakva je bila u doba samoupravnog socijalizma, zvanično ime jezika je bilo srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Pravopis i gramatika i rječnik tog jezika su bili utvrđeni na raznovrsnim savjetovanjima jezikoslovaca i lingvista. Mi smo to učili, proučavali jezičke začkoljice, a onda se takmičili sa drugim školama u poznavanju tog jezika, kojim u osnovi niko nije pričao; rječnik je sadržavao veliki broj dubleta: preskok/prijeskok; prenos/prijenos; vlak/voz (pri čemu je vlak bio „zapadna varijanta” a voz „istočna.”) Lingvističku sekciju u mojoj školi je vodila Dostinja Starović, znana kao Doka. Ona je bila izvrstan pedagog i visoka, otresita žena, koje su se mnogi učenici plašili. Ona nas je gonila (za šta sam joj zauvijek zahvalan) da se udubimo u taj jezik, da kopamo po sintaksi, da bistrimo pravila, širimo svoj rječnik i pričamo pravilno. Naša škola je često bila ekipni republički šampion, a ja sam (kao i mnogi drugi iz naše ekipe) bio pojedinačni šampion par puta. Kao ekipni šampioni smo išli na nagradna putovanja po Jugoslaviji, a ja sam kao pojedinačni šampion par ljeta proveo u dječjoj koloniji Lastavica, gdje sam prošao kroz prva seksualna iskustva.

B. K.: Kako funkcioniše tvoj „sistem“ prizivanja, sortiranja, bilježenja, pamćenja, selekcije – prošlosti?

A. H.: Sve slabije pamtim činjenice i datume, sve mi je teže da se prisjetim šta se i kad desilo. Ali naopaka, nehotična sjećanja se ukazuju iznenada i bez nekog razloga. Od tih sjećanja je Proust krenuo da napravi svoje remek-djelo, tako da su ona važnija za pisca nego imena svih učenika iz mog razreda u osnovnoj školi (kojih bi se, uzgred, još uvijek mogao prisjetiti.)
U gorespomenutom New Yorkeru sam jednom čitao članak o Benazir Bhutto, koja je ispričala kako je njen babo Zulfikar provodio dane u samici, nakon što ga je uhapsio Ziya- ul-Haq: Zulfikar bi izabrao dan u svom životu i onda bi se pokušao sjetiti svega što se desilo tog dana, svih detalja. Valjda se nadao da bi mogao potpuno rekonstruisati jedan dan. Potpuno mi je fascinantno kako je uzaludan takav projekt, kako je nemoguće sjetiti se svega što je danas bilo dio tvog prisustva u svijetu, svih osjetilnih senzacija, svih misli i primisli, svih odluka i snova.
Ako je tvoje pitanje tehničke prirode, onda treba da priznam da nemam nikakvog metoda – ja skoro ništa ne bilježim, nikakve ideje niti rečenice. U zadnje vrijeme sam počeo zapisivati stvari kad putujem, ali skoro nikad to ne pogledam kad sam kući. Zapisujem misli i rečenice drugih ljudi, citate iz tuđih knjiga. Moje misli su proces: sve što zapišem, postat će nešto drugo, neka druga misao. Ako ostane isto, onda vjerovatno nije posebno zanimljivo.

B. K.: Kad si postao svjestan činjenice da želiš postati pisac? Šta je na to uticalo? Nešto racionalno ili je jednostavno riječ o instinktivnom izboru pred kojim nema odbrane?

A. H.: Uvijek sam volio čitati, otkako sam naučio u svojoj petoj godini. Čitanje je odavno postalo ne samo intelektualna i psihološka potreba (usko vezana sa potrebom za samoćom) nego čak i fizička potreba – knjige me umiruju, pošto sam sklon psiho-fizičkoj nervozi. Kad sam bio klinac, moja mama bi uvijek ponijela knjigu ili časopis (Politikin zabavnik) kad bismo išli u goste. Bez knjige, ja bih se verao po namještaju, nagovarao finu djecu na dvoboj jastucima ili nešto slično. Sa knjigom sam bio anđeo, bez knjige sotona. Elem, meni je pisanje uvijek nekako bilo dio istog kontinuiteta sa čitanjem. Pisao sam od malih nogu, koještarije, početke priča i romana i bilo mi je jasno da ću uvijek pisati. To ne znači da sam maštao o tome da budem profesionalni pisac. Nije mi to nešto izgledalo privlačno, niti su pisci u socijalističkoj Jugoslaviji imali onu neoromantičarsku auru kakvu imaju u mladalačkoj mašti: pisci su bili kulturni radnici, a ja nipošto nisam htio da budem radnik, kulturni ili nekulturni. U gimnaziji sam maštao o filmskoj režiji, ali u ta doba nije bilo Akademije u Sarajevu. A onda sam, naravno, htio da budem u rock ‘n’ roll bendu. Profesionalno pisanje je postalo opcija tek nakon što sam naglo napustio elektrotehniku, nakon godinu dana studiranja i nekoliko položenih teških ispita i prebacio se na opštu književnost. Stari me je pitao kako zarađivati koricu hljeba i ja sam rekao pisanjem, mada nisam imao pojma može li se to i kako. Meni je pisanje vokacija, u duhovnom smislu, a profesionalni sam pisac tek slučajno.

B. K.: Da li si ikada pisao pjesme, poeziju?

A. H.: Jesam, naravno. Ta opsjednutost jezikom, taj pritisak riječi koje zuje u glavi nalazili su izlaz u poeziji. Bio je period, nakon vojske, neke tri godine, kad sam svakodnevno pisao poeziju i u te tri godine sam napisao oko hiljadu pjesama. Sad mi je jasno da je to bio način da ukrotim jezik koji mi je bjesnio u glavi. Pjesme su uglavnom bile besmislene i bezvrijedne, ali je to bila neophodna faza.

B. K.: Da li je za tvoje književne početke osim „poezije i proze“ jednako važan i rock ‘n’ roll ili sve ono što se u to vrijeme uopšteno nazivalo „alternativnom kulturom“?

