Josif Brodski [1]

POSLEDNJIH DESET GODINA

Sarajevske Sveske br. 11/12 [2]

NAPOMENE UZ PROGNOZU VREMENA
Preveo Marko Vešović

Aleja sa statuama od stvrdnutoga blata,
što liče na posječeno drveće.
Mnoge sam znao lično. Ostale
prvi put vidim. Očito, to su bogovi
mjesnih rijeka i šuma, čuvari tišine,
ili – izažeci tuđih, meni neshvatljivih uspomena.
Što se tiče ženskih figura – nimfi i tsl. – one
izgledaju nedovršeno, kao misli,
svaka se trudi da sačuva,
čak i ovdje, u budućnosti koja nastupa, status gosta.

Neće iskočiti štakor i pretrčati stazu.
Ne čuje se ni ptica, još manje automobil:
budućnost je svelijek od
onog čemu je svojstveno da se ponavlja.
A po nebu su razbacani, kao odjeća neženje,
oblaci, izvraćeni naopako,
i ispeglani. Miriše četina,
ta bodljikava supstanca malopoznatih krajeva.
Kipovi se dižu u tami, crneći
od međusobne blizine, od ravnodušnosti
spram krajolika koji ih okružuje.
Progovori li koji od njih, i ti bi
trebalo prije da uzdahneš nego da se trgneš
čuvši znane glasove, čuvši
nešto kao « Dijete nije tvoje»,
ili: «Okrivio sam ga, ali iz straha,
ne iz ljubomore « – sitne, dvadest godina
zastarjele tajne slijepih srca,
opsjednutih besmislenom žudnjom za vlašću
nad sebi sličnim, koji ne primjećuju
tautologiju. Najbolji među njima
bili su i žrtve i dželati.

Dobro je što se tuđe uspomene
sa tvojim miješaju. Dobro je što neke
između tih figura tebi se
čine nepoznatim. Njihovo prisustvo nagovještava
druge događaje, drugu varijantu sudbine –
mogućno, ne bolju, ali koju si
posve propustio. Ovo oslobađa
ne toliko maštu, koliko pamćenje,
i to nadugo, ako ne zasvagda. Shvatiti
da su te obmanuli, da su te savršeno
zaboravili ili – obratno –
da te i danas mrze – krajnje je
neprijatno. Ali uobraziti da si
centar, makar i neuglednog, svemira,
nepristojno je i nepodnošljivo. Rijedak,
možda jedini posjetitelj ovakvih mjesta,
mislim da imam pravo
opisivati bez uljepšavanja
viđeno. Evo to je ona, naša mala Valhala1,
naše jako zapušteno imanje
u vremenu, sa šačicom duša za reviziju,
s njivama koje naoštren srp,
na žalost, neće pohoditi,
i gdje se snježne pahulje sporo u zraku vrte
kao primjer ponašanja u vakuumu.
<1986>

1”Dvorana poginulih”, u nordijskoj mitologiji prebivalište ratnika palih u boju

SAVJET

I

Azijom dok putuješ, noćivaš u tuđim kućama,
Izbama, hamamima, magazama – u kulama brvnatim
čija čađava stakla prostor drže na uzdi,
bundom se pokrivaj i uvijek se trudi
da ležiš s glavom u uglu, jer teže je u uglu tome
zamahnuti – pritom u mraku – sjekirom nad njome
otežalom od maločas popitog, i po propisu
tebe zasjeći nasmrt. U kvadrat krug upisuj.

II

Boj se široke jagodice, uključno s mjesecom, ospičave
kože obraza; pretpostavljaj smeđima oči plave,
posebno ako put vodi k šumi, guštari tavnoj.
Obično, u očima razrez je ono glavno,
jer je bolje uvidjeti, u posljednji trenutak,
to da – mada hladniji – providniji je od kaputa,
jer led može da pukne, i u pelinu bolje je da
koprcaš se nego u laži ljepljivoj poput meda.

III

Svagda izberi izbu u čijem se dvorištu dese
pelene. Pajtaj se samo s onima ispod pedeset.
Muško te dobi dovoljno saznalo o sudbi je
da bi ti pripisalo nešto što sebi je prije,
a to nešto je – žena. Novce u ovratnik bunde
sakrivaj; a ukoliko lišen prtljage budeš,
u nogavicu ispod koljena; al ne u čizmu: nađu!
U Aziji, čizme prva su stvar previđena za krađu.

IV

Miči se sporo: treba li puzati – puzaj, kažu planine,
veličanstvene izdaleka, a besmislene iz blizine,
ona su forma površine što stoji okomito,
i, naizgled horizontalna staza, bršljanu vitom
slična, u biti vertikalna je. Tako je s planinom:
stojiš – ležeći, a ležiš – stojeći, dokazujući da jedino
padajući – nezavisan si. Tako se savlada namah
strah, vrtoglavica nad ponorom, il ushit u planinama.

V

Ne odzazivaj se na “Ej, momče!” Ostani gluh i nijem.
Čak i kad znaš jezik, ne izražavaj se na njem.
Trudi se da se ne cijepaš na anfas i iz profila;
ponekad, lice je prosto – nemoje. I kad pila
njihova reže psetu grlo, mrštiti nemoj se. Pušeći,
gasi cigaru u ispljuvku. A kad se radi o odjeći,
oblači sivo, boje zemlje; u prvom redu veš,
to će smanjiti kušnju u njem da zakopan budeš.

VI

Zastajuć u pustinji, strijelu stvori kamenu
da po njoj, naglo prenuvši se, shvatiš u istom trenu
u kakvom smjeru krenuti. Demoni, kad je tmuša,
u pustinji putnika kinje. Onaj što zbor im sluša
može da lako zaluta: korak u stranu i – nagrabusi.
U pustinji su – kod kuće sablasti, demoni, dusi.
Sam ćeš se u to uvjeriti, pijeskom škripeć, u dane
kad i od tebe jedino će da duša preostane.

VII

Nikad ništa pouzdano ne zna čovjek ni jedan.
U vodičeva čvrsta, široka leđa zagledan,
misli da u budućnost motriš, pritom se drži
od njega, po mogućnosti, na rastojanju. U srži,
život je rastojanje – između danas i sjutra, to jest
budućnosti. I ubrzati treba korake svoje
tek ako netko juri pozadi stazom tmičnom:
ubojica, pljačkaši, prošlost i tome slično.

