Jochen Kelter
Dogodine u Sarajevu
Sarajevske Sveske br. 47-48
s njemačkoga preveo Sinan Gudžević
POKUŠAJ POVLAČENJA
Ali ti si se
svejedno sa svim tim draguljima
koje sam ti pred noge postavio
povukla iza zida
Ali oni bombarduju
sve zemlju za zemljom uzimaju
teritorije jednu za drugom
pljačkaju duše
premještaju nas u barake bića
Ali gdje da iščlanim
sebe iz tebe
ti koja si počinila izdaju
i iz njih koji pustoše
sve više i više. Pa kako to sve?
POSLJEDNJE PROLJEĆE
Makija stremi
iz stijene prema nebu
nad vodom trepti
jedini čas
Čemu služi zvono
na mojim vratima
ako ne za to
da ga vaša ruka koristi?
Sada te više nema
ja nisam nikada bio tamo
sada me napuštate
jedan za drugim
A sjećate li se
Da ste nekada drukčije
Nego u obliku knjige
U moju kuću dolazili
U ratu si u Sarajevu
i kod sebe ostao
i šta li bi ostalo da se kaže
o predraću i poraću?
Nisam nikada bio u Španiji
ali da je život
melanholična korida
mogu čak i odavde vidjeti.
Ratove stoljeća si
zgusnuo u rakiju
a iz nje si potezao radost
kao rijetke cvasti
Makija stremi
iz stijene prema nebu
nad vodom trepti
jedini čas sada
I nikada
PANONSKA NIZINA
Izet, Giacomo, Adam
sjedimo u požnjevenom polju
ispred snoplja kukuruza visine čovjeka
smijemo se svima
koji sada vlast imaju
Najzad je pripovijest
o Josefu Schulzu ispričana
o njemu koji je odbio
naredbu da strijelja
naši su domaćini
Kasnije na redu
dok nas usrdno poslužuju
mesom, šljivovicom, vinom
godina je 1984
zlatni oktobar
Lasciate ogni speranza
BIO BIH TUČANO ZVONO
Izetu Sarajliću
Na jednoj fotki
sjedimo na požnjevenoj njivi
jednu si ruku položio na moje koljeno,
smiješ se, pušiš
Na jednoj drugoj
Adam je svoje ruke stavio na naša ramena
pokraj nas je Giacomo. Pred nama na rascvaloj livadi
veće nego u stvarnosti glave
partizanskog spomenika
Večernje oktobarsko sunce
stoji ukoso i potapa sve
oko nas u tamu
četrdeseta je godišnjica
oslobođenja od fašizma
Da će nas svijet nakon gašenja svjetla
pozaboravljati, to znamo
ali mi smo partizani
i još uvijek znademo pjesmu
zapjevati partizansku
Bella Ciao i pozaboravljati: šta je
sutra bilo, šta će se desiti juče.
Uzimaš Vladimira, unuka tvoga
otvaraš prozor i očima ga
vodiš u šetnju
Po suncu, kiši i snijegu
sarajevskom. Vučeš stazu pred smrću,
vodi te za ruku
volim te, ti si mi posve stran
Stalno kucam po tebi, stalno
protiv smrti.
U MAJU
po Bertu Brechtu
Oni idu u maju
zemlja je laka
i od cvasti slijepi padaju
vjetrovi iz visokog plavetnila
u zelenilo na koje se naslanjamo
Mi smo mlaz
jednog početka
sve do jednog drukčijeg svršetka
koji ne dosežemo
oči se sklapaju prije no što vide
Svakome početku
mi smo završetak rođen na
sirovim daskama čamca
koji pun luđaka ne zna ni domaju
niti cilj
A puni zavičaja
od svih okrajaka ovoga svijeta
sanjani smo i pognuti
k sebi samima i već izgubljeni
ne znamo ništa
O svojoj sudbini čak ni
u osmatračkim korpama:
velikoga neba još veće plavetnilo
vezuje teret
ne bira nas ni za čijeg glasnika
GLUPA STVAR
Doći kući
teška je stvar
ah, odakle? I ah, kamo?
Kući se vratiti duga je stvarca
odakle dolaziš i otkad?
Koliko donosiš?
Koliko uzimaš?