A. H.: Rock ‘n’ roll je za mene bio najvažniji kulturni medij. Pored moje majke, koja je nepatvoreni, pošteni komunista, žena koja je vjerovala i još uvijek vjeruje u pravdu i jednakost, najvažniji politički uticaj su bili The Clash i The Jam i mnogi drugi, (uglavnom ljevičarski bendovi iz punk i new wave generacije, uključujući i jugoslovenske bendove kao što su Idoli, Haustor i Buldožer. Ne znam kako se to može izmjeriti, ali lako je moguće da je album The Clasha London Calling najutjecajnije umjetničko djelo u mom životu. Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih, kad sam ja bio u svojim formativnim godinama, neka su vrsta rock ‘n’ roll renesanse – teško je zamisliti bolji period u popularnoj muzici, sa više boljih, važnih, revolucionarnih bendova. Taj se period poklopio ne samo sa mojim pubertetom, što je biološki revolucionaran period ljudskog života, nego i sa tranzicijom od tvrdog titoizma ka liberalnijem socijalizmu, možda čak i istinskoj demokratiji. Ta tranzicija nikad nije dovršena pošto su je sabotirali nacionalisti. Elem, zbog svega toga, ja sam mislio da je svijet zreo za promjenu, imao sam potrebu za radikalnom promjenom i sve se to skupilo i čulo u muzici tih godina. To je bilo prvi i moguće zadnji put u historiji Južnih Slavena da je urbana kultura ne samo progovorila nego bila i pokretač promjena. Moja ideologija, možda čak i estetika, ima korijene u muzici tih godina, mada se, vjerujem, dosta proširila. Na kraju krajeva, moj prvi objavljeni novinski članak bio je posvećen Nicku Caveu, a neki od gorespomenutih poetskih pokušaja bili su upotrijebljeni kao tekstovi za pjesme benda čiji sam član bio krajem osamdesetih.

B. K.: Bend je nosio ime po nekom od likova iz Gospodara prstenova? Šta si ti radio u toj grupi? Da li je zaista istina da si bubnjaru jednom morao objasniti šta znače tekstovi koje ste pjevali?

A. H.: Grupa se zvala Strajder. Trajalo je to jedno godinu dana, sve dok se nisam zaljubio. Ja sam bio pjevač i jedan, slabiji, od dvojice gitarista. Donio bih pjesmu od tri akorda, sa tekstom (koji je bio jedan od mnogobrojnih uzaludnih pjesničkih pokušaja) i onda bismo od toga pravili ozbiljnije, duže pjesme. To se u neko doba otelo kontroli pa su pjesme trajale po dvanaest minuta i imale četiri stava, kao gudački kvartet. Bubnjar je bio izvjesni Dule, dosta dobar, ali je volio popiti. Jednom je pojeo trinaest sarmi, veličine prosječne šake, koje je moja mati napravila i ostavila da se hranimo dok vježbamo. Poslije je povraćao sat vremena – dobio trovanje sarmom. Na našem prvom koncertu u Steleksu, napio se k’o kugla i pobrkao red pjesama, pa je nekoliko pjesama bilo potpuno rasulo – nismo imali monitore, pa ostatak benda uopšte nije znao šta on svira, te smo mi svirali jednu stvar, a on potpuno drugu. Divno je to što niko u publici, takodjer, nije ništa primijetio. Elem, Dule bubnjar je jednom obznanio da on neće da svira te stvari pošto mu tekstovi uopšte nisu bili jasni, te sam ja morao sjesti sa njim da razbistrim tu svoju estetiku. Nisam ni ja, međutim, znao o čemu se radi u tim pjesmama – to je sve onako spontano i suludo izlazilo iz mene – te sam mu onda briljantno izanalizirao te pjesme, a da on nije primijetio da je sve to šuplja priča. Toliko sam ubjedljiv bio da je i on onda počeo pisati poeziju i tekstove za pjesme, koje su bile gore čak i od mojih.

B. K.: Koje su knjige, ploče bile značajne ili poticajne za tebe u to vrijeme? Koja vrsta književnosti, koja muzika, naslovi?

A. H.: Pa kao što rekoh, što se tiče ploča, London Calling – The Clash. Od naših, Idoli – Paket aranžman, Šarlo akrobata, Električni orgazam. Najdraža i vjerovatno najbolja ploča sa naših prostora iz tog doba je Haustorov Treći svijet. Što se tiče knjiga, Lovac u žitu mi je u gimnaziji bio biblija, isto tako Raymond Chandler; čitao sam i Bukowskog – koji može jedino biti zanimljiv adolescentima. Ali ja sam stalno čitao, znao sam po čitavu noć čitati a onda spavati u školi, a često sam čitao i u školi. Jednom su me izbacili sa časa jer sam se kliberio čitajući Hellerovu Kvaku 22. Knjige koje su mi tad bile važne uklapale su se u izvjesne fantazije koje sam o sebi imao. Na mene su možda više uticale knjige u koje se nisam mogao projicirati, koje nisu bile o meni kako sam se tad zamišljao. Još sam u osnovnoj školi čitao Kafku, kojeg nisam potpuno razumio, ali koji me je zbog toga stalno nukao na razmišljanje. Poslije, kad sam krenuo na fakultet, otvorili su se novi prostori: grčke tragedije, Dante, Gogolj, Tolstoj itd. Neke od tih stvari mi je predavao Marko Vešović, koji je knjigama pristupao sa nepatvorenom, zaraznom strašću – zbog njega sam zavolio Tolstoja, recimo.
Film je meni, također, bio jako važan, ne samo zato što sam odrastao pored Kina Arene i gledao svakojake filmove od malih nogu nego i zato što sam imao i tu neostvarenu filmadžijsku ambiciju. Hitchcock je uvijek bio jedan od najvećih, zbog čega sam volio i drugorazredne derivate kao sto je Brian De Palma. Nakon Festa u Beogradu, u Sarajevu je bila sedmica filmova sa Festa (u Kinu Dubrovnik) i ja sam luftao iz škole (koja je isto bila blizu Kinoteke) da stojim u redu i kupim karte za Apokalipsu danas i Limeni doboš.
Meni je tad (kao i sad) sve to bilo uvezano: film, muzika, književnost, vizualna umjetnost… sve je to ista stvar, sve je povezano. Počeo sam čitati Kafku, zato što je neka Bowieva ploča ili pjesma bila negdje opisana kao kafkijanska, te sam ja htio da vidim šta to znači. A Güntera Grassa sam čitao zbog filma Limeni doboš.
Ono čega se ja sa najvećom toplinom sjećam iz svog života u Sarajevu je to stalno traganje, ta nezajažljiva kulturna radoznalost. Mene je sve tada zanimalo, neprestano. I svi moji drugovi su bili takvi – bila je među nama duboka solidarnost zasnovana na toj radoznalosti. To je jedina stvar za kojom sam istinski nostalgičan, ti ljudi, od kojih ti mnoge znaš, koje sve zanima i koji se onda nađu i to neko ljudsko znanje ih veže. To je nešto potpuno suprotno od interneta, nešto neprirodno u kapitalizmu.

