Mira Đorđević [1]

Autobiografija između ispovijesti i hronike

Sarajevske Sveske br. 13 [2]

I.
Prva autobiografija, nastala u evropskom prostoru, potiče iz vremena hričćanske antike, a njen je autor Sveti Augustin (Confessiones, oko 400.g.). Osmo poglavlje desete knjige Agustinovih Ispovijesti govori o fenomenu čovjekovog pamćenja. Autor ove i za današnjeg čitaoca zanimljive knjige razvija svoja razmišljanja o memoriji, koja se sastoji u misaonom ophođenju s blagom, što je pohranjeno u “širokim prostorima” i “magazama” našeg pamćenja i tamo beskorisno tavori “…sve dok ga ne proguta i sahrani zaborav…” ili pak, sve dok se ne pojavi neko pripovjedačko JA, koje će onda “svojom duhovnom rukom iz vidokruga sopstvenih sjećanja” stvari dovesti u red – “sve dok ne bude jasno, što to JA želi da iz skrivenog domena stupi na vidjelo dana” .
Augustinov način ophođenja s fenomenom pamćenja ima fundamentalno značenje. On jasno ukazuje na ono, što su zapravo preduslovi svakog sjećanja, samoopisivanja, samopredstavljanja, jednom riječju, svega što je napisano u oblasti autobiografske literature. I kod Marcela Prousta ćemo lako ustanoviti koliko je u njegovom vremenu još uvijek bilo aktuelno Augustinovo učenje o memoriji. Jer upravo je cjelokupno Proustovo djelo potvrda one temeljne svijesti o čovjekovom pamćenju, o kojoj je pisao Augustin. Fenomen suprotan pamćenju je zaborav. Proust je bio prvi koji je u okviru svoje psihologije vremena uzimao u obzir ne samo fenomen pamćenja već i ovom nužno prateći fenomen zaboravljanja, koje on - pošto ono ima moć da u nama razara preživjelu prošlost - smatra nevjerovatno važnim i čovjeku neophodnim oruđem za prilagođavanje stvarnosti. Proust i Augustin – unutarnja bliskost obojice velikih autora na vremenskoj distanci od 1500 godina začuđujuća je i vrijedna divljenja. Negdje između Augustina i Prousta – sredinom pomenutog razdoblja - nastaju i Ispovijesti (Confessions,1782-1789) francuskog filosofa Jena-Jacques Rousseau(a), koji će svojom knjigom sjećanja pred očima čitave Evrope razgolititi patnju usamljenog buntovnika i prezrenog autsidera. Pošto se Proustovo djelo javlja u trenutku kada se gotovo svako osjeća sam i bespomoćan, čini se da je čitava Evropa saosjećala s junakom koji je u izvjesnoj mjeri inspirisao pojavu Goetheovog Werthera ( Die Leiden des jungen Werthers,1774), proklamovao fenomen “svjetskog bola” (“Weltschmerz”) i pojam “opšte volje” (“volonté générale”), pa će ovaj potonji pojam, zahvaljujući svojoj dvosmislenosti, postati čak opasno oružje Francuske revolucije.
Samorazotkrivanje autora nadmašeno je u povijesti književnosti beskompromisnom otvorenošću Rousseau(ovog) trinaest godina mlađeg savremenika i čuvenog evropskog pustolova G. Casanove . Njegovi „Memoari “, Sjećanja ili - kako ih on još naziva „Istorija mog života“- bili su i ostali atraktivno štivo autobiografskog karaktera s bogatom kulturološkom podlogom. U ovom bi se slučaju teško mogla razgraničiti autobiografija od memoara, pošto stvarne granice između ova dva žanra gotovo i da ne postoje. Ako “Memoari” Giacoma Casanove s pravom uživaju glas jednog od najznačajnijih izvornika evropske kulturne povijesti 18.vijeka, onda je ono, što nam u kulturološkom pogledu nude Rouseauove sentimentalne Ispovijesti, od sekundarnog značaja. Zato upravo životna ispovijest G. Casanove dobiva paradigmatski značaj za sve buduće autobiografe do dana današnjeg. Bez njegovog pionirskog pothvata, bez njegovog primjera gotovo da i ne možemo zamlisliti modernu autobiografiju koja je, lišena svakog tabuiziranja, beskompromisno svjedočanstvo samoispitivanja autora. U tom smislu vodi direktna linija od Rousseaua dalje, sve do Henry Millera i Maxa Frischa.