Kući se vratiti teška je
stvar i zašto i od koga
i kako to od bilo kuda?
Kući doći jeste glupa
stvar. A kamo?
Ah mi okrećemo
ah mi vam okrećemo leđa
ah mi vam se kunemo
rojevi se komaraca
roje negdje drugdje isto tako dobro
a ljudi znaju
na drugim mjestima propuste
ljudske spremnosti isto tako dobro
i na takvim štakama
vraćamo se kući
sama sreća. Sreća sama
Ali mi se kući povraćamo
na dunama živog pijeska. Što je bilo znano
otšunjalo se na tihim šapama
postalo parcela, supermarket
i crno srce
kući doći duga jeste stvarca:
Ah, vi ste izbivali?
Ah, kako ste nam
nedostajali. Da nedostajali.
Kući doći jeste glupa
stvar. A kamo doći?
JESENJE NEBO
Da li je neko
na bulevaru Beaumarchais
prije tri generacije ili pet
sa nekog prozora na drugom spratu
u kasno popodne možda
gledao prema Bastilji
gdje nije bilo revolucije?
Nebo jako plavo
ponad Kruga i strahovito
daleko gore bijela rebra oblaka
kao da će isti čas zaći
kao i mi sami potom – nebo
u jesen je opet daleko
od nas udalj: tri života, pet
ONZE NOVEMBRE
U Njemačkoj
počinje karneval
fašnik, doba
petog zaborava
U Britaniji se
dijele stručci maka
bulke, cvijet
flandrijskih polja
U Parizu
oni preostali dobijaju
počasnu legionsku medalju, starac
iz jednog afričkog sela
umro je dan ranije
320 franaka penzije za
cijelo pleme ostaju naciji
Pariz on nije vidio nikada
Crvene cvasti
na vjetru pod niskim oblacima
pod kosim svjetlom što
na polja pada
ČISTILIŠTA
Kad mi je otac umro
borio sam se za jednu ljubav
mali su se oblaci kovrčali
kad sam nagore gledao
preko otvorenoga groba
Kad mi je umrla majka
onu sam borbu već bio
izgubio. Bijeli tornjevi oblaka
na svjetloplavom nebu
bili su već prešli preko zemlje
A onda se izgubili
kao ovaj život. Ni ona
za mene nije ništa
imala. Bio sam dakle
sam i razmišljao
Kako se oblaci
vitlaju i gomilaju
u moćne znake
kako te nijedna ruka ne doseže
ali čistilišta čekaju
KAO U ŽIVOTU
Najprije dođe u stihovima
onda dođe u prozi
najzad dođe u boji
poslije opet dođe sve
još jednom u životu
i ubije te
DIOTIMA
Sve bilo je tvoje
tvoj pogled tvoja ruka
moja koža i moja kosa
moji sati i godine
tvoja usta što zadaju bol
Sve samo tvoje
oblaci iz kojih sam čitao
noć s vinom i s riječima
moja putovanja po raznim zemljama
izgubljena čarapa
i gotova priča
Sve tvoje
pogrešni tonovi tako brzi
tvoja lovina kad sam ih ja izvodio
planine na Mjesecu noćnoblijedi led
tuđe ravnice
veliko drvo visoko što se diže
Od moga zelenila sve do plavila
ljetno polje i njegova moćna
sjenka pod kojom stojiš
ti u snu stojim ja na tvojoj
strani ti na tvojoj
ANDALUZ
Čitam pometeno poremećenog
genijalca Crnjanskog
i gledam prema Mjesecu između
obadvije palme kako
iza kuće stoji iza kuće gore
brežuljci niske šume
ne gore više ovamo
prema nama gore prema Marbelli
sva makija plamti u nebo
Englezi igraju nesmiljeno golf
uz brežuljke niz brežuljke
čitam odlučnog
strogog tačnog Lorku
čitam poremećenog Crnjanskog
odlučnog Hernandeza
koji svim srcem ide na katoličke
zmije gledam prema Mjesecu
između palmi kako
lunja i lunja slušam
Engleze kako se smiju
kako i Mjesec odsmijavaju
ovdje više ne gori ništa
PRIBLIŽAVANJE SVIJETU
Topla noć opet
crna sad već neosvijetljena
nebeskim svjetlom ispunjena samo
još bliskim praznim glasovima
a svi prijatelji daleko