VIII

U kisjelom zadahu krpa, vonju prešanih balega
poštuj ravnodušnost stvari prema pogledu izdaleka.
I ti si van dohvata – kad obris ti je izgubljen –
binkola, uspomena, žandara ili rublje.
Mljaskao u blatu, ili kašljao u prašini,
kakva je razlika čim se obreteš u blizini?
Čak je još i bolje da čovjek s nožem
na tebe ko na stranca misliti ne može

IX

Duže no drugdje na svijetu čine se rijeke Azije,
i bogatije aluvijem, što znači – mutnije;
kada zagrabiš iz njih u pregršt, ostaje ilo,
a koji iz njih piju, zabrinuti su šta se pilo.
Nemaj povjerenja u odraze. Preplovi na drugu
stranu tek splavom koji djelo je tvojih ruku.
I znaj da na obali, noću, odbljesak vatrin,
klizeći niz rijeku, dušmanu će te izdati.

X

U pismima iz ovih mjesta prešuti načisto
sve s čim se na putu sukobi. Ali, šušteći listom,
pričaj o sebi, o čuvstvima i dr. jer tamo
pismo će da zadrže. I uopće, sâmo
premještanje pera diljem hartije jest i
uvećavanje raskida s onima s kojim sjesti
ni leći više nećeš i, unatoč pismu, koje
više susresti nećeš. Zbog čega, svejedno je.

XI

Kada stojiš usamljen na visoravni pustoj,
pod bezdanom kupolom Azije, u čijoj plaveti gustoj
pilot il anđeo katkad štirku bi rastapali;
kad nehotice uzdrhtiš, ćuteći da si mali,
sjeti se: prostor, kojemu, čini se, ništa nije
potrebno, u suštini, snažnu potrebu krije
za pogledom sa strane, za mjerilima praznine.
Tek tvoje oči mogu ovu uslugu da učine.
<1987>

BAGATELLE.1

Elizabeti Lionskoj

I

Pomračenje julskih bulevara, kad, kao što novac u snu čini,
nestaju iz očiju, uzburkano šušteći, milijarde.
I kao kusur, zvekeće zvijeda, srebreć se u žutini
zamrljane lastavičje, ne od ovog svijeta, karte.

Veče se lijepi uz lopatice, grizući usput kozjak,
ljepojke svodeći na njine profile u kamejama;
od velike ljubavi ostaje tek jednakosti znak
da se, u vidu prečki, drveni u golim vrtnim skamijama.

I noćni akvilon, vlakno tražeći u mišci mekoj,
kao mogući život, uskomešanu vunicu čupa,
koju poderav, fono od zemlje otplovljuje daleko,
u vlastoručnu buru, sa poliranim jedrom skupa.

II

Gradovi istinu o sjećanju znaju, o golemim stepenicama
u tzv. razorenom gnijezdu, o pravoj što pobjeđuje odsječak.
Ništa na zemlji nema duže od života za nama
uskrslim brzinom kojom noću juri ekspresni vlak.

I svagda iz leđa, ko da kostur odbaci, ruka čas maše
ozadi, u smjeru novca straćenog, a čas
glasno nagomilava zbir stepenica, što ispod vašeg
prsta poput akorda drnka, i u oblake zavitla vas.

Ali što bliže zvijezde, parapeta je sve manje; stanovi kao
nepravilni oblaci, zaraženi kvadratnošću, tilom,
i vrsti2 je, čiju je spiralu gramofon do kraja odmotao,
bolje baciti se pod noge stolcima koje je u trci skamenilo.

III

Rastući, kao u plaveti, misao oblaka o sebi,
vrijeme života, da bi se od vremena smrti razlučilo,
obraća se zvuku koji u slavuju se srebri,
povećavajući broj obrtaja centrifugalnom iglom.

Tako se tvore svjetovi, pošto radijus – podvige čije
u zabitnim baštama posmatra izblijedjela os –
ruku, prstom što svira bez nota, ključima snabdije
za bitisanje van sebe, narodski: za njegovu bezglasnost.

Tako zrake sakupljaju prostor, tako i prsti slijepoga
neposobni da se povuku, čuju krik ”Opreznije!”
Osvijetljena stvar obrasta crtama lica. Stoga,
što ploča crnja, dosvirati biva joj nemogućnije.
<1987>

1 Sitnica, sve i svašta (fr.).
2 Ruska mjera za dužinu (1,06 km)

U JULIJINOJ ULICI

Teodori L.

U tome gradu, Teodora, zvone do danas zvona
ko da se u zraku rastopila nisi poput pahulje-propelera,
i ko svjetlo na kraju hodnika, javljaš se sred sutona,
krećući u zemlju trgova sa pis. mašinom od mermera,
i mi ustajemo iza stolića! Od sjedelaca – čergare tako
razlikuje sposobnost da dvaput popiju tu tekućinu.
Ne govoreći o anđelima, ne govoreći o sivodlakoj
divljači u jabukama – dosad ne utoliše njinu
žeđ fontane lokalne. Izgleda, velika praznina se
širi iza ograde stanice što u punđu šine je zbrala,
i struja se bukvalno zagrcnula, zna se,
zato što još nije sve ispripovijedala
o tvojoj ljepoti. Gradovima su, Teodora, takođe,
svojstvene suvišne misli, čežnja za srećom i, pored toga,
spremnost da zamjere nijansi kože,
čokoladama, frizurama, duljini zgloba ručnoga.
Il kad te zaustavi ono što spaziš, što ti je blizu vida.
S dalekovidošću potomka julija, oktavija, livija,
grad gleda za tobom ko vitez lišen stida:
što su ulice dulje, duša grada je srećnija.
<1987>

RAZGLEDNICA IZ LISABONA

Spomenici zbitijima što se nikad odigraše:
krvavim ratovima što nisu vođeni.
Riječima, progutanim u čas kad si hapšen.
Smjesi golog tijela sa zimzelenim
drvetom, što daje San Sebastijana1 .
Pilotima, koji u oblake se vinu
posredstvom krilatog fortepijana.
Izumitelju motora na mješavinu
od otpadaka uspomena. Ženi
moreplovca nad pladnjem hudim
sa usamljenom kajganom. Obnaženim
ustavima. Punogrudim.
nezavisnostima. Kometama, namah
proletjelim iznad zemlje (koje gone
beskonačnost, s čijim se oznakama
podudaraju ti pjesaži, no ne
potpuno). Povremenom slaženju
u bradu uhapšenog ideje o vlasti
i o raslinstvu. Otkrivenju
Infarktika, nepoznate časti
onoga svijeta. Vjetrovitom kubistu
krovova, njegovu slušanju soprana
telegrafskih linija. Samoubijstvu
zbog neuzvraćene ljubavi Tirana.
Zemljotresu koji – riječi savremenika –
puk je dočekao s radosnim klicanjem.
Ruci, koja nije stiskala nikad
novac, a spolni organ još manje.
Sumi zelenih listova, bešale,
unaprijed je za prezreti njihova raznost.
Sreći. Snovima, javama koje su vezale
za broj stanovnika svoju ispraznost.
<1987>

1 Sebastijan (250? –288), kršćanski svetac i mučenik, od renesanse, kad postaje popularan lik u likovnim umjetnostima, prikazuju ga kao mladića čije je nago tijelo izrešetano strelicama.

