Darko Cvijetić [1]

Darko Cvijetić- Izbor poezije 49/50

Sarajevske Sveske br. 49-50 [2]

Numerirane bilješke uz Petra Pana

1973. kiš je dobio nalaz na kojemu je pisalo
da ne može imati djecu
a bilo je pet isprva dječaka
skeletići nebootvori i placente
pa su trojica oteti ubijeni
izraelci
četvrti iz osvete spaljeni
arapin dječak
i peti ovdašnji
nađen u četiri masovne grobnice
trinaestogodišnjak
dvadeset dvije godine sastavljan
kuće im izašle na rupe po dlanovima
zadružni je kreč
kao mlijeko u čaši
stvrdnuo obode na lopati
skeletići zdjelice
nakazice hrpice
onda mojem 74-godišnjem ocu
otac njegov mladoubijeni
iz jasenovca nosi
oba spaljena sina na ramenima
milu 13
đuru 14
na puno se pepela sklupčava
baščelikova hrabrost skrivena u ptici
u srcu lisice na dalekoj planini
pa se te 1973.
brat moj boris rodio
taman da dospije kao kišov nerođeni sin
regrut biti u sarajevu 92.
i proći šest bosanskih ratišta
“jer univerzum, to su tri jabuke
na Sezanovom stolu”
četiri prsta na ekshumatorovom dlanu
jedan medicinski nalaz zagubljen među vozne redove
četiri biografije nečijeg Sina
mistrijice zdjelice
nakazice čavli

Partizansko groblje

Sve što se rimuje, ima mlaku vodu između
Niti pčela nije toplokrvna, a med je vreo
Zemlja za moju visinu udaljenija od neba
Na kućni prag odvuče se tanka sjenka neprijateljevog sina
Svjetlucanje ide pod suhu trbušnu maramicu
Praznoutrobna starica – rezervna municija u borbenom rancu
Uz konzervu ribe
Onaj čiji se šapat gasi u susjednoj sobi
Koji se još nada mojem, nečijem uhu
Ponovimo
JKP Novo groblje prekopalo je staru dječiju parcelu
Preko puta Aleje velikana
Više od dvije stotine dječijih grobova
Proširuju parcelu za velikane
I prvi velikan nekidan legao
U prostrane krevete zavuče se cviljenje miševa
Skidanje uniformi –
Civiljenje miševa

Utopile mi se košnice

Utopile mi se košnice
Dvadeset šest košnica
U prosekturi bolnice po podu curi sigurno ne ciklin sok i
Sigurno ne iz prepune vaze s cvijećem
I kunići mi se podavili
Svih sedam
Ništa nisam spasio od toliko Drine u kući
Oca devedesetgodišnjeg partizana s
Neretve – voda u krevetu zadavila
I sad
Na pod mu kaplje iz nosa u prosekturi
Pčele se daveći lijepile za zidove sobe
Kao kabalički nizovi
Imam i sina kojeg je pravi otac Bošnjak
Pred strijeljanje sakrio pod grane u voćnjaku
Sad mu dvadesetri i zimus na
Bogojavljenje isplivao
Krst časni i pop mu mokrom dao vino kuhano
Krije da je obrezan i krišom plače
Iza teretane
Utopile nam se košnice

Zakopavanje sestre

Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine
Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca
Imaju već velike kćerke
Javili krajem godine da su joj identificirali
Brata u masovnoj
I ona pokopala nekoliko kostiju
Drugi puta sam je sreo 2005.
Opet joj našli brata
Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj
Još joj brata iskopali
Ove 2015. bila je mirna i puno starija
Našli ga opet, šapće i osvrće se
Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?
Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
Još brata?
A meni pun mezar