B. K.: No, vratimo se književnosti. Koja ti je literatura „bliskija“ – Srednja Evropa, Latinoamerikanci, Rusi, anglosaksonci… Ili tu nema ni razlike ni podjele?

A. H.: Jednom me je neko pitao koji su mi omiljeni pisci i ja sam nabrojao: Danilo Kiš, Bruno Schulz, Franz Kafka, Isaac Babel, Vladimir Nabokov… i dok sam nabrajao postalo mi je jasno da je ono što ih veže situacija identitetske nestabilnosti i izmještenosti. Ako toj listi priključim Sebalda i Michaela Ondaatjea, onda ta zajednička karakteristika postaje još jasnija. U toj se tradiciji ja prepoznajem, a ta tradicija nije geografski određena, čak i ako je dosta pisaca sa tog spiska iz srednje ili istočne Evrope, nego je više definisana historijskim iskustvom koje je te pisce dovelo u poziciju da stalno promišljaju svoju identitetsku situaciju. To je nekako dovelo do posebnog jezičkog senzibiliteta, možda zato što im je jezik bio slobodna teritorija, zona ličnog suvereniteta.
Ono u čemu se ne prepoznajem je bilo koji oblik nacionalne književnosti, od ovih naših kriptofašističkih i neofašističkih i totalno fašističkih do onih naizgled bezazlenijih zapadnih. Gnušam se pisaca koji na sebe uzimaju da predstavljaju naciju ili civilizaciju, pisaca koji bi da dijagnosticiraju ili predstave probleme nekog apstraktnog kolektiva.

B. K.: Malo je poznato da je tvoj prvi veći književni rad (Život i djelo Alfonsa Kaudersa) prvi put objavljen zapravo pročitan uživo na radiju (Omladinski program Radio Sarajeva) i uzrokovao popriličan broj telefonskih poziva što oduševljenih što ustreptalih slušalaca koji taj lik nisu mogli pronaći u svojim enciklopedijama. Da li ti je ovaj skoro pa wellsovski poduhvat u bilo čemu pomogao?

A. H.: Pa pomogao mi je da shvatim neke stvari. Prvo, naučio sam da je razlika između stvarnosti i fantazije, između historije i fikcije često samo stvar stava i pristupa naratora, kao i da mediji imaju inherentni stvarnosni autoritet – mediji ne izvještavaju o stvarnosti nego je grade, što im omogućava, kao što znamo, da lažu bez ikakvih ograničenja. Kad sam radio tog Alfonsa Kaudersa na radiju, prvo sam čitao dijelove te priče u komadima od tri minuta a onda sam snimio kompletnu priču, nekih dvadeset pet minuta, sa zvučnim efektima i to smo pustili u emisiji Zoke Stevanovića i Nevena Anđelića. Onda smo otvorili telefonske linije za slušaoce i ja sam se pravio da sam historičar koji je samo otkrio lik i djelo Alfonsa Kaudersa. Od njih dvojice sam tražio da se ne smiju u programu, šta god da kažem. Većina slušalaca koji su se javili povjerovali su da je Kauders bio historijska ličnost. Ono što je tu bilo najstrašnije i najuzbudljivije je da sam ja povjerovao u postojanje Alfonsa Kaudersa, jer sam se u jednom trenutku uplašio da bi se mogao javiti neko ko o Kaudersu zna više od mene. Naučio sam tako da je priča dobra kad povjerujem u likove koje sam svjesno i dugo izmišljao.

B. K.: Alfons Kauders je ipak lik koji je postojao, čak je i ličnost iz neke od enciklopedija (profesor, šumarski stručnjak, suradnik JAZU). Interesuje me upravo na ovom slučaju kako izgleda tvoj književni proces pretvaranja fakata u fikciju i obratno?

A. H.: Ta priča o Kaudersu je započela tako što sam, učeći za ispit iz Bibliografije (što mi je predavao Vojislav Maksimović, koji je bio grozan profesor, ali vrhunski četnik i zločinac) naišao na šumarsku bibliografiju koju je Alfons Kauders objavio 1948. Tad me je to zaintrigiralo: Kauders je tu bibliografiju skupljao tokom rata, dok su Jevreje iz njegove zgrade (zamišljao sam) odvodili u Jasenovac, a onda je objavio dok su Staljinove trupe bile na granici, a iz njegove zgrade su na Goli otok odvodili prvoborce koji su sad živjeli u jevrejskim stanovima. Elem, zamislio sam i lik kojeg historija kao takva ne tangira u ime neke pseudoobjektivnosti, racionalnosti i nauke. Sad bih drugačije zamislio profesora Kaudersa, vjerovatno kao nekoga ko pokušava da održi nekakvo lično dostojanstvo u svojoj struci, da podijeli svoje znanje sa drugim ljudima, pošto im nema šta drugo ponuditi. Sad bih mu pristupio sa više razumijevanja.
Ne znam, međutim, koliko je pisanje Kaudersa reprezentativno za moj metod. Ne znam, zapravo, da li imam ikakav metod. Nedavno sam završio knjigu koja se bavi historijskim događajem iz 1908. Nakon što sam završio istraživanje, pustio sam da prođe neko vrijeme kako bih zaboravio činjenice, kako bi se definisao kostur priče i ukazao talog zamislivog ljudskog iskustva. Tako da sam taj događaj na izvjestan način iz temelja promijenio.
Moj metod je da se prepustim vlastitim instinktima i onda da vidim gdje će me odvesti. To nije dobar pristup ako ti je cilj građenje karijere.

B. K.: Gledano hronološki, od te prve priče do prve knjige prošla je skoro decenija. U njoj se smjestio cijeli jedan rat, tvoj odlazak na tri mjeseca u Ameriku koji se pretvorio u trajno stanje, emigracija, usvajanje engleskog kao književnog jezika. To su činjenice koje manje-više poznaje većina tvojih čitalaca. Kako je istovremeno nastajala ta knjiga (Question of Bruno/Pitanja Bruna) započeta u miru i okončana u potpuno drugačijem ambijentu, koji nijedna mašta uključujući i književnu teško da bi dozvala?