Pojam confessiones, confession, Konfession javit će se ponovo u evropskoj književnoj povijesti 18. vijeka kod najznačajnijeg predstavnika njemačke klasike, Johanna Wolfganga Goethe(a). I kod njega ova ključna riječ - izvorno sakralni termin - dobiva jedno novo, potpuno izmijenjeno značenje. Goethe je svoju biografiju počeo pisati razmjerno kasno, tek u šesdesetiprvoj godini života (Dnevnik,16.maja 1810) . Međutim on niti je bio religiozan niti je želio da se svojom ispovješću razgoliti pred javnošću poput Rousseau(a). Što je njegov autobiografski projekat više odmicao, to se ovaj autor sve više udaljavao od namjere da se „ispovijeda“. Zato on termin „ispovijest“ („Bekenntnis“) pominje samo na početku knjige, u jednom pismu svojoj prijateljici Bettini von Arnim (25.oktobar 1910) , u kojem ju moli da mu pomogne, kako bi iz svog pamćenja dozvao izvjesna događanja i prošlosti. S tim u vezi Goethe svoju biografiju za svaki slučaj naziva sjećanjem „Iz mog života – Poezija i zbilja“ , što ukazuje da ovdje nije riječ o reprodukciji stvarno doživljenog u njegovoj cjelovitosti, već o fragmentima pamćenja koji tokom pismenog izlaganja poprimaju elemente fikcije.
Da bi pred svojim savremenicima, zemljacima i prijateljima opravado ovaj u suštini „problematičan pothvat“, Goethe na početak knjige stavlja fiktivno pismo prijatelja, koji istim zastupa razumljiva očekivanja svojih čitalaca. Autor prema tome svojom knjigom sjećanja ne želi slijediti uzor Augustinovih Ispovijesti o duši i Bogu, već naprosto ponuditi povijest svog života u poetiziranom obliku.
Goetheova samouvjerenost profiliranog pisca se u potpunosti razlikuje od Rousseaove opsjednutosti sopstvenom ličnošću, koju ovaj smatra velikim izuzetkom i vjeruje da će upravo izuzetnim karakterom svoje egzistencije prosvjećenom čovječanstvu poslužiti kao uzor. Goetheova se „zbilja“ teško može definisati kao dio stvarnosti, to nije gola istina (kao kod Rousseaua) već se ona razotkriva postupno, tokom kontinuiranog razvoja njegove ličnosti. Autor to najadekvatnije izražava jednom karakterističnom rečenicom 11. knjige „Poezije i zbilje“, koja glasi: „Naš se život kao cjeokupnost čiji smo dio, na jedan gotovo neshvatljiv način sastoji iz slobode i nužnosti.“ S ovom konstatacijom korespondira i Eckermannova bilješka od 30.marta 1831, prema kojoj je Goethe u razgovoru sa svojim sekretarom izjavio sljedeće: „Sve su to rezultati moga života … a pojedine ispričane činjenice služe samo da bi potvrdile jedno opšte zapažanje, jednu uzvišeniju istinu. Nazvao sam je „Poezija i zbilja“, jer se ona uzvišenijim tendecama izdiže iz regiona jedne niže realnosti“ . Naslov djela dakle ukazuje na životne činjenice i njihovu međusobnu povezanost u jedinstveni kontekst
života. Uvid u cjelinu Goetheu je bio moguć tek s uzvišene pozicije njegove poodmakle životne dobi. Prema tome je „Poezija i zbilja“ – i to valja i ovom prilikom istaći - po svojoj koncepciji, po jeziku i formi, po svojoj atmosferi i duhovnom sadržaju djelo ostarjelog pisca, koji svoj život posmatra retrospketivno kao završenu cjelinu. A posmatranje cjeline uvijek znači njeno tumačenje, znači poeziju.
Ma koliko se Goetheu izabrani naslov učinio jasnim i svrsishodnim, on njegovo djelo nije štitio od povremenih nesporazuma. A ti su upravo bili povod da autor u jednom pismu upućenom bavarskom kralju Ludwigu I. od 27. decembra 1829. g. naslov svoje knjige pokuša opravdati i objasniti sljedećim riječima: „Što se tiče ovog u neku ruku paradoksalnog naslova moje biografije, povod za izbor naslova - „Poezija i zbilja“ – bilo je iskustvo da čitalačka publika uvijek sumnja u istinitost biografskih pokušaja. U želji da to preduhitrim, opredijelio sam se za neku vrstu fikcije… jer moja najozbiljnija namjera je bila da izrazim i prikažem ono u suštini najistinitije, što je, barem kako ja to vidim, dominiralo mojim životom. Ukoliko to međutim u poodmaklim godinama nije moguće, a da se pri tom ne uključi mehanizam sjećanja, a prema tome i uobrazilje, pa se tako dolazi do upotrebe pjesničkog umijeća, onda je jasno da ćemo prije naglasiti rezultate i prikazati prošlost onakvom kakvu je vidimo sada, a ne pojedinosti, kako su se zaista nekada dogodile…“
Možda ne bi bilo na odmet da se na ovom mjestu na čas vratimo Agustinovom učenju o memoriji, kako bismo u poređenju s ovim naivnim ophođenjem s fenomenom pamćenja, koje dolazi do izražaja u Augustinovom pionirskom pokušaju autobiografskog pisanja, jasno ukazali na modernost Goetheove sposobnosti sjećanja, koje on neprestano drži pod kritičkom kontrolom. Dok se Augustin u svojim sjećanjima prepušta emocijama, Goethe o sadržaju i pogotovu pouzdanosti sjećanja sudi s mnogo većom dozom skepse. U pismu od 8. maja 1814.g., upućenom njegovom savremeniku Maximilianu von Klingeru , Goethe će se i njemu obratiti za pomoć prilikom rekonstrukcije zajedničkih događaja sljedećim argumentima:
„Pošto mi nedostaju dokumenti iz onog vremena, a pamćenje je dostatno samo za činjenice, dok utiske, koje smo nekada sticali i kojima smo naknadno dodavali raznorazne refleksije,ono nije u stanju da oživi, to bi mi bilo veoma interesantno da saznam, kako naši stari prijatelji vide nas i sebe, i čega su sve još svjesni iz proteklih vremena ….“
O Goetheovoj autobiografiji se - ne bez opravdanja - često sudilo kao o jednom od najznačjnijih primjeraka ove vrste u svjetskoj književnosti. Osim činjenice da je, kao što smo napomenuli, ovdje riječ o djelu autora poodmaklog doba, važno je i nešto drugo; naime da Goethe sebe tu u velikoj mjeri posmatra u kontekstu povijesti. U tom smislu on će samo nekoliko mjeseci pred smrt njemačkom filozofu Wilhelmu von Humboldtu napisati sljedeće retke: „ Nije mi mrsko da priznam da mi se u mojim poodmaklim godinama ono što doživljavam sve više čini dijelom povijesti: bilo da se to nešto desilo davno u prošlosti ili je to nešto blisko, svejedno, čak i sam sebi sve više ličim na nešto što je dio povijesti.“ Ovaj proces u razvoju Goetheovog pogleda na svijet i razumijevanje sopstvenog života odražava se u čitavoj skali oznaka, koje on tokom vremena u različitim prilikama primjenjuje u etiketiranju svoje autobiografske djelatnosti. Tako će on vrlo rano napustiti pojam „ispovijesti“, da bi kasnije govorio o „biografiji“ (pismo Knebelu 10.marta 1813 ) ili o „hronici života“ (pisma Franzu Bernhardu von Bucholzu od 14. februara 1813 , te Zelteru od 24.jula 1823).
Proces Goetheovog unutrašnjeg razvoja i poetske konfrontacije sa sopstvenim autobiografskim spisima se nastavlja i to polazeći od subjektivnog načina posmatranja u smjeru sve naglašenije objektivizacije. Tako će i pojam „hronika“ vremenom biti zamijenjen još racionalnijim pojmom „anali“. Pomenuta tendenca ka objektivizaciji najavljena je međutim još znatno ranije. U pismu svom savremeniku Johannu Wilhelmu Süvernu od 15. oktobra 1823.g. ispoljava on svoje nezadovoljstvo „neujednačenim načinom obrade“, koji je prema sopstvenom uvjerenju utvrdio u različitim dijelovima svoje hronike, da bi iz toga izvukao sljedeći zaključak: „Vidim da moja hronika, zavisno o raspoloženju, zadržava svoj karakter ili se pak pretvara u anale, pa ponekad čak i u povijest“.
Očigledno je da je za Goethea pisanje autobiografije ne samo zadatak već opsesivna tema, kako u smislu težnje da je odredi kao pojam, tako i u smislu neprestane samorefleksije. Rječito svjedočanstvo ove činjenice je pismo upućeno državnom savjetniku Schultzu od 31.maja 1825. „Ono što ne umijem da nazovem pravim imenom, ali što će očigledno dostići opseg od nekoliko tomova, su zapisi iz mog života. Oni obuhvataju sve protekle godine do najnovijeg vremena… prema strukturi bismo ih s pravom mogli nazvati čas hronikom čas analima, memoarima, konfesijama i ko zna kako još. Oni u svom jednostavnom slijedu dodiruju povijest svijeta ili pak povijest svijeta dodiruje njih i tako se kreću od beznačajnih pojedinosti do najznačajnijih i najopštijih, a možda se na kraju upravo neujednačenost ovih neobičnih svezaka nekome dopadne“ .
S obzirom na neujednačene, čak često oprečne definicije kojim je Goethe pratio nastajanje svog djela, nameće se pitanje da li je autor uopšte bio svjestan visokog plasmana koje će njegova knjiga dostići u okviru evropske autobiografske književnosti, tim više što je ona prije svega bilo usmjerena na vanjski svijet, ili bolje rečeno javnost, dok je njegovo „ja“ neprestano bilo u drugom planu. Tim se otvara i sljedeće pitanje, zaslužuje li Goetheova knjiga sjećanja uopšte naziv „autobiografija“? Doslovno uzevši, moglo bi se možda reći da Goethe nije pisao „autobiografiju“ u uobičajenom smislu riječi, nego je on pišući Poeziju i zbilju zauzeo poziciju kritičkog autora sopstvene „biografije“, a u tome je bitna razlika.
