Refik Ličina

Elegije i balade Larsa Gustaffsona

Sarajevske Sveske br. 19/20

Lars Gustafsson rođen je 1936. godine u Västeråsu (Vesterosu). Studirao je estetiku, sociologiju i filosofiju na univerzitetu u Uppsali. Bio je jedan od osnivača studentskog književnog kluba Siesta, pri kojem mu i izlazi prva knjiga, kratki poetski roman Vägvila (Putni odmor). Dvije godine docnije objavljuje roman Poeten Brombergs sista dagar och död (Zadnji dani i smrt pjesnika Bromberga), koji se smatra njegovim istinskim debitantskim djelom.
Postaje urednik značajnog i uticajnog časopisa BLM 1961. godine, otvara ga otvara prema savremenim evropskim tokovima i okuplja oko sebe nova, „drukčija“ književna imena.
Prvu zbirku poezije Ballongfarara objavljuje 1962. godine. U isto to vrijeme postaje urednik u Boniersu, najvećoj nordijskoj izdavačkoj kući i ovo mu radno mjesto pruža izvrsne komunikativne mogućnosti.
Odlučujući događaj za njegovu buduću književnu (pa i profesorsku) karijeru biće nastup sa Grupom 47 u Sigtuni 1964. Tom prilikom upoznaje Hansa Magnusa Escensberga, koji mu prevodi pjesme na njemački i otvara vrata uticajnih časopisa i književnih krugova. Kao stipendist DAAD odlazi 1972. u Berlin gdje ostaje dvije godine. Tu piše dva prva romana Yllet (Vuna) i Sigismund (Sigismund) iz petotomnog ciklusa Sprickorna i muren (Naprsline u zidu, 1971 – 1978).
1978: doktorira na universitetu u Uppsali, doktorska disertacija Språk och lögn (Jezik i laž).
1981.: konvertira na jevrejstvo.
1983.: postaje profesor germanskih studija i filosofije na University of Texas at Austin, gdje će raditi do penzije.
2006.: vraća se u Švedsku. Iste te godine objavljuje zbirku (ili roman u stihovima) Den amerikanska flickans sondagar (Nedjelje američke djevojčice).

Književna produkcija Larsa Gustafsona je zastrašujuća i broji oko 80 knjiga. Njegovo intelektualno i umjetničko interesovanje je raznovrsno i kreće se od političkih polemika i pamfleta, preko porodičnih poučnih leksikona, filosofskih raspri, putopisa, memoara, matematičkih radova, eseja, pa sve do romana i pjesničkih zbirki prevedenih na dvadeset jezika u svijetu. Iz te ogromne produkcije, ovdje ćemo izdvojiti značajnije prozne i poetske naslove: Poeten Brumbergs sista dagar och död (Zadnji dani i smrt pjesnika Brumberga), 1959; Bröderna (Braća), 1960; Ballongfararna (Putnici u balonu),1962; En förmiddag i Sverige (Prijepodne u Švedskoj), 1963; En resa till jordens medelpunkt och andra dikter (Putovanje u središte zemlje i druge pjesme), 1966; Bröderna Wright uppsöker Kitty Hawk (Braća Wright posjećuju Kitty Hawk), 1968; Kärleksförklaring till en sefardisk dam (Izjava ljubavi za jednu sefardijsku damu), 1970; Herr Gustafsson själv (Gospodin Gustafsson lično), 1971; Varma rum och kalla (Tople i hladne sobe), 1972; Yllet (Vuna), 1973, Sigismund, 1976; Sonetter, 1977; En biodlares död (Pčelareva smrt), 1978 (preveden na 20 jezika); Språk och lögn, (Jezik i laž), 1978; Artesiska brunnar, cartesiska drömmar (Arteški bunari, kartezijanski snovi), 1980; Ur bild i bild, (Iz slike u sliku, sabrane pjesme) 1982; Världens tystnad före Bach(Tišina svijeta prije Baha), 1982; Fåglarna (Ptice), 1984; Fyra poeter (Četiri pjesnika), 1988; Förberedelser för vintersäsongen (Pripreme za zimsku sezonu), 1990; Stenkista, 1994; Variationer över ett tema av Silfverstolpe (Varijacije na jednu Silfverstolpovu temu), 1996; Tjänarinnan (Sluškinja), 1996; Vänner bland de döda (Prijatelji među mrtvim), 1997; Valda Skrifter I (Izabrani spisi, I), 1998; Valda Skrifter II, 1998; Valda Skrifter III, 1999; Valda Skrifter IV, 1999; Windy berättar (Windi priča), 1999; En tid i Xanadu (Vrijeme u Xanadu), 2002; Den amerikanska flickan söndagar (Nedjelje američke djevojčice), 2006.
Lars Gustafsson je dobitnik brojnih skandinavskih i svjetskih književnih nagrada i priznanja. Djela mu se prevode na sve veće jezike u svijetu.