A. H.: Iako je tačno da je Kauders napisan u miru, rasulo je već bilo počelo: kraj osamdesetih je bio početni period historijske katastrofe,. Jedino što sam ja tada mislio da bi se iz tog pepela titovske Jugoslavije moglo ukazati neko drugačije, bolje uređenje. Bio je to period od nekih pet-šest godina između komunizma i fašizma kad sam vjerovao, kao i mnogi moji prijatelji, da postoji treći, možda čak i četvrti put. Naravno, taj treći put je potučen do koljena. Tako da u toj knjizi postoje tragovi nade zajedno sa osjećajem potpunog, apsolutnog, krvavog poraza. Te priče iz Bruna dokumentuju na izvjestan način tu transformaciju na potezu od katastrofične euforije (Kauders je primjer toga) do suočavanja sa činjenicom da historija nikad ne primjećuje vlastite žrtve, da je književnost de facto beznačajna, osim možda kao etički iskaz.
B. K.: Jozef Skvorecky upisao je engleski jezik jer se nakon gledanja Čarobnjaka iz Oza zaljubio u Judy Garland da joj je poželio napisati pismo i izjaviti ljubav. Ali tada nije znao jezik. Tvoji su razlozi za prelazak na engleski bili suroviji? Ili jednostavno pragmatika ogromnog tržišta?

A. H.: Razlozi promjene jezika su bili metafizički, ako hoćeš. Shvatio sam u jednom trenutku da sam izgubio vezu sa jezikom koji sam do tada zvao maternjim, koji je do tada bio srpskohrvatski ili hrvatskosrpski. Iskustvo mijenja jezik, te sam ja bio odsječen od iskustva ljudi u Sarajevu, što je bio moj primarni, ponekad ekskluzivni jezički kontekst. A da ne govorim o tome da su taj – zvanični – jezik u jednom trenutku pričali i na njemu pisali maksimovići i bećkovići i karadžići i ini. S druge strane, shvatio sam da ću u Americi živjeti dugo, vjerovatno do kraja života i da jezik tog iskustva mora biti engleski, inače ću do kraja života živjeti u nostalgičnom vakuumu. Tržište nije imalo nikakve veze sa tim, pošto sam ja pisao – i još uvijek pišem – iz unutrašnje potrebe, književnost je moja vokacija. Na kraju krajeva, nisam ni znao kako to tržište funkcioniše, niti sam mislio da će od svega toga biti nekog hajra. A onda sam na bosanskom počeo pisati kolumne za Dane i tako obnovio vezu sa maternjim jezikom, pa sam sad potpuno dvojezičan.

B. K.: Prijatelj koji te čita u originalu kaže da koristiš vrlo lijep jezik i povremeno u idiomatskom smislu čak i neobičan engleski. Kakav je tvoj odnos prema jeziku na kojem pišeš a koji ti nije maternji?

A. H.: Isti kao i prema maternjem. Jezik na kome pišem – zapravo, jezici, pošto pišem i na bosanskom – mora biti usađen u mojoj podsvijesti. Maternji se tu usadio u mom djetinjstvu, a engleski se usadio nekim čudom. Bilo kako bilo, moja je podsvijest dvojezična. Sjećam se da sam početkom devedesetih, u fazi kad nisam ništa pisao ni na jednom jeziku, ali sam čitao kao pomamljen, sanjao na engleskom i da sam u tom snu bio svjestan da moji snovi ne bi trebalo da budu na engleskom. Još čudnije, uhvatio sam se kako se sjećam na engleskom: prisjećao bih se razgovora sa svojim sarajevskim prijateljima i te razgovore smo obavljali na engleskom. Sad mislim da su to bili simptomi usađivanja engleskog jezika u moju podsvijest.

B. K.: Postoje li neki primjeri u tvom engleskom kojima možeš objasniti u čemu je taj jezik „širi“, „slobodniji“ od jezika na kojem si pisao. Kada ti je „lakše“ pisati, a kada si možda „sputan“?

A. H.: Prednost engleskog nije veličina tržišta, nego veličina jezika. Na engleskom se knjige uredno objavljuju od trinaestog stoljeća, a priča ga u ovom trenutku više od milijarde ljudi. Samo postojanje Shakespeareovih sabranih djela je nešto što čini engleski jezik velikim.
U Čovjeku niotkuda, u dijelu koji se zove Otadžbina, dosta sam, recimo, citirao Shakespearea, ali bez navodnika. U prijevodima na našim jezicima (a vjerovatno i svim drugim) ti Shakespeareovi stihovi, rečenice su jedva prepoznatljive, ne samo zato što ih mnogi prevodioci nisu prepoznali (hrvatski prevodilac ih je dosta spazio i upotrijebio stihove iz hrvatskog prijevoda) nego i zato što je Shakespeare na marginama svih tih nacionalnih književnosti. Shakespeare mi je, pored toga, mnogo zanimljiviji i draži kao izvor jezika na koje pišem nego Njegoš ili, jebi ga, Marin Držić ili Evlija Čelebija ili bilo ko od onih pripadnika naših naroda i narodnosti koji su imitirali i uvodili i prevodili forme koje su već bile dobro odomaćene u drugim jezicima.
Postoji izvjesna muzika engleskog jezika, koja je drugačija od muzike našeg jezika, sa tonalitetima i harmonijama koje su mnogo šire i komplikovanije, zato što jezik ima više dijalekata, stilove, idiome, zato što ima više pisaca sa različitim osjećajima za tu muziku. Tu muziku ja slušam kod Shakespearea i kod Yeatsa i kod Heaneya i bezbroj drugih, i onda se upirem da nađem svoje tonalitete i harmonije. Meni najdraži stih u engleskom jeziku je iz Hamleta: „When sorrows come, they come not single spies,/ but in batallions.“: “Kad tuge dolaze, ne dolaze same kao uhode,/ nego u bataljonima.” Pamtim mnogo više stihova i poezije na engleskom nego na našem i kad mi treba da okrijepim dušu ja čitam poeziju na engleskom.

B. K.: Da li je tvoj izbor jezika na određen način želja da se prevaziđe objektivna činjenica „malog jezika“ iz kojeg dolaziš?