***
L. K.

Sve je po starom u tom malom stanu.
Akvarij s ribicom – namještaj jedini.
I ribica pliva, gledajuć u stranu,
i tako sebi prostor većim čini.

Od časa kad si otišla zavazda,
zahladnjelo je, i čaj je bez slasti.
A grad u suton, u mramoru sazdan,
od nabiranja tla s uma silazi.

Potpetica, niti točak, mir ulice
ne krnje, gord platan ne mijenja pozu,
dvije polovine džepne lukovice
mogu iza osam plač da izazovu.

Često se priviđa Grčka: luzi oni,
lovkinja s tunikom. Ali naga češće
četvoronogo rujno drvo goni
kroz sobu spavaću, baš kao kroz česte.

A među kvadratnim prozorom i slikom
pretka – nježni propuh čak diže zavjesu.
Kad bude da na um padne ti pravilo,
to je sa kašnjenjem i nije na mjestu.

Kad ljulja, ostati nećeš na palubi,
s prirode, vaj, nećeš precrtati buru.
U gradu drozdovi samo i golubi
mogu vjerovati u arhitekturu.

Bez sumnje, skoro će sve to završiti –
brzo i, očito, nimalo lijepo.
Mozak je ko lednik s obrisom razlitim,
Kurosava zaljubljen slijepo.
<1987>

***
Konča ljeto. Počinje septembar. I loviti se može
patka, leštarka, šumska šljuka. ”Kako si, bože,
ostario”, kaže ti jedna, i dvocijevke ti se mašiš,
ali da uzdahneš, ne prepelicu da preplašiš,
i pluća se osjetno trgnu: na tezgi krčme kajsije.
Ali i mimo toga uokolo se svijet
mijenja tako strelovito, ko da je počeo da se boca
drogom koju je nabavio u crnoputog inoroca.

Stvar nije, dakako, u jeseni. Ni u crtacma lica koje
mijenjaju se ko u zvjera koji na lovca jurnuo je,
nego u osjećanju kista preostaloga
od slike lišene kraja, početka, sredine i rama svoga.
Neću reći – muzeja. Eksera – neću reći.
I u daljini, po ravnici, voz zviždi jureći,
premda, zagledan kako treba, dim nećeš uočiti,
al s tačke gledišta krajolika, kretanja mora biti.

To se odnosi na jesen i na vrijeme uopšte,
kada prestaješ sa pušenjem i uz to jošte
drveće liči na šine koje zbaciše svoje kotače,
i rubovi šuma, ko željeznička rakršća, rđaju sve jače.
I u grlu više nije ti knedla, no stoprocentni jež,
jer na otvorenome moru više ne poznaješ
obrise broda, a profil aviona jednoga,
izgubivi sve nimbuse, čudno gleda u Boga.

Tako dobijaju u brzini. Prijateljica je pravo imala.
Da se prene stari Rimljanin, šta bi mu zjena prepoznala?
Drva, obrise oblaka, na gornjem katu golubove,
ravnu vodu, nešto od arhitekture ove,
ali nikoga lično. Tako, ponekad, stanoviti
idu preko granice, no, shvativ da će lišeni biti
drugog života, hitaju natrag, krijući oči od straha,
i ne uspjevši da se smiri od oproštajnog zamaha

rupčić treperi u zraku. Drugi, koji već imaju
nešto da vole od života više, u duši znajuć
da starost jest drugi život, pravo zboreći,
bijele na suncu, poput mramora, ne crneći,
zagledani u kakvu tačku i ne daleki užicima
istorije. Jer, tih tačaka što više ima,
više je pjega na jajima – što izgubiše igru žmurke –
leštarke, preplašene jarebice, i šumske šljuke.
<1987>

NOVI ŽIVOT

Zamisli da je rat okončan, da se zacario mir.
Da se još odražavaš u zrcalu. Da svraka sada,
ili drozd, a ne junkers1 , cvrkuće na grani: »čirr».
Da iza prozora nisu razvaline, već barok grada:
pinije, palme, magnolije, lovor, žilavi pljušt.
Da je gvozdena ligatura, u čijim je čipkama mjesec
čamio, u rezultatu dala navalu mimoze, plus
eksploziju agava. Da život iznova započinje se.

Ljudi izlaze iz soba, gdje stolice – a svaka oblik ima
slova «b», il mekog znaka – od vrtoglavice spasavaju.
Oni ne trebaju nikom, osim sebi samima,
škriljcu kaldrme i zakonu kojim se umnožavaju.
To je uticaj statua. Tačnije, njihovih praznih niša.
To jest, ako baš nije Sveto, bar je sinonim njemu.
Zamisli da je sve to istina. Da o sebi govoriš, a
pri tom govoriš o njima, o izlišnome, o tuđemu.

Život opet počinje baš tako – od slike sa vulkanom
u erupciji, brodom koji u buru zapao je.
Od čuvstva da jedini – to čuvstvo njima je izazvano –
posmatraš katastrofu. Od čuvstva da si, ma koje
minute, spreman osvrnuti se i ugledati divan,
ili u žutoj kineskoj vazi, kraj hladne kafe, cvjetove.
Njihove kričave boje, njina usta, gotovo neživa,
takođe znače, ipak, navještaj katastrofe.

Svaka je stvar ranjiva. Sama misao, avaj,
o njoj lako se zaboravi. Stvari su, uopće,
sluge misli. Otud im oblici, uzeti iz glava,
njina vezanost za mjesto, Penelopine kakvoće,
to jest neophodnost u budućnosti. Izjutra pijevac kriči.
U novom životu, u hotelu, izašav iz kade, tog trena,
kad se uvijaš u čaršaf, ti na pastira ličiš
četvoronožnog namještaja, gvozdena i drvena.

Zamisli da epos završava idilom. Smatraj riječ,
nečim suprotnim jeziku plamena, monologom
koji pohlepno od tebe bolje ko drva proždrije;
da je u tebi ona vidjela dobiti, ne mnogo,
i malo topline. Zato si izišao žive glave.
Zato ne patiš osim od ravnodušja kojim te mjesne
Pomone, Vertumni, Venere, Cerere dave.
Zato su na tvojim ustima pastirske pjesme.