Balada o psima

Kad je Ibn Batuta, arapski putnik, ljekar
i izvrsni tumač svijeta,
rođen u Magrebu u trinaestom vijeku,
stigao u grad Bulgar, otkrio je Tminu.
Tmina bješe zemlja na četrdeset dana
puta ka sjeveru. Bilo je to krajem Ramazana,
i kad bi se po akšamu juftario,
jedva da bi otklanjao molitvu večernju
a nov dan bi zarudio. Breze bi se zabijeljele.
Ibn Batuta, arapski putnik, nije dalje od Bulgara
sjevernije zalazio. Ali priča o Tmini
i putu onamo, posve ga je zarobila.
Putovanje su preduzimali bogati trgovci.
Kretalo se sa stotinu saonica
natovarenih hranom, pićem i drvima,
jer tlo je onamo ledom opkovano
i niko se, zbog klizanja, nije mogao uspeti
osim pasa koji bi noktima čvrsto
zagrebali u vječiti led. Ni drveta ni kamena
a još manje kakve kuće da pokažu put.
Vodiči u Zemlju Tmine stari su psi
koji su onamo putovali mnogi put ranije.
Takvi su psi dostizali cijenu
od hiljadu dinara, ili više, jer znanje njihovo
neprocjenjivo je. Kada bi se zgotovio ručak
davao se prvo psima pa ljudima
inače bi se pas predvodnik rasrdio
i bježao, ostavivši gospodara na volju sudbine.
U golemoj Tmini. Nakon četrdeset dana putovanja
trgovci se zaustavljaju u Tmini. Rasprostiru robu
po golom tlu i povlače se zatim u svoje logore.
Narednog dana zateći će onde, malo
ispred svoje rasprostrijete robe,
gomile dabrovine, hermelina, loža vjeveričjih.
Ako su trgovci zadovoljni, uzimaju krzna.
Ako nisu ostave ga ondje. Tada oni što žive
u Tmini, podignu ponudu sa još malo krzna
ili kupe ona prva, prezrijevši robu ponuđenu.
To je njihov način trgovine.
Ibn se Batuta vratio u Magreb
i umro u dubokoj starosti. Ali oni psi
koji nijemo a ipak znalački,
nepojamno a ipak sa slijepom sigurnošću
trčkaraju preko uglačanog leda Tmine
ne ostavljaju nas još uvijek na miru.
Mi govorimo i riječi znaju više no mi.

Mi slutimo i to naslućeno trči ispred,
kao da je naša slutnja znala nešto
što mi ne znamo. Poruka ide
kroz historiju, jedan kód preobučen u ideje,
ali namijenjen za druge, a ne za nas.
Idejna historija nije psihološka znanost.
I psi, sa sigurnim, žmarnim koracima
sve dublje u Tminu zalaze.

Balada o nepoznatim prijateljima

Stižu u snovima gusto nastanjenim.
Obnoć izranjaju. Između običnih
dnevnih lica, kao i onih iz djetinjstva;
onaj grozni nastavnik fizike
sa svijetloplavim, ledenim očima,
koji, ogrnut kabanicom, lovi na crnom biciklu;
ona gospoda, sva u istim odijelima,
koja zasjeda u roditeljskim foteljama,
kao da je to normalno: okupanti.
Od roditelja ni jednoga traga. Vrata zaključana.
Kad je najgore izbijaju
oni koje nikad nisam opazio danju,
prijatelji koje samo snovi namještaju.
Imaju sasvim obična lica.
Jedno je djevojčica, ona živi na seoskom imanju
skoro vjerujem da živi kod oca,
ali se otac ne vidi nikako. Poznajem je,
u snu, odmalena, ima
riđu kosu i široko, umiljato lice,
nerijetko sa izrazom samilosti.
Dogodi se da ustane naglo i odlazi.
Jedno je čarobnjak, ili tek možda
stari profesor, u iznošenom kišnome mantilu
koji ide uz strmu ulicu. Ima naočari.
Sa niklovanim okvirima. On zna sve.
Ide pored mene ispod kiše i klima glavom.
Sve ono što kažem potvrđuje jednu hipotezu.
Ozbiljno je zainteresiran, vidio je
da sve to se dešavalo i ranije, ne jednom već stotinu puta.
Jedno je prekrasna, crnokosa dama,
sjedimo za stolom uz boeuf tartare,
njeni tanki prsti oko šoljice sa kafom,
govorimo malo jedno s drugim,
decenijama smo u braku, mnogo je
toga iza nas, iskustva, krize, poslovi,
prilično je skeptična ali me ipak voli.
Ponekad, tokom dugog razgovora,
dotakne se zajedničkog sjećanja, starih poznanika,
persona koje su odavno pomrle,
nekog ko juče je bio ovdje i zborio užasno
i dugo: u sve to sam ja umiješan. To me umara.
Ona već ima male, male bore oko očiju
njeni se prsti nervozno igraju sa salvetom.
Nikad nisam poznavao jednu takvu damu.
Budim se i primjećujem da je sve tiho
da nikakvi glasovi, da nikakav usamljeni ptičji modo volante
ne diže se i ne pada preko vestmanlendskog močvarišta.

