Ahmed Burić [1]

Ahmed Burić - izbor poezije 49/50

Sarajevske Sveske br. 49-50 [2]

Društvo bez soli

“Vi ste sol zemlje, ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti.”

(Matej, 5. 13-14)

“Nemoj toliko soliti

nije dobro za pritisak.”

Kaže majka dok

kaplja znoja pada u tanjir

i zalogaj je slaniji.

Tetka skida sliku sa zida i

poklanja mi je, kaže

“čuj možda odapnem, a i slikar je sada

rahmetlija, pa slika možda vrijedi”, i pet knjiga:

jednu bacam odmah, ostale su

Smrt u Veneziji, bibliofilsko izdanje,

Poezija Crnjanskog, Bunuelova biografija

i dnevnik Miodraga Stanisavljevića

objavljen u Novom Pazaru u kojem

ismijava šoviniste.

To više nikome nije važno,

naše slike više niko neće gledati

ni čitati naše knjige,

mi smo propalo društvo

tako propali mi smo

gledajući u lijepo i tješeć’ se

da za svoju propast

krivi nismo.

Bez soli u društvu,

epohu živimo svoju,

ona je još samo u suzama,

u znoju.

Thomas Hearns – Sugar Ray Leonard

za Faruka

Ležim kod majke,
među omiljenim knjigama,
u sobi iz koje uvijek krećem na put.
I u koju se uvijek vraćam:
moj drug bokser šalje poruku
da ponovo otvara restoran.
Odgovaram da sam počastvovan,
pjesnik mora znati barem jednog boksera,
slični su to sportovi.
I da ću sigurno doći,
ako me bolest ne spriječi,
sad će treći dan
kako me lomi temperatura
40 stepeni pokazuje
stari termometar s latinskim oznakama:
normale, debote, media, forte i fortissimo.
Ja sam između media i forte,
polusrednja, takav sam bio
dok me život nije nokautirao
i znam da me on razumije.
Jer, to nije sukob titana
Rumble in the Jungle
u Kinshasi. For the black power i za
bratstvo jedinstvo i za Joseph Mobutu
Sese Seko Ngbenda wa za Banga.
Mi imamo svoja kršćanska imena
Temperatura Thomas i Šećer Leonard
to je pomalo i podmukla
borba onih koji se brzo kreću
a groznica je, zapravo, boks meč.
I to, finale za objedinjenje titule
Thomas Hearns protiv Ray Sugara Leonarda,
16. septembar 1981. u Las Vegasu.
Što je bilo u Vegasu, ostaje u Vegasu.
Na početku je Temperatura Hearns puno bolji
čak se i šepuri, ima duže ruke i svilene bijele gaćice
i gađa moje Tijelo Leonarda hirurškom preciznošću,
lomi me ta-ta-ta, direkt-kroše-direkt, ta-ta-ta-ta-ta
direkt – direkt- kroše-direkt - direkt
udara li udara,
moja Leonardovska glava leti lijevo desno
kao da sviraju Ramonesi.
Kud Idioti,
tud’ i ja.
Ne smijem pustiti da me pogodi aperkatom,
onda je gotovo.
U uglu nalazim spasonosni čepić i stavljam ga fantastičnom preciznošću
sebi pozadi, u ovakvim je borbama sve dozvoljeno
još uvijek Hearns ima prednost, ali Leonard se vraća, teturam, ali
dočepaću se petnaeste runde: čujem oca kako iz ugla govori da se trznem, “ne budi pizda,
ovo je ništa kako je udarao Wilfred Benitez”.

Nema veze jesi li ili nisi čovjek iz Sarajeva,
kad udaraju, udaraju jednako jako, možda i jače.

Korčula je ljeta 1983., i ja na najvećem ekranu gledam kako Hearns griješi; udaram ga kroz gard,
i trijumfalno podižem ruke uvis jer vidim da je zateturao, i objedinjujem titulu.

Svjetskog prvaka u pobjedi nad groznicom:
“virus je gospodine svuda po gradu, gdje bismo mi došli kad bismo dolazili za svaku temperaturu u kućnu posjetu. Uzmite čepiće, oni za šest sati spuštaju vrućicu.”

Malo sam postiđen jer sam pobijedio uz doping: ali pobjedi se ne gleda u zube, nose me oko ringa a ja sam Sugar Ray, još uvijek sanjam o tome kako ću otići negdje na otok, i povući se neporažen.

Poezija je, zapravo, boks s povišenom temperaturom.