Koliko je mogućno, opravdati se. Zalud skrivanje
kečeva, kad će na sto žandari neznane boje pasti.
Zamisli da glas, što iskreniji, u njemu suza je manje,
ljubavi premu bilo čemu, i straha, i strasti.
Zamisli da katkad na radiju hvata se stara himna.
Da iza svakog slova i ovdje vuče se slova četa
koja se slučajno slažu u «Betsi», ili u «Ibrahima»
odvodeć pero iza granice smisla i alfabeta.

Sumrak u novom životu. Cikade, i njino zvonko »c»;
Klasična perspektiva sa neizostavnim tankom,
ili pak vlažnom maglom, kao vlasitim koncem;
goli parket koji nikad nije osjetio tango.
U novom životu se trenutku ne govori da stane:
zastavši, on brzo ode kvragu. Pa i sjaja je jarka
u tvojim crtama već dovoljno da bi se, sa te strane,
mogao pozdrav načrčkati, i prilijepiti marka.

Bjelina zidova sobnih još bjelja biva
od na njih bačene, tobož prijetnje radi, zjene
koja je naviklija ne na širinu njiva
no na odsustvo u spektru njihove boje otuđene.
Mnogo se stvari može praštati, zašto posebno ima
razloga tamo gdje stvar konča. Konačni račun je prost:
čuvstvo radoznalosti prema tim pustim mjestima,
njinim besciljnim pejsažima, i jeste umjetnost.

Oblak u novom životu bolji je od sunca. Nekad,
kiša, pošto je neprestana – liči na samosvijest.
Po svome redu utvrđenom, voz koji ti ne čekaš
na peronu u ogrtaču, nikad kasnio nije.
Tamo gdje postoji vidik, jedro je sudija njemu.
Ostatak sapuna oku je draži no krpica il pjena.
I ako kogod upita «ko si ti», istog odvratiš trena:
«Ko sam ja? Ja sam – niko», ko Uliks Polifemu.
<1988>

1 Junkers - jedna od marki Hitlerovih aviona.

KENTAURI

KENTAURI I

Napola ljepojka, napola sòfa, narodnim govorom – Sófa,
uveče puneći ulicu – pomalo ko lica su prozori njeni –
udarcima šest potpetica (na koncu konca, katastrofa –
ono je čiji rezultat teško da te ne izmijeni),

ona na sastanak žuri. Ljubav sadrži fular,
kosu, krv, opruge, valjkaste jastuke, rodove, sreću.
Dvije trećine muško, a jednu fijakerska Mula –
rikanjem uštrojenih fraza je susrećuć,

odvlači je u teatar. U svakom bedru, još od pelena je
ta sklonost mišića k namještaju, ka zavojitim ukrasima
u mahagoniju, ka ormaru čije uresne daščice gaje,
sa svoje strane, sklonost ka poluanfasima, k anfasima

s otisima prstiju. U teatru, u peti ugao skriti, sred mraka
ko kola nalijećući jedno na drugo, frunir kotačem mijeseći,
u pauzama se slade dramom iz života lutaka,
a da to bjesmo u našoj eri, ne možeš poreći.

KENTAURI II

Istrčavši iz budućnosti, svi oni “uzalud!” zagraju,
i odmah se u nju vrate; naslušajte im se plesa.
Na grani: ptice, veće no prostor, ni perja nemaju,
ni paperja, već samo do bijesa, do bijesa.
Horizontalno more zalazak oboji. Zato
zimsko veče, smorivši se od neprisutnoga
njegovog plavetnila, poigrava se, kao atom
dan uoči raspada i dr., lančićem džepnoga
časovnika. Tijelo šibice što sagorje,
gola statua, bezljudno plesalište,
odveć su stvarni, odveć stereoskopski, jer
pretvoriti se ni u šta ni jedno ne može više.
Tek plosnatim je stvarima, kao: ribi i vodi,
kad sliju se, mogućno, s vremenom, ihtiosaura dati
Za ekploziju koja se u rezultatu oslobodi –
profil sutra neće postojati.

KENTAURI III

Križanac prošlog i budućeg, što dat je u kamenu,
u krupnom planu. U sapima konja i trupu razvijenu.
Ili u jednostavnom gramatičkom “budem” i “bilo”
u produženom prezentu. Tu stvar dati s gomilom
dosadnih detalja, u goloj brvnari koja ima
kokošje noge. Plus mi, sa strane, na stolcima.
Ili, sliveni sa onima koje smo ljubili
u horizontalnoj postelji. Ili u autu bar,
u zarobljeništvu perspektive, u ropstvu linija. Ili
prosto u mozgu. Glasno, kreštavo dati tu stvar
kao misao o smrti – čestu, tvarnu, što nečim
grebe, to dati kao život, trenutačan i vječit
život u kojemu, jajima u mreži slični,
svi mi smo jednaki i stravični
kvočki koja ponavlja sredstvima naše ere
šestokriloga križanca vjere i stratosfere.

KENTAURI IV

Predio boje čizama, boje obojka vlažnog.
Koji je vijek ili godina, uopšte nije važno.
U povratku s polja, u zalazak, sve sami muu-tank njače:
stoka golema i jednoroga, inače.

Sve prelazi jedno u drugo pomoću riječi “iznenada” –
rjeđe u vrijeme rata no u vrijeme mira puna.
Mač, koji osjeti čežnju za tijelom u plug kada
prekovaše ga, iz šaka klizne, poput sapuna.

Bez uzice, nerazlučiv je pas od vlasnika njegovog,
U knjizi drugo slovo se čini kao odljevak s prvog;
Pred bioskopom šiparci gomilaju se, eno,
ko bjeloglavci sa spermom zaleđenom.

Tek mnogorukost drveća veteranu je nagrada
za jednonogost i za crni kvadrat opkopa
sa zarđalom vodom, u koju bi zvijezda mogla da
upadne, dok se spasava od teleskopa.
<1988>

BJEKSTVO U EGIPAT

… volar je iskrsnuo neznano otkuda.

U pustinji, nebom odabranoj rad čuda
po principu sličnosti, što noćište im daje,
vatru su ložili. U spilji, snijegom koja je
zametena, svoju ne predosjećajuć rolu,
drijemalo je dijete u zlatnom oreolu
kose, u kojoj brzo se navika javi
da svijetli – ne samo sada, u državi
crnokosih – već i stvarno nalik na zvijezdu,
zato što zemlja postoji na svakom mjestu.
<25 decembar 1988>

ĐIROLAMU MARČELU POSVEĆENO

Jednom sam i ja doplovio ovdje
iz Egipta, držeći da će me dočekati
na zakrčenom keju žena s krznenim kaputom
i šeširom s velom. Ali su došli da me dočekaju,
ne ona, već dvije stare pudlice
sa zlatnim zubima. Vlasnik-Amerikanac
objasnio mi je, potom, da bi mu, ako bi ga
opljačkali, one omogućile
da u prvo vrijeme sastavi kraj s krajem.
Ja sam se slagao i smijao se.