Balada o stazama u Vestmanlandu

Ispod vidnog pisma puteljaka,
tucanika, kolnika, često sa kajasom
trave po sredini, između dubokih tragova točaka,
skriven ispod granja krčevine,
još vidljivog ispod suhe mahovine,
ide jedno drugo pismo: od prastarih staza.
One idu od jezera do jezera, od doline
do doline. Ponekad odube, bivajući
posve vidne, veliki mostovi od kamena
srednjovjekog prenose ih pro crnih potoka,
ponekad se krijumčare preko ledenih litica,
gube se lahko u močvarnom tlu, tako
da se na čas ima i vidne su, a na čas
nestanu. Postoji nastavak,
uvijek postoji nastavak, samo ako se
potraži, ove su staze tvrdoglave,
znaju šta žele i za znanjem
kombinuju i grdno lukavstvo.
Ideš ka istoku, kompas istok pokazuje,
i staza ga poput crte vjerno prati,
sve je kako treba, i tad ona k severu savije.
Na severu nema ništa. Šta sad želi?
Ubrzo se javlja ogroman zid, za koji je staza znala.
Vodi nas okolo, sa sigurnošću nekog
što je ovdje dolazio prije. Ona zna gdje postoji zid,
zna gdje je briježje isuviše strmo, zna šta čeka onog
što od jezera, umjesto k istoku, kreće
ka severu. Sve to je činila
mnogo puta prije. U tome je smisao
njenog postojanja. Da se sve to
činilo i prije. Ko je stazu načinio? Ćurumlije, ribari
žene što su na mršavim ramenima sakupljale drva?
Neumorne, plašljive i sive kao mahovina,
još u snovima s krvlju braće
na rukama. Jesenji lovci za tragom
vjernih kerova sa promrzlim lavežima?
Svi i niko. To činimo svi zajedno,
takođe to činiš i za dana vjetrovna, dok
rano je il dockan na zemlji:
ispisujemo staze, i staze ostaju,
i staze su mudrije od nas,
i znaju sve što bismo mi željeli znati.

Balada o Philipu Martinu

Februar 1976; kravilo se
nekoliko dana, uporni sjeverac
sukao je svoje, i na kraju februara
te godine, veliki su lednici ležali bez snijega.
Omeningen – beskrajni plavocrni pod,
Nalik Podu u Demijurogovoj Trpezariji,
gdje viju se vjetrovi u malim oštrim vrtlozima,
i gdje naprsline klize u svitanju
sa dubokom, tajanstvenom jekom crkvenih zvona
spuštenih duboko ispod vode
u svitanju na početku svijeta,
kako bi takođe postojala
i crkva pod vodom.
Jedne takve nedjelje, u februara 1976,
šetao sam preko leda, polagano,
nagnut prema vjetru,
sve od Kurvikena do Djupnesa,
sa australijskim pjesnikom Philipom Martinom.
Philip Martin, koje se upravo izvukao iz
sidnejskih vlažnih i poznih ljetnih zaparina, rojeva
cvrčaka, alegorijskih kihavica i omaha suhe slame,
australijskog uvijek slaboplavog neba,
kratko kazano, Philip Martin, australijski pjesnik,
sjajni poznavalac Shakespeareovih soneta,
po prvi put je vidio led jezera, plavocrn,
i u onim crnim mjehurima, što džinovskim
sliče draguljima. Slušao je razumno o Crkvi pod Vodom,
udišući suhi i apstraktni zrak
u nesvikla pluća koja su se ipak povratila
i rekao: „to je nečuveno. Nikad to neću smetnuti sa uma.“
Zatim je Philip Martin, australijski pjesnik, izvukao
razborito svoj ključ iz džepa,
ključ koji je otvarao vrata
u gradu na moru ispod naših nogu,
i s malo napora u led urezao:
PHILIP MARTIN WAS HERE IN FEBRUARY 1976
Sada je juni 1976, mehki vjetrić pirka
sjetno između jorgovana, pahne cremza,
i plešu laste u sumraku iznad vode
gdje je Philip Martin svoje ima upisao.
Ovdje bi se balada trebala svršiti, ali neće.
Lebesgues Integral naziva se jedan pronalazak
u matematici, docnije poboljšan od Wienera,
koji omogućava da se izračuna vjerovatna putanja
molekula koji se odbija vodi za čaj
nemilosrdno udaran od sve bržih atoma
slično izgubljenom halfu odgurnutom
od protivničkog bržeg napadača.
Pretpostavljam da Bog,
On je, jašta, više matematički obdaren,
uz pomoć Lebsguesovog Integrala,
prije svega u verziji Norberta Wienersa,
može reći lasno i egzaktno
koliko će biti potrebno vremena
bezbrojnim molekulima Omenningensa,
prije no se iznenada jedne zime tajanstvene riječi
PHILIP MARTIN WAS HERE IN FEBRUARY 1976
pojave opet u plavkastocrnom ledu.
I ovog puta ostanu zauvijek
pod crvenim, brzo zalazećim suncem.