Jedna Walterova fotografija Asje Lacis, riga, kazalište

“U igri pisanja piscu pripada mjesto mrtvaca.” Foucault

Badnji dan i svi gotovo soliterižani izašli ispred, napravili šatore i “pijukaju”. Zgrada miriše na tamjan i pečenu ribu. Igra se kolo, pije, pucaju u zrak, pjevaju, bacaju petarde, janjce jedu. Iša, sjedi na četvrtom katu, u stanu rahmetli teta Selime i čika Fadila, iznišanjen i hroptav, epoletiran ranama, i – plače. Pokojna teta Selima, u strahu od onih što ispred solitera pucaju u nebo, kleknula bi i klanjala, pomolila se. Ne prepoznaju se u napuštenom stanu, u mraku netko plače svačiju Ničijost. Nekoliko dana kasnije, tri najviše, srećem je u ulici, idemo jednim smijerom, kući. Nosi kruh. Nosi dva kruha.

Novi kalašnjikov na paradi u Moskvi

Ono što bi da je napisano zapravo mene traži, i mogu samo govoriti o nelagodi odsutnosti.
Susret je milost, u kojoj se tekst i ja prepoznajemo. Ne pristupam pisanju. Pisanje pristupa, da bi bilo otjelovljeno.Tekst me očajan traži, da bi dobio sebe, da bi se otisnuo, objavio svijetu.

Tekst gotov traži usta. Ne razaznajem mu formu i sadržaj, čak niti pipajući ne bih mogao da ih razlikujem. Tekst boli nenapisanost. Tekstopisanje je rad u vrtu, strpljivost tučka i žeđ među slovima. Kada se napokon pjesma dogodi mojom rukom, kada joj moj krvotok pozajmi linije slova i umanji im žeđ mojim damaranjem, mogu je poslije čuti, nju, pjesmu, kako se hvali drugima da je ona mene našla i spržila.

Danas znam da je empatička imaginacija između nenapisanog teksta i mene – osnov pjevanja. Kada prepoznajem tekst, kada napokon ugledam svoj stih, to je empatički napor ka Drugom, radost susreta, uzbuđenje i znoj ispod pazuha. Uzalud se poslije niječemo, mada je napisanom lakše da me se odrekne.

U Brčkom smo, za doba rata, jer je upravo trajala artiljerijska razmjena vatre, morali ostati nekoliko sati u kasarni, Radenko, ja, malo naše pozorište u maskirnoj uniformi, na putu za turneju po Srbiji. Igrat ćemo tamo predstave, i zauzvrat dobiti krvnu plazmu i materijal za šivenje uniformi, i sve ćemo to u boksu autobusa voziti natrag. Gradić se sav tresao, budući distrikt, buduća ničija zemlja.

Radenko i ja smo ponavljali tekst. Otvorili smo konzervu s ribom.

Jan Kott je rekao da je bolje ako se glumac koji igra Hamleta što manje zadržava po garderobama.

Charlie Hebdo

Radenko i ja smo u rani septembar 1995. čistili puške uz rov, uz Unu.
Dobro smo nauljili cijevi i mehanizme za opaljivanje zrna.
Zoka ključar napravio je muštiklu za cigaretu od čahure metka za AK-70.
Šesti s nama u rovu bio je tada 45-godišnji tip koji je “imao napismeno
da ne smije nositi oružje”.
Držao se po strani i crtuckao u blok
Jednom sam s njim raznosio municiju duž čitave linije.
Nismo ni riječ progovorili.
Prekjučer šeta gradom, ne prepoznaje me.
Nakon jednog izvođenja ČEKAJUĆI GODOTA, Radenko je kazao da ga je
vidio u publici.
Nenaoružan, s muštiklom bez cigarete.

