Lejla Kalamujić

Poljubac pauka

Sarajevske Sveske br. 25/26

“Razmišljaš li da ponovo pokušaš?“
Nova je, to znam. I, ispade da sam joj ja prva pacijentica. Očekivala sam nekog drugačijeg, nekoga oštrih i ambicioznih očiju. A njene su bile boje meda, koja se od ruba ka zjenici prostirala u par nijansi, izdiferenciranih kao prsteni Saturna. U sredini crna tačka, potpuno skupljena, nalik je crnoj rupi koja je upravo proždrla nekoliko sretnih sazviježđa. Razmišljam li da ponovo pokušam?! Direktna pitanja su mi uvijek bila najteža. Jednom sam čula da je u Indiji samoubistvo zakonom kažnjivo. Ukoliko nije uspjelo, podrazumijeva se. Nesretnika pravo iz bolnice dovedu u sudnicu, i onda on mora, koristeći sva raspoloživa sredstva, dokazati da se zapravo uopšte nije namjeravao ubiti. To ga, opet, svrstava u kategoriju lažova, i to je svima jasno − bilo kako da se proces okonča. Koliko se može vjerovati nekome ko je bio spreman i vlastitu kožu da prokocka?
Pred samu zoru, poslije one čudne situacije sa Minkom i starcem, dok su ona i Amra spavale u svojim krevetima, a ja i dalje bila zgrčena u čahuru od nesanice, pred zgradu su stigla kola hitne pomoći s upaljenim rotacionim svjetlima. Nisam imala pametnija posla pa sam provirila iz sobe da vidim šta se dešava. Vrata na kraju hodnika su bila zaključana; kroz staklo na njima nazrela sam mladića, umotanog u deku, kako u suzama posrće u nemilosrdnom stisku dvojice ko od brda odvaljenih bolničara.

Zvao se Saša; ime mi je rekao ujutro, kada sam mu prinijela kafu iz aparata. Njegov dolazak je uzbunio ostale; svi odreda su sa distance šaptali različite verzije razloga zbog kojih je on među nama. Vikao je, plakao, preklinjao. Svako malo odlazio bi do dežurnog bolničara i uporno pokušavao objasniti da je u pitanju greška. Nudio im je broj telefona majke i oca, molio da ih pozovu. “Mogu objasniti! Ljudi, ovo je greška, samo ih pozovite...“ Očajan, čak je prijetio tužbom ako ga smjesta ne puste. Pored nas je prolazio užurbano, trudeći se da mu pogled slučajno ne očeše lice nekog pacijenta. Jednom je uspio promašiti, i ja sam na svom tijelu osjetila pogled iz kojeg se izlijevao strah kao iz puknute cijevi. Bojao se nas! Doktora! Sjene vanjskog svijeta koja ga je pritiskala!
Samo dan prije on je bio tek obični dvadesetogodišnjak, koji se sprema za večernji dernek kod prijatelja. Pola dana je prespavao, potom jeo; pojeo je pun tanjir supe, piletinu u sosu od vrhnja i karija, krompir i salatu; sve mu je to mama lijepo servirala. Zatim je, zavaljen na Natuzzi trosjedu boje patlidžana, šaltao pedeset i dva televizijska kanala (na National Geograficu gledao je emisiju o merkatima); telefonirao, poslao nekoliko sms-ova, chat-ao...
Iz stana je izašao u pola osam. U zraku se osjetio miris kiše. Pogledao je u nebo zastrto gustim oblacima. Negdje u daljini pulsirala je svjetlost mjeseca. Miljacka je sumorno protjecala, kao beživotni duh. Sve je bilo ni mrtvo, ni živo: prolaznici, tramvaji, automobili… zgrade, izlozi, kafići... Sve to zajedno bilo je tek ono što je oduvijek tu. Nije obraćao pažnju kuda ide. I, dok su mu noge gazile asfalt duž Obale, po ko zna koji put, misli su mu već bile udobno smještene u atmosferu koju priželjkuje za večerašnji dernek.
Isprva sve baš i nije išlo onako kako je zamislio. Skoro je devet sati, a u stanu su samo Amar, vlasnik stana, Mia i on. Svi su vjerovali da se između Saše i Mije dešava nešto više od prijateljstva. Sviđao joj se, znao je; i ona se njemu sviđala, ali ne u tom smislu. Bila je nježna i pažljiva, mogla mu je biti najbolja prijateljica. Sve troje nervozno gledaju u sat. Amar telefonira, Mia šalje poruke. Ostali, kažu, stižu, samo što nisu. Olakšanje. Mia se smiješi, on otvara limenke piva i zajedno, s olakšanjem, nazdravljaju. U pola deset, situacija izgleda potpuno drugačije. Dvadesetak ljudi je tu, među njima i nekoliko nepozvanih. Onih koji idu s jednog na drugi dernek čisto da bi izazvali belaj. A, niko im se ne smije suprotstaviti. Među njima je i Ćiva, lokalni mafijaš koji je već odavno imao pik na Sašu. Pravog povoda nikada nije bilo. Bit će da mu jednostavno "nije sjeo". Znali su se još od djetinjstva. Iako su živjeli u istoj zgradi, odrastali su jedan naporedno drugome. Sa dvije lijeve noge, potpuni antitalent za sportove, Saša nije prispio u društvo kojim je rukovodio Ćiva. Omanji, nabijen dečko bijesnog pogleda. Vremenom, linija razdvajanja između njih dvojice samo se produbljivala.