Balada o djetetu

Martin Kober naslika 1596. godine
princa Ladislausa od Poljske, tad godinu dana starog.
Obučen je u odoru od blistave, mrke
svile il brokata, vojvodski lanci
vise mu teško oko vrata i lijeve ruke
u pokretu rasijanom i ponosnom
kao da upravo namjerava zamoliti
za saramand ili neki drugi laganiji ples.
Budne i mudre, priježu u nas njegove
oči starogodne. Već sadrže cijeli njegov život.
Djeca na grupnim slikama norlendskih pilana,
1890-tih, imaju takođe takve oči, ozbiljne,
nešto manje ponosite, ali pune.
Ti portreti, mislim, kazuju nam mnogo bolje
šta jest čovjek nego one slike,
odbijajuće i laskave,
što će docnije ući u modu kad Djeca,
male životinje sa olovnim vojnicima i lutkama
umarširavaju u likovne krugove osamnaestog vijeka.
Ne ljudi. Ali ni nešto
iz Zoološke bašte. Zapravo nešto između,
Neka vrsta ljudske imitacije, sa umiljatim
kretnjama, poput mački,
s malim bubnjevima, malim trubama, malim pištoljima,
mali gnomi loše industrijske savjesti
koje gmižu iz kolijevki sredinom stoljeća
istovremeno kad i prava djeca gmižu
- s drukčijim kretnjama-
sve dublje u prašnjavim tavninama
engleskih ugljenokopa. Uče ih njihovom jeziku
umekšanih konsonanti, kako bi vjerovali
da su nešto različito. Tako se uklanja jedan
instinkt koji bi mogao donijeti nevolju.
Postoje dani kad se vraćam nazad
u potrazi Bog bi znao za čim,
niz godine, četrdesete, sve do tridesetih.
I vidim sebe, sjedim u kratkim pantalonama,
sat za satom na obali nekakvog jezera.
Kratki talasi udaraju o sitne silicijske škriljce.
Jedno riblje jato zalazi u plićak.
S rastojanja od tri decenije primičem se dječaku
koji sjedi onde, oprezno, oprezno,
kako ne bi opazio ko to stoji onde.
Želim vidjeti ono što on vidi. Kada moja sjenka
padne preko vode rasturi se riblje jato.
Dječak ostaje da sjedi. Vide se u vodi njegove oči.
Iste su kao oči Ladislausove, velike, ozbiljne,
odrasle: u djetetu nema nikakvog djeteta.

Balada o jednoj vizantijskoj dami

(Diani Canetti, posvećeno s respektom)

Ne, reče ona, ja nisam turkinja,
moji su preci Grci, neki i sefardi,
ali Grci ponajviše. Zaboravljaš da smo mi, Grci,
izgradili grad, Byzant je bio naš, a Turci su
gosti, možda osvajači, ali i mi postojimo.
Prusko lišče šuštalo je lutheranski
oko naših nogu. Pozni je novembar,
i ledeni vjetar spuštao se s Waneseea.
Sitni, hitri gnjurci pod zemlju su nestajali.
- To su crne patke – reče ona.
- Nisu, rekoh. Ne postoje crne patke.
To su gnjurci. Oni rone i ostaju vrlo dugo
ispod vode. Ali, nemam riječ za gnjurac
na grčkom, turskom, ladino ili francuskom,
morate mi vjerovati, nemam adekvatne riječi
na nekom razumnom jeziku.
- Šta rade dole, te crne patke? upita me.
Sjede na crnim granama, duboko pod vodom,
i krive glave na sve strane, proklinjući zimu,
Or set upon a golden bought to sinf
To lords and ladies of Byzantium
Of what is past, or passing, or to come.
Gledala me je sa očima dubokim poput bunara
u nekome kraju sa velikom razdaljinom između bunara.
- Za moju majku, i za moju babu, bilo je sasvim razumljivo
da jedna dama provodi svo vrijeme kraj prozora.
Upravo uz prozor, na stolici. Sa rukama nepomičnim.
Ona sjedi onde od doručka do sutona. Samo sjedi.
I posmatra šta se događa na ulici. Tako čini jedna dama.
Ja imam tu mirnoću u tijelu. I osjećam otrov.
- I kad jedna dama, rekoh, krene na bazar
u pratnji sluge, na deset koraka iza nje,
koji nosi u ustima njene bakrenjake
sa Konstantinovim portretom. Njegova su usta njen novčanik.
- Ali one male crne patke – šta rade one dole?
Tursko osvajanje Konstantinopola,
rekoh, u uzeh je pažljivo za ruku,
veoma dugu i veoma mehku i promrzlu
ruku, i ugrijah je disanjem, u sumraku,
da, tursko je osvajanje bilo užasni skandal!
Grčka vatra koja nije pomogla,
podmićivanje i izdaja, i one snage
koje je propala Venecija obećala i koje nisu nikad stigle.
Počeo je snijeg padati, vrlo polagano, preko Wenseea.
Bijeli izdisaji nicali su iz vunenog njenog šala.
Tako je, naravno, reče ona. Jedan vražji skandal!
Ali su neki od nas preživjeli, u svakom slučaju.
Poput ovih pruskih crnih patki na svome drvetu:
Drvetu što svo je vrijeme ispod vode raslo.