Kej je izgledao beskrajan
i bezljudan. Zimsko, zagrobno
svetlo pretvaralo je palate u porculanske posude
a pučanstvo u one koji
ne usuđuju se da ih dodirnu.
Ni o kakvom velu, ni o kakvom krznenom
kaputu riječi nije bilo. Jedina prozračna
stvar bio je vazduh i ružičasta čipkana
zavjesa u hotelu «Meleagar i Atlanta» 1 ,
gdje sam već tada, jedanaest godina unazad,
mogao, čini mi se, naslutiti
da je budućnost, avaj,
nastupila. Kad je čovjek sam,
on je u budućnosti, jer ona je sposobna
da postoji, u svom poretku, bez nadzvučnih stvari,
aerodinamičnih oblika, svrgnutog tiranina,
srušenih statua. Kad je čovjek nesrećan,
on je u budućnosti.

Danas, u hotelskoj sobi
više ne stajem četvronoške,
oponašajući namještaj i štiteći sebe
od sopstvenih maksima. Danas umrijeti od tuge,
bojim se, značilo bi umrijeti
sa zakašnjenjem; a zakasnjele ne vole
upravo u budućnosti.

Kej vrvi od mladeži
koja čavrlja arapski.
Veo se razrastao u paučinu glasina
koje su poslije prešle u mrežu bora.
Pse je davno progutao njin pseći Asušvic.
Ne viđa se ni vlasnik. Izgleda, preživjeli smo
samo ja i voda, budući da ni voda
nema prošlosti.
<1989>

1 Po grčkim predanjima, u lovu na kalkidonskog vepra, pored Meleagara, učestvovali su svi veliki grčki junaci, a među lovcima se nalazila i jedna žena, Shenejeva kći Atlanta, koju je Melagar odmah zavolio. Atlanta je strijelom prva ranila vepra, a Meleagar je životinji zadao smrtni udarac. Potom je Atlanti podario kožu ubijenog vepra, nakon čega je nastala svađa u kojoj je Melagar ubio braću svoje majke. U Alteiji je ljubav prema braći nadvladala ljubav prema sinu pa je bacila u vatru magičnu cjepanicu od koje je zavisio Meleagarov život.

***

Suzani Martin

Ne odletješe pčele, ne odjezdi konjik1. Pred barom
“Janikulum” nova klapa brblja na slengu starom.
Led se u čaši topi da dvaput dozvoli
ulazak u istu vodu, a da žed ne utoli.

Osam ljeta prohuja. Podžegli, ugasli rat
obitelji se rušile, u tisku njuške: sve go tat.
Padali aeroplani, uzdisao spiker ”O Bože”,
rublje još možeš prati, al ne izglača kože

čak ni dlanima vrelim. Sunce nad zimskim Rimom
prsa u prsa bori se sa sinjim dimom.
Vonja po sažganom lišću, blješti fontana kao orden
koji se daje za beciljnost puščanog pucnja u podne.

Stvari stvrdnu da u sjećanju nećeš ih maći s mjesta;
ali u perspektivi javlja se nešto teže no nestat
u njoj, što izlazi iz grada, i u godine pređe
u hajci za čistim vremenom bez terakote i sreće.

Život je bez nas zamisliv, draga, zbog čega tu su i
krajolici, barovi, bregovi, kumulusi,
u čistom nebu na polju ovog boja gdje ćeš da nađeš
statute krute koje slave pobjedu tjelesne građe.
<1989>
1 Povodom slike: «Ne odletješe pčele, ne odjezdi konjik» Brodski kaže: «Savršeno istinito: 'pčele' su iz grba Barberinijevih na luku kapije San Pankracio, a 'konjanik' je Garibaldi iz susjednog parka. Tamo je (misli na cijelu pjesmu M.V.) uopšte mnogo zašifrovano i skriveno velom, ali to nije važno. Adresat je bila specijalistikinja za rimsko pravo».

FIN DE SIECLE1

Skončaće brzo vijek, al ja ću ranije.
To nije, bojim se, pitanje njuha, prije –
uticaj nebića na bitije.

Lovca, takoreći, na divljač. Od mišića
srčanog ili cigle. Kušamo, uz fijuk biča,
sjetit se kako jednom od bića,

što nas voljahu, bješe patronim, u rukama
kipova, kliskim, koprcajuć se. Svijet namah
presta da bude što bješe nama

kad vladahu u njemu strah, fokstort, lampe sa sjenilima,
otoman i kombinacija, vic gdje trun soli ima.
Ko je imao u mislima

da će ih vrijeme zbrisati ko gumicom s hartije
napore olovke. Niko. Ni jedna duša nije.
Ali baš to uradi vrije-

me koje šušti. Hajd, prekori ga. Sad srećeš
posvud antene, mladež, panjeve, ne drveće.
Ni u kafani nećeš

suborca kog je smlavila sudbina sresti,
ni u baru anđela, u suknji plavoj i vesti,
kog smoriše napori česti

da se vine nad sebe. Svuda je ljudi previše,
što čas su u redu, a čas u gomilu se zbiše,
tiranin nije zločinac više,

nego osrednjost. Ni automobili nisu, zna se,
raskoš, već način prašina da izagna se,
iz ulice, gde štake se nalaze

invalida, jamačno, ušlog u vječni muk;
i dijete čita da je strašniji sivi vuk
no pješadijski puk.

I sve češće te vuče da metneš rubac i ti
na organ vida, što daje lišćem se ispuniti,
uzimajući na vlastiti

račun prazninu što javi se u njemu,
“slovo “l”, glagole u prošlome vremenu,
ariju izvedenu

glasom kukavičijim. On zvuči sad grublje no taj
isti Kavaradosi – ko “više ne pjevaj”
il_”da me ubiješ” – i kraj:

ruka ispušta čokanj koji je ispijen.
Ipak na vratima nije ni rabin ni svešten-
ik, već era s nadimkom fin-

de-sjekl. Moderno je – sve crno: košulja, čarape, veš.
Na koncu konca, kad sve to s nje skineš,
tvoj stan je, otkriješ,

obasjan svjetlošću od oko trideset vati,
al “oprostite”, mjesto radosnog “vivat!”
s usta otme se, zatim.