Bitne stvari

Ja nisam znao što su u životu bitne stvari,

Nije da se pravdam ovdje pred kulama novoga Babilona,

što u nebu vide mogući prostor iskupljenja grijeha,

od naftom umazanih para zarađenih bratoubojstvima ili čedomorstvima.

Ja nisam znao što su u životu bitne stvari – rođenje, sunnet, krštenje, ženidba, i smrt.

Ja nisam znao što su u životu bitne stvari: bilo mi je važnije da komentiram utakmice, i prepričavam anegdote o muzičarima, čiji talent nikada neću dostići.

Bilo mi je važnije ispravljanje krivih Drina, od izbora prave strane.

Ja nisam znao što su u životu bitne stvari, više mi je bilo stalo da ne izdam prijatelje nego domovinu.

Manje da izdam knjigu, od toga da ispričam ili čujem dobru priču.

Ja nisam znao šta su u životu bitne stvari: volio sam, uglavnom bez rezultata – nije li prava ljubav upravo to? - nisam učestvovao u ispisivanju nacionalnih programa, niti televizijskih programa, niti programa za kompjutere.

Ja nisam znao što su u životu bitne stvari.

Posljednji sam izdanak dinastije Guttenberga.

Koja podiže papir prije nego otvori link, i kojem se slova u snu miješaju s slikama koje propadaju kao i realizam.

Ja nisam znao šta su u životu bitne stvari.

Ja sam onaj koji se miješa u sve, a nije ni u šta siguran.

I onaj koji zna da imati jedno znači gubiti drugo, često istovremeno, najčešće stalno.

Ja nisam znao šta su u životu bitne stvari.

Stojim u pustinji, kroz moje prste prolazi pijesak, kroz moje lice i oči, vjetar.

Još ću malo biti tu, i nestat ću kao slika oaze, kao fatamorgana u ničemu.

Ja nisam znao šta su u životu bitne stvari. Ja sam Ahmed, sin pustinje što je nastala nakon što se osušio moj svijet.

Ja nisam znao šta su u životu bitne stvari.

Znam samo da su sve pjesme suze Snješka Bijelića.

Gospodar Skopja

Spušta se mrak
sipam si viski
još malo
i spavaće Skopje
spavaće Gradski zid
kao otežale bake sa sela
spavaće široke kuće u 29. novembru
spavaće Čaršija
i natpisi albanskih imena ćirilicom
kojih više neće biti kad umru njihove gazde
spavaće tvoja dobrota, prijatelju,
spavaće u teretani tegovi mojih tjelohranitelja
moja je dnevna soba dom svih vaših problema
ovdje gdje je, kažu, započela renesansa
ja u ležećem položaju započinjem novi barok
spavaće još malo i spomenici
Nikola Karev na konju će zaspati
kao neki ruski kompozitor zaspaće Vardar
i ona visoka tribina ispod koje je Vasil Ringov tražio hlad
gdje su rasli talenti nedorasli na suncu kako
Samonikli, kako Tutunoberačite
kako zaedno da sme jaz in ti.
Jazz i ti,
spavaće lude ideje o spoju zurli i techna
sve to sa mnom spava u mojoj spavaćoj sobi,
i samo loši ljudi mogu misliti da nisam dobar.
Vi možete reći sve ali moj je patriotizam dokazan
križ iznad moje glave najveći je plus za našu ekonomiju,
iako se pjesnici ismijavaju, tvrdeći da je to siguran znak kako je ovo groblje.
Govorim jezik svojega neprijatelja
skoro savršeno.
Nemojte mi samo spominjati
da u crni, temni zindani
u Idrizovu sjede zatvoreni čovjek
i njegova kćerka,
šta sam trebao pustiti da sumnja u moje rabote,
da me izda,
sve što unaokolo vidite moja je vizija.
Zaspaće Skopje, i priča o caru što je umro
kad je svoju vojsku vidio oslijepljenu
što njegov protivnik zadržaše sve
njegove potomke, na dvoru.
Mrak je.
Ja sam gospodar Skopja i kako god da završim
trebate znati da sam činio sve za vaše dobro.
Spavaj sada Skopje,
ja neću spavati, jer čeka me još toliko neobavljenog posla.
Čeka me tompus koji dogorijeva sporo poput strpljenja naroda.

Zgarište

Bješe to jednom lijepo dvorište.

Tri breze, jedan jablan, trava za igru

klupa za odmor.

Okolo zgrade.

Preko puta obdanište.

Preko noći,

zgarište.

Par čizama s mlazom

testiranog urina

gasi plamen.