Balada prije kiše

Sve je u čekanju. Kestenovi. Ptičji glasovi.
Veliki oblaci koji se povlače. Telefoni što zvone,
s promijenjenim zvukom, prijatelj što o kiši klapi,
o tome da nam je potrebna, o gromu što će ošinuti,
o svemu što može se kroz prozor vidjeti: golemi
oblaci koji se povlače. Miris orlovih
pandži jači od onog iz moga djetinjstva.
Sve bliži je. Svi zvukovi pojačani i prekrasni:
gradski satovi koji obično dovde ne dopiru,
kosovi, bojažljivo zavučeni u krošnje drveća,
jedno dijete što se igra na ulici.
Žive ćelije što se dijele od mrtvih
tako što se komplikuju, na svaku prijetnju
živi organizam odgovora novom
komplikacijom: sve finijim osjetilom.
Ne znam. Nešto se moralo desiti. Jedan pomak,
jedno slaganje, sve je sada malo bliže.
U mreži tajnih niti i osigurača
koji me vežu i čuvaju od
djetinjstva, dana, minuloga,
dešava se magnetna pometnja. Signali se javljaju,
nepoznati, kao da dolaze
iz drugog života. Kao u polju
malo prije groma, kad telefoni zvone
slijepo. Odgovaraš i začuješ sve mjesne glasove.
Toga sam jutra trčao, kroz tešku, vlažnu
zraku ranog ljeta što je htjela biti kiša,
trčao srećan ispod duboke zeleni,
sjetivši se, odjednom, nečega.
Bio je to trenu kad sam prolazio pored
mirnog jutarnjega mamca, potopljenog,
i upravo tada napadnutog
od jedne mrke i srdite štuke.
Tako smo oba po nešto dobili: On sjećanje. Ja ribu.
Ili obrnuto, sasvim je svejedno.
I oboje se živo praćakalo,
i sjećanje i riba srdita.

Elegija za jednim mrtvim labradorom

Osamne ovdje, usred ljeta,
nekoliko dana nenadne jeseni.
Ćurlik drozdova u drveću postaje oštriji.
Stijenje iz vode pomalja se odlučnije.
Ono nešto zna. Oduvijek je znalo.
Mi takođe znamo, i to nam se ne dopada.
Na putu kući, u čamcu, za takve večeri,
znao si stajati nepomično na pramcu, sabran,
ispitujući mirise koji su stizali pro vode.
Čitao si večer, tu tanku liniju dima
iz neke vile, s palačinki što se peku
po milje odavde, jazavca
koji u istom sumraku stoji negdje
i njuška na isti način. Naše prijateljstvo
bilo je, jašta, kompromis; živjeli smo
zajedno u dva različita svijeta: moj,
uglavnom knjiški, tekst koji se niza život vlači,
tvoj uglavnom od mirisa. Imao si znanja
za koje bih mnogo toga žrtvovao: sposobnost
da dopustiš jednom osjećanju, poletu, mržnji il ljubavi
da ti, poput vala, prožme cijelo tijelo,
od nosa do vrška na repu, ili nesposobnost
da prihvatiš mjesec kao neupitnu činjenicu.
Uvijek si lajao na pun mjesec.
Bio si bolji gnostik od mene. I živio,
dakle, konstantno u raju.
Imao si naviku da hvataš leptire u skoku,
I da ih progutaš, što su neki držali odvratnim.
Meni se to uvijek dopadalo. Zašto se tome
nisam naučio? I vrata!
Ti bi se prućio ispred zatvorenih vrata i drijemao,
siguran da se prije ili kasnije mora pojaviti
onaj koji će ih otvoriti. Bio si u pravu.
Ja sam pogriješio. I sad, kad je ovo
naše nijemo prijateljstvo zauvijek svršilo,
pitam se da li je možda postojalo nešto čime
sam te mogao imponirati. Ne računam tvoje čvrsto ubjeđenje
kako ja prizivam nevrijeme. To je bio nesporazum. Vjerujem
kako ti je moje ubjeđenje da lopta postoji,
čak i onda kada leži sakrivena ispod sofe,
na neki način davalo predstavu o mom svijetu.
U mom svijetu skoro sve je sakriveno
iza nečeg drugog. Zvao sam te „pas“.
I pitam se da li si i ti mene držao
za jednog većeg, bučnijega „psa“,
ili nešto drugačije, zauvijek nepoznato,
što jest takvo kako jeste, egzistirajući u svojstvu
u kojem egzistira, jedan zvižduk
kroz noćni park na koji se po navici
vraćaš nazad a da ne znaš podsigurno
šta je to čemu si se povratio. O tebi,
o tome ko si, nisam znao ništa više.
Moglo bi se reći, s jednog objektivnijeg
stajališta: Bilo smo dva organizma. Dva
od onih mjesta, gdje se univerzum veže u
čvor, u kratkotrajne, kompleksne strukture
proteina, koje se moraju sve više komplicirati
da bi preživjele, dok sve skupa
ne rasprsne i postane opet jednostavno, čvor
odmršen, tajne ugašene. Bio si pitanje,
upućeno drugome pitanju,
i nijedno ne sadrži odgovor na drugo.