Nova su vremena! Pečalna su vremena!
U vitrinama stvari nose sopstvena imena
koja ih dijele na

one kojima ste služiti se u stanju,
i one kojim, s obzirom na tamu unutarnju,
dajete začin maštanju

čovječanstva – u biti, od njeg, o tuge!
stvari ne moraš očekivati druge –
o neživosti sluge

i anonimnosti uopšte. Ovo je plod sveistog,
jao, razmnožavanja, ali kojemu istok
nisu hlače i nije Istok,

već elektricitet. Na svršetku je vijek.
Trk vremena treba žrtve, razvaline. Balbek
njega ne stvara. Čovjek

takođe. Podaj mu čuvstva, misli, plus
uspomene. Takav je apetit i ukus
vremena. Ne žurim, al dajem. Us-

to, ja nisam strašljiv. Spreman sam biti i sam
predmet iz prošlosti, ako je takva kaprisa
vremena što gleda s visa

prema dolje, ili u svoj vlastiti plijen
preko ramena, u ono što se još uvijek
kreće, što se usije

ispod prstiju. Da zavije me pijesak
ja sam pripravan, i da u mene pješak
koji prolazi, čak

ne pogleda okcem objektiva i da se ni
ne ispuni silnim čuvstvima. Po meni,
vrijeme što teče vani

nije vrijedno pažnje. A koje teče nazad,
vrijedno je, il vrijedno kao svaka fasada,
sličeći čas na sâd, a

čas na partiju šaha. Vijek – opšta je slika –
bio je dosta dobar. Sem ako količina je velika
mrtvaca, al i stanovnika,

isključujući onog ko ove stihove pravi,
takođe napretek i, za zalihu, u čas pravi,
pričekavši, da ih se stavi

u turšiju il u sir da ih se zbije:
kosmičkih crnih rupa kamene to verzije
jesu. Il sami svijet

treba da bude fotografisan i umnožen
šest sa devet – čime isključiti se može
laska – da potom se ne slože

u žurbi jedno na drugo, ko drva umetrena.
Aviokatastrofe pratnja su glazbena
uz koju konča vijek. Tog trena

Prof.2 mrmljajući prstom tiče, gore, slojeve zemne
atomosfere, kojom žege su objašnjene,
a ne: kako iz tačke jedne

dospjeti tamo gdje u sastav oblaka se uključi
kao primjesa, naše i “spasi” i “ne muči”,
i “praštaj”, sileći luči
sunca da razmjenuju svoje zlato za srebro.
Al vijek, svoje sabirajući dobro,
i to cijeni kao retro.

Na polu stijeg se vije i čuješ lajati lajku,
na zapadu gledaju Istok u pesnicu jaku,
i vide plot, baraku

u kojoj bodrost vlada. Prestrašivši se
od šume ruku, prhnu i lete na jug ptice
gde su kanali, marelice,

palme, trubani, negdje čuje se zvuk tam-tama.
Ali, ako suditi po tuđim je crtama,
jasno je da tamo i tamo,

glavna sličnost između mrlje proste
i platna koje klasičnim narekoste,
u tom je što ih ne sretoste

nikad u jednom primjerku. Priroda cijela,
ko juče bard – indigo, ko misli čela –
slovo, kao roj – pčela,

iskrenije cijeni princip masovnosti, tiraže,
bojeć se isključivosti, gubitka, kako se kaže,
energije, najbolje straže

kakva je raspuštenost. Prostor je nešto napučeno.
Trenje vremena o njega svojevoljno
pojačava se koliko uđe. No

vaš kapak sklapa se. Nepomućeno se tek mora
plave, razabireš im zdaleka iz govora
čas riječ “zalud”, čas “zora”,

to čuvši, zaželi se da se zemlja ne rovi,
već sjedne na parobrod i plovi se, i plovi,
ne da se otkriju novi

organizmi, otok, il bilje, prelest gusta
drugih širina, stvar je upravo obrnuta;
uglavnom – usta.
<1989>

1 Kraj vijeka
2 Prof. – Karl Profer, američki prijatelj pjesnikov

KAPADOKIJA

Sto četrdeset hiljada vojnika Pontskoga Mitridata1
strijelci, konjica, koplja, šlemovi, mačevi, štitovi –
ulaze u stranu zemlju koja kao Kapadokija slovi.
Armija se rastegla. Jahači smrknuti
pogleduju desno i lijevo. Prostor, koji stid hvata
zbog siromaštva, sa svakim njihovim korakom ćuti
kako se daleko pretvara u blisko. Posebno planine: njima
vrhovi, jednako zamoreni grimizom što ga baca
svitanje, ljubičastim sumracima, metežom u oblacima,
dobijaju, zbog oštrovidnosti stranaca –
u britkosti, ako ne u razgovijetnosti. Izdaleka
armija izgleda kao vijugava rijeka
čiji izvor ne bi htio vezu sa ušćem izgubiti
koje takođe sve vrijeme k izvoru pogleduje,
i predio, kako armija na istok napreduje,
odražavajući se, kao u koritu, iz mrke zabiti

u gordu i ravnodušnu kulisu istorije
preobražava se. Psovanje, struganje nogama,
zvecka orma, sječivo o kanije, galama,
šiprazi kopalja. Nenadno, kao ukopan, obamrije
patrolni konjanik: stvarnost, il oči nude laž?
U dalji, na platou poprijeko, zamjenjujući pjesaž,
stoje legije Suline . Sula, zaboravivši na Marija3,
ovdje je doveo legije da raspravlju oko toga:
kome, upkos pečatu mjeseca zimskoga,
pripada Kapadokija. Zaustavljajući se, armija
postrojava se za bitku. Posljedni put kameni plato
izgleda ko da nikada nije umirao na tom
mjestu. Dim vatri, praskanje smijeha, pjesma: ”Lisica
u klopki”. Kralj Mitridat, na ravnom kamenu, bludi
u snu gdje vidi neizbježno: golo tijelo, grudi,
spolni ud, opaljena bedra, prstenčić dlačica.

To isto vidi i vojska ostala. Plus legije
Suline. Što nije odsustvo izbora, nipošto,
već dejstvo punoga mjeseca. Prostor
Azije, što je pravilo, od samog sebe se krije
i od prijekora jednoličnosti kojim
puni glave u osvajača, srebreći čas brade
čas oklope. Kad luna sjajem je svojim
prelije, vojska nije rijeka što se duljinom znade
gorditi, več široko jezero, čija je dubina upravo to
što treba prostoru koji živi pod lokotom,
jer je proporcionalna putu koji pređe.
Eto zašto bi čas Parćani, čas, Rimljani, al rjeđe,
i oni, i drugi, ovamo, u Kapadokiju, zalutali
katkada. Armija je voda bez koje, ni za časak,
taj plato, ni, recimo, planine, ne bi znali
kako izgledaju iz profila,ili poluanfasa.

