Simona Škrabec [1]

OTAPANJE LEDA

Sarajevske Sveske br. 21/22 [2]

preveo sa katalonskog: Nikola Vuletić

02. kolovoza 1914. Njemačka je objavila rat Rusiji — Uvečer, sat
plivanja.
Franz Kafka, Dnevnik

Među dječjim knjigama koje čuvam u svojoj kućnoj biblioteci nalazi se zbirka Čebelica.
Njen naslov (Pčelica) jasan je primjer namjere prosvjećivanja narodnih masa koja se budi s romantizmom. Malo je zemalja koje nisu imale časopis, izdavačku kuću ili biblioteku koja je dobila ime po toj discipliniranoj i marljivoj životinjici što proizvodi med. Romantičarski projekt podrazumijevao je buđenje pčela razuma s ciljem demistificiranja pripovijetke. No, literatura namijenjena prosvjećivanju građana nije uvijek imala za cilj poticanje njihova kritičkog duha.
Svesci Čebelice, tanki, mekanih korica, praktični za korištenje, bili su namijenjeni djeci u dobi od šest do deset godina. Neke od tih knjiga bile su tiskane velikim slovima da bi se djeci olakšalo čitanje. U drugima slova su bila mala, a stranice popunjene složenim pričama koje su čitatelja pripremale za napad na njegov prvi roman. Svesci biblioteke Čebelica nisu se mogli kupiti u knjižarama (bilo ih je vrlo malo u režimu nepovjerljivom prema privatnim inicijativama!), već u školama: bili smo gotovo prisiljeni kupiti sve sveske objavljene u tekućoj godini, koji nikada nisu bili u potpunosti prilagođeni čitateljevoj dobi. One teže čuvali smo za kasnije, a one vrlo lake poput odjeće smo davali mlađoj braći ili susjedima koji su tek učili čitati. Te knjige, objavljivane u Sloveniji tijekom sedamdesetih godina, poslužile su i mojoj djeci u učenju dalekog materinskog jezika. Pročitali smo ih sve, osim desetak koje sam ostavila po strani. To su knjige koje su me kao malu poticale na sanjarenje: opasne vragolije grupice dječaka i djevojčica što skupljaju kite s kapa talijanskih fašista, Marieta sa svojom crvenom haljinom na crne točkice – Crvenkapica, zapravo, dobila je ime po odjeći koju je nosila – koja je pronašla ranjenog partizana i previla mu rane, pastirski pas Runo što je brzinom strijele promicao snježnim šumama.
Iako sam bila sitna, mogla sam brzo trčati, pa sam se savršeno prilagođavala tim likovima. Još se dobro sjećam, htjela sam da što prije dođe do rata jer je to bio jedini način da se, slabašna i nevažna kakva sam bila, prometnem u heroinu koja izbjegava njemačke zasjede i juri ispred svojih postrojbi. Kako bismo barem donekle ublažili to dosadno stanje mira, igrali smo se rata, jedan dan između kauboja i Indijanaca, a drugi dan između Nijemaca i partizana. Nije bilo druge boje osim bijele i crne. U jeku indoktrinacije, kinematografska i književna fikcija koja nam je bila na raspolaganju šopala nas je idejom da postoje samo dvije suprotstavljene strane. Svaka se prilika iskorištavala za kakav recital poezije. Prilikom recitiranja pjesme koja je opisivala uzoran život Josipa Broza Tita, valjalo je učiniti dva koraka prema naprijed, ispružiti ruke, pokazati dlanove i reći: „S te dvije ruke su ga na put poslali“. Takvo se književno obrazovanje nadopunjavalo kultom umrlih. Na dan 01. studenog valjalo je otići na groblje ili na druga mjesta na kojima su bili podignuti spomenici „palima za domovinu“ i recitirati pjesme koje su govorile o bolu zbog gubitka voljenih i teškoj borbi za slobodu.
Seriju lokalnih ratova, uslijed kojih je zauvijek nestala Socijalistička federativna republika Jugoslavija (1943 – 1991) , nemoguće je razumjeti ako se ne uzme u obzir korjenita militarizacija društva. Predmet „Obrana i zaštita“ bio je obvezan tijekom srednjoškolskog obrazovanja. Na sveučilištima, sve do akademske godine 1987/1988 na svim je studijima bio obvezan ispit iz istoimenog kolegija. Paranoični strah od vanjskog neprijatelja Titova režima opsjedao je vlade pa je valjalo osposobiti pučanstvo za gerilsku borbu. Udžbenici obveznog školovanja nalikovali su terorističkim priručnicima; u njima su se nalazile čak i detaljne upute o dizanju mostova u zrak. Ispitna pitanja, međutim, svodila su se na beskrajne popise i ponavljanje dogmatskih rečenica. Jezik se prometnuo u niz formula koje je trebalo bespogovorno slijediti. Jedna od temeljnih ideja indoktrinacije bila je zauzdati jezik, postići da okamenjene riječi prenose samo dozvoljene sadržaje.