O dobroj upravi

Vodeničko kamenje mora mljeti; nestane li mliva
počnu krzati jedan o drugi, neumoljivo,
s reskim zvukom koji je teško istrpjeti.
Mora postojati zagonetka, mora uvijek postojati
nešto što sipi između kamena. I najbolje
kad postoji i ne mora se kazivati po imenu.
U preokupiranim gradovima, dockan sa večeri,
odjekuje između kaljevih površi ili površi od lahkog metala,
krikovi u srdžbi ili sumnji, reski
zvuk kamena što u goli bije kamen,
neko udara golim šakama o staklena vrata
krhotine pršte preko poda uz vedre kikote,
prem pod ima crno-bijele kocke i sa druge strane.
Jedna je strana samo odraz one druge.
Kad vodenica melje prazno ta se buka jasno čuje,
udaljena buka, kamena oluja na putu,
vij pljesnivog zraka i prašine kroz odaje
u podzemlju gdje srobljena ptica leti
kroz lavirint tunelčića, bez dana ili noći.
Gdje nema nikakve uprave, nema za pticu nikakvog izlaza,
gdje ne postoji Zagonetka, na tome mjestu postoji Vlast.
I odbija sve zvukove sa preuglačanih zidova.
Dobra uprava daje dobre puteve, magarci i kamile
vuku strpljivo, ne lipsavajući o podnevu,
čak i u teškim zapregama sa gvozdenim točkovima,
preko zlatnog žita na guvnima što sleglo se, u zasjenu,
i u tragu točka pod kojim se kruni.
Dobra uprava daje dobro navodnjanje, kanale,
u kojim voda pada brzo i čisto,
preko vještačke brane od kamena, bez algi,
duboki bunari u kojime veliki bijeli karpovi
već naslijepi, skrivaju se u tami,
i, ako se neki put obretu u kofi, bacaknu se
opet dole, vođeni mudrošću. Dobra uprava
dozvoljava karpovima da ostanu u bunaru, lastama
pod strehom, oračima blizu svojih njiva,
starim drvodeljama u svojim šumama, knjige
stoje nekažnjivo na policama, i u šumi
niko gljive ne zlostavlja, dobra uprava
pokazuje dobru volju i spram drugih sadnica,
onih koje niču iz podzemlja, pipajući
bijelim ili mrkim prstićima, namreškanim kapuljama,
pokrivene sluzom ili suhe i aromatičnog mirisa,
sa glavama mehkim poput maternice
i dovoljno čvrstim da probiju zemlju pod kamenom.
Filosov Mo Ti video je upravu kao geometriju,
s primjerom njivica okolo bunara,
zajedničko zemljište, posebno zemljište, zemljište uprave,
vojničke parcele i sudijske, sve zajedno
uređene u uzorke u prirodnoj ravnoteži,
ispod dugih lepršavih zastava od svile,
iskićenih zmajevima što biju krilima
kad vjetar naiđe. Zaboravi Mo Tia, on je bio ludak!
Onde gdje postoji jedan uzor, postoji jedino praznina.
Mi to sada znamo. Znamo da Zagonetka u nama raste
i probija se polagano kroz kamenito zemljište,
poput mehkih i nepoznatih pečurki u šumi.
Svaka se vrata grade kako bi se mogla zabraviti.
Svaka se vrata grade kako bi se mogla otvoriti.
Ko zabravlja? Ko otvara? Ko pita?
Svaka dobra uprava počinje u jastvu, u mraku,
u tajni što počiva u biću svakome.
Ona se širi iz bunarske tame
tamo gdje ništa se ne vidi i ništa ne čuje,
do horizonta, znajući kako prati brod.
Ona zna da ništa ne zna. Tako vlada Zagonetka:
Ne postoji tolerantnost prema drugom
kod onih koji sami nisu spremni na sve.
Bodin je video krvavi haos evropskih religijskih ratova,
i izabrao, okrenuvši lice, apsolutizam:
Bolje, držao je, jedan krvnik, sjekira, kazna
nego vidik gdje se dim paljevina
vuče po volji vjetrova, zaboravljajući najbitnije:
ne možemo poklanjati ono što nikada nije bilo naše.
To što želi mir nismo mi. Postoji nešto,
neočekivano i mračno, u nama, što to želi,
i želi onda kad se tome najmanje nadamo. I dolazi
uvijek nepogodno. Nešto mračno i nejasno
u nama želi uvijek biti nešto drugo.
Ljudsko biće. Komad što ne paše
u nikakvoj slagalici. Najmanje u vlastitoj.
I to je ono iz čega se mir sastoji:
Da nešto u nama uvijek želi nešto drugo.
Dobra uprava je ona što nas zaboravlja.
Pohranjeni u blagome zaboravu
mi rastemo nalično gljivama;
bezgranično i ponizno, duboko
ispod nijemih zasjena drveća.

