Aleš Debeljak [1]

Rubrika BALKAN

Sarajevske Sveske br. 01 [2]

Balkan, kako je na prvi pogled jednostavno nazvana ova rubrika, sasvim pouzdano nije samo brdoviti poluotok na jugoistoku europskog kontinenta, nejasnih granica prema zapadu Europe i imena koje je prema turskom kartografu preuzeo njemački geograf August Zeune na početku devetnaestog stoljeća. U zadnjih dvjesto godina ratova i nasilnog premještanja granica pod pritiskom raznih imperija - habsburškog, otomanskog i jugoslavenskog - i, dakako, uz obilnu geostratešku i kulturno-hegemonijsku asistenciju zapadnih velesila, Balkan je postao prikladna metafora za neku forma mentis, za necivilizirani i divljački, ne sasvim racionalizirani i s modernim mitovima znanosti neusklađeni mentalitet, koji je svojim metastazama sposoban brzo zaraziti "zdrave" duhove u svijetu globalnog kapitalizma.
Balkanizacija neke države ili zajednice danas je prvenstveno pogrdna i negativna metafora. Na općoj razini jezika masovnih medija i u svijesti ljudi na ulicama razvijenog svijeta ta metafora sugerira ponajprije egoističko drobljenje većih cjelina na sve manje jedinice, koje se kroz prelijevanje krvi i svirepu mržnju, kroz prefrigani moralizam "čistoće" i ritualno zazivanje predaka i ognjišta nameće kao izrazito moderan, dakle destruktivan proces. Stoga se nema smisla pretvarati da je riječ "samo" o procesu koje su zapadnoeuropske nacionalne države već sprovele u devetnaestom stoljeću. Desetljeće ratova u bivšoj Jugoslaviji nije donijelo kraj uništavanju u tim prostorima. Još su svježi grobovi najnovijeg vala nasilja i preduboki su tragovi srpske etničke grandomanije i korumpiranih lokalnih elita u novonastalim državama koje su nacionalistički fundamentalizam promaknule u ključni kriterij pripadnosti, da bismo se uljuljali u iluziju kako je već samim prikazivanjem te katastrofe kao prijenosom eminentno europskih ideja prosvjetiteljskog i romantičkog nasljeđa u balkanski društveni, kulturni i politički okoliš, taj neugodni problem ujedno i intelektualno iskritiziran pa time i nekako sređen, postavljen ad acta, već zbog same neumitnosti povijesna tijeka.
Zato će ova rubrika imati prvenstveno sljedeći skromni cilj: ponajprije će pokušati naći zaštitu pred licemjerjem samodovoljne zagledanosti u vlastiti pupak, što vodi u drndanje po jednoj struni, najčešće struni mističke kolektivne biti. Također će se boriti protiv paralizirajućeg razočaranja nad time što europski načini života i mišljenja nisu u cijelosti prisutni i na raspolaganju tu i sad, na Balkanu. I napokon, gdje je taj "tu"? Na južnoj strani terase hotela Esplanade u Zagrebu, kako je ironično poentirao premještanje simboličnih razgraničavanja Miroslav Krleža? Zar je Balkan kod kuće u gastarbajterskim krčmama na Goethe- i Schillerstrasse oko m�nchenskog kolodvora, kako tvrdi žuti žurnalizam paranoične njemačke malograđanštine? Ili Balkan započinje na južnoj obali Kolpe ili Kupe, koja Sloveniju dijeli od Hrvatske, kako vjeruje dobar dio Slovenaca? Cordon sanitaire koji razdvaja stabilnu i uređenu državu od kaosa plemenskih strasti je imaginativni znak. Može se premještati po želji, no posljedice tih premještanja ne pogađaju samo one koji se nađu na "nepravoj" strani. Kao što se moderna predodžba o Balkanu oblikovala kroz raznovrsne mutacije, kod kojih su zapadni načini konstrukcije stranog, drugog i drugačijeg aktivno surađivali s nastojanjima pronalaženja nativne, etnogenetski izvorne i superiorne "barbarogenijske" kulture, tako i ova rubrika nastoji obuhvatiti istodobnost pogleda izvana i iznutra. U njoj će svoje poglede na Balkan predstaviti pisci, kulturni kritičari koji sami nisu bili neposredno zahvaćeni raspadom Jugoslavije, rijekama prognanika i valovima nestabilnosti. Vjerujemo da će kozmopolitska perspektiva takvih pisaca omogućiti za kompetentnu analizu prijeko potrebnu distancu, premda to ne znači da će u njoj automatski biti isključena čuvstvena i etička senzibilnost. Lokalna perspektiva u ovoj rubrici nastojat će ponuditi zrelu samorefleksiju koja u svojim najboljim izdanjima ide ruku pod ruku sa zavjetom izabranoj zajednici.