Prilozi kritici književne nagrade Skender Kulenović

Dali su kabanicu onome koji je pokazao gdje se
nalazi masovna grobnica u Tomašici
Koji je šutio dvadeset dvije godine
Jer je žestoka kiša padala kada je pokazao – evo
ovdje, rekao je
Petnaest metara duboka
Gotovo hektar s hiljadu tijela

Ali ja tebi pišem Havo
Kojoj su jučer javili da su joj našli u njoj i tijela šest
sinova i oca im
Havino brdo kostiju

Mater moja Stojanka rekla bi da voćnjak naš
posiječem i dam ti samo za daske
Za tabute i nišane
Šest tvojih utroba
Mogli su ih ne naći
Mogli su ih s rudom željeza na vagone pa u peći
visoke u Zenici i Sisku
Mogli su šipke čelične postati i postave za brodove
Mogli su se vratiti jednom rosfrajni ucakljeni
navareni jedan na drugi

I svemu bi se otad uzimala – sonetnina
I dlanovima koji su milovali kuniće
I zrnevlju u golubljoj utrobi
I kruhu ukuglanom pod jezikom

Tebi pišem Havo Trnopoljko majko šest lubanja
dvanaestoro očiju dvanaestero ruku
Eno se tamni i Knešpolje i Briševo i Zecovi i
Mrakovica
Pišem ti ja Stojankina ostarjela kćer

I bista Skenderova na kiši drhti pod krstom
Iščupava joj se kosa al nema ruku nema čim

Tebi Havo čija ruka kabanicu daje
Onom djetetu nečijem
Da ne kisne

Petnaest metara iznad razbacane djece

Medeja u kasarni Viktor Bubanj Sarajevo '92

Mali iz Varaždina poručnik
Gogi iz Čačka
Crni onaj Hrvat iz Zenice
Onaj dečko što ga je metak na
Kapiji kraj tamića s hranom

Meho iz Tuzle i s naočalima
Slovenac Marko mislim

I Zlaja znaš da je
Buraz uletila zolja kod dežurnog oficira
Kad su nam odsjekli struju pa hranu
Upaljačem smo
Paštete podgrijavali Gavrilović
Provriju pa popiješ
Beskruha

Ni vidjeli nismo Sarajeva
Čuli samo za Ferhatovićev ćevap

Pa Samir
Pamov metak mu jaja raznio iskrvario
Znaš da smo govorili kako su svoga

Na moj rođendan izašli

Sarajka me pljunula izdvojila se
Iz špalira građana
U facu mi pljunula jebala mi četnomajku
A mama Hrvatica

Pa Šiptar bože što bi s njim
Izašao posljednji i plakao
Pod ceradom dajca

Mlada mrtva vojščica
Vojkica regrutarija jeneae

I danas na nebu po grobariji
Mladobog ih posjeti

E momci
Pa im prstima po rebrima

A znate li vi meni kako je
Presađenu srcu
Truliti
U tuđem skeletu

Argonautska

Godine 1982. bio sam osmi razred
I za takmičenje Titovim stazama revolucije
Napisao priču
O tri brata – Omaru Tomi i Ljubi

Imena sam im dao po tri rudnika željeza
Omar Omarska
Toma Tomašica
Ljuba Ljubija

Dobio sam nagradno ljetovanje
Na jadranskoj obali u Medulinu

Deset su godina kasnije
Grobnice masovne stvarane a dvadeset tražene
U Omarskoj Tomašici Ljubiji

Ljuba je ubijao Omare
Toma sakrivao tijela po rudničkim kopovima

Napisao sam priču
O Argonautima
I zlatnorunim rebrima u rudi željeza nađenim
U čelik pretapanim