U mom mjestu od 3.000 stanovnika bila je smještena jedna velika vojna jedinica. To mjesto, Ribnica, nalazi se na ulazu u šumu Rog, prvo područje oslobođeno tijekom Drugog svjetskog rata. Ovdje se, nakon talijanske kapitulacije, odvijao težak proces stvaranja poslijeratne slovenske vlade. Guste šume kroz čitavo su komunističko razdoblje predstavljale simbolično utočište u slučaju bilo kakva udara. Svi smo bili sigurni da bismo, kad bi došlo do napada, mogli odolijevati skriveni u planinama. Oslobođenje je moglo uspjeti samo ako je narod bio pripravan napustiti gradove. Legenda o hajduku, predanom stalnoj borbi za slobodu, ljubomorno se održavala. Jedino kazalište i kino u mom malom gradu bilo je smješteno u kasarni JNA. U istoj se zgradi nalazila i javna knjižnica. Dok smo čitali, ispod nas čuo se zvuk kuglanja. Slobodno vrijeme za oficire i pravi trening kontradikcije za mladiće iz mjesta.
Dogodilo se to u Klagenfurtu jednog lipanjskog jutra 1991. Dan ranije prešla sam granicu u zadnjem vlaku kojem je to uspjelo. U noći nakon proglašenja nezavisnosti, kad su lovci jugoslavenske vojske uništili ljubljanski aerodrom, avionska karta koju sam kupila prije dosta vremena postala je bezvrijedan komad papira. Avion Swisaira uzletio je iz Klagenfurta bez dodatnih troškova; uistinu izvanredne okolnosti omogućile su takvu promjenu. Novine su na dan 27. lipnja 1991. donijele fotografiju koju sam mogla snimiti s prozora moje sobe u studentskom domu: helikopter oboren usred mirnog rezidencijalnog predgrađa Rožna dolina.
Osobno vrijeme, sastavljeno od svakodnevnih tričarija, i vrijeme svijeta izravno su se sudarili. „Uvečer, sat plivanja“, zapisao je Kafka 1914. godine, koja će promijeniti sudbinu Evrope. U mom slučaju, ispit koji sam imala položiti prije povratka u moj drugi dom u Madridu otkazan je bez prethodne obavijesti. Riječi više nisu opisivale svijet, postale su događaji. Taj iznenadni, posve neočekivani događaj otvorio mi je oči, naravno. No, to otvaranje očiju nije imalo baš ništa s Identitetom i razlikom M. Heideggera, gdje Ereignis znači otvaranje prema Bitku: „Kad se naš bitak sjedini s jezikom, počinjemo živjeti u Događaju“ („Insofern unser Wesen in die Sprache vereignet ist, wohnen wir im Ereignis“).
Govori li nam jezik? Jesmo li jednostavno zatvoreni u već postojećoj priči, bez mogućnosti pobune? Poput Heideggera, kružimo oko jedne osi, mijenjajući prefikse i kategorije riječi. S tom prvom smrću Balkana, nas je jezik ispljunuo. Mislim da mogu govoriti u ime čitave jedne generacije: doživjeli smo radikalno iskustvo nemoguće identifikacije. Sve što smo dotad trebali naučiti, sve što su nam htjele prenijeti priče prestalo je vrijediti.

Raskorak povijesne misli

Mitifikacija prošlosti, pretvaranje nedavnih događaja u jednostavnu priču, nije nam dopustila da sagledamo što je značio Drugi svjetski rat u Jugoslaviji. „Praznine, nepoznavanje povijesnih činjenica, popunile su se otrcanim predrasudama“, zapisao je srbijanski arhitekt Bodan Bogdanović u svom izvanrednom eseju Grad kenotaf. Milošević je svoju popularnost izgradio na obećanju da će Srbima vratiti dostojanstvo. To je postigao izbrisavši tragove sjećanja na druge i zamijenivši ga pričom o nama. Usporedno s uništavanjem muzeja, knjižnica, gradova i groblja , širio se glas o tome da se malo naroda može pohvaliti s takvim civilizacijskim dosezima kakve imaju Srbi. Pritom se mislilo na književne i arhitektonske spomenike, ali i na predrasude poput one da su u Srednjem vijeku Srbi jeli zlatnim kašikama, dok su susjedni narodi „morali jesti rukama“, ironično primjećuje Bogdanović. No, riječ kašika, iskorištena u tom predratnom sloganu, jasnog je turskog porijekla.
U ovom slučaju nije bilo moguće pobijediti jezik koji je preuzeo ulogu kamenih kenotafa što stoje uz ceste po Srbiji. Ti su nadgrobni spomenici podignuti u sjećanje na poginule u borbi protiv Otomanskog carstva. No, kako podvlači Bogdanović, srpski „krajputaši“ parafraza su betilusa, što nas opet odvodi na Istok, k drevnim kultovima kamenja palog s neba, koje se smatralo prikazom božanstva. Kenotafi uz puteve ni na koji se način ne mogu smatrati autohtonim srpskim simboličkim oblicima. Umjetnost svoje sadržaje ne gradi na samo jednom izvoru, ne želi biti denotativna pa stoga iritira one koji bi htjeli morfologiju i sintaksu oblika i kompleksnih konstrukcija prevesti u jednu jedinu jasnu poruku.
Godine 1977. ovaj je srbijanski arhitekt dobio narudžbu za memorijalni prostor u Vukovaru, posvećen Srbima i političkim oponentima koje su pobili ustaše. On sam priznaje da je tada imao namjeru pobuditi „antropološko sjećanje“, potaknuti na razmišljanje o ratu i smrti, o pobjednicima i pobijeđenima te potcrtati nesalomljivu snagu života. Korišteni simboli morali su biti nadetnički i nadkonfesionalni, a još živa i bolna sjećanja nisu se smjela zazivati.
Memorijalni park u Dudiku izgrađen je od nazubljenih cigli, nalik onima na gotičkim građevinama, koje niču ravno iz zemlje. Ideja arhitekta bila je potaknuti razmišljanje o čitavom jednom gradu skrivenom ispod zemlje. Bogdanović je htio stvoriti metaforu trajnosti. Pokazivao je prošlost, nabijenu težinom nagomilana sjećanja, dok su se vrhovi zdanja izdizali k nebu budućnosti. Kad je 1980. spomenik dovršen, nije mu ni pala na pamet moguća tragična recepcija njegovih nacrta. Deset godina kasnije, 1990., ljubljanski časopis za arhitekturu AD objavio je slike spomenika prekrivene ranijim nacrtima koji su prikazivali ruševine pod vitkim zvonicima. Ispostavilo se da je naslovnica časopisa bila strašno predviđanje uništenja Vukovara do kojeg će doći godinu dana kasnije. Dana 19. studenog 1991. Vukovar su uništili i okupirali Srbi.
Osijek, Vukovar, Zadar, Mostar, Sarajevo, Dubrovnik. Sve su to gradovi ranjeni u ritualnom ubijanju ostataka civilizacije koja se nije htjela prihvatiti kao vlastita. Ubiti grad bila je naredba u borbi protiv nečiste tradicije. Potreba da se izbrišu ostaci, da se stvori tabula rasa, odgovara potrebi da se ponovno piše vlastita povijest. Taj povratak primitivnog čovjeka na Balkan devedesetih nije bio tek slučajni proces. U Evropi, XX stoljeće je stoljeće revolucija koje se upinju uništiti sve staro kako bi stvorile novog čovjeka: Warszawa sravnjena sa zemljom kako bi se na njenom mjestu podignula teutonska Warszawa.
U tom procesu, „moć pisaca da kloniraju nove nacionaliste je očita i nimalo bezazlena“ . Inženjeri ljudskih duša začas su se preobrazili u egzegete nacionalnog sjećanja. Komunizam je zdušno ulagao u oslobođenje simbola svog povijesnog značenja. Kao što je već rečeno, u Sloveniji se blagdan Svih Svetih naziva Danom Mrtvih. Ritual sjećanja nemoguće je iskorijeniti u jednoj zemlji u kojoj su groblja malene lijehe s cvijećem koje ljudi svakodnevno zalijevaju i njeguju. Kult je nastavio živjeti, ispunjen novim sadržajima. Ritualni žal članova obitelji dopunjavao se javnom komemoracijom u čast „palih za domovinu“.
Zamjena (supstitucija) književni je postupak par excellence. Komunistička revolucija imala je jednu iznimno važnu retoričku komponentu: oslobađanje oblika svog izvornog značenja, pražnjenje mjesta i zamjena sadržaja drugim, adekvatnijim sadržajem. U tom postupku zamjene ne gubi se ništa, iste pobjede i isti porazi iz prošlosti, objektivni podaci su tu, no mijenja se značenje svega. Ne treba nas, dakle, čuditi što se cjepika nacionalizma tako uspješno i u tako malo vremena primila na jugoslavensko stablo koje je pažljivo učilo svoje narode kako ponovno pisati povijest u komunističkom ključu. Još je jedna bitna stvar o kojoj moramo voditi računa: ideološka recepcija povijesti omogućavala je zaborav. Mogućnost da se okrene list i počne iznova bila je pokretačka snaga ovog procesa razgradnje sjećanja. Nije trebalo istraživati niti se bojati preuzimanja odgovornosti.
U zemljama političkog istoka Europe slobode i prava građana bila su strogo kontrolirana, no ta je kontrola oslobodila ljude odgovornosti. Tako su se oni počeli učiti diskursu žrtve. Patnja, kada se shvaća kao esencijalna, metafizička nepravda, rađa nekažnjivošću. Egzaltacija kušnji kroz koje je prošao srpski narod, započeta u Titovo vrijeme i nastavljena pod Miloševćem, imala je jednu komponentu koju je isprva teško razumjeti: identifikaciju s patnjama židovskog naroda. Patnja Židova u Drugom svjetskom ratu postala je referencijski model, a kao žrtva izazivala je zavist: „Riječ je o vrhunskoj rafiniranosti podlaca koji ubija a želi da ga sažalijevaju“.
Ustaški i četnički zločini u Drugom svjetskom ratu, kao ni zločini Titova represivnog aparata, nisu bili predmetom odgovarajuće osude, odštete ni analize i objašnjenja. Oscilacija između amnezije i želje za osvetom objašnjava zvjerstvo sjećanja na Balkanu. Srbija sebi nikada nije priznala drugu ulogu, osim oslobodilačke, te se izgradila kao nacija slobodna od svake krivnje. Danilo Kiš, veliki outsider, jasno je objasnio smrt svog oca Židova u logoru, no njegov je glas oduvijek smetao i iritirao nadzornike srpske nacionalne kulture. Njegov svojevoljan egzil u Parizu, od Grobnice za Borisa Davidoviča, poznata je činjenica. Trebalo je pričekati 1998. godinu da David Albahari u svom romanu Gec i Majer progovori o logoru Sajmište na obali Dunava i time izloži danjem svjetlu veliki tabu srpskog kolaboracionizma. Povijesni revizionizam danas se suočava s komunističkim naslijeđem, no ne i s vremenom koje mu je neposredno prethodi. Autohtoni kolaboracionizam i fašizam mnogima se čine pukim proizvodom komunističke propagande, poput onih Nijemaca i partizana u crno-bijelim filmovima.
Ponovno pisanje povijesti u nacionalističkom ključu u Srbiji devedesetih zatomilo je talog sjećanja, već u komunizmu prisiljen na šutnju. Geslo je bilo obećanje da će neki novi heroji izgraditi legendarni palladion koji će biti temelj novog identiteta, sazdanog kao suma kolektivnog sjećanja, sposobnog vratiti sve što je bilo izgubljeno. „Srpski narod živi u vječnoj sadašnjosti, istovremeno je star i mlad, stalno povezan s mrtvima, živima i onima koji se još nisu rodili... Srbi su danas, kao uvijek, čuvari najrjeđih civilizacijskih tekovina, kako duha, tako i srca... Sadašnja srpska patnja i opasnosti koje im prijete mogu se usporediti samo s uništenjem i progonima Židova za vrijeme Trećeg Reicha... Srbi su ponosan narod koji želi izgraditi državu na čvrstim i zdravim temeljima, državu u kojoj će svi zajedno živjeti na srpskoj zemlji, gdje će svi pripadati jednoj jedinoj naciji, s jednim jedinim vođom, gdje će svi ispovijedati jednu jedinu srpsku vjeru, govoriti srpskim jezikom, pisati srpskim pismom i gajiti jednu jedinu srpsku misao,“ tako „srpski nacionalni mit“ opisuje jetko pero etnologa Ivana Čolovića (Beograd, 1938), još jednog oponenta nacionalne politike Slobodana Miloševića. Srbija se danas vrti u začaranom krugu pseudofilozofskih promišljanja duhovnosti, srpskog usuda te rata i mira, a kult žrtvovanih na oltaru domovine još uvijek je prisutan. No, Bogdanovićev Grad kenotaf (1991) i Čolovićeva Politika simbola (1997) znak su unutarnje pobune onih koji nisu voljni zakleti se na takvu istinu.
„Godinama grad nije bio ništa drugo doli gomila razvalina i krša iz koje se širio slatkast miris raspadanja i u kojoj su, kao da je žele ismijati, svi crkveni tornjevi ostali čitavi“. Nevjerojatno je koliko se Salzburg 1944., opisan riječima Thomasa Bernharda 1975., podudara s arhitektonskim projektom Bogdana Bogdanovića realiziranom u Vukovaru 1980. Uništenje gradova može se smatrati dijelom antropološkog sjećanja, no bombardiranja ne – ona su povijesna činjenica. Barcelona, Lleida, Gernika, London, Hamburg, Dresden... zajedničko tim gradovima je da su bili uništeni bombardiranjem. Tehnološki napredak nije igrao odlučujuću ulogu u tim napadima. Najvažnija i najstrašnija novost koju je Europi donijelo XX stoljeće bio je rat svim sredstvima, s ciljem uništenja, a ne samo pobjede.
„... stao sam na nešto meko i, promatrajući taj predmet, pomislio da je posrijedi ruka lutke, a i moji školski prijatelji vjerovali su da je to posrijedi, no bila je to dječja ruka, otrgnuta s tijela nekog djeteta. Tek od prizora te dječje ruke taj prvi bombaški napad američkih zrakoplova na moj grad pretvorio se iz senzacije, koja je mene kao dječaka snašla u stanju vrućice, u jezivi upliv nasilja i katastrofu“, piše Thomas Bernhard u svom romanu Uzrok 1975. Njegova analiza sposobnosti sjećanja Austrijanaca ne može biti oštrija: „ (...) nitko ne zna o čemu govorim kada govorim o tome (...)“ . Naslov romana Uzrok (Die Ursache) od ključne je važnosti za razumijevanje piščeva protesta protiv nesjećanja u njegovoj vlastitoj zemlji. Nijemci nisu zaboravili savezničke napade, no htjeli su zaboraviti uzrok tih napada. Čitav je njemački narod povjerovao da zaboravljajući bol zbog uništenja njemačkih gradova mogu zaboraviti i vlastitu odgovornost za uništenje Europe. Tabu kolektivnog sjećanja odgovarao je težnji k jednoj tabuli rasi, posve novom početkom, koji bi omogućio život lišen tjeskobne prisutnosti nedavne prošlosti i zaboravljanje odgovornosti za kojom su vapile posljedice.
Bernhard se uvijek iznova vraća nacističkoj prošlosti Austrije. Jedan je od prvih autora koji se s tim odlučujućim godinama suočio kao s nečim što pripada prošlosti, ali što se u isto vrijeme ne smije zaboraviti. Nastojao je zadržati sitne detalje, zabilježiti ih, sačuvati živo sjećanje zahvaljujući gotovo beznačajnim stvarima. U romanu Uzrok arhivirao je, kao kakav povijesni dokument, uniformu direktora škole i njegovu violinu što je ostala zatrpana pod ruševinama. XX stoljeće bilo je stoljeće nasilja, a sjećanje na događaje koji mu pripadaju izgrađivalo se malo-pomalo, sve dok se nije pretočilo u zabrinjavajuću paradigmu sjećanja danas. Pogled u prošlost danas se temelji na nesjećanju, dok se u fokusu gotovo uvijek nalazi žrtva. Na taj način proteklo je stoljeće postalo stoljeće svjedočanstava, era žrtava. Napori na zarastanju rana usmjereni su na javno priznanje žrtvama i pronalaženje neke vrste naknade za njihovu patnju. No, time se sjećanje prometnulo u binarnu opoziciju između krvnika i žrtve.
Na taj način gubimo lik pobijeđenog, kao i lik pobjednika. Čini se da europska povijest proteklog stoljeća nije više pitanje odgovornosti, uzroka i posljedica, nego da se polako pretvara u pripovijest o patnji, o žrtvama, u pripovijest istrgnutu iz konkretnog prostora i vremena, u antropološko sjećanje.
Dobar primjer te potpune odsutnosti potrebe za traženjem odgovornih je drama Sergija Belbela Mòbil (2005). Naslov je isti kao i u slučaju Bernhardova autobiografskog romana, iako se, naravno, može odnositi i na mobitel ili na osobu u neprestanom pokretu. U toj drami, pisanoj u sjeni terorističkih napada 11. rujna 2001. u New Yorku i 11. ožujka 2004. u Madridu, nitko se ne obazire na ono što pokreće događaje. Teroristički napadi jednostavno se događaju. Kraj Povijesti koji su najavljivali postmoderni teoretičari već je tu. Ne postoje uzroci ni posljedice, već samo iznenadni udarci sudbine koje treba prihvatiti i prignuti glavu pred posljedicama. Uspjelo nam je izići iz kronološkog vremena. Vrijeme se zgrušalo u neku vrstu vječnosti, punu poznatih paradigmi, uvijek istih i koje se ciklički ponavljaju. Tko bi se mučio razmišljanjem zašto je eksplodirala bomba? Aktualno vrijeme zahtijeva vrlo jednostavne stvari: treba pristati na postojanje sveprisutne i raspršene opasnosti te rezignirano prihvatiti rutinske kontrole na aerodromima, kao da odlažući metalni predmet ili bocu vode prije ulaska u avion jamčimo da avion neće eksplodirati.
Od svjedočanstva preživjelih stvara se najbliža povijest jer smo je sposobni shvatiti kao individualnu sudbinu, no takvo individualiziranje povijesti omogućava bijeg od neugodna saznanja da su činjenice takve kakve jesu, kao i da je, prateći tijek događaja, moguće naći objašnjenje za zločine. Kad već ne možemo govoriti o pobijeđenima i pobjednicima, a krvnici na vrhovima prstiju napuštaju stratište, ne ostavljajući nam vremena da im vidimo lice, ostaju nam tek žrtve.
„Kao i njihovi daleki preci, suvremeni Židovi znaju koliko je opasno dati lice egzekutorima, dati im identitet i mogućnost razmišljanja, omogućiti im sumnju ili grižnju savjesti, učiniti ih ljudima. A što sam ja učinio? Ustručavao sam se kopati po neistraženim područjima i predstaviti Amaleka sa svim njegovim značajkama, kao predstavnika njemačkih službenika“, piše Raul Hilberg u svom autobiografskom eseju The politics of memory (1996) o stranputicama njegova istraživanja o uništenju Židova u Evropi. Hilbergova namjera bila je shvatiti funkcioniranje administrativnog mehanizma koji je poslužio kao podrška genocidu i pokazati kako se birokrat pretvara u egzekutora. Htio je pobjeći od svake fabulacije i racionalno shvatiti događaje unutar konkretnog povijesnog trenutka, no bio je svjestan da će se među mnogim preprekama naći i ona biblijska: „(...) da ću ja spomen na Amalečane sasvim izbrisati pod nebom“ (Izl: 17, 14).
Hilberg pomiješan s Harryem Potterom, kako je vrlo ironično primijetio François Rastier, dao nam je Les bien veillantes Johnatana Littella. U ovom slučaju nije riječ o nijekanju, već o pretvaranju velike tragedije u nešto fascinantno. Izvanredno bogatstvo detalja dovodi do „izvanredne derealizacije povijesti od koje ostaje samo pathos“. Možemo vidjeti i znati baš sve, ali ne možemo intervenirati u stvarnost događaja. Čitatelj ostaje zarobljen kao pred televizijskim vijestima koje anesteziraju svijest mnoštvom detalja i hiperrealizmom dalekih, nedostupnih, stranih događaja.
Dah legende izvire pak iz jedne druge okolnosti. Staljingrad više ne nosi to ime. Između Njemačke i Rusije danas se protežu tisuće kilometara prostora pa je, koristeći se kartom sa suvremenom cestovnom mrežom, teško zamisliti kako je i gdje došlo do sudara dvaju imperija prije samo šezdeset godina. Auschwitz pati od istog tog nedostatka stvarnosti. Genocid je bio stvaran. Dovoljno je pročitati Dos lid funem oisgueharguetn ídishn folk (El canto del pueblo judío asesinado) Itsjoka Katzelsona da bismo shvatili da problem nije u tome kako govoriti o tim događajima, već kako sačuvati tragove tog uništenja. Tri boce zakopane na području logora Vittel sačuvale su glas njegova krika „kao da je posljednja pjesma posljednjeg Židova morala biti na jeziku koji je osuđen nestati s njim“. Riječ je iskorjenjivanju jedne kulture, sustavnom i neumoljivom.
Štoviše, tijekom Hladnog rata područja s one strane Berlinskog zida ostala su neistražena, zabranjena Zapadnjacima koji se nisu usuđivali ući u te hladne zemlje; posjećivali su ih tek američki špijuni sa svrhom snimanja avanturističkih filmova. Željezna zavjesa na izvjestan je način sprječavala istraživanje najmračnijih poglavlja nacizma jer su tvornice smrti bile smještene daleko iza nje, u tzv. narodnim demokracijama. Wehrmacht, politički entitet koji je pokretao taj stroj užasa, prestao je postojati i tako se pretvorio u nešto fantazmagorično. Treći Reich nije imao samo jednu zemlju slijednicu koja bi na sebe preuzela teret tako teške povijesti. Dvije Njemačke, Savezna Republika i Demokratska Republika, Austrija, anektirane zemlje sa svojim kolaboracionistima, filonacističke države, Nijemci prognani iz istočnih zemalja... područje izravnog utjecaja nacizma iznimno je veliko. Kad govorimo o njemačkom narodu, o čemu zapravo govorimo?
W. G. Sebald nije iskusio rat na isti način kao Thomas Bernhard, koji piše o doživljajima iz svoga djetinjstva. Sebald pripada generaciji rođenoj nakon rata te se morao suočiti s „prazninom i lomom unutar vlastita sjećanja“. U svojim ciriškim predavanjima Zračni rat i književnost (Luftkrieg und Literatur, 1997) daje do znanja da je katalizator frenetične rekonstrukcije, njemačkog ekonomskog čuda, bilo nešto nematerijalno: „... tajna da je u temeljima naše države zakopan leš, tajna koju su svi čuvali, ujedinila je sve Nijemce u poslijeratnim godinama i još ih uvijek ujedinjuje više od bilo kojeg drugog opipljivog cilja, kao što je npr. stvaranje demokracije“.
Sumrak komunizma doveo nas je do „antitotalitarnog konsenzusa“ po kojem su boljševizam i fašizam identične filozofije. Enzo Traverso upozorava da je jedan od glavnih problema te demokratske fronte deproblematizacija nacističke prošlosti. Unutar geopolitičkog promišljanja Nijemce se svrstava među žrtve nacizma, žrtve Hitlerove obmane i sovjetske kazne, protjerane iz zemalja u kojima su živjeli, nasilno podijeljene u dvije države, u DDR-u i potlačene. Zbog ponovnog promišljanja njemačke nacionalne tragedije i ožiljaka zemlje zločini su ostavljeni po strani.
U slučaju Socijalističke federativne republike Jugoslavije nailazimo na isti problem povijesnog naslijeđa. Ono što nas je napalo na ljubljanskom aerodromu 26. lipnja 1991. više ne postoji. Jugoslavenska vojska raspala se tiho, a da nitko na to nije obratio pažnju. Novine su vrvjele napisima o nekontroliranim paravojnim skupinama, toliko nekontroliranim da je Međunarodni sud u Haagu nedavno zaključio da se Srbiju ne može smatrati odgovornom za zločine počinjene u Bosni. Sjećanje je i birokratsko pitanje.
Jedno nedavno istraživanje uvjerilo me da su sva ta pitanja ostala tek okrznuta. Njemački prijevod knjige Carrers de frontera priuštio je uredničkoj ekipi nemale organizacijske probleme, što je zapravo trebalo i očekivati. Ono što, međutim, nisam očekivala bili su prosvjedi njemačkih prevoditelja i savjetnika zbog nekih rečenica i riječi u izvornom člancima. Naslov „Mirades catalanes d’extermini“ (Katalonski pogledi na istrebljenje – op. prev.) Josepa Marie Luróa izazvao je žučnu raspravu tijekom koje su nas željeli uvjeriti, navodeći među dokazima i jedan link s Wikipedije, da se riječ holocaust (holokaust) normalno upotrebljava u Njemačkoj. Što se tiče jedne rečenice iz uvodnog poglavlja koje je napisao Lluís Solà, a u kojoj se govori o „političkom, kulturnom i jezičnom genocidu“ nad katalonskim jezikom, preporučili su nam da bi u tekstu upućenom njemačkoj publici trebalo povesti računa o snazi te riječi.
Teško je prihvatiti pojam genocida, kao i istrebljenja jedne kulture. Iz svijesti brišemo pomisao na to kao što brišemo pomisao na ljude kraj kojih ne bismo voljeli živjeti. Raul Hilberg odlučio je u svojoj opširnoj studiji ne koristiti riječi kao što su pogubljenje, koja pretvara žrtvu u kriminalca, ili istrebljenje, koja žrtve pretvara u pošast. Zbog naslova The Destruction of the European Jews (Uništenje evropskih Židova)] njegova knjiga nije imala uspjeha među istraživačima, što čudi s obzirom na to da je riječ o objektivnom opisu događaja. Ako u slučaju riječi holokaust prešutimo njenu grčku etimologiju (žrtva paljenica), moramo biti jednako rigorozni u slučaju latinskog termina ex terme i njegove izvedenice exterminatio (istrebljenje). U intervjuu koji su s njim 1923. napravili Josep Pla i Eugeni Xammar, Hitler je jasno progovorio o razlici između pogroma i namjera njegove stranke: „Pogrom je prava stvar, no u naše vrijeme izgubio je velik dio svoje srednjovjekovne efikasnosti. U Srednjem vijeku nisu postojali nacionalni židovski problemi. Postojao je tek niz lokalnih ili gradskih problema za rješavanje kojih je pogrom bio adekvatno sredstvo. Danas su stvari drukčije. Što dobivamo ako zatučemo Židove u Münchenu, ako im dopustimo da u ostatku Njemačke nastave kontrolirati novac i politiku, kao dosad? Što želite učiniti? Želite ih pobiti sve u jednu noć?“.