Dva zaspala jezera, s tijelom što unutra
pliva, blješte u tami kao pobjeda flore
nad faunom, da bi se sljedećeg jutra,
slila u zajedničko zrcalo, sred uvalice,
gdje će se smestiti sva Kapadokija – nebo,
zemlja, ovca, brzi gušteri – ali gdje svako lice
nestaje iz vida. Valjda tek orlu bi bila,
dok lebdi u tami, svikloj na njegova krila,
znana budućnost. Dok dolje gleda iz ravnodušnosti
ptičje – ako je ptica, za razliku od vladara,
od čovjeka uopšte, ponovljiva – orao što para
krilima sadašnjost, nehotice lebdi u budućnosti
i, naravski, u prošlom, u istoriji: u radovima što kasno
u noć se otegnu. Jer oni su, svakako,
trenje privremenoga o nešto jako
postojano. Palidrvca o sumpor, sna o

stvarnost, vojske o zemljište. U Aziji su
brza svitanja. Nešto cvrkuće. Srsi kroz cijelo,
kada ustaješ, prođu ti tijelo,
zaražujući strahom dugonogih tisuć
sjena: svaka ustrajno uz tle se priljubljuje.
U mlječnoj se magli svitanja čuje
rzanje, kašalj, odlomci rečenica,
I, viđeno polumilionom zjenica,
sunce pokreće koplja, kosti, kvadrige,
konjanike, strijelce, ratnike. I legioni jedan
na drugu idu, kao za retkom redak
koji se s treskom zalupi nasred knjige,
ili, tačnije, ko dva zrcala, ko dva lica,
ko dva štita, dva sabirka, što umjesto sume
daju razliku i oduzimanje Sule
iz Kapadokije. Čija travica,

koja sebe u životu ne vidje nikada,
i više od svega ima koristi od zvôna,
zveketa, štropota, vapaja i dr. – sada
gleda se u komadima razbitog legiona
i palih Pontijaca. Razmahujući mačem
kralj Mitridat, ni s jednom mišlju ni na čem,
jaše na konju sred haosa, kopalja, krika.
Ko slito “o-ho-ho” bitka izdalje izgleda,
tačnije, kao od prizora svoga dvojnika
pobješnjeli amalgam ogledala.
I predio, sa svakim palim u stroju,
poput sječiva koje se tupi, gubi svoju
razgovijetnost, oštrinu. I, kao prije,
na istoku i jugu sve u siluete rasplinulo se,
to pali na onaj svijet sa sobom odnose
crte osvojene Kapadokije.
<1992>

1Mitridat VI Eupatror (132 – 64. p.n.e.) – kralj Ponta, ratovao protiv Rimljana od 80 do 64. godine s naizmjeničnom srećom.
2Gaius Marius (156 – 86. p. n. e) – rimski plebejski vojskovođa i političar . Njegov sukob sa Kornelijem Lucilijem Sulom (118-78) u vezi sa zapovjedništvom u ratu protiv Mitridata VI doveo je do građanskog rata.

DEDAL NA SICILIJI

Cijeli život je nešto gradio, nešto izumijevao.
Čas za kritsku caricu vještačku kravu
da bi nabijala rogove caru, čas – labirint (ovaj put
za samog cara) da bi skrio od dokonih pogleda
rugobni priplod; čas aparat za letenje
kad je car napokon doznao ko je na njegovu
dvoru umio tako sebe snabdjeti poslom.
Sin je za vrijeme letenja poginuo, pavši
u more, kao Faeton, koji je nekad takođe prenebregnuo
pouke očeve. Sad na priobalnom kamenu
negdje na Siciliji, gledajući preda se,
sjedi duboki starac sposoban da se kreće
po vazduhu,ako ne bi mogao po moru i po kopnu.
Cijeli život je nešto gradio, nešto izumijevao.
Cijeli život, od tih građevina, od tih izum
moralo se bježati, kao da su izumi
i građevine čeznuli da se oslobode nacrta
kao djeca što se stide roditelja. Očito, to je strah
od ponovljivosti. Na pijesak nalijeću, uz žuborenje, vali
iza leđa se plave zubci mjesnih planina – ali on je
još u mladosti izumio pilu,
iskoristivši vanjsku sličnost statike i kretanja.
Starac se saginje i, privezavši za gležanj
dugi konac, da ne zaluta,
upućuje se, nakašljavši se, u carstvo mrtvih.
<1993>

INFINITIV

za Ulfa Lindea

Dragi divljaci, premda dobro ne ovladah vašim jezikom
bez zamjenica i gerundiva,
naučih peći skušu u palminom lišću i cijeniti sirove nožice
kornjača
s njihovim okusom sporosti. Gastronomski, moram priznati,
ove godine,
otkad me talas izbaci na ovaj žal, bile su neprekidno putovanje
i sad ne znam gdje sam. Na koncu, mi pravimo ureze u rabošu
samo

dok nam niko ne majmuniše. A vi ste mi počeli majmunisati
čak prije nego što sam vas ugledao. Gle šta ste učinili od drveća!
Mada je laskavo kad te neko, čak i vi, smatra bogom, ja sam, za uzvrat,
malo majmunisao vama, posebno s vašim
djevojkama,
dijelom da zatamnim prošlost s njenom zlosrećnom lađom, ali i
da zamaglim budućnost
lišenu jedara zatrudnjelih. Ostrva su ljut neprijatelj glagolskih
vremena, osim sadašnjeg. A brodolomi su tek bijeg od
gramatike
u čistu uzročnost. Gle šta život bez ogledala čini
od zamjenica, da ne govorim o crtama lica! Možda su vaši preci
dospjeli na ovo čudesno ostrvo na način sličan
mome. Otud vaš stav prema meni. U vašim očima ja sam,
u najmanju ruku, ostrvo na ostrvu. Kakobilo, prateći svaki moj
korak,
znate da ne tugujem za participom perfekta ili trajnim
perfektom –
no, ne više nego za vašim svršenim futurom u dubini
neke vlažne pećine
okićene suvim algama i perjem. Ovo pišem kažiprstom
po vlažnom, sjajnom pijesku, u zalazak sunca, nadahnut,
možda,
gledanjem vrhova palmi iskošenih na platinastom nebu kao
kakva
kineska slova. Mada taj jezik nikad nisam učio. Uz to,
povjetarac
razbarušuje ih tako brzo da niko neće shvatiti poruku.
( napisano na engleskom)
<1994>

MOJOJ KĆERI
Dajte mi još jedan život i ja ću pjevati tamo,
u cafeu «Rafaela». Ili da u njemu samo
sjedim. Ili da stojim, u uglu, kao namještaj
ako bi manje od bivšeg bio život darežljiv taj.