a ljubljene žene odavna
vrgnute u blijede utvare
koje sanjaju kako ti kažu
da će uskoro opet doći kući
to je bio san od prije mnogo godina
kad bi ovo bila posljednja noć
ljeta i svijeta
šta bih ja tada drugo činio
do pisao ovaj stih
mojoj sreći koja bi bila
svih nas sreća
LAURA
Laura, Beatrice ostaju
naravno nijeme
dok mi govorimo govorimo
čučimo pred oltarom i molimo se
pa nakon tolikih bitaka
koje smo proslavili, tolikih čistih
poraza, nakon rana koje smo
do kosti polizali, stojimo
nekako pogubljeni s čitavim tim
borbenim dronjcima i čekamo
na neku riječ. No naravno
Laura, Beatrice ostaju nijeme
povlače se u svoje ćoškove
terapeuti u svojim bijelim
odorama opominju da se pođe
dovrši s jelom, na razum
na ovsene pahuljice, na mekinje usred mira
anđelčići grabuljaju šljunak
Amor puši hašiš. Čovjek se mora odlučiti
ja se odlučio jesam: Laura
JEZIK POEZIJE
Jezik poezije je darovit
on stavlja riječi na mjesta lelujavih slika
on se ne obraća nikome i svima
iščeznuo je, skroz prošlost, on uči
da nema pouzdanosti na kao lipa zelenim sobama
da pod mekim sagovima
stenju i hrđaju čelični nosači
Da konkretna utopija
zahtijeva juhu od graška, još dva piva
nove razgovore i dva ljudska života
da nama trebaju dva života
jedan i još jedan drugi
da činimo kao da imamo beskonačno mnogo vremena
da nikad ne skapamo u malim smrtima
Da planine podriguju
da jezera ispljuvavaju ribe na zemlju
da livade muzu miševe
da krave najradije imaju rumene zalaske sunca
da je sreća ishod logike
daleko od naših mučeničkih pucnjeva u sebe same
naših zasitno sazrelih odluka
Da ovladavanje nekom zemljom
od njene ovladljivosti potiče
da siromaštvo u ugljenokopima i bogatstvo
u ugljenokopima jesu relativne veličine
da vrapci na električnim ogradama
i mljekari s bijelim bocama za mlijeko
izazivaju veliki alarm
Da se u našim bezbrojnim pričama
krije san o jednoj novoj priči
da mi samo tebe, samo tebe hoćemo
zbog tvoje zadnjice te hoćemo, zbog tvojih grudi te hoćemo
zbog naše povijesti, koja lagano
buja u stran i tuđ čvor
da ne znamo gdje ti zapravo upravo stojiš
Da smeće biva lopatom odneseno za halucinante
uvijek kad voz stigne godinu dana ranije
da gradovi u rana jutra izgledaju kao popišani mjesečari
da u hladnoći biva vidljiv nedostatak
mrazom ugroženi vrtovi odlaze u kantine
a pisoari osamdesetih godina
bivaju nacrtani u pisoarima pedesetih godina
Jezik poezije postavlja riječi
na mjesto galame, zvučnih šamara
na mjesto jake svjetlosne kupe
koja sad odonuda lebdi kroz debelu prašinu
na par u koitusu na pozornici
na crvenu krv na njegovu sjajnom vratu
gdje svak zbori, čovječe, opet crvena boja.
VOLGINE ŠIRINE
Što se mene tiče široko kao Volga
onaj što je već utopljen
i onaj što je već potonuo
ne boji se valova
stoji čvrsto i širok kao Volga na dnu
i diše bezvodno
I vidi kako se nebesa vuku
obale zeleno
i dišući se zaboravi:
s dna valja na svijet gledati
nikakvo mjesto između mjesečine
i dna Volge
STIHOVI
Stihove sam
jednog prijatelja iz Sarajeva
tumačio
o tome gdje je sada
nemam vijesti
ne znam
da li ikakva riječ njegova
sada
ide preko rovova
Stihove sam
jednog prijatelja iz Alžira
prevodio
da li su njega uhvatili jedni
ili drugi, njegov narod ili vlada?
Ili spava do mile volje
u Parizu
kod svoje drage?
Bi li mi ti bio zahvalan
kad bih tvoje pjesme nosio po
vodama
od vremena jezika imenovanja?
Gdje ćeš ih ostaviti?
O čemu će
tvoji stihovi zboriti
u mom jeziku
na obali drugoj? Onda
JESEN 89.
Ovoga novembra
kad su slike iz Njemačke
vijale sa ekrana
a oluje vjetra fena
uznijele
planine oblaka visoko iznad vrhova
pod raspuklim nebom tornjeve izvodile
iznenada ta divlja želja
za tuđinom i slobodom
PJESMA O BIBLIOTECI
Moje se knjige sele
postale su biblioteka
idu dalje duž jezera
sad su vulkani i voda bliži
Moja biblioteka nije blago
to je obična zbirka
puna pregorjelih i svijetlih zvijezda
na nebu koje još jednom
Silazi: u svijet
iz polica izlaze
i knjige mojih prijatelja
umrlih jednodnevnih poznanika
Sjećanje iskače iz njih
ja sam osjetio njihovo disanje
njihove strahove oni su svoj glas
ostavili na stranicama
Ti biraš vulkane vodu
i život još jedanput: glatku
hrapavu fikciju. Sirovi život
raste opet kao džungla
OKTOBAR NA JAMAJCI
U tužnim tropima
teško je uzeti posljednju rumenu
jabuku s drveta
Izgorjeti zime
ljeto jesen u njihovu
prošlost izgnati
Ko će žalovati Zapadnu Indiju
u nigdini južno i
sjeverno od svakog mjesta?
Padaju crni snovi
iz oblaka nad okeanom
noću krešte ptice
DALEKE SEDAMDESETE
Gledam vas na ekranu
opet: nekadašnji revolucionari
sada vremešna gospoda priprosta
ste bili dakako oduvijek
Pričate skraćene stvari
mi razumijemo: na televiziji
kao da se čuje skraćen i naš život
bili smo mladi sad smo gospodini stari
U međuvremenu nije bilo skoro ništa
DVAPUT 11. SEPTEMBAR
Kao što su avioni
ušli u nebodere
tako je bilo usječeno u sjećanje
preko mrežnjače u koju
uvijek i vazda nanovo prodiru iste slike
No nijedna slika ne pokazuje
kako je Allende prije trideset godina
bio ubijen
sjeća ga se samo srce
hiljade njih koji se u Mestrama vikali:
Abbasso l'imperialismo!
SLJEDEĆE GODINE U JERUSALEMU
Svi oni Linci svi oni Pinto
i svi oni sa sjevera i sa istoka
svi zajedno sa Bjelava
u polje pusto
Ljudi kao ti
kao moja baka
ćelave glave naočari stroga punđa
u njivi božjoj srušenih kamenova
Pet stotina godina
poslije njihova dolaska sve je
mirno nema ni tice u zraku
Dogodine u Sarajevu
U nebesima
zbog kojih su oni i ondje ono
što je bilo i što je nestalo
šta je ikada bilo istinito?
ZA NOVU GODINU
Palestinske gradove
raznijele su, razorile, izravnale
izraelske rakete
Sav onaj novac koji je moj otac
nakon drugog od ubilačkih ratova
nakupio i sačuvao
Sve su to banke u
četvrt godine skoro spiskale
moram dakle opet raditi
U umjetnosti u pisanju
koja već podugo samo za nas
luđake važi: premala dobit
Za siromašne i dalje vrijedi:
gađajte ih kad god vas
zapadne, a rat dvorcima
LE BEUJOLAIS NOUVEAU EST ARRIVÉ!
Rumuni u metrou
sviraju “Bella Ciao” na harmonici
a ne znaju povijest kontinenta
pod kojim je sviraju
Njemačkim muževima na putu
do Pigallea odzvanja iz jedne galerije
na Monmartru odgovara a capella:
Koga tražite vi? Isusa iz Nazareta.
Svi smo na pogrešnom
kontinentu u pogrešno vrijeme nema
pravog Baal kreće pohlepno
za nama tragaju vladari Babilona
Da nas unište za drugo nisu
ni u stanju naš je život bezvrijedan samo mi
to ne primjećujemo hodamo preko Pigallea
i Auschwitza prema paklu novembar se
Prostire crn po gradu
čak tako blago Bach komponira Milost
Božju mi znamo da je nema
samo noć iznad grada tako blaga
PTIČJI ŽIVI ZID
U uvali s one stane
vode u led otvrdle
okupilo se u blještavom
podnevnom svjetlu u jezeru
u luku sve do luke preko puta
U živom zidu crnom od obale gledajući
hiljade vodenih ptica
crnih ždralova labudova
divljih pataka nenavadnih svatova
sa sjevera trepte gnjure
Slijeću pojedinačno ostaju
glave u perju isto kao i mi
rijetke vrste svjetlucava perja
crnoglavi smo i mi bili
kad smo navalili na dirke
Stihove sklapali riječi
koje su pod jezikom plivale
led će se topiti zid od perja
othujati kao čuperak
kao divlja griva koju smo nosili
Smjeli momci kakvi smo bili
mi Jevreji mi svi ostali ljudi
tada su preko noći nestali
živi zidovi tijelo kraj tijela
ptica jedan za drugoga samo
BEOGRAD, OKTOBAR 1984
Za Izeta Sarajlića
Kao ključ vode iz zemlje
stupa radost
iz naših srca
prijaznost
i, kažem ja, ljubav
Izete, Giacomo, Jamal
kao ključ vode
U mome srcu
otiče kao ključ vode
radost
već spušta
na Srbiju se veče
avioni klize
iz nje u svim pravcima
I radost
Izete, i ljubav
i moje srce
NEPREKIDNO
Trajno u oazama
trajno s prorocima
trajno s krčmarima
koji u svoje glave
ulaze u filcanim papučama
Neprekidno unutrašnji svjetovi
neprekidno vanjski svjetovi
neprekidno vazda ovdje
i brže
nego u mislima
Ni dana bez smrti
ni dana bez našega rata
ni dana bez svete vodice
a mi, a mi sami
besmrtni
Vazda izgledi vazda
mišljenja, vazda namjere
vazda neprekidno stalno
i ja usred toga
bez svjetla
Nikad više ne prestati
nikad se više ne zaustavljati
nikad samo komadić livade
sam s oblacima
od jutra do večeri
ZAGREB
Za Predraga Matvejevića
Da se predamo patuljastim zgradama
nove države gore na onom
brežuljku? Ili onim nekolikim ulicama
tipa fin de siècle donjeg grada uza sav
taj istrošeni život?
Da malo doživimo tu državotvornost
na kratko u ovoj Evropi novih mogula,
je li? Tu gore onamo dolje ili pak
u panonsku ravnicu da zbrišemo
ka otocima u treperavom moru?
Da se upustimo u sivotužni drečavošareno
spakovani život od sjajnih prospekata
da se izmirimo sa burger king klopom
napirlitanim kičastim dvorcima
ili da kao nostalgičari
davno propalog svijeta budemo
prezreni? Nećemo doživjeti
ni crvene zastave bez njihove prisile
niti one crne naše tuge
ima nas jako malo
Od onih koji još
na Kalemegdanima i mostovima Mirabeaux
na prospektima i bulevarima
povratnike iz svih ratova
i život u slobodi čekaju
Onih koji već nemoguće još
misle i još uvijek hoće da stignu
na drugu obalu Dunava, Save
ili ostrva u svjetlosti skupa s braćom
a ako je nužno i s drugovima
GLADIO
Bomba na kolodvoru
u Bologni promašila nas je
mi smo za natrag našli avion
i ti otad svakako ne živiš
nesigurnim više životom?
Taj dan u avgustu je
bacio sjenku daleko
natrag u prošlost od moga
rođenja su rušili sve
što se mrdalo stanice
Bombardirali vlade
s nacističkim se službama
s mafijom s fašistima slizavali
naši oslobodioci se nisu
libili da nas lišavaju građanstva
Mene su davno još prije
onoga dana prognali iz one
zemlje koja nikad nije bila pri sebi
a tako stravično prisebna Gladio
baca u sumnju sve što je bilo
Smrt Feltrinellijevu na banderi
umorstvo Alda Mora
samoubistva iz Stammheima
atentat za oktoberfest u Münchenu
naše male i kratke pobjede