A. H.: Naš jezik nije mali zato što nema puno riječi. Ono što imamo sasvim je dovoljno da se na njemu kaže sve što se može reći na bilo kojem drugom jeziku. Problem je što su kulture male, a male su zato što su organizovane oko nacije i nacionalnog identiteta. Malo se prijevoda objavljuje, stalno je prisutan ksenofobični osjećaj kulturne ugroženosti itd. Nacionalne kulture su uvijek provincijalne, a naročito su to ove nakaradne tranzicijske tvorevine, gdje se čini da je nepismenost ne samo uobičajena nego neophodna za funkcionisanje tih sakatih država. Jedna od prednosti engleskog jezika je da je transnacionalan. Savremena američka književnost je uspjela da apsorbuje velik broj pisaca čiji maternji jezik nije nužno engleski, pisaca od kojih se ne očekuje da izražavaju nekakve nacionalne suštine. U američkoj književnosti, naravno, ima sukoba i napada i zabuna, ali niko se ne čudi što redovno objavljujem u New Yorkeru, niti mi na bilo koji način to pravo osporava.

B. K.: Tvoj prelazak na engleski za neke je značio i „neizbježno poređenje“ sa Nabokovom i Conradom koji su, također, kasnije izabrali engleski kao književni. Kako se doživljavaš u ovoj odori?

A. H.: Conrad me nešto ne impresionira svojim jezikom – on je dosta drven i malo nagluh. Ali niko, osim Shakespearea, nije čuo muziku engleskog jezika kao Nabokov. Kako god da su laskava ta poređenja, međutim, krajnje su nerealna. Kad, kao Nabokov, napišem četrdesetak knjiga na dva jezika, među kojima ima nekoliko remek- djela i puno odličnih knjiga, tek onda ćemo biti uporedivi.

B. K.: Mónika Szeles i kao afirmisana igračica nije se mogla oteti navici da i za vrijeme teniskih mečeva ide sama po loptice. Pretpostavljam, navika na naše uslove gdje se uvijek od ljudi traži da rade gotovo sve u poslu. Da li se možeš prepoznati u ovom opisu?

A. H.: Moj posao je jednostavan: ja razmišljam, onda sjednem i napišem. To ne može niko drugi. I to radim u izvjesnom smislu upravo zato što se u to niko ne može upetljati – postoji inherentna suverenost, divna iluzija slobode, ili barem autonomije, u činu pisanja. Imaju, međutim, aspekti moje profesionalne karijere, za koje je neophodna, recimo, moja agentica. Ona devera sa izdavačima i ugovorima, ona ide na prijeme i večere u New Yorku ili Frankfurtu, kako ja ne bih morao.

B. K.: Po čemu je prostor iz kojeg si došao uopšte poznat u tvom novom svijetu? Da li ti je neko od tvoje književne „porodice“ bio od pomoći?

A. H.: Poznat je, nažalost, po ratu, po raspadu Jugoslavije. Balkanization je riječ koja je ušla u engleski jezik i označava rasulo, raspad neke cjeline na slabe jedinice.
A što se tiče književne porodice, meni je Danilo Kiš tata. Ne radi se samo o formalnom ili intelektualnom utjecaju. Uz pomoć Kiša sam uspio sebi formulisati načine na koje se književnost može etički angažovati.

B. K.: Koji su to načini?

A. H.: Kiš je znao kako da se suoči sa historijom i etički uposli književnost a da se to ne pretvori u predavanje ili moraliziranje. Znao je kako da usvoji nadnacionalne književne tradicije. Njegovi Saveti mladom piscu su u osnovi moj etički manifest. Njegova priča Enciklopedija mrtvih je etički savršena priča. Od Kiša sam naučio da se književnost, barem u zadnjih par stoljeća, zasniva na suverenosti pojedinca. Kišovska književnost proizilazi iz aksioma da je svaki život jedinstven i neponovljiv. Tu su suverenost pojedinca narušavali ili uništavali totalitarni ili genocidni režimi. Tu suverenost narušava svaki oblik rasizma. Etički angažman književnosti se sastoji od odbrane ili uspostavljanja tog suvereniteta u jeziku.

B. K.: „Ljudi koji su 'nestali' čine srž moje književnosti i osnovni su fenomen 20. vijeka“, kazao je svojevremeno Kiš. Šta je tvoja opsesivna tema? Da li bi mogao sada precizirati, šta je srž tvoje književnosti?

A. H.: Do sada je to bila transkulturna izmještenost.

B. K.: Historija (Povijest, Istorija) je jedan od ključnih stubova za tvoju književnost. Rekao bih da imaš veoma otvoren, nešablonski, gotovo prijateljski odnos prema njoj. Kako je doživljavaš, kao prostor manipulacije, težnje za istinom, pravo jačeg, prostor slobode?

A. H.: Ako je historija totalitet ljudskog iskustva, onda je književnost priča o tom iskustvu. Postoji historija - Historija – u kojoj figurišu veliki događaji, velike ličnosti, veliki brojevi. U takvoj Historiji ja kao pojedinac ne postojim. Mi (ti i ja i ljudi koje znamo) kao moralno i intelektualno definisane individue nemamo ama baš nikakvog značaja, osim možda kao neke od mnogih žrtava. Ali historija koja mene zanima – i ta historija je nemoguća bez književnosti – historija je pojedinca, čija se važnost, štaviše, neophodnost uspostavlja ili potvrđuje u ličnom sjećanju, jeziku, pričanju priča.

B. K.: Da li je onda po tebi književnost jedan od oblika bitke pojedinca sa historijom, koja mu svakako neće biti sklona?

A. H.: Nema tu bitke. Možda borba, i to neravnopravna borba čiji je najbolji mogući ishod preživljavanje, nikako pobjeda.

B. K.: John Irving, američki književnik jednom je rekao kako jedna stvar jednako uznemirava pisce fictiona jednako kao i historičare: „kako je svijet jadan i siromašan u svojoj sposobnosti da korisno apsorbira nedavnu prošlost“. Kako ti se ovo čini gledajući naš udio u svjetskoj historiji s kraja 20. stoljeća?