"Ne sluti na dobro, ne, čim je on ovdje", razmišljao je u sebi ispijajući pivo. A, sve je tako dobro isplanirao, ovo je trebala biti njihova večer. Boris je javio da je u tramvaju, i da brzo stiže. Bio je nervozan, sjedio je u dnu prostorije, izdvojen od drugih i nervozno cupkao u mjestu. "Pa, š'a ima, Saša?", proderao se Ćiva i lupio ga rukom po zatiljku. Cerekao se nadmeno, pogledom kopca koji se sprema da zgrabi plijen. Grimasa koju je pritom pravio bila je lišena svakog ukusa.
Saša je upoznao Borisa prije mjesec dana. Sa grupicom poznanika sa foruma sjedio je u bašti Eskobara. Dosađivao se – bio je prezasićen istih lica, istih ispraznih priča, gledao je odsutno u pravcu Štrosmajerove ulice, pitajući se za kog je đavola uopšte dolazio? Iz suprotnog pravca pojavio se Boris. Dok su se rukovali, oko Borisovog djetinjeg osmijeha pojavile su se dvije jamice. Bio je sitan, bljedunjav. Crna kosa padala mu je preko ušiju, a šiške su mu dodirivale vrhove očnih kapaka. Krupne oči nemirno su šarale naokolo. Odavao je utisak temperamentnog momka. Desetak dana poslije, slučajno su se sreli u gradu i dogovorili kafu. Razmijenili su brojeve telefona, i tako je započela era poruka. Večeras im je trebao biti nešto kao prvi dejt.
Ćiva i kompanija su poprilično popili. Pravili su buku, smijali se izmišljajući glupe šale, i što je najgore, čitavo su vrijeme insistirali na narodnjacima. Saša i Boris su šutke sjedili na kauču, pokušavajući pratiti "Anatomiju" na TV-u. Saša je sve dublje tonuo u neraspoloženje. Podbočio je bradu na dlan i otpuhnuo duboko. Boris ga je pogledao i nasmijao se. "Hajdemo do kuhinje", pozvao ga je. Gegajući se iza njega, Saša je šaptao izvinjenja: „Fakat nisam znao da će biti tu. Stvarno, ne bih te pozvao da sam..." Nervi su mu bili napeti kao struna. "Ma, nema veze. Hajde da nešto pojedemo, pa furamo odavde", predložio je Boris.
U kuhinji je bilo haotično: prljavi tanjiri, čaše, brežuljci opušaka u pepeljarama, načete flaše sokova, limenke piva. Po podu je bilo mrva od hljeba, praznih kesa, cipela, nekoliko jakni visilo je preko frižidera. Boris je otvarao rernu, kredenac, pogledao je i frižider. "Izgleda da je preostala samo torta." Uzeo je čistu viljušku sa sušilnika, razmotao bijeli papir i počeo jesti. Maleni komadi kolača prelivenog čokoladom lagano su se topili u njegovim ustima. Žvakao je sporo, uživajući u okusu. Gledajući ga, Saša je osjetio toplinu u trbuhu. Jedan komadić šlaga ostao mu je u uglu usana. Poželio mu je prići bliže i polizati s usana. Nakašljao se, nesigurnim pokretom ispružio ruku i vrhom palca dotakao njegove usne. Pogledi su im se sreli, Boris je prestao žvakati. Saši je svaki mišić tijela podrhtavao od uzbuđenja. Ruka mu je zadrhtala na Borisovom obrazu. Lagano je spustio svoj dlan preko Sašinoga. Obojica su se stidljivo nasmijala. Baš tada, u kuhinji se stvorio Ćiva. Boris je brzo sklonio ruku, okrenuo se i nastavi jesti. Smušen, Saša je nasuo čašu vode i krenuo u sobu. Sa pivom u ruci, Ćiva je stajao na pragu kuhinje, i u trenutku dok je ovaj prolazio pored njega, rukom mu je prepriječio put. Tiho je siktao kroz zube: "Znao sam... Oduvijek sam znao da si pederčina." Lice mu se razvuklo u zlobni pobjednički osmijeh.
Vrijeme se lijeno vuklo, poput tramvaja u dnevnoj špici. Boris je htio da idu, sad –odmah! Za Sašu to nije bila opcija, jer izgledalo bi kao da bježi. Htio je ostati, Ćiva je pijan ko guzica i ko zna šta bi sve mogao reći drugima. Sjedio je izdvojen od drugih, glumio da je zauzet slanjem poruka. Ustvari, u nedogled pisao je jednu te istu riječ: "kretenu, kre-te-nu!" Bio je kao na iglama. Pio pivo, ko zna koje po redu, a da čak nije bio ni pripit. Strah ga je držao trijeznim. Osjećao se zarobljenim u mreži odvratnog debelog pauka. Sve je tako dobro isplanirao, i sad – sad je sve otišlo u pičku materinu. Gotovo da više nije obraćao pažnju na Borisa. U glavi mu je bilo samo: kako se izvući. Znao je Ćivu i predobro, taj je čovjek bio hodajuća nevolja. Nije prezao ni od koga, ni od čega. Atmosfera je padala ka zenitu. Većina ih je bila pijana, umorna. Muziku su utišali, i tu i tamo mogla se čuti pokoja šala. Neko je ustao da krene. Tad, Mia – to slatko stvorenje, uvijek vedrog i nasmijanog lica; stala je na sred sobe, i predložila: "Hajde da se igramo... Znate ono, igra istine ... Ili, kako se već zove...", petljala je jezikom. Pripita, očiju uronjenih u caklinu, upitno je pogledala Sašu, koji se kiselo nasmija, posramljen pogledom u kome se skrivala iskrena nježnost. Boris je zvjerao unaