Gligor Čemerski [1]

Iz ponoćnih razgovora s Filipom

Sarajevske Sveske br. 49-50 [2]

prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović

Mojoj djeci: Filipu, Ognjenu i Eleni Čemerskoj

Ponoć u podne.
Dan je ispunjen senzacijama koje se međusobno takmiče, svađaju se, tuku i često, čak, jedna drugu poništavaju. Sve to postaje veliki problem za nekoga ko misli da je slikarstvo ovdje. Noć je, naprotiv, selektivna. Ona izdvaja iz naših opažaja ono što posjeduje najsnažniju sugestivnost. I, što je još važnije, ne radi se tu o ispunjenju očekivanog; već, sasvim suprotno tome – neočekivano najčešće izbija u prvi plan. Pogledaj samo pećinske slike iz Laska. Jasno je da se bizoni i divlji konji u galopu nisu zaustavili u trenutku, da se ne nalaze u zamrznutoj pozi u mračnim mjestima stanovanja našeg praistorijskog pretka; to što ih je zgrabilo nije ništa drugo nego unutrašnje oko. I Rembrantovi ili Gojini crteži su u jednakoj mjeri munjevita priviđenja. Nema tu napredovanja. Vjerujem da je sve što je uzbudljivo, monumentalno i trajno u umjetnosti kroz vijekove prošlo kroz to sito noći ili bar kroz neki pogled koji je na tren bio upućen s one strane spuštenih očnih kapaka.
Moje iskustvo koje se ne tiče noći nego dana vezano je s prvim snažnim slikama iz djetinjstva. Rastao sam u vinogradarskom kraju. Imali smo vinograd. Na putu do njega nalazila se jedna otvorena rupa koju su mještani zvali Konjsko groblje. I, stvarno, u nju su bacali odrane konjske lešine. Ljetnja vrelina, užareno sunce, zujanje osa koje su u rojevima napadale meso u raspadanju – sve to stvaralo je više nego žestok prizor. Možda bi i književnost mogla tu pronaći svoje motive. Za Edgara Alana Poa ili za Bodlera to gotovo da bio dio odomaćene umjetničke klime. Smatram da je slikarstvo, ipak, nešto drugo. Nesumnjivo je da nas neki prizori, poput ovog mog s konjskim lešinama, mogu trajno obilježiti. Ali tek u obratnom ogledalu, u slikarevoj noći. Ova claire voyance na neki nepoznat način izvući će se iz sveg svojeg užarenog fokusa.
Govorim o slikarstvu u nekom starinskom smislu. Imaš vlastito tijelo, malo uglja ili mnogo boje i, svakako, taj nepoznati svrab, uznemirenost koja mora završiti gestom. Ne postoji nikakva razlika između tebe i onoga iz Laska: stijena i platno samo su sitna tehnološka nijansa. Čupaš nešto iz vlastitog krvotoka, iz tetiva, iz stopala, iz zemlje pod stopalom, kopaš do samog epicentra. Ima u svemu tome nekog natprirodnog prasjećanja. To su stvari koje nas još uvijek fasciniraju.
Živim u ovom vremenu, sad i možda nikad više. Pitanje moderniteta za mene nije samo formalnost, poput izbora pića ili garderobe. Urbani svijet je vitalnost i sinteza. Bez obzira na to što nam se ponekad čini da nas samo muči, metropola najčešće nosi odgovore na kolektivna pitanja, vezuje kulturne čvorove epohe. Formula je u razmjeni energija. Negdje između Pariza i Skoplja možda se najtačnije može sagledati cjelovitost moje domovine, radost i očaj, nostalgije, letovi i loši snovi. Ono što ne možeš vidjeti u vlastitom domu, vidjećeš izdaleka kao oniričnu sliku s nevjerovatnim intenzitetom.
Duže od jednoga vijeka evropska moderna razdire se između početka i nastavka, između jednog apsolutnog sad i tradicije. Okreće se u krug poput psa koji se ugrizao za vlastiti rep. Sad je jasno da će odgovor biti odložen za sljedeći vijek. Krajem prošlog vijeka na Van Goga su gledali kao na nesrećan slučaj, kao na laika zalutalog u hram posvećen izabranima. Vrijeme ga je, međutim, odabralo i smjestilo u red onoga što se smatra najprestižnijim u slikarskoj tradiciji. Matis, Pikaso, Fernan Leže, Šagal, Žan Dibife ličili su, recimo, na rušitelje dobrog ukusa. Svi su se oni, od prvog do posljednjeg, prošetali kroz stare civilizacije stvarajući jednu, ne novu, nego podmlađenu umjetnost. U kulturi je tjeskobno, a u golom djetinjstvu jedva i da možeš mucati. Možda i postoji nekakva metakultura u kojoj se živi u totalnoj slobodi, u brutalnosti divljeg početka i u uzvišenosti zlatnog vremena? Upravo u tom pravcu, možda i uzaludno, još uvijek se kreće slikarstvo ili bar ono što je od njega ostalo. Čini se, ipak, da se, na kraju krajeva, radi o staroj i poznatoj igri: o ponovnom građenju već srušene kule. Slikar jednostavno kaže: slikarstvo rađa slikarstvo. Prikupi kamenje, složi ga ponovo čudesnim redoslijedom i kula će se opet pojaviti. Sadašnje rušenje slikarstva može značiti da se već stvara materijal za novu slikarsku građevinu.
Moji korijeni su u Mediteranu. Ta tirkizna magma u trouglu drži Evropu, Aziju i Afriku. Recimo da je postojala i Atlantida... Eto, prvo, Svetoga trojstva, a eto i imaginarnog kvadrata – s Kolumbovim Novim Svijetom kao nekom prastarom nostalgijom. Tu je, u stvari, i kvadratna skica svjetske civilizacijske piramide. U istoj kolijevci si se odnjihali i velika drevna mistika i savremeni „sajenticizam“.
Prilikom povratka iz Egipta Mojsije je zapisao Božje zapovijesti; iz Egipta je Pitagora Helenima donio tetraktis, svetu sliku i sveti broj, koji je ugrađen i u ekran savremenog mobilnog telefona i na osnovu kojeg danas mi biramo neke svoje veze. Prateći zvijezdu, s istoka su dojahala tri mudraca da bi pozdravili rođenje Isusa Hrista, Djeteta Spasioca.
Čujem te sad kako govoriš: Ali gdje je stara Helada i kakav je taj Mediteran bez nje? Naravno da je tako, ipak, ovo je samo jedan sliv velike metafizičke muke, zora tadašnjeg univerzuma, iz mračne noći istrgnuta uz prasak. Tako bi bar rekao T. S. Eliot. Heladi će pripasti dan. Ako ima proviđenja i svrhe, kao što su i sami vjerovali, Helenima je, izgleda, bilo pisano da uspostave ravnotežu. I, zaista, ne postoji druga tako sigurna lucidnost i mladost kao što je njihova. Oni se druže s bogovima, ispomažu jedni druge, čak se i međusobno miješaju i razmnožavaju. Vječnost je vidljiva, među maslinama tokom berbe u polju, tamo gdje se more i nebo spajaju. Kakva nezamisliva hrabrost: u jednom trenutku i tokom samo jednog dana biti zagledan u milenijume i uživati u njima. Samo uzmi da čitaš Hesioda. Pogledaj slike po zidovima, oslikane vazne, minđušu na uvetu djevojke tankog struka. Luksuz je djevičanski, elegancija je gospodska. S druge strane, njihovi junaci ne žive tu. Herojstvo je kult višeg stepena, a uz njega idu i izazovi sudbine i rizik od smrti. Oni tragaju za Zlatnim runom, plove nepoznatim horizontima, slušaju sirene. Bore se s kiklopima, morskim čudovištima, s natprirodnim meduzama – čiji ih pogled može skameniti. Penju se do vrhova, ali i silaze u Had. Sjeti se Orfeja, Perseja, pa lukavog Odiseja. Agamemnon će krenuti u pohod zbog svog ponosa, Patroklo će zbog ponosa poginuti – a cilj je jedan: ostati neuprljan u Legendi, nepovrediv u sjećanjima. Čak je i moćnom Fidiju (ili: naročito njemu) tijelo najsnažnije ogledalo, jedini trajni oblik, anatomski model predodređen za vječnost. Jesi li skoro, negdje u Arkadiji, ugledao sliku lobanje, kostura ili tijela koje se raspada?
Antička Makedonija krenula je dalje, brzo je došla do cilja, ali nije i nastavila kako treba. Aleksandar Makedonski je postao car Persije, faraon Egipta, uputio se prema famoznoj Indiji. Dok je sanjao o svojoj, kako kažu, kosmopolitskoj utopiji, umjesto o važnom, ali manje velikom, redu i vedrini Mediterana – susreo se s grandioznošću. Nema sumnje da je sanjao u množini: zajedno sa svojim vršnjacima, sa svojim savjetnicima i generalima, svakako, i sa svojim učiteljem Aristotelom. Ali i s dalekim Ahnotonom, prvim faraonom-suncem, pjesnikom i sveštenikom sunčevog diska. I prije njega su jutarnji naklon i prva fascinacija bili usmjereni prema Istoku. Ali su se horde, ta velika migraciona stada, gotovo redovno okretale ka Zapadu. Na magnetu se, dakle, okrenula kazaljka. Teško je povjerovati u to da je misija imala samo pjesničke ili kulturne podsticaje. Ako je polovina ogromne armije, recimo, možda i mogla da prihvati da krene u nejasnu avanturu, u najmanju ruku je bar druga polovina tražila opipljivije razloge. Bubnjevi i fanfare ne mogu sasvim pokriti niske rezonance arninske muzike. Bilo kako bilo, Aleksandar je stvorio dotad neviđenu imperiju. Pregazio je Persiju, osvojio Vavilon, pokorio Egipat. Trezori i svetilišta najstarijih asirskih, sumerskih i faraonskih dinastija bili su u njegovim rukama. Našao se pred njihovim bogovima. Anu, Nanar, Marduk, Ištar, Amon Ra, Oziris, Nevidljivi Jahve. Dovoljno je samo čuti ta imena. Neshvatljive piramide u Gizi i njihov tajanstveni čuvar, velika Sfinga, mit o Gilgamešu, stvaranje svijeta i prvo otvaranje raja – samo osnažuju ovu tajanstvenost. Konačno – izbor Vavilona za prestonicu. Tamo su jezici, kad su prethodno već jednom bili pomiješani, stvorili nerazmrsivu zbrku i zaustavili zidanje nebeske kule. A onda opet: čudni zvuci, egzotična leksika i sve više grandioznosti. Zamisli još jedinstvenu metalnu monetu s tvojim profilom kako se kotrlja od Indije do Gibraltara. Nije ni čudo što je Aleksandar zaboravio svoje porijeklo, kao da se bio izgubio, kao da je pomjerio umom i ušao u prostor prevelik za jednog čovjeka. E to je crna rupa ljudske civilizacije. On je osjetio snagu, preplitanje tih bezbrojnih skupova, njihovo simultano postojanje i sudbinsko miješanje. Morao je munjevito da živi i da munjevito ode. Ipak, svijet poslije njega nije više bio isti. Svijet je nastavio da se sâm od sebe dalje miješa i množi, bolno, haotično, konfliktno, ali i uz plodnu hijerarhiju nepredvidljivog. Poslije njega su, napokon, Duh i Tijelo postali podjednako ranjivi.
Gledaš me kako u istoriji uživam kao u nekoj bajci, smiješ se, kažeš sebi: ovaj ovdje bajci i sâm ponešto dodaje. Recimo da si u pravu, ali ja, ipak, ne uspostavljam hijerarhiju i nisam onaj koji je zadužen za vrednovanje. Velike knjige su već napisane, veliki muzeji su stvoreni, samo arheologija svakodnevno stvara probleme, izvlačeći iz zemljine utrobe još po nešto, i opet nešto... Sve čudnije male tajne o našem porijeklu. Pokušavam, dakle, da nađem nešto iz istorije, da ga uobličim prema tvom ukusu, da ga dodirnem svojim rukama. Onako kao što dodirujem vodu ujutro, tanjir u podne, telefonsku slušalicu uveče da bih ti se javio, da bismo nastavili ovaj razgovor čiju će poentu samo slikarski kućni duh, ta modra vila, moći dokučiti.
Recimo da je uvodni tekst s ovo malo više istorije nego što dobar ukus dozvoljava možda opravdan zbog važnosti događaja koji predstoji: dva milenijum hrišćanskog slikarstva. Upravo zato što, makar i s promjenljivom srećom, likovni svijet Mediterana i Evrope (tokom čitavog tog vremena koje se od Hristovog rođenja broji) izranja iz njegovog Duha – jednako kao to se u nj i ulijeva. Ovdje smo, dakle, istovremeno i u Vizantiji – i to u samom njenom srcu. Ti znaš da sam objavio esej Živa Vizantija još prije dvadesetak godina. Kažu da sam osvijetlio djelić njenih ambisa, ali mi se čini da je formula trebalo da bude kraća. I ona to zaista i jeste: riječ je o radikalnoj i cjelovitoj dekulturalizaciji, vraćanju nultog stepena sujete, čednosti jezika koja se može postići samo njegovim dobrovoljnim osiromašavanjem – sve do početne klice. Zastrašujući, ali i neizbježno iznuđen, nov početak. Ne zaboravljaš, zar ne, da je naš svijet iznjedrila Rimska Imperija. Opet istorija! Ipak, čak i da skratim koliko se može, nemoguće je sve preskočiti. Evo, na primjer, Jerusalem i Aleksandrija tu igraju veliku ulogu. Dakle, Galileja, Judeja, Palestina, Kapadokija, ali opet – i Egipat. A ko je bio drugi Evropljanin koji ga je osvojio? Rimljanin Gaj Julije Cezar, poklonik univerzalističke imperije aleksandrovskog tipa, koju treba da vodi imperator-polubog. Konstantin je i naslijedio baš takvu imperiju, ali je ostao ravnodušan prema Rimu. Na temeljima gradića Vizantiona izgradio je Konstantinopolj i preselio prestonicu na istok. Konstantin je prihvatio hrišćanstvo i prekinuo stalna progonstva stada krotkih vjernika. Onda: Justinijan. Njegova imperija predstavljala je ostvarenje Aleksandrovog sna, samo bez Indije. U njoj se nalazilo sve što je pripadalo tad poznatom Starom Svijetu: Mala Azija, Sjeverna Afrika (od Sirije do Gibraltara), Evropa (od Španije do Britanije i od Italije do Makedonije i Trakije). Ukinuo je Atinsku akademiju, suspendovao paganstvo, proglasio hrišćanstvo za državnu religiju. Najmanje sto naroda bilo je uhvaćeno u administrativnu, vojničku i monetarnu mrežu ove mamutske države. Za sve drugo treba ti i više fantazije. U Nazaretu su istočni mudraci pozdravili rođenje Spasitelja. On je sa sobom donio Slovo Božje, ali i Zavjet da vlastitim ranama plati Spas. Svanuo je i zašao u Svjetlosti i u Riječi i to je bilo sve što je ostavio svojim učenicima i apostolima. Mislim da je upravo ova kratka, ali dirljiva verzija Jevanđelja dala potrebnu snagu slikarstvu u narednim stoljećima.
Sve je započelo od dva simbola: krsta i ribe – i to je fascinantno. To je više nešto kao tajno odašiljanje simbola, konspirativost pojavnog, telegrafski jezik posvećenih. Geometrija i organski znak budućnosti. Dok napolju još uvijek tutnje retorička heraldika, grandiozni stil mermera i granita, te najviši stepeni zidne pismenosti – piktogram i luksuzne freske; u pećinskim svetilištima i u katakombama ova dva znaka postaju apsolutni ključ nove kosmogonije. Tek pošto kompletna ljudska prošlost, sve pojedinačne memorije ili, da jednostavno kažemo, čitava istorija prođe kroz ovu novu ključaonicu – tek onda ćemo doći do teosofske superiornosti Svete Sofije iz Ohrida ili do tragične uzdržanosti Svetog Pantelejmona iz sela Nerezi kraj Skoplja. Kako inače protumačiti zasljepljujuću svjetlost radova Mihaila i Eutihija iz ohridskog Svetog Klimenta ili Svetog Đorđa iz sela Staro Nagoričane? Tu njihovu odzvanjajuću geometriju, pripovjedačku snagu bez granica, ali i bez zrnca vulgarnosti? Realnost je obnovljena, ali obnovljena je i moć slikarstva da primi i poznato i nepoznato – da ih primi pročišćene kroz novi filter Duha. Velika pozornica ljudskog postojanja očigledna je slika nečeg višeg i trajnijeg, jednog stamenog svijeta koji egzistira mimo nas, ali koji, istovremeno, za nas nije ni sasvim zatvoren. U tom svetom prostoru i male stvari – kao što su plodovi, predmeti, arhitektura ljudskog tijela, ali i arhitektura hrama – otvorene su sa svih strana, osvijetljene i otud vidljive na isti način. Tako su slikali Mihailo i Eutihij, a tako su pokušali da slikaju i Žorž Brak i Pablo Pikaso u svom postkubističkom zanosu. Pet vijekova poslije toga, kao što možeš da vidiš, moderno slikarstvo sanja isti san. Možda Vizantija zaista nije umrla i možda je još uvijek ima – ona Živa Vizantija. Postoji opasnost da politička istorija prekrije sve, ako se to već i nije desilo. U tom svijetu nužnosti nema naroda kojemu istorija nešto ne duguje i nema tog čovjeka koji nekoga nije oštetio ili koji i sâm nije bio oštećen. Koju pravdu može poželjeti Duh? Izgleda da je viša pravda, ipak, samo san, lucidnost svakodnevice, molitva i muzičko bulažnjenje, gatanje i čitanje iz dlana u vezi sa svim što bi moglo prigrliti tugu. Seobe su tad u stalnoj službi Duha, a ni Duh sâm nije ništa drugo do jedna konstantna seoba.
I, doista, sve se seli. U makedonskom folkloru lako možeš prepoznati zvuke i sinkope s dalekog Tibeta. Velike knjige i poučni apokrifi kod nas se šapuću uz seoska ognjišta. Verzije su naivne, ali je suština nepogrešiva. Zaista vjerujem u to da u Duhu postoji samo jedno vrijeme i da smo u umjetnosti svi vršnjaci. Slikar iz grobnice Tutankamona, koptski tkalci, predivni fresko-manijaci iz podzemnih crkava u Kapadokiji. Naravno, vršnjaci su i veliki majstori iz skopskog sela Nerezi i veličanstveni ohridski magovi iz Svetog Klimenta. Mediteran je drevni prostor i tu nije riječ samo o antici ili samo o srednjem vijeku. Mediteran je fabulozni trezor duha, čarobno razjapljeni bezdan, ždrijelo kroz koje Geja izbacuje najdublje tajne iz svoje užarene utrobe. Slikar je monahu pobratim i oni obojica, svaki kroz svoju molitvu, veličaju veliku zagonetku. Veličaju li tako i tragičnu ljepotu, ljekoviti pelin – lijek sa zemlje i s neba? Lijepa djevojka roda nema, kaže jedna makedonska poslovica, svirepo dosljedna i kristalno jasna. Duh se, vjerovatno, baš poput lijepe djevojke, daje tamo gdje će moći poroda imati i tako produžiti životni ciklus. Možda se baš tu i nalazi neka viša pravda kad je riječ o umjetnosti: da stalno umire a da joj smrti nema, neprestano da se seli a nikad ne iseli. U njenoj mapi daljina nema. Luksor i Aleksandrija, Atina i Rim, Jerusalem i Carigrad, Ohrid i Palermo – sve je to samo jedan grad, naravno, grad nad gradovima, uzvišen i bajkovit, grad na nebu i na zemlji.
Možda sad neko može i da pomisli da je slikarstvo samo prijatna uspomena; arheologija – putovanje kroz nasljeđe pradjedova. Alternativa i konceptualizam predlažu mnogo toga, ali, srećom, još uvijek nisu predložili umjetničku formulu u prahu. Mnogo je praškaste materije u mom ateljeu, ipak, kao što možeš vidjeti, to su plemeniti pigmenti: pečena zemlja, kadmijumi, kobalti, ultramarin – prava gurmanska trpeza za oko. Da bi naslikao ono što naslikano nije, treba ti opet tijelo – tvoje i nijedno drugo. Postoji fizička strana posla tokom pripreme rada: od okvira do grundiranja. Ali gimnastika slikanja, vođenje dodira i gesta – to je već lični lov, vlastita ritualna koreografija, ljubavni ples s partnerom za koji ne znaš kako će ti biti uzvraćen. Treba tu imati snage za stotine iskoraka, sklekova, snažnih udaraca i milovanja. U tome se sastoji ljekovita i radosna strana mog zanata. A neko ko s takvom slijepom strašću prijeti praznini, mačuje se i ratuje s njom, sigurno ne može biti sasvim razuman; ali, siguran sam u to, ni sasvim beznadežan.

Gorna Belica, 1998.