A. H.: Pa ne znam ko smo mi. Nas nema. Ja ne osjećam da pripadam bilo kakvoj zajednici koja se ne može definisati spiskom pojedinačnih imena. Ja se smatram Bosancem samo zato što se veliki broj ljudi koje volim i cijenim smatra Bosancima, zato što me je odrastanje u Sarajevu i Bosni definisalo. Ali budući da ne pripadam ni jednom od konstitutivnih naroda, niti bih, da živim u Bosni, imao prava jednaka pripadnicima konstitutivnih naroda, Bosna mi je geografsko-emotivna lokacija. Kao nakaradna država koja uključuje nepatvorenu zločinačku tvorevinu kao što je Republika Srpska, kao cinična, kriminogena, troglavo nacionalistička struktura koja omogućava vlastima da otvoreno pljačkaju vlastite narode, Bosna mi je strana koliko i Saudijska Arabija. A ja sam ti i Amerikanac, pošto me je američko iskustvo, također, značajno definisalo. Ni Amerika, međutim, nije ništa bolja – svakodnevno me je sramota što sam dio ove i ovakve Amerike.
Što se tiče našeg udjela, neko će nekako nekada shvatiti da su mnogi globalni historijski trendovi počeli sa ratom u Bosni ili da su tako postali vidljivi. Uzmimo, recimo, Bosnu kao političku tvorevinu kojoj je razbijena infrastruktura, kao državu koja ne samo da ne funkcioniše nego se radi o tome da niko ko u njoj učestvuje ne želi da profunkcioniše, jer u trenutku kad se uspostavi nekakav red i zakon, kad se razbije kriminalno-politička elita, kad se tržište nekako reguliše, kad bogataši počnu plaćati poreze, bezočna eksploatacija stanovništva će morati prestati, morat će se graditi infrastruktura. Bosansko uređenje omogućava permanentnu pljačku, te je kao takvo, recimo, model za Irak. Irak će biti ovakav kakav je sada barem nekoliko generacija, kao što će to biti i Bosna, a i mnoge druge tranzicijske zemlje. Rat je tu bio samo povoljna okolnost, slučajan način da se razbije državna infrastruktura. Moderni kapitalizam se hrani slabim državama i razbijenim infrastrukturama. Bosna je idealan pacijent novog svjetskog poretka, sjajan primjer slabe, kriminalno regulisane države koja je tako idealno tržište za epidemiju novog kapitala.

B. K.: Ne samo u prvoj knjizi nego uopšte često koristiš dva motiva koja se gotovo kao nit provlače kroz tvoju literaturu. Špijuni i pčelari, špijunaža i pčelarstvo. To ima neku dublju pozadinu?

A. H.: Špijunaža me je uvijek zanimala. Špijunske priče su zanimljive; špijuni imaju komplikovane identitete, likovi su u izmišljenim pričama o vlastitom životu. U špijunskoj terminologiji, „legenda” je izmišljeni prethodni život špijuna, što mi je bilo i jeste fascinantno, zato mi moj prethodni život često izgleda kao da sam ga izmaštao. Osim toga, špijuni su nekako stvarniji nego drugi, tzv. obični ljudi, nego svijet koji sebe stalno ubjeđuje u mogućnost života bez laži. To je meni jako zanimljivo, ta situacija u kojoj se trudiš da radiš „normalne” stvari kako niko u tebi ne bi prepoznao ono što stvarno jesi.
A što se tiče pčelarstva, to je jedan od mitova u mojoj porodici. Pčelarstvo za mene ima sentimentalnu vrijednost, ali isto tako zaostavština je iz svijeta u kojem je takva vrsta rada imala vrijednost.

B. K.: Humor u tvojim knjigama liči mi na kombinaciju ovdašnje i engleske duhovitosti. Kao da imaš ugrađen padobran pa su sarajevske „surovosti“ nekako ublažene. Kao da želiš sačuvati prisebnost iako očekuješ provalu smijeha na drugoj strani. Da li to radiš sa namjerom ili jednostavno je tako?

A. H.: Pa ne znam da li tu ima imalo engleskog humora. Ne znam zapravo šta je engleski humor – Shakespeareov humor je mnogo drugačiji od Monty Pythona. Ja svoj humor vidim kao izvjesni istočnoevropski, možda slavenski, čehovljevski senzibilitet. To je najbolje opisao Nabokov, koji je za Čehova rekao da je on pisao tužne knjige za ljude koji imaju smisla za humor – da se ta tuga nije mogla osjetiti bez smisla za humor. Sarajevski humor je, mislim, jedinstven, dosta ukorijenjen u jeziku, mada je često i okrutan – često se zasniva na uvredama i poniženjima i provokacijama. Uzgred, Čehov je isto moj etički idol: njemu je ljudskost stanje konstantne ali oprostive nesavršenosti.

B. K.: Jedan od tvojih junaka odgovarajući na pitanje koje je nacionalnosti, kaže: „Ja sam kompliciran“. U jednom svom drugom tekstu govoreći o Danilu Kišu na čuveno ovdašnje pitanje „Čiji je on?“ ti kažeš, „Moj“. Spominješ i svoje ukrajinsko porijeklo. U Sarajevu si svojevremeno imao novinsku kolumnu Sarajevo Republika. Kako stoje stvari sa tvojim identitetima?

A. H.: Moji identiteti su mnogobrojni i raznovrsni. Svaka redukcija identiteta na nacionalni ili rasni ili seksualni je nasilje nad pojedincem. Svako ljudsko biće se sastoji od identitetskih slojeva i to je ono što ih konstituiše kao pojedince, ta neponovljiva kombinacija slojeva. Ideološke formacije – države, nacije, klase – zasnivaju svoj legitimitet na silom zarađenom pravu da identifikuju pojedince i svaki otpor tom procesu ih ovlašćuje da te u tu formaciju uključe kao nelegitimnog ili nezakonitog. Otud je multiplicitet identiteta ne samo etička nego i politička pozicija – ja hoću da imam pravo da odredim ko sam i šta sam.

B. K.: Kažu da su svojedobno pitali Einsteina da li ima neki blok u kojem zapisuje misli i on je rekao da nema nikakvu bilježnicu i da ništa ne zapisuje jer „misli su tako rijetke“. Kako pišeš? Direktno u računar ili tome prethodi neki duži proces?

A. H.: Glavni dio stvaranja priče se odvija u mojoj glavi. Neke priče sam napisao sedam ili osam godina nakon što mi se ukazala prvobitna ideja. Mislim da je Kiš rekao da počinje da piše tek kad prevaziđe svoju odvratnost prema književnosti. Ja počinjem da pišem tek kad više ne mogu da ne pišem, kad prevaziđem sve otpore prema pisanju, uključujući i odvratnost prema književnosti. Onda pišem perom i pišem brzo i ne čitam to što pišem dok ne dođem do nekog kraja. Nakon toga ukucavam u računar to što sam napisao, pri čemu nekad odbacujem desetine stranica, a nekad dodajem stvari koje mi nisu pale na pamet do tog trenutka. I svaki put kad pišem dođem do tačke kad osjećam da je ta priča/knjiga grozna, da nemam pojma šta radim i tom trenutku znam da ću dovršiti to što radim i da ću napisati nešto što je drugačije od onoga što sam prije pisao. U čitavom procesu pisanja – koji proizvodi izvjestan trans, osjećaj intenzivnog prisustva u svijetu – najugodnija je faza kad režem i izbacujem stvari nakon što mi se učinilo da je priča/knjiga završena.