Bal

Sad kada je sunce jaru pritulilo,
sjenke se dûže polagano,
i prva se ptica opet čuje
pod drvetom, zatim druge, manje neodlučne,
zato što je podne prošlo;
sve je svjetliji ljubavni zov, i najmanja
liska drhturi ponovo, zato što je svježina na putu,
vrba se sve dublje nadnosi nad bunare,
počinjem slutiti kako smo stvoreni
rad nečega drugog; za balove, noći, bakljijade.
Njihovo svjetlo što pleše sa sjenkama,
zvuk noćnih instrumenata i glasovi
iz meraja noćnih, skrivenih
izvori koji se ne vide ali se čuju,
zvuk flaute i laute i mjesec nad njima,
velik i nemjerljiv, i par koji luta
u grotesknim maskama, koje veselo
nose ispred lica, balansirajući sa drškama
od kovane ebanovine ili bijele slonovače,
i neki put ih uklone u stranu, uz kikote,
kako bi se poljubili. Zašto maske idu
uz balove? Da bi pokazale da smo
ono što želimo biti. Da bi spriječile zavist?
Živimo često naoposlo obrnuti. Zabranjujemo se.
Kao psi, koji drhte i vrte po podu
mnogo dana prije no što će zemljotres izbiti.
Isturamo sjenke naprijed, ako neko na tren
pokaže znake da nas je vidio. Šta skrivamo?
Gorko sjećanje na bal koji se nije održao.
Je li to smisao maskiranja: lice promijeniti?
Mjesec nema nikakvoga lica. I ipak se
pokazuje, između granja koje vjetar polagano ljulja,
pokazuje svoje prazno pitanje: ko ima odgovor?
U početku sve stvari su bezbojne,
i ne drukčije od prvog svitanja u mjesecu junu,
malo prije izgrijavanja sunca. One čekaju
da ih pritrebamo. I pale lagano
život u bojama. Duge.
Pubertetska prisjećanja, čavke koje kruže
u čudesno promišljenim uzorcima
iznad vršaka tornjeva. Fasada katedrale
što zasija s povečerja
sa posebnim sjajem što dolazi iz skrivene snage
pod ciglama. I ponovo čavke.
Drugi krajevi, druga slavlja. Postoji
doba, upravo u trenu kad mre ljeto, i kad vrlo
kratkovidi, vrlo bolni vjetrovi prolaze kroz travu
i praštaju se, mehka ženska ruka vjetra
malo prije studeni. Titanija što se igra
sa Magarcem na Prigradskim golim ledinama.
Šta ima Magarac da radi na slavlju. Sve.
Niko sem Magarca ne može preuzeti patnju,
a bez patnje, jašta, nema nikakvoga slavlja.
Pametno drveće ima vrlo često nagorke plodove,
budući da je naučilo da učini sebe nekorisnim,
mudraci imaju nekorisna osjećanja,
koja ne dopuštaju da budu korišćena
kao javna dobra. Jedino što imam protiv
sentimentaliteta, sad, kada sam je video
na djelu u mojoj zemlji i u mom vremenu
u par zadnjih decenija, jeste njena upotrebna vrijednost.
Ona zapravo pokreće vodenice i čekiće.
Mudrac se trudi da nešto pretekne,
nešto što nema upotrebe. U tom se džepu,
docnije, kad počne mrznuti, on može sakriti.
Najvažnija stvar sa balom njegova je nekorisnost,
kao što je najvažnije kod onih posljednjih
vjetrova pred zimu: miluju travke
koje će svakako umrijeti. Potrebno je vrijeme
da bi se to saznalo. I onda se živi slobodnije
i mre, držim, smrću slobodnijom. Te površne
stvari cilj su sebi samim. Kao papir
bačen na ulici. Kao zadnja
smrzla boba jarebike. Kao zgasla riječ
ljubavna koje se neko, sa osmjehom bolnim,
nakon petnaest godina prisjeća.
Od takvih se stvari svaka stvar sastoji.
I žare se krišom od te ljepote besmislene.