Hoće li nedogorjele stvari

ugasiti led jutarnjeg inja,

ili će zgarište

vječno ostati da tinja?

Sjeveroslavija

Ti si se trebala zvati Sjeveroslavija
da se hladnije glave izborimo
s onim što proli krv,
a mislismo da je magija.

Da si bila moja dao bih sve,
ali nisi dala srce,
bojala si se da ga ne izdam,
kao ljubav hajduka u planini.

Vikinzi smo trebali biti,
što su najbolje ratnike žrtvovali na vrijeme
a ne u ovo davati sinove
bogovima prošlosti za čisto sjeme.

Rogove na glavi trebali imati,
a ne rogove od naših žena,
države što nas voli samo kad smo sjena,
mentalitet poniženja.

Možda si trebala biti Sjeveroslavija
ali o takvoj igri riječi niko mislio nije,
niko kao ja ne izmami suzu,
i niko kao ti ne zna da me nasmije.

I nove će generacije
praviti iste greške
umjesto hoda po Marsu,
granice prelaziti pješke.

Tvoja je geografija bila uspravna
A horizontalno se voljeti treba
red ravnica, red planina, red mora
malo hljeba, i milosti neba.

Da si bila moja, dao bih sve,
ali slagala si, k’o u narodnoj pjesmi,
pod prozorima ne nađe svatove
i ne bi ljubavi te.

Ti si se trebala zvati Sjeveroslavija.

Pir malograđana

Noćas smo u pozorišnom kafeu,
nakon predstave češke
ugodno ćaskali uz vino
i svima pronašli greške.

Svi se lijepo slažemo
sve dok pričamo o hrani i Drugima
naše se riječi lijepe o salvete
plešu oko stola, baš je lijepo s ljudima.

Pitaju “zašto ne pišeš umjetničku kritiku”
pa kako si ti to nekad sjajno radio,
“ne” velim preko zalogaja
zašto bih svima idilu kvario?

Mic po mic, vic po vic
blaga noć izvuče i posljednji hir
a pred san k’o da stiže,
vijesti opet kažu, stabilan mir.

Promiču pejsaži, gleda se večernji akt
mudre glave za banalnost vele - “to je artefakt”,
ali iznutra boli, jer znam, to je đavolji mir
ništa to drugo nije do malograđana pir.

Nemoj jesti sam

(Prema motivu Ilije Ladina)

Mogneš li ostaviti ljubav,
onda idi, dječače,
veća su tamo i drva i kuće
i nebo izgleda veće i , dakako,
veći je grad
idi i gledaj, i pjevaj,
i poslušaj to što ću reći sad:
odeš li, ne osvrći se nikad,
nemoj brinuti o jezicima koje nećeš znati,
ni o narodima, ni o bogovima njihovim,
koje nećeš slaviti,
dovoljno muke od svojih nosiš,
ne brini ni o sjaju,
sve je isto, imaš samo jedne cipele na kraju.
Duže su tamo noći,
više je svjetla ali je duži i dan.
pod svakim suncem zalogaj je težak, isti
i pod svakim svodom je isto: koliko dobijem, toliko dam.
Ne brini ni kad ćeš što u tanjir staviti,
ali nemoj, preklinjem te, nemoj jesti sam.
Posao naš je igra s prazninom

od ničega nešto, neko hitro, neko vješto
možda i prazna priča o tome
kako je ljepši zavičaj,
jedno jaje, početak svega
i jedan sasvim izvjestan kraj.
Mogneš li, dječače, ostaviti ljubav, idi,
ali čuvaj tu savjest i znaj:
sami su samo oni što jedu sami,
zato nikad nemoj jesti sam.