Od kojeg je livan brod

Nagradu sam dobio
Da vozim taj brod

Natrag po stazi revolucije

Vitez, hrast, miris vafla
(na 72. godišnjicu pogubljenja Mire Cikote)
*
Eno, nedostaje šljem, nakon što se vitez Don Quijote odjene i naoruža
smiješnim mačem
Tužnoga lika princ ga oprobava, stavlja ga na glavu, udari ga jedanput
i takvim mačem
Raspada se od slabog dodira, taj jad i bijeda od šljema
Ali, Don Quijote ponovno popravi šljem i ponovno ga postavi na glavu i –
“ne mareći da učini nov opit, on nađe da je to prekrasan i potpun šljem”
Šljem je jednom pravljen i na prvoj provjeri slupan i uništen
Pravljen je i drugi puta, no vitez je odlučio da provjere drugi puta
neće ni biti
Da, to je doista prekrasan, čvrst i potpun šljem
Narodnu herojku Jugoslavije Miru Cikotu, rođenu Pralica, ustaški su fašisti
objesili 27. 8. 1942. u Prijedoru, na tadašnjem glavnom gradskom trgu s
česmom zvanom Jereza
Sama je, zapisali su svjedoci, hrabro navukla omču oko vrata
Bila je sekretar Mjesnog komiteta KPJ za Prijedor (naslijedila uhapšenog pa
ubijenog Muharema Suljanovića), majka djevojčice Ljilje i supruga predratnog
sudije Bože Cikote
Mira je partizanima u proljeće 1942. dostavila precizan raspored ustaških i
njemačkih snaga u gradu, zahvaljujući izvjesnom Kotarskom, doušniku među
ustaškim činovnicima
Prijedor su 16. maja 1942. partizani oslobodili i
čuvali teritorij nešto manje od mjesec dana
Partizanski avion se spustio pored čaršije
Komandant je bio Josip Mažar
zvani Šoša
U zanosu osloboditelja, partizani su pobili do 400 civila u čaršiji
i okolici i pokopali ga u četiri masgrobnice na Glavici u Čirkin Polju
Onda su se Nijemci i ustaše vratili u grad
Počeo je pogrom i ubijanje Srba, naroda, antifašista na svakom metru
Silna je nejač bježala u Kozaru pred fašistima
Miru su s kćerkom ustaše uhvatile u zbjegu
Tukli su je
Pred kćerkom
Kod Henića dućana
U Crnoj kući, u Banja Luci
Na smrt vješanjem osudio ju je ustaški sudija Marić
Možda i predratni kolega sudije Bože Cikote?
Dovedena je iz Crne kuće na trg s česmom zvanom Jereza, u Prijedor
Hrast se njihao na vrelom avgustovskom vjetru
Miru su objesili na njegovu veliku olistalu granu, što se prelijevala gotovo
nad česmu zvanu Jereza
Pa su partizani pobijedili
Ustaškog sudiju Marića, o istu granu, o isti hrast su objesili
pored česme zvane Jereza, na tadašnjem glavnom gradskom trgu
Isti hrast, isti trg, drukčije jutro, drugi vrat, namotaniji konopac, još više
naroda, buke i bijesnih povika
Šljem je jednom pravljen i na provjeri slupan
Pravljen je i drugi puta
Hrast je posječen
Jednoga proljeća pred novi rat
Mirisala je čokoladna smola iz Tvornice keksa i vafla MIRA CIKOTA,
pored željezničke stanice
S druge strane ulice, suprotno od trga s česmom zvanom Jereza,
spomenik je doktoru Mladenu Stojanoviću, legendarnom partizanskom
komandantu, Narodnom heroju Jugoslavije
Njemu je u pogled brat njegov kipar Sreten, UVAJAO obješenu Miru i
hrast, s trga preko puta
Hrast se sručio na zemlju
Pred novi rat
Čokolada je mirisala
I gimnaziji MIRA CIKOTA u Bosanskoj Dubici su promijenili ime
Nakon novog rata
I osnovnoj školi MIRA CIKOTA, ime su promijenili, u Prijedoru
Nakon novog rata
Tvornici keksa i vafla ostalo u imenu samo MIRA
Nakon novoga rata
Nova je i česma, nekada zvana Jereza
Na mjestu gdje su objesili Miru Cikotu, gdje je poslije visio
njezin sudija, gdje su hrast bogat oborili – sada stoji divovski
šestmetarski krst, u metalu i bronci,
spomenik palim srpskim
borcima
Nakon novoga rata
Hrast je pao
Isječen potom
Na istom mjestu, gotovo iste visine, novopodignut krst
I Mladen, doktor, heroj Jugoslavije, preko ceste, s petokrakom na kapi,
s pogledom na hrast s kojega je otišla Mira, krst sada zagledava
RAZVAJANIM vidom
Onim vidom u kojemu su Mira i sudija na konopcima,
i hrast,
od kojega su možda stolice pravljene
Za neka novovješanja na trgovima i trgićima
Hrast je jednom sađen
I na provjeri slupan
Ljude se vješalo na njega, na jednu mu olistalu granu
Umjesto njega
krst je sađen drugi puta
I provjere neće biti
Da, to je doista prekrasan, čvrt i potpun hrast
U bronci i metalu uscvjetao,
neobjesiv, usprkos svim konopcima svijeta
Eno i vitez Tužnoga lika, na onoj strani ceste, suprotno od trga
s česmom zvanom Jereza
(od “Jugoslavenska Radikalna Zajednica”)
čeka Sretena
Da ga odmrzne
Da odu
Ponesu smiješne mačeve