Ipak i zato što više vijek ni jedan neće moći biti
bez kofeina il džeza, taj gubitak ću otrpiti,
i kroz pukline i pore svoje, pod prašinom i lakom šuteć,
kroz dvadeset godina u punom cvijetu gledaću te.

Uopšte, imaj na umu da biću blizu. Iliti,
prije, da predmet neživi je tvoj otac, možebiti,
posebno ako predmet od tebe stariji il veći bude.
To pamti o njima, jer oni će bez sumnje da ti sude.

Voli ih ipak – i kada su i kada nisu ti dobri.
I još ćeš, možda, upamtiti siluetu, il obris,
kad ih izgubim, u prtljagu, sa druzima njihovim.
Otud – na opštem jeziku našem ti malo drveni stihovi.
(napisano na engleskom)
<1994>

U SLJEDEĆEM VIJEKU

Stvarnost postepeno u nestvarnost se mijenja.
Ti češ pročitati ova, iza pera zaostala, slova
i još ćeš korjeti, ko mrava što kore zbog njegova
odugovlačenja.

Sjeti se da ljudi iz stana isele samo kad se javi povod:
kirija kad poskupi, kad otpuštanje krene;
naprosto, budućnosti trebaju prostorije lišene
prisustva njihovog

S druge strane, uzmite sazvježđa. Kako bi rekao sudija,
pošto je brzina svjetlosti, za njih, velika bijeda,
prisustvo njino je odsustvo, a bivstvovanje tek posljedak
nebitija.

Tako, s vremenom, dokazi krivnje budu važniji no prestup, dani
zanimljiviji od života; tako glasu biva zamjena
interpunkcija. Mada od tebe neće da se dočeka ni
teleskop, ni uspomena.
<1994>

PISMO U OAZU

Ne treba o meni. Ne treba ni o kome.
O sebi, jahačici madraca brini. A ja
bjeh – ne suvišna usta, no jezik suvišni, k tome
rječničke zalihe glodar potajan.

Sada u tvojim očima ambarskoga mačora
što čuva zrno da se ne gubi i ne šteti,
čita se tuga što drijemaše kad hora
kucnu da faraonska sjekira za mnom poleti.

Otkud sad to odjednom? Sljepoočnica srebrna?
U ustima, od slasti istočnih, trpkost znana?
Zvuk onostrani? Ali pješčana šušte zrna,
pustinjski talisman, sred sata mog pješčana.

Mljevenje mu je svirepo, teške su krupice od njega.
i bjelje, no da su preprane, kosti se u njem vide,
al bolje ga je gristi, no usne, dok vlada žega,
oblizivati u sjenci slegnute piramide.
<1994>
****
Poslije nas, razumije se, neće biti potop,
ali ni suša. Prije svega, klima u carstvu
pravde, imaće karakter umjerenosti,
s četiri godišnja doba, da bi
kolerik, sangvinik, flegmatik i melanholik
mogli vladati naizmjence, po tri
mjeseca svaki. S tačke gledišta enciklopedije,
to nije malo. Mada, neosporno,
promjenljiva oblačnost, kaprici temperature
mogu zbuniti reformatora. Ali, bog trgovine
samo se raduje potražnji za vunenim
stvarima, engleskim kišobranima, čohanim kaputima.
Njegovi su najgori neprijatelji
štopane sokne i prečinjeni žaketi.
Kiša u prozoru, čini se, pooštrava upravo taj prilaz
pejsažu i materiji uopšte: da bude što škrtiji.
Eto zašto iz ustava odsustvuje riječ “kiša”.
U njemu uopšte ni jednom se ne govori
ni o barometru, ni o onima što, zgrbivši se,
iza ponoći, na tabureu, s klupkom vune od peruanske
ovce, kao obnaženi Alkibijad,
krate vrijeme, listajući stranice žurnala mode
u predhamamskoj svlačionici Zlatnog Vijeka.
<1994 >

MCMXCIV

Glupo vrijeme: ukrasti ničeg, i nikom.
Legionari praznih ruku vraćaju se s pohoda.
Sibile mrse prošlo i buduće, kao drveće.
I glumci, kojima više ne aplaudiraju,
zaboravljaju velike replike. Uostalom, zaborav je majka
klasike. Jednog će dana ove godine
biti gledane kao mramorna ploča
s mrežom žilica: vodovod, maršrute
skupljača poreza, zagušljive katakombe,
nečija nit što vodi u labirint, itd, itsl. s pramenom
žutilovke što strči iz pukotine u sredini.
A ovo je bilo vrijeme dosade i krajnje bijede
kad nije bilo ničeg za krađu, pa ni
za kupovinu, još manje za svečane poklone.
Cezar nije imao ništa, pateći jače no ostali
zbog odsustva raskoši. Ne treba korjeti ni zvijezde
jer niska naoblaka skida s planeta odgovornost
pred nastanjenim predjelom: odsustvo ne utiče
na prisustvo. Mramorna ploča
počinje upravo odatle, jer jednostranost je
neprijatelj perspektive. Možda je, naprosto,
u stvarima brže negoli u ljudima,
nestalo želje za razmnožavanjem.
<1995

BJEKSTVO U EGIPAT (2)

Spilja (kakva god, al krov je glavi!
Trajnija no zbir uglova pravih!)
U njoj im toplo bješe utroje,
na rite i slamu vonjalo je.

I slamena je bila postelja.
Vani mećava pijesak mljela.
I, kad im na um padne to mlivo,
Mrdnu se mula i vol, sanjivo.

Marija molila, plam hukto burno.
Josif u oganj gledao tmurno.
Čedo je, budući odveć malo
da radi još nešto, drijemalo.

Još jedan minu dan s njegovim
nemirom, strahom, s Irodovim
“ohoho” kad vojska njegova stiže;
i stoljeća su za jedno – bliže.

Mirna im u troje noć bješe ta.
Dim je k vratima, da im ne smeta,
išao. Tek mule il vola tmuo
i težak uzdah u snu se čuo.

Zvijezda preko praga gledala,
šta pogledom je kazivala,
moglo je znati od njih troje
tek čedo, al ono ćutalo je.