B. K.:Da li imaš neke posebne uslove za pisanje? Mir, prostor, ljudi, atmosfera?

A. H.: Glasna muzika i izvjesna količina kafe su jedini uslovi. Može u kafani, u kući punoj ljudi, a može i u šest ujutro, kad se ni miš ne čuje. Mora biti grad, ne za pisanje nego za poslije. Kad sam u najvećem transu, pišem četiri-pet sati dnevno. Ali me nakon toga spuca adrenalin i ne mogu s mirom sjediti, i onda mi trebaju ljudske mase i kafane i urbani intenzitet. Jednom sam išao u neku spisateljsku koloniju u državi New York: mir, ptice, košute. Ispod prozora je bilo jedno jabukovo drvo i tišina je bila takva da bi se čulo kad otpadne jabuka. Tu ti umalo nisam poludio. Nakon što bih pisao tri-četiri sata, uhvatila bi me takva adrenalinska nervoza da sam sâm tjerao nekog brazilskog pisca da sa mnom igra stoni tenis svaki dan po dva-tri sata, kako bih se oslobodio tog suludog napona. Ali onda me on, mučenik, počeo izbjegavati. Elem, sve što sam tad napisao, sve sam bacio, to ništa nije valjalo.

B. K.: Sjećam se jednog jutra prije par godina u Sarajevu. Sjedili smo u kafani (staro društvo iz Omladinskog) i sve vrijeme te mamili da izađeš i pridružiš nam se ali nisi se dao jer si morao napisati određen broj stranica. To je neko pravilo?

A. H.: Sjećam se i ja toga. Nije bilo u pitanju broj stranica nego scena ili situacija koju sam morao dovršiti. Kad uđem u to ne mogu prestati pisati dok iz toga ne izađem. Ne mogu prestati pisati dijalog u pola rečenice, mora se završiti razgovor, recimo. Graham Green je imao pravilo: šesto riječi – dvije kartice – svaki dan. Ja nekad ne pišem mjesecima i uopšte me to ne sikira, pošto je za pisanje vrlo važno nekada ne pisati. Ali kad nešto počnem, moram to završiti.

B. K.: Ko je prvi čitalac tvojih knjiga?

A. H.: Ja. Ali ja-čitalac, a ne ja-pisac.

B. K.: Kako mijenjaš te identitete jer, pretpostavljam, nema prekidača da bi jednim klikom stvaraoca u istoj stvari pretvorio u čitaoca, posmatrača?

A. H.: Nisu to različiti identiteti, koliko su to različite tačke gledišta. U izvjesnom smislu, kao pisac pišem knjige koje bih volio da čitam kao čitalac. Na kraju krajeva, ja sam čitalac već nekih četrdesetak godina i pročitao sam stotine, možda i hiljade knjiga, a napisao samo tri-četiri. Moje čitalačko iskustvo je daleko veće i važnije i nije mi teško da zamislim kako bi mi ono što sam napisao izgledalo da sam na to nabasao kao čitalac. Povrh toga, jako volim da se susrećem i razgovaram sa čitaocima svojih knjiga – što nije problem jer ih i nema previše – jer onda mogu da vidim kako im moja pisanija izgledaju. I skoro nikad nema neke radikalne razlike između toga kako ja vidim svoje tekstove i kako to vidi neki anonimni čitalac.

B. K.: Tvoja druga američka knjiga (Nowhere Man / Čovjek bez prošlosti, Čovjek niotkud) uglavnom govori o junaku koji zatvara tvoju prethodnu knjigu, o Jozefu Proneku. Slično kao i ti, on stiže u Ameriku krajem januara 1992. Kako je ovdje raspoređen udio biografije i fikcije?

A. H.: Biografija je potpuno nevažna kao takva. Moja mašta je takva da ja najviše volim da ukrašavam ono što se već desilo – meni ili nekome drugome. A kad počnem da ukrašavam, ne prestajem dok ne povjerujem u taj lik ili te likove, dok se pisanjem ne uvjerim da je ta serija događaja stvarna, da se taj svijet neće srušiti kad ja iz njega izađem. Ja se zaista ne prepoznajem u Proneku. Štaviše – i to je možda opasno – neka sjećanja koja su bila početak izvjesnih dijelova u knjizi potpuno su prebrisana kao moja lična sjećanja onim što sam napisao – ona sad pripadaju Proneku a ne meni. Ne sjećam se više šta je bilo, samo znam šta sam napisao.

B. K.: U ovoj knjizi postoji i lik nacionaliste i emigranta, Srbende, „kurvinog sina koji ne plaća dječiji dodatak“ a koji nosi ime Branka Brđanina, još jednog od likova iz naših života koji pod istim imenom i prezimenom živi ovdje. Radio je u Omladinskom programu krajem osamdesetih kada si i ti počinjao svoju radijsku karijeru. Kada se koristiš ovom direktnom „tehnikom“ šta, zapravo, želiš postići?

A. H.: To mi pomaže da uspostavim emotivni odnos prema liku, ali i to se onda promijeni. Taj lik u knjizi pukne u svom srboljubnom ludilu. Taj stvarni Brđanin nije puko, nažalost, nego je direktor pozorišta ili neke pseudokulturne institucije u Republici šumskoj.

B. K.: Da li pratiš šta kritika piše o tebi. Jednom je Andrić rekao kako nikada nije pročitao ništa od kritičara što bi mu pomoglo. Vani, pored impozantne zbirke tvojih intervjua, stoje i pristojne kritičarske reference. Ovdje, posebno u Sarajevu, gotovo da (osim hvalospjeva za uspjeh "našeg čovjeka" u svijetu) nema ništa u toj koloni. Da li ti to smeta ili si ravnodušan?