Deda Jovičino sjećanje na kuću u Lici

Na Nacionalnoj geografiji gledamo baba i ja
Kako dva ptića u gnijezdu
Kljunićima tuku u glavu trećeg

Dok im mater stoji pored na drugoj grani
S ulovljenom hranom u kljunu
Mirno čeka da nahrani pobjednike

Sinoć smo eto gledali isto na Nacionalnoj
Kako nerođena ajkula u maternici
Ubija prvu do sebe ne može izdržati

Bila curica u komšiluku kod nas
Krivo joj bilo četvorogodišnjoj
Što joj je mama trudna i što će dobiti brata

Ovako se igrale –
Mater legne na leđa pa mala kroz njezina
Usta doziva bracu viče nemoj još izaći Tooodoooreeee

I kad je mater u sedmom mjesecu mrtvorodila
Mala zašutila ne priča godinama
Oj Todore pa ti pobjednike čekaj

Paraolimpijska himna

Pitam H. zašto u logoru
Nije bilo samoubojstava?
Vidiš ne pretvara se u životinju samo
Onaj koji ubija
Nego i onaj koji je ubijan
Veli
Klaonice su pune nebunećih
Životinja
Čovjek ih mirno konzervira
Puni borbeni ranac
Tako othranjujemo kuniće
I oni se igraju
Reći ću ti i da je Ahil pošao na
Hektorov pogreb
A jest jedan mali kod nas
Pred zoru kad su ga prozvali
Zaletio se glavom u zid
Kao kad led razbijaš čekićem
U limenom lavoru
Tako se čulo
Strah ljuske
Nakon isteturavanja ptice

Mali ekshumatorski esej

I

Sin momka iz treće čete
Što ga je rikošet posred čela kod Brčkog
Čeka u ambulanti zračenje
I ubija bučno
Sve redom na novom
Ajfonu

II

Otac i ja smo kupili
Porodičnu grobnicu na Gradskom
Kraj ceste uz toplovodne cijevi

Za četiri osobe plus mogu još dva

Mala suha masovna betonirana
Na dva kata
Ni kapi vode usprkos tolikim poplavama
Sve suho potpuno
Stari i ja silazili jedva izašli davali ruku jedan drugom

Našao sam i blato sebe
Kako s neba sastrugano
Skroz u ćošku
Boji se pitati da izađe van

Da u nekoj saksiji
S balkonskom ružom
Sačekuje latice

III

I Isaka su Emanuiloviča isto
Gadno prebijali

Rebra mu zijevala
Kao golubarnički otvori

Iz popadalog kestenja curi sok
Pjenjen
Poput bijele konjske mokraće

Kruh gasi pšenicu

Kunići u zamkama
Ranjenici sa Neretve
Svi već imaju provjetrene dječije sobe
Po grobovima

I kredence sa zimničkom dinjom

Savlova

Kaže
Sve stvari kada ih staviš
Okomito
Jednu preko druge
Tvore križ
Jedino čovjek
Kada ga staviš okomito
Preko drugog čovjeka
Ne bude križ
Nego dva križa
Ako trećeg dodaš
Eto gomile
Eto svastike
Eto polomljenih ruku