Vojka Smiljanić-Đikić [1]

Marina Trumić

Sarajevske Sveske br. 37-38 [2]

Najčudnije , gotovo bojažljivo, i u izmaglici i bukvalno i preneseno prošla je kroz BiH književnost Marina Trumić. Novinar, dramaturg, pesnik, putopisac, veoma ozbiljan prevodilac sa poljskog jezika koji je volela kao i tu lepu zemlju onom čvrstom ljubavlju bez odstupnice : ''Jedino što znam zasigurno, jeste: nisam birala Poljsku, ona je izabrala mene.''
Zadužila nas je Marina Trumić velikim brojem knijga putopisa, pesama, svedočenja ali najviše od svih knjigom 'Ime puta' jedinstvenom u savremenoj književnosti. I ta knjiga je prožeta Poljskom.

''Odvrćem svoj varšavski film bez reda, slike se nižu, sustižu jedna drugu, isprepliću se, prema nekim svojim zakonima, slijedeći svoju logiku, koja je drugačija od moje ili mi se samo tako čini. U svakom slučaju, nije mi dato da proniknem u tajnu kojoj sam ja samo sredstvo za bilježenje njenih znakova. Gledam dugo u fotografiju Placa zamkovog. Taj put sam ne tako davno svakodnevno prelazila, evo u ovoj radnji kupovala mlijeko, sir, kruh, kao zemlja crn kruh posebnog ukusa i mirisa, ovdje bih se uvijek zadržala pred izlogom sa srebrom, odavde posmatrala Vislu, mutnu, ne vidi se rijeka od magle, potom bih dugo čekala taksi, promrzla, šibana kišom i vjetrom i susnježicom.''

U jedan od ovih kišnih prolećnih dana u redakciju je došao njen sin, toliko joj sličan, pomalo nesiguran kao i Marina, uvek, sa tekstovima u rukama. Pronošao ih je među Marininim papirima posle njene smrti i doneo u Sarajevske sveske.