Osim toga bi unutar ove trebalo razlikovati pojedine faze autorovog života kao i način na koji su one u knjizi prikazane. Tome u prilog govori jedna vrlo indikativna Eckermannova bilješka od 27. januara 1824.g.: „Goethe je samnom razgovarao o nastavku svoje životne priče, koja je upravo u toku. Pomenuo je da epoha njegovog kasnijeg života ne može dobiti opširnost detalja, kao što je to dobila mladalačka epoha Poezije i zbilje.“ Goethe je smatrao da bi bilo bolje da svoje poodmakle godine prikaže u formi anala, u kojima bi bilo manje riječi o njegovom životu, a više o njegovoj djelatnosti. „Najznačajnija epoha u životu jedinke“, smatra Goethe „je epoha razvoja, koja se u mom slučaju odvija u neraskidivim vezama između zbilje i poezije. Kasnije dolazi do konflikta sa svijetom, a taj je samo utoliko interesantan , ukoliko iz njega nešto proizlazi.“
Slično je rezonovao i Eckermann. Kada mu je Goethe pokazao početak svoga djela, bio je oduševljen. O tome u njegovoj bilješci od 10. augusta 1824.g. čitamo sljedeće: „ Struktura ovog teksta ima mnogo romanesknih elemenata. Nježna, ljupka, strasna ljubavna veza, vedra na svom početku, idilična u nastavku, tragična na kraju zbog prećutnog obostranog odricanja, provlači se kroz četiri poglavlja i povezuje ih u sređenu cjelinu. Ljupkost prirode djevojke Lili ( Schönemann, prim. M.Đ.), prikazana do tančina, u stanju je zaokupiti pažnju svakog čitaoca, baš kao što zaljubljenog drži u takvoj zavisnosti, da mu je spasenje bilo mogućeo jedino bijegom. Prikazana životna epoha je izuzetno romantična. … Od posebnog značaja ona postaje zahvaljujući činjenici što ona kao prethodnica vajmarskog razdoblja i okolnosti, odeđuje čitav život autora. Ukoliko dakle neki isječak iz Goetheovog života zaslužuje pažnju i pobuđuje želju autora da je opiše detaljno, onda je to ova.“
Ukoliko se povedemo za Eckermannovom preporukom i potražimo pomenute odlomke u Goetehovoj biografiji, bit ćemo razočarani. Tu naime nema traga od one “mladalačke punoće i žara”, kojom je Goethe o svojoj ljubavi prema Lili Schönemann jedne zimske večeri (18.decembar 1807) pričao svom sekretaru Friedrichu Wilhelmu Riemannu . Nekoliko dana ranije Goethe je svojoj nekadašnjoj prijateljici Lili von Türckheim, rođenoj Schönemann, uputio pismo u kojem joj “tisuću puta ljubi ruku”, a sve to “u sjećanju na one dane, koje ubraja među najsretnije u svom životu” . Ukoliko s ovim uporedimo ono što o njegovoj vezi s Lili stoji u autobiografiji, to onda djeluje hladno i konvencionalno – ni traga onome što čitaocu obećava Eckermann. Objašnjenje za ovakav nesklad izmedju “zbilje” i “poezije” objasnio je sam Goethe u razgovoru s Eckermannom, naglasivši da ga je obzir prema gospođi Lili von Türckheim spriječio da otvoreno pripovijeda kako o sreći tako i o patnji svoje davne ljubavi, a osim toga je on nastojao da u “pojedinim poetičnim scenama nedostatak ljubavnog osjećaja nadomjesti snagom poezije” .
Pod osnovnim zadatkom biografije Goethe podrazumijeva prikazivanje pojedinca u kontekstu vermena, pri čemu bi valjalo naglasiti šta ga to u dotičnom vremenu odbija, a šta mu pomaže da spozna sliku svijeta u kojem živi i da onda tu spoznaju, ukoliko je umjetnik, pjesnik ili pisac prenese budućim čitaocima. Ovaj izrazito aktuelan zadatak biografa prokomentarisat će 28. februara 1831.g. Eckermann na sljedeći način: “Ovu neizrecivu zagonetku svijeta i života Goethe označava kao nešto demonsko, i pri tom pokušava okarakterisati njegovu suštinu; mi osjećamo da je u pravu, i čini nam se kao da smo s onoga što čini pozadinu našeg života skinuli zavjesu. Vjerujemo da vidimo dalje i jasnije, ali ubrzo zapažamo da je objekt našeg posmatranja suviše velik i mnogolik i da naše oči dopiru samo do izvjesne granice.”
Goethe je veoma rano postao svjestan unutrašnje veze između stvarnosti i svog pjesništva. U tom smislu bismo razmatranja o prirodi Goetheove autobiografije mogli završiti riječima samog autora, koje je kao njegov izvorni komentar o sopstvenom djelu 30.marta 1831.g. zabilježio Eckermann: «Sve što je o meni u međuvremenu poznato samo su odlomci jedne velike ispovijesti, u okviru koje je ova knjižica samo jedan smioni pokušaj. ...Pojedinačno ispričane činjenice služe samo tome da potvrde opšta zapažanja, tj. višu istinu. Mislim da se u knjizi nalazi nekoliko simbola ljudskog života. Nazvao sam je Zbilja i poezija, jer je samo pomoću viših tendencija moguće izdići se iznad područja niske realnosti. A pojedina činjenica našeg života nije važna po tome koliko je istinita, nego samo po tome koliko nešto znači.» (podvukla M.Đ.)

Lajtmotiv «velike ispovijesti» uvijek se ponovo javlja u svjetskoj književnosti u različitim varijantama, mijenjajući se od generacije do generacije, od jedne nacionalne književnosti do druge, ili pak zavisno od indivdualnog sklopa pojedine ličnosti, ali uvijek prisutan kao jedna od suštinskih karakteristika modernog autora. Goethe je svojom «Poezijom i zbiljom» namjeravao «zaokružiti sopstveni opus», odnosno on je njenim sadržajem nastojao ispuniti praznine među pojedinim djelima i na taj način smisleno povezati fragmente svog svekolikog pamćenja u jednu cjelinu. Pritom je sve to činio u skladu s povijesnom ulogom koju je sebi pripisivao. Takvu povijesnu svijest su autori novijeg razdoblja gotovo potpuno izgubili. Oni svoju autobiografiju jednostavno uklapaju u književno djelo (Henry Miller, Walt Whitman, Lawrence Durell, a naročito Thomas Mann), ne mareći hoći li njihovi čitaoci prepoznati granicu između «poezije i zbilje», između stvarnosti i fikcije i kako će povijest na osnovu zapisanog suditi o njima kao ljudima i umjetnicima.

II.

Ponekad se nameće pitanje da li se u povijesti književnosti može precizno odrediti trenutak od kojeg je autor počeo da se upliće u sopstvenu priču? Ili pak da se razotkriva pod plaštom fikcije? Taj čuveni plašt fikcije ima osobinu da prikriva, ali istovremeno – možda neželjeno - i otkriva, pojedine aspekte autorove ličnosti. Umjetnost generalno može i jedno i drugo. U svakom umjetničkom djelu autor do izvjesne mjere otkriva svoju dušu. Pritom je autobiografsko pisanje upravo najvidljiviji oblik postupka razotkrivanja autora, koji je inače imanentan svakom umjetničkom djelu. Stvaralačka inicijativa međutim nije uvijek usmjerena na čitaoca već se tiče isključivo autora, koji želi da pisanjem sebi olakša dušu. Kada je riječ o umjetničkom djelu, onda se tu radi o klasičnoj formi sublimiranja, kako je to svojevremeno označio Siegmund Freud. Nemaju međutim svi oblici pisanja oslobađajuće djelovanje: Goetheov Werther se morao ubiti, dok je njegov autor nastavio da živi. Rijetko kada ispod plašta fikcije izroni autentični lik autora, već je to mnogo češće odraz njegove duše, s kojom se čitalac može identificirati, ili pak uspostaviti odnos kritičke distance.
I najstarija književnost narodnih predanja posreduje prije svega odraz nečije duše, a ne sliku njenog nosioca. Jer šta bi inače održavalo život prastarih mitova, kada se u njima ne bi ogledala duša čovječanstva? Mitovi sadrže nesagledivo bogatstvo pojedinačnih sudbina, koje se vremenom slijevaju u nešto što onda važi za sve ljude i sva vremena.
Kao prvi znak subjektivnog poimanja autorstva bila je tek sporadična pojava autorskih imena. Imenu Homera, čija je autentičnost još uvijek sporna, slijedit će imena grčkih tragičara. Svaki od njih ima konkretnu biografiju, iako za sobom nisu ostavili autobiografske spise. Autobiografiji kao žarnu prethodi forma dnevnika . Prvo potvrđeno autorsko «ja» platilo je svoju autorsku samosvijest glavom. Riječ je o rimskom imperatoru Gaju Juliu Cezaru i njegovom djelu Commentari de bello Galico iz I.vijek pr.n.e. Cezar je u svojoj knjizi rat poistovjetio sa sopstvenim djelom, što je izazvalo ogorčenje konzervativnih kritičara, pa na kraju i njegovu smrt. Potomstvo ga nije pamtilo kao pobjednika već kao individualistu koji je imao hrabrosti da se kao takav i pismeno potvrdi.
Od Augustinovih vremena se pjesničko «ja» javlja se ne samo kao uobičajeni popratni fenomen pisane riječi već i kao njen nosilac. U srednjem vijeku će kao prvi iz svoje anonimnosti izaći autori velikih viteških epova , što govori o jačanju njihove samosvijesti. Njemački predstavnici ovog žanra (Heinrich von Veldeke, Wolfram von Eschenbach i Gottfried von Straßburg) slijede francuske uzore (Chrétien de Troeyes), ali istovremeno postaju i sami uzori svojim sljedbenicima. Renesansa je u skladu s principom rađanja novog čovjeka i individualne slobode morala u potpunosti afirmisati pjesničko «ja». Međutim iz tame srednjovjekovlja u novo doba ipak ulazi jedno jedino ime - Dante Aligheri sa svojim autobiografskim djelom «La vita nuova»(1576). Ovom knjigom, u kojoj je veliki pjesnik ovjekovječio svoju neostvarenu ljubav prema Beatrice, Dante otvara put autobiografskom pisanju u budućnosti.
Uvijek je bilo djela koja su nadrasla granice pojedinačnog i dostigle dimenziju opšteg. Takvo djelo je na primjer Cervantesov roman Don Quijote (1506), a takva djela su svakako i Shakespeareove drame. I uvijek se sve vrti oko duše čovjeka, oko njegove unutrašnje drame, i uvijek je to dramatika duševnog života - ma u kojoj formi bila artikulisana - ono što fascinira čitaoca. I upravo ta iskonska težnja za samospoznajom tjera mnoge pisce, i ne samo pisce, da se upuste u avanturu pisanja autobiografije.
Stoga je već i iskustvo ispovjesti sasvim blisko procesu nastajanja prikrivene autobiografije. Ponekad je autoru za to potreban posrednik, kojeg on nalazi u svom literarnom junaku i kojem onda prepušta konsekvence sospstvenih životnih okolnosti. Tako Goethe 25.juna 1786.g. u pismu svojo prijateljici, gospođi von Stein piše sljedeće: «Upravo korigujem Werthera i mislim da je autor pogriješio, što se nakon okončanog pisanja i sam nije ubio. Ono što nismo sposobni da podnesemo ne bi trebalo svaljivati na leđa svom junaku i na taj se način toga takoreći osloboditi. Ovakvo prenošenje stvari na drugoga s jedne strane donosi željeno rasterećenje, s druge pak omogućava precizniju informaciju nego što je to ispovjedna autobiografija, koja je gotovo uvijek u službi idealizacije slike o sebi.»
Tako i Rousseauove Ispovijesti nisu nikakav izuzetak, već upravo primjer uobičajene prakse. Nije slučajno da se Rousseau svjesno držao svog najranijeg prethodnika Svetog Augustina, čije su Ispovijesti dijalog s Bogom, samoopravdavanje i istovremeno pohvala Boga, pri čemu je autor neprestano imao u vidu čitaoca, koji bi trebalo da dobije adekvatnu pouku. Radikalnost lične ispovjesti kod Rousseau(a), a istovremeno i u neku ruku naglašeno prikazivanje raspoloženja i osjećaja u Novoj Heloisi (Julie ou la Nouvelle Héloise,1761) u velikoj je mjeri - iako s izvjesnim zakašnjenjem - djelovalo na razvoj autobiografske književnosti upravo na njemačkom jezičkom području. Pa ipak bi bilo suviše uprošteno povlačiti liniju od Rousseauovih Ispovijesti ili njegovog odgojnog romana Emile (Ēmile ou de l' éducation, 1762) do drame duše, kao što je ona prikazana u Goetheovom Wertheru. Rousseauova Nova Heloisa je epistolarni roman kao i Werther, no u njemu se pojavljuje veći broj pismopisaca.
Tradiciji epistolarne proze uskoro će se pridružiti i Englezi. Tamo se u 18. vijeku javlja građanski roman, a njegov glavni predstavnik Samuel Richardson objavljuje roman Pamela ili nagrađena vrlina (Pamela or Virtue Rewarded, 1740). Pošto se ovaj međutim nije odlikovao ni naročitom umjetničkom vrijednošću niti pak dovoljno visokim stepenom uvjerljivosti, njegov će savremenik Henry Fielding na ovo djelo ubrzo odgovoriti parodijskim romanom pod naslovom Shamela, u kojem ovaj pisac idealizovanu vrlinu Richardsonove junakinje raskrinkava kao čistu koriostoljubivost.
U okviru fikcionalne književnosti Goetheov Werther bio je i ostao do dana današnjeg savršen primjer autobiografskog romana, i ako ni on nije ostao pošteđen naknadnih parodističih reakcija . Goetheov prvenac pisan je u duhu vremena i kao takav je davao odgovore na sva pitanja vanjske i unutrašnje istine, te bio dragocjeno svjedočanstvo o stanju svijesti i samosvijesti svog autora. Kritičari smatraju da njegovu literarnu relevantnost i djelovanje ne umanjuje ni eventualno nepoznavanje autobiografske pozadine, iako je to malo vjerovatna hipoteza, pošto je predznanje o toj pozadini toliko rasprostranjeno, da ga posjeduju i oni koji nikada nisu pročitali Goeteheov roman. Činjnica da je riječ o jednom od najčuvenijih djela svjetske književnosti, čija fama čak dopire van granica njenog poznavanja iz sopstvenog čitalačklog iskustva. Osim toga je ovo djelo u vrijeme svog pojavljivanja bilo novina ne samo svojim sentimentalnim sadržajem već i formom. Zato se i postavlja pitanje dali se ono i ukoliko zaista može označiti kao autobiografski fragment. Goetheov roman nipošto nije puka reprodukcija doživljenog, na što ukazuje autorovo ophođenje s vremenom – kako s vremenom propovijedanja tako i s vremenom događanja unutar same romaneskne konstrukcije. Problem slobodne manipulacije vremenom, koja do tada u pripovjednoj praksi nije bila uobičajena, Goethe tehnički vješto rješava formom epistolarnog razvijanja fabule. Svako pismo sažima ili produžava vremenski tok pripovijedanja, što u sklopu cjeline djeluje potpuno uvjerljivo. Mnogo interesantniji je u ovom kontekstu međutim onos između autobiografskog (autentičnog) i fiktivnog (izmišljenog), pri čemu fiktivno u ovom romanu mjestimično poprima čak dimenzije radikalne realnosti, koju doduše nije doživio sam autor već neki njegovi poznanici.
Tako se egzegeti Goetheovog romana pitaju da li je Werther u prvom dijelu knjige više Goethe nego li u drugom? Pripovijeda li Goethe u prvom dijelu sopstvenu priču, a u drugom neku tuđu? Ili je samo neko drugi, naime njegov nesretni junak Jerusalem, imao snage da učini ono od čega se mladi Goethe u posljednjem trenutku spasio? Poznati znalac i izdavač Goetheovog djela, Erich Trunz, nazvao je tumače čuvenog romana, koji su pod svaku cijenu pokušavali razgraničiti «istinu» od «fikcije» Goetheovog prvenca sitničavim i za umjetničko djelo nerelavantnim Pri tom je svima preporučio pristup Theodora Fontanea, koji je prvo pročitao roman, da bi tek naknadno posegnuo za izvorima, konstatirajući s divljenjem kako je «iz toliko raznorodnih elemenata građe nastalo tako jedinstveno i savršeno umjetničko djelo».
Što se tiče autobiografske dimenzije djela, Goethe je odavno odgovorio pismom koje je neposredno po izlasku romana uputio bračnom paru Charlotti i Johannu Christianu Kestneru, zamolivši ih da mu oproste, što ih je uzeo kao predloške za priču o «patnjama mladog Werthera», koja je zapravo «nevina mješavina istine i laži». Na kraju možemo reći da Goetehov roman u tom pogledu nije nikakv izuzetak. Svako autobiografsko pripovijedanje oslanja se na fenomen sjećanja na doživljeno i proživljeno, t.j. na istinu, koja se ukoliko je riječ o umjetničkom djelu, nužno mora dopuniti fikcijom, pri čemu ova, ukoliko je djelo uspjelo, uvijek stoji u službi istine. Ukoliko se međutim upustimo u neku vrstu detektivske igre, čitajući autobiografsku literaturu kao roman s ključem, to nam čitanje može činiti zadovoljstvo, ali će nam pritom zacijelo izmaći umjetnička dimenzija djela, kao i punoća njegovog umjetničkog utiska. Zato se događa da onaj ko u literaturi pod svaku cijenu traga za istinom zapravo vara samog sebe.
Princip autobiografskog pripovijedanja u ruhu fikcije bio i je i ostao uvijek isti. Goetheov «Werther» je, kao što je već pomenuto, postao uzor mnogim autorima, koji su svoj životopis ili, tačnije rečeno, svoje duševno raspoloženje učinili ishodištem pripovijedanja. Često se govori o «autobiografski obojenim» romanima ili pripovjetkama, ali bi u takvom slučaju možda bilo bolje govoriti o «autobiografski utemeljenoj» literaturi. Jer segment autobiografskog je u najvećem broju slučajeva samo temelj, na kojem izrasta pjesničko djelo, pri čemu nikada nismo sigurni da bi pri pomnijoj analizi i on mogao biti doveden u pitanje.
Thomas Mann, čije je cjelokupno djelo mnogostruko i znalački prožeto autorovom biografijom, ukazao je u svom čuvenom romanu «Lotta u Weimaru»(1939) ne samo na činjenicu književne konstrukcije romana o Wertheru i na neobični omjer «istine» i «laži» u njemu, već je pobudio sumnju u vjerodostojnost onog što je do tada svakom pa i njegovim akterima (Lotti prije svega) bilo jasno. U posljednjem poglavlju romana, u kojem ostarjeli Goethe konačno pristaje na susret sa svojom nekadašnjom ljubavi, u kočiji koja Lottu iz pozorišta vraća u hotel, staricu spopada sumnja da slavni pisac romana nije bio opčinjen njenom pojavom, nego da ga je za čuveni lik Wertherove Lotte zapravo inspirisala njena prethodnica, Friederike Brion iz Sesenheima. Njena uznemirenost nije bez razloga. Autentičnost autobiografskih romana nikada nije pouzdana, bilo da je riječ o autoru ili o njegovim junacima. A ono što je Goethe, čije je djelo bilo u većoj mjeri povezano sa sopstvenim životom nego što je to slučaj s većinom autora, mislio o autobiografskoj stvarnosti govori sam naslov njegove autobiografije »Poezija i zbilja».
III.
Činjnica je da autobiografsko pripovijedanje ne slijedi samo jedan uzor, pa čak ni roman o Wertheru, iako je on pomenutom žanru dao dragocjene impulse. Autobiografski romani su, kao što je to slučaj i s ostalim žanrovima, uvijek bili i ostali pod uticajem određenih književnih strujanja, ukusa čitalačke publike ili naprosto duha vremena u kojem nastaju.
Nakon drugog svjetskog rata u njemačkoj prozi vrvi od autobiografski obilježenih knjiga sjećanja, a ove se odlikuju jednostavnošću i autentičnošću preispitivanja neposredne prošlosti. Trend politizacije i ideologizacije književne scene šezdesetih godina bit će potisnut vraćanjem pisaca sopstvenim problemima, koji proizlaze prije svega iz njihove konfrontacije s prošlošću očeva, a ovi se svakako opet mogu označiti kao modeli autobiografskog pripovijedanja. Tu spadaju romani Barbare Frischmuth i Friederike Mayröcker u Austriji, te Christe Wolf i Gabriele Wohmann u Njemačkoj, a zatim knjige o «ocima i sinovima» Günthera Seurena, Christopha Meckela i Bernharda Vespera. Sva ta proza toliko je stvarnosna da ju je gotovo nemoguće pokriti ogrtačem fikcije. «Zadatak pisca je zapravo da intimnost sopstvenog iskustva uklopi u fikciju romana». Autor ove definicije je poznati njemački pisac Martin Walser, koji je taj zadatak pokušao ostvariti čitavim nizom svojih romana, nastalih prije 1976.godine, a ove je on označio kao «subjektivne oratorije u obliku romana». Kasnije će Walser promijeniti odnos prema svojim likovima, poistovjećujući ih sa samim sobom i naglašavajući namjerno svoj otpor prema fikciji, što će se odraziti na njegova djela osamdesetih i devedesetih godina. U jednom intervjuu on će ustvrditi kako ono o čemu piše prilagođava sebi i svom autentičnom iskustvu u očekivanju, kako bi se u što većoj mjeri približio istini. Koliko se ovaj pisac u svojim najnovijim knjigama oslanja na pamćenje najbolje dolazi do izražaja u romanu «Odbrana djetinjstva»(1991). Junak romana, nesretni nespretnjaković Alfred spada u red tipičnih romanesknih junaka ovog autora, koji mu služe kao zamjena za nepostojanje sopstvenog življenja. Postavlja se pitanje da li se u ovom slučaju radi o biografiji pod plaštom fikcije umjesto autobiografije u fikcionalnoj formi? Odgovor bi mogao biti pozitivan i za jednu i za drugu etiketu pomenutog Walserovog djela. Alfred je naime u dovoljnoj mjeri srodan s junacima ostalih Walserovih romana, a autor ga koristi kako bi izrazio ono zbog čega i sam pati. A osjećajnost, tj. sposobnost za patnju, koja je po Walseru ono što zapravo čini umjetnika, upravo je njegova vlastita vrlina.
Recepciju književnosti Walser povezuje sa sposobnošću da svaki čitalac u procesu čitanja na ono što je pročitao svjesno ili nesvjesno odgovori soptvenom biografijom. On smatra da se pod plaštom fikcije stapa biografija pisca s biografijom čitaoca. Ukoliko do toga zaista dođe, riječ je, po Walseru, o pravom pravcatom «činu ljubavi». Ali možda bi ipak bilo svrsishodno da naše razmatranje na temu autobiografskog načina pripovijedanja završimo Goetheovim riječima: ... ne bi valjalo kada svaki čitalac u svom životu ne bi imao barem jedno jedino razdoblje, u kojem bi mu se Werther učinio kao da je upravo za njega pisan».