Pobiti ih sve. Kako se suočiti s tim? Kao s političkom idejom? Ili kao zastranjenje pojedinca? Adolf Hitler, već na samom početku svoje političke karijere, jasno poistovjećuje genocid s modernom Europom; u Srednjem vijeku uljeze su izgonili. Srebrenica je bila „lokalni problem“, no riješen je u skladu s idejom „pobiti ih sve u jednu noć“. Pokolj 7.000 muslimanskih muškaraca i dječaka bosansko-srpske novine Javnost od 22. srpnja 1995. nazvale su „čišćenjem jedne mrlje na karti“. Još je tužnije čitati da je tog 11. srpnja grčka televizija slavila srpsku pobjedu. Grčka i njeni mediji samo su još jedan od primjera da su se rat u Jugoslaviji i srpsko napredovanje u mnogim zemljama iščitavali u nekoj vrsti analogije s vlastitom poviješću. U Grčkoj se govorilo o zvjerstvima koja su počinili Muslimani nad Srbima, no o srpskim zvjerstvima nije bilo ni riječi. Napredovanje Mladićevih, Šešeljevih i Arkanovih jedinica uspoređivalo se s partizanskim otporom protiv Nijemaca u Drugom svjetskom ratu.
Na drugoj strani te skale užasa nalazi se rat u Sloveniji koji je okončan u samo deset dana. Uzevši u obzir sve faktore, ipak ne možemo smetnuti s uma da je Sloveniju napala jedna od najopremljenijih vojski Evrope. Nepobjediva JNA mogla je spržiti pobunjeno područje, no došlo je do masovnog dezertiranja ročnih vojnika, ali i oficira koji su odbijali izvršavati naredbe. Tako odlučno ne nije baš uobičajeno među ljudima koji u rukama drže oružje. Jugoslavija koja je vjerovala u suživot prestala je postojati kada je u suživot prestala vjerovati njena vojska.
U zbirci pjesama Aleša Debeljaka Grad i dijete , posvećenoj osobnom iskustvu rata u Bosni, na implicitan način tvrdi da otapanje leda znači bujicu. Pjesnik gradi svoj imaginarij Hladnog rata, a iz njegovog načina pisanja stječe se dojam da se padom Berlinskog zida urušila i brana koja je sprječavala potapanje čitave jedne ledene pustinje. Željezna ruka održavala je tjeskobu. Koliko god mu teško pao gubitak duhovne domovine – Jugoslavije naroda, jezika i religija koje su živjele u miru, ne može se oteti dojmu da je raspad morao biti nasilan. S druge strane, znanstvenici koji se bave Balkanom predviđaju da će minuti barem dvije generacije dok ponovno ne bude moguće govoriti o suživotu. Nesjećanje i mučna tišina nisu samo dio prošlosti, već i jedan od osnovnih sastojaka budućnosti. Nije put koji obećava.

Stabla na snijegu

Alegorije nisu tek slike što opisuju događaje. Retoričke figure često zastiru pogled i prikrivaju. Walter Benjamin upozoravao je na estetizaciju politike; danas imamo soundtrack filma Schindlerov lista koji se prodaje neovisno o filmu i često služi kao glazbena podloga mirnim večerima. Tu je i Životi drugih , dobitnik Oscara za najbolji strani film za 2007., koji ilustrira drugo lice užasa XX stoljeća – komunizam. Takav sediment recentne traumatične prošlosti pomaže da iz sadašnjosti nestane razmišljanje o nacizmu, osobito u istočnom dijelu evropskog kontinenta gdje, baš zbog komunističkih diktatura, nikada nije bilo moguće posvetiti se dubokom razmatranju odgovornosti. U poslijeratnom vremenu, vremenu heroja, nema mjesta za žrtve . Postoji još nešto što je u Istočnoj Evropi sprječavalo svaki pokušaj revizije: provođenje totalitarnih metoda u komunističkim državama, koje su uključivale prisilni rad i smrtne kazne, mogle su se povezati s nacističkom represijom. Zato je morala vladati tišina koja je nacizam pretvarala u neartikulirani prototip zla. Situacija je bila osobito problematična u DDR-u: u komunističkoj budućnosti svi su odjednom prestali imati bilo kakve veze s nacizmom.
U kinu, gledatelji kao na dobro počišćenom tavanu jedan pripadnik zastrašujuće tajne policije Stasi postaje čestitim čovjekom zahvaljujući čitanju jedne jedine Brechtove pjesme. Erinnerungen an Marie A. (Sjećanja na Marie A) ima okus poljupca pod procvjetalom šljivom. Pjesma govori o tome kako su s vremenom potankosti toga trenutka nestale iz sjećanja, a u njemu ostao samo bijeli oblak koji se baš u tom trenutku bio zaustavio na nebu. Film je bajka koja se nužno mora svidjeti brojnoj publici, no poezija, nažalost, nije čarolija koja začas može preobraziti zle u dobre. Nije čudo da je jednostavnost s kojom je nestala svaka sjenka krivice i odgovornosti oduševila žiri i milijune gledatelja širom svijeta. S tolikim dobrim ljudima u tom kinematografskom Berlinu teško je zamisliti kako su DDR i njen represivni sistem uspjeli opstati toliko dugo.
Nasuprot tome, Paul Celan je nepopustljiv u svom inzistiranju da sačuva sjećanje. Poznati stihovi pjesme Potomcima (An die Nachgeborenen), u kojima se Brecht pita kakva su to vremena u kojima je čak i razgovor o stablima zločin jer podrazumijeva da ne govorimo ništa o počinjenim zločinima, dobili su izravan Celanov odgovor: „List, bez stabla, / za Bertolta Brechta: // Pa kakva su to vremena / u kojima i kakav razgovor / gotovo da je zločin, / jer uključuje toliko toga / rečenoga?“
Franz Kafka u Opisu jedne borbe piše: „Mi smo tek debla na snijegu. Čini se da samo leže tu te da bi ih dovoljno bilo lagano gurnuti kako bi ih se pomaklo. Ali ne, to nije moguće jer su čvrsto sjedinjena s tlom. Iako je i to samo privid.“.
Tko su ti Kafkini „mi“? Još teže pitanje: tko su ti „mi“ u Celanovim pjesmama? Ta se zamjenica uporno ponavlja u poeziji u kojoj uporaba ličnih zamjenica u samim temeljima arhitekture pjesama. Kako onda čitati to „mi“? Na mjestu je opažanje Jeana Bollacka da ta zamjenica pričinja probleme onima koji nisu Židovi, osobito ako Paula Celana gledamo kao židovskog pjesnika, a svu njegovu poeziju kao judeocentričnu. „No, on nije pisao jedino ni prvenstveno za Židove, već uvijek i samo kao Židov“.
Takav je nužni zaključak od temeljne važnosti za razumijevanje napetosti svojstvene pisanju jednog Franza Kafke ili jednog Paula Celana. Kafkijanska stabla, naoko bez korijenja, zarobljena u beskonačnoj zimi, prenose osjećaje židovske zajednice u jeku procesa asimilacije. U vremenskom jazu što razdvaja Kafku i Celana leži „paradoks zemlje koja je prvo svjedočila potpunoj asimilaciji Židova, a neposredno nakon toga njihovom sustavnom uništenju“ .
Stihovi Celanove pjesme Bijelošumni (Weissgeräusche) (1966), iz zbirke Bablja sunca (Fadensonnen, 1968), izravno govore o tome:

Ona jedna jedina tajna
Miješa se zauvijek u riječ.
(Tko od toga otpada, kotrlja se
pod stablo bez lista.)

„Ona jedna jedina tajna“, uvijek prisutna u riječima ovog pjesnika, jest stvarnost logorâ smrti. Stablo (genealoško) bez jednog jedinog lista možda je prva slika koju budi ovaj kratki fragment. No, Celan obrće motiv zahvaljujući njemačkom jeziku u kojem Blatt znači kako list na stablu, tako i list papira. U ovim stihovima Celan ispovijeda svoj pjesnički dug: kad bi se odmetnuo od „jedne jedine tajne“ (uništenje evropskih Židova) ili je samo zaboravio, pao bi sa „stabla bez lista“ i ostao bez lista za pisanje. S te točke gledišta, u spomenutoj Brectovoj pjesmi razgovor o stablima nije nikakva zabava. Brechtov „razgovor o stablima“ može se razumjeti kao razgovor o nama, našim korijenima, pripadnicima našeg soja, osobito zato što je pjesma posvećena generacijama koje dolaze. Zbog toga može odgovoriti, ne samo Brechtu, već i čitavoj poslijeratnoj Evropi: navikli smo govoriti o nacističkim zločinima na način koji kod nikog ne izazvia ganuće. Arhivirali smo prošlost.
Predbacuje nam to u ime „lista, bez stabla“. Slika kojom Celan opisuje sebe sama ne može biti jasnija: veličanstveno hrašće roda nestalo je. Ostaju pojedinci, rasuto lišće, bez stabala. „Zapravo, nije jezik sam po sebi taj koji stvara, već uvijek i samo jedno ja koje govori iz kuta osobite slučajnosti svoga postojanja i koje se zanima za okolinu i orijentaciju. Stvarnost nije, stvarnost želi biti opkoljena i osvojena“.
Nikoga se ne može prisiliti na sjećanje. Arhivi ne interpretiraju događaje; treba formirati čitatelje koji bi bili sposobni uhvatiti se ukoštac s dokumentima i događajima u njihovom kontekstu. Isto je i s književnim dokumentima. Lotova žena A. Ahmatove dobra je metafora za kompleksnost književnog pisanja. Sodoma gori, no usprkos upozorenju da je ne gleda, ona se okreće i ostaje skamenjena, pretvorena u stup soli. Književni tekst je stup soli, nijem, traži nekoga tko bi interpretirao njegovu prisutnost, tko bi shvatio kontekst unutar kojeg je tekst nastao jer tumač mora biti sposoban vidjeti vatre koje izbijaju. Poput stupa soli, tekst je zauvijek postavljen na jedno mjesto. Svjedočanstvo fiksira trenutak, zaustavlja tijek, a jednom izrečene stvari više nam ne pripadaju; stoga umiru jer mi živi smo živi zato što kližemo prema naprijed. Ostaju nam tek listovi kao svjedočanstvo onoga što se zbilo.