Pjesma o dubini svijeta, dubini očiju
i kratkoći svijeta

Običajni zakon u nama. Zvjezdano nebo nad nama.
Ali postoji zvjezdano nebo ispod nas takođe.
Galahksija ispod galahksije sve dublje u beskonačnom bunaru
koju zaboravlja naša, još uvijek srednjovjekovna, slika svijeta.
Ona i dalje povezuje nebo sa naviše
ne shvatajući da ako postoje zvijezde nad nama
onda postoje i zvijezde pod nama. Koje
trepte u dubini. Običajni zakon takođe mora
Postojati ispod i iznad nas, zakon za one
U beskonačnom padu, za anđele što se ruše u svojim
kosama dugih repova kometa, stropoštavajuća sunca,
za astronaute koji spavaju ukrcani u svoje brodove,
hrišćane ukrcani u katedrale, što spavaju
u svojim epitafijama, ogromnim kovčezima od mramora
I crnog bazalta, i sve na putu kroz dubinska
vrtloženja, sve na putu ka obali Uskrsnuća,
kroz beskrajne topološke involucije,
mnoštvo beskonačnih preslikanja sebe samih
u sebi samima, jest obala koju nikad nismo napustili.
Evo nas svi ovdje, nevidljivi, vitezovi sa oklopima
I astronauti sa zaštitnim kacigama i
Heraklit, sitni starac nagnut iznad svoje škrte vatre
naložene tvrdim drvetom masline, sjedimo svi zajedno na istoj obali
I gledamo praćakanje bjelica, udišući slabi i kiseli miris
memljivih trupaca, vidimo kako dim sa periona
prvi jesenji vjetar vuče preko jezera.
Koliko brzo moraju padati posrnuli anđeli
Da bi stigli sve nas, što dreždimo na obali?
Sjaje li se zbog vreline pada? Ili z bog snage
Koja ih pokreće? I je li običajni zakon za
One u beskrajnom padu, za onu neizmjernu dubinu
I njene manje više dobrovoljne putnike
Paritetan sa zakonom za one u vječnom podizanju?
Doista, mnogo je skrivenog u previše gustim vrbacima
Istočne Prusije, previše su plitke
Mnogim krečne jame: postoji dužnost
i postoji, naravno, njena negacija.
Sasvim je ispravno odustati od jastva i jezika! I sasvim
ispravno stvoriti jastvo onde gdje ga nije bilo,
ispravno je tafri se odati, i ispravno osjetiti žudnju!
Filozofi vole određivati kako će živjeti torpari,
najamnici, pojedini soldati, i prekrasno
obučeni lahkeji povučeni straga u laganim kočijama,
i prije svega, želio bih naglasiti,
šta su oni u stanju da sebi požele:
sve od obaveze da oru besplatno
do cvijeća u prozoru, u kojem bi smo,
mi, torpari, trebali uživati
u bezinteresnom posmatranju. Izlaz Immanuel.
Sniježne oluje u bezdanim galahksijama ispod nas,
neutaživa žudnja u nama, za svim što se može poželjeti,
za svim što mrklina koja jeste
Drugo biće, može ponuditi, od užitka,
tajnog društva, zavodništva, mržnje.
O sestro Mesalina! Postoji vršak igle!
Na njemu živimo, slično anđelima!
(možda smo i anđeli sestro Messalina?)
Velika, tajanstvena sunca žive i umiru
paleći se i gaseći u svojim zagonetnim dubinama,
sve dokle Bunar dozvoljava, i mrka
Masa u gravitacionim kolapsima što se čudno
U samu sebe urušava na granici gdje se tanka
nit vremena vlači i postaje
krajolik veliki, a prostor se skuplja
u vrh igle. I tamo živimo
vječito, o Sestro, pod ovim Drugim Zakonom,
Zakonom za one u što padaju beskonačno, usijani,
i pune vječito ovu tamu svojim žarem.
O Heraklite, tako je kratak dan u Novembru,
Mrkne nad jezerom, Tvoje vatre sve su
snažnije u tami, dok ti sam nestaješ
Izmeđ sjenki razigranih. Sa prastarim
znakovima na nebu se ukazuju obrnute
slike zvijezda, novembarski vjetar
provlači se kroz oštru trstiku, koja se svija
uz suho šuštanje. Preko zapadnog neba
trag palog anđela naličan je tekstu.
O majstore Heraklitu, čas je da mi,
oko vatre okupljeni, tavčad podgrijemo!