Sve rijeke teku

U Prijedor putujemo
dolinom Sane
sve rijeke teku od izvora prema ušću
samo Sana teče prema vama
govorila je reklama kad
smo mislili da je
Keraterm fabrika keramike
samo dvije godine
poslije toga
osnovan je logor u četiri prostorije
gdje su do smrti prebijali
logoraše, Fikreta, Fahrudina,
Ilijaza, Uzeira i jednog Jovu
koji je bio oženjen muslimankom
jer sve rijeke teku od izvora prema ušću
samo Sana teče prema vama
dok čitamo pjesme
pred penzionisanim profesoricama
jezika i nekom dvojicom s fotoaparatom
za koje će se kasnije ispostaviti zašto su tu
osjećam kako mi se u vrat zabijaju šiljci
jer sve rijeke teku od izvora prema ušću
samo Sana teče prema vama
krupan čovjek sijede, poduže kose i
urednom bradom oko ustiju
nije da nisam pomislio
šta li je radio u ratu
ali izgleda civilizirano
jer sve rijeke teku od izvora prema ušću
samo Sana teče prema vama
i on je pročitao pjesmu
onda smo otišli u Sanski Most
most od snova i dugo pričali
kako su ljudi s vode drugačiji
od onih s planina
Krajišnici i ja
jer sve rijeke teku od izvora prema ušću
samo Sana teče prema vama
vidio sam znak Privredne banke
tamo je moj otac
kad smo mislili
da je Keraterm fabrika keramike
gradio centar za računanje
Krajišnici i on
ispred vremena je sve to skupa bilo
i oduševljen se vraćao vikendom
a ja sam opet sanjao
jer sve rijeke teku
od izvora prema ušću
samo Sana teče prema vama
spavali smo u hotelu
gdje je 1995. bio štab
Željka Ražnjatovića Arkana
iz zidova su probijali jauci
koje je u sabah pokušao nadjačati
neprimjereno glasan ezan s džamije
pitao si zašto se svi ponašaju kao da
se nije desilo ništa, govorili smo
o našim poetskim uspjesima
i krenuli natrag u Sarajevo
izvijestiti u Društvu pisaca
kako je sve proteklo u najboljem redu
da smo s uspjehom zaradili dnevnicu
po povratku u Društvu nas je već čekala
fotografija sijedog gospodina iz Prijedora
koji je pročitao svoju pjesmu
i ispod ogorčenje
kazali su zašto pjesnici niste otišli i
poklonili se pobijenim žrtvama
Fikretu, Fahrudinu, Ilijazu, Uzeiru
možda i jednom Jovi
koji je bio oženjen muslimankom
pa taj je tip bio upravnik u logoru
kako vas nije sramota
jer sve rijeke teku od izvora prema ušću
samo Sana teče prema vama
na čitanje ga je pozvao kolega
pjesnik koji je i sam bio
zatočenik logora i rekao
nemojte mi ništa govoriti o tome
ja sam musliman i znam kako je bilo i
znam i za merhamet i oprost i koga
treba pozvati a koga ne
postiđen i sa zebnjom došao sam kući
i u knjigama nisam mogao naći
nikakvu mudrost o onome što se dogodilo
jer sve rijeke teku od izvora prema ušću
samo Sana teče prema vama.

Afrička

Ti ovaj ritam udaraš
afrički
a svijet - robovlasnički
Znaš ti o čemu se radi
u ovom novom
kapitalizmu
ma znaš ti sve,
ali ja mislim
robu je bilo bolje,
pusti ti sad
ljudska prava
i slobodne volje
rob je vrijedio
tri ili četiri konja
to ti je k’o sad jedno
desetak hiljada maraka.
k’o auto
a morao je negdje živjeti
i neko ga je morao čuvati,
i morao
si imati dva – tri dobro
vjerna čovjeka
i da hraniš, i sve to košta
danas dobiješ roba s biroa
još ti država dadne pare
ako ga zaposliš
staviš ga na platu
od jedno 200 eura
i ne brineš o njemu
ima li šta jesti
i ima li zube
ima li gdje biti,
i šta piti
i ne moraš ići u Afriku
i taj tvoj ritam udarati.
Tam tam afrički
i život - robovlasnički.

La Higuera, 9. oktobar

Draga Alleida, oprosti što se rijetko javljam i nemoj se bojati.
Svud okolo su, istina, Zentenovi ljudi,
ali pokušaćemo proboj, pokraj njihovih sjenki.
Bilo bi dobro da stignem do Amerikanаca,
sve su ove pse obučili u njihovom kampu.
U Terranu ima nešto prokleto hladno.
Njegova bi mi ruka mogla presuditi, ali
ne mogu zamjeriti,
takav sam i sam bio u Santiagu.
Nadam se, mila, da si mi oprostila.
Ja Compagneru jesam.
Raul je, i sama znaš, uvijek bio među nama,
F. jeste vođa, ali Raul je spreman na sve.
Čak i na ono lažno pismo.
Ne, Raul nije bio vjenčan s Revolucijom,
a on je krenuo za njim.
Rusi su me, konačno, ostavili,
vitak sam opet Alleida
i svidjeću ti se kad me budeš vidjela.
Bilo bi lijepo prošetati sada,
Habana je, nakon svega, bila naš jedini dom.
Kad su ubili Artura i Antonia,
sjetio sam se da si rekla:
“Ernesto, na svijetu imaš troje ljudi.”
Sada imam samo tebe.
Volim te.
Tvoj,
El Cigala