A. H.: Pratim šta se piše. S jedne strane, teško mi je da odolim sujetnim nagonima, ali sa druge strane, kritičari su samo profesionalni čitaoci, a meni je važno da znam šta čitaoci misle, šta vide, šta ih zbunjuje a šta ih ushićuje. Odsustvo ozbiljne kritike u Sarajevu mi smeta, ali ne zato što se malo piše o meni, nego zato što je to simptom slabosti bosanske književnosti, koja se, zapravo, dešava u vrlo uskom krugu ljudi, pa se onda kritika svodi ili na jaransku podršku ili na zlobne, lične napade. Književnost zamišljam kao javni prostor u koji pisci, čitaoci, kritičari stupaju da razgovaraju o stvarima koje nisu definisane ili dotaknute u drugim oblastima umjetnosti ili javnim diskursima. Odsustvo ozbiljne kritike je, zapravo, samo simptom potpunog etičkog i intelektualnog kolapsa javnog prostora u Bosni i Hercegovini.

B. K.: Imaš jako izražen interes za politiku i njom se baviš posebno u svojim tekstovima za novine. Američka politika, Bush, to su ti nekako omiljene teme. Nije li to gubljenje vremena za književnost?

A. H.: Jeste za književnost, naravno da jeste. Ali ja nisam samo književnik, ja sam i građanin, čovjek koji se svakodnevno suočava, recimo, sa posljedicama moralne i političke katastrofe koju predstavlja Bushov režim. Na kraju krajeva, moje izmiještanje u Ameriku je direktna posljedica političke katastrofe u bivšoj Jugoslaviji i Bosni. Tekstove za novine pišem i zato što mi je onda lakše da iz književnosti eliminišem svoj bijes. Postoji, dakle, podjela rada između različitih oblika pisanja.

B. K.: Koja je ključna zabluda tvoje generacije? Moja je, recimo, vjerovala da socijalizam ili uopšte društveni sistem „ima svoje ljudsko lice“?

A. H.: Puno je zabluda, nekih me nije sramota. Ključna zabluda je, mislim, da smo vjerovali da postoji veza između kulturnog znanja i moralnog i etičkog angažmana – da neko ko sluša The Clash ili čita Shakespearea ne može biti četnik ili ratni zločinac. Mada ta zabluda nije isključivo vezana za moju generaciju. Znaš ono što pola raseljenog (a i neraseljenog) Sarajeva voli da misli: rat su započeli i vodili papci, svijet koji nije slušao dovoljno rock ‘n’ rolla i čitao dovoljno knjiga. Nije me sramota što sam nekad mislio da te čitanje knjiga moralno unapređuje. Ali bi me bilo sramota da to sada mislim, ili da mislim da su rat započeli papci.

B. K.: U jednom intervjuu Doctorow (Edgar Lawrence, Ragtime“) on konstatuje da je u Americi sve napravljeno da pisca odvuče od njegovog rada – ujutro talk show, tokom dana predavačke turneje i onda seminari kreativnog pisanja na univerzitetu. Kako se ti snalaziš ako je ova slika tačna?

A. H.: To je cijena profesionalne situacije, nekad toga može biti previše, ali s druge strane, obišao sam svijet kao profesionalni pisac, upoznao se sa mnogim zanimljivim ljudima (uključujući i Doctorowa, koji je divan čovjek), povezao se sa raseljenim Bosancima. Volim, kao što rekoh, da pričam sa ljudima, pa mi nije mrsko da se nađem u situaciji gdje možemo razgovarati. Volim i da predajem studentima – mada u ovom trenutku biram kad i šta predajem, pošto je i to situacija dijaloga. Ne funkcionišem dobro u izolaciji – ni kao pisac ni kao čovjek. Možda sam u tom smislu kao Mónika Szeles – pišem u svakoj situaciji i kad se namjerim da napišem ono što moram da napišem teško mi šta može odvući pažnju. Nijednu od ovih knjiga koje sam napisao nisam napisao u idealnim uslovima – pisao sam kroz rat i depresiju i razvod, kroz raznovrsne šugave poslove, u kafanama, na aerodromima, u hotelima, sve uz pomoć kafe i glasne muzike.

B. K.: Ako sam dobro razumio u međuvremenu si završio čak dvije knjige? Jedna se dešava na prostoru Ukrajine, Moldavije, a druga u Chicagu početkom 20. vijeka. Da li je ovo tačno, odnosno, na čemu radiš sada?

A. H.: To je ista knjiga – The Lazarus Project iliti Projekat Lazarus. Tu se prepliću Chicago i istočna Evropa, ali sve je vezano za incident iz 1908. kada je šef čikaške policije iz nepoznatih razloga na svom kućnom pragu ubio mladog imigranta, Lazarusa Averbuha, koji je preživio pogrom u Kišinjevu i našao se u Chicagu. Druga knjiga je knjiga priča koje sam pisao dok sam radio na Lazarusu, pa se onda toga nakupilo. A onda sam sabrao i raznorazne eseje, novinske tekstove i predavanja napisana na engleskom, pa ima i tu jedna knjiga. Tako da ću u sljedećih nekoliko godina izdati tri knjige.

B. K.: Za kraj, nešto slično kao u onom poznatom radijskom serijalu BBC-a gdje se od gosta zahtjeva da navede izbor muzike koju bi ponio na pusti otok. Dakle, šta od muzike, šta od knjiga bi spakovao kada bi te život nanio na mjesto gdje bi bio fizički usamljen? Mada, ja mislim da bi bolje pitanje bilo: koje bi ljude poželio da povedeš na takav otok?

A. H.: Poveo bih, naravno, ženu i kćerku, i roditelje i svoju sestru i njenu porodicu i dosta raje iz Sarajeva i još nekih američkih prijatelja – dovoljno da se može organizovati turnir u fudbalu. Vrlo brzo bi to ostrvo bilo prenaseljeno. Ali za trenutke samoće i mira ponio bih Bacha, ako ne mogu sabrana djela, onda Pasiju Svetog Mateja. I Mozarta, barem nekoliko klavirskih koncerata (21., 23. i 25.). Isto Duke Ellington i Charles Mingus i Miles Davis su neophodni za život, a bogami i Ella Fitzgerald. The Beatles, također – The White Album, Abbey Road, Revolver. Što se tiče knjiga, Čehovljeve priče su obavezne. Shakespeare, također. Dosta poezije, ali po nekoliko pjesama od svakog pjesnika – Dickinson, Yeats, Wordsworth, Larkin, Auden, Frost i mnogi drugi bi bili neizbježni. Šta da ti kažem, gužva bi bila.