Uistinu se pri tome radi o izboru, a ne samo o automatskoj biološkoj "urođenosti". Izbor je to one neuhvatljive zajednice u kojoj dominira ideja da biti čovjek nije samo pravo, nego i odgovornost. I to nalaže svakom časopisu, rubrici i piscu imperativ razumijevanja činjenice da odgovornost za počinjeno djelo raste usporedo sa smanjivanjem vitalnih segmenata javnosti, u kojima kritična analiza djela i postupaka uopće i može biti primjereno shvaćena. Ono što sve nas koji bismo željeli imati udjela u zajednici u kojoj ideja zajedništva i ljudskosti još nije zamrla, uopće još može zaštititi, možda je doista samo krhka nada da analitičko razmišljanje i sumnja u modne trendove i ideologije već samim svojim postojanjem predstavljaju otpor prihvaćanju kako statusa quo tako i nužnosti raznih lica zla kao sastojaka svakodnevice. Na ovom se naizgled starom humanističkom, no uistinu duboko angažiranom intelektualnom habitusu, temelji i ova rubrika.
Krzystof Cyszewski, jedan od dvojice pisaca u ovoj rubrici, negdje je zapisao da smo mi, pisci rođeni oko 1960, "bosanska generacija", obilježena ne samo krajem hladnog rata i smrću komunizma nego i raspadom svih iluzija o nužnosti u traganju za dobrim. U to nas je za visoku cijenu brutalne zornosti uvjerila opsada Sarajeva i komadanje Bosne i Hercegovine, koja je možda na najspontaniji i zato najranjiviji način utjelovljivala onu transnacionalnu ideju, o čijem raspadu piše Andrew Wachtel. Stoga me ne čudi da mi je tako živo ostalo u sjećanju, kad je približno dvije godine prije daytonskog sporazuma - koji je vojno stanje u žarištu Balkana zamrznuo, ne otklonivši strukturne uzroke za takvo stanje - Josip Osti, bosanski i slovenski pjesnik, recitirao pjesmu Izeta Sarajlića (1930-2002), vjerojatno najpopularnijeg pjesnika bivše Jugoslavije. Recitirao ju je u egzilu, u Ljubljani, pred publikom mladih bosanskih prognanika. Stara pjesma je dobila nov ton. Legendarna elegija opisuje patnju mladih talaca, palih pod fašističkim hicima u Drugom svjetskom ratu: uvijek mi se oči napune suzama kad pjesnik toplinom zrelog sentimenta svraća pozornost na to da su mladići bili najprije ljubavnici a tek potom vojnici. Da su vojnicima postali zbog ugrožene domovine. Elegija Rođeni dvadeset treće, streljani četrdeset druge predstavlja potresni "memento mori" iz prošloga svijeta, za koji je Sarajlićeva generacija vjerovala da se ne može ponoviti. Zato je strasnim pacifizmom, humanističkom lirikom i karakterističnim education sentimentale pisala neslužbenu povijest dobe nakon poraza nacizma, kad su aleje lipa u Sarajevu, ruske romance i ljubavnici na Ilidži upućivali na to da ljudska potreba za smislom i životom u zajednici ne može umrijeti. Pisati o Balkanu danas, na početku dvadeset i prvog stoljeća, koje obnovljenim manihejskim jezikom simpfliciranog dobra (Europa, Zapad, Amerika) i zla (islamski svijet) donosi nove prijetnje za ljudsko dostojanstvo, znači pisati o ljubavi i ratu istodobno. No to ne znači pisati samo o razdoblju nakon pada nacizma i fašizma nego i o njihovom oživljavanju, čemu je doprinijelo i kozmetičko preživljavanje komunizma prerušenog u nacionalističko ruho. S tog vidika je vjerojatno posve jasno zašto moramo sačuvati u sjećanju nedavne pokušaje da se značajni dio identiteta balkanskog kulturnog mozaika topovima izbriše s obličja Balkana. To je po mojem mišljenju nužno. Također je nužno da budu upravo one zajednice kojima prijeti fizičko uništenje svjesne značenja tiskane riječi - potrebe za dokumentiranjem i analizom individualne i kolektivne prezencije koja je naporima bosanskih nakladnika pod opsadom Sarajeva dala herojski pečat: tu i sad očuvati, osnažiti i u novim pravcima razviti vlastite intelektualne i stvaralačke snage. Jačanjem tih snaga neće "profitirati" samo Bosanci kod kuće i u egzilu, nego ćemo i svi mi ostali, koji smo živo zainteresirani za sudbinu višestrukih identiteta i umnoženih lojalnosti, dobiti mogućnost da u oblikovanju uvjeta za dijalog obnovimo i tradiciju međusobnih upoznavanja, informiranja i diskusije. Premda je ta tradicija bila u zadnjih deset godina okrutno iskušavana i gurana u razne slijepe ulice ignorancije i arogancije, Sarajevske sveske i rubriku Balkan vodi čvrsto uvjerenje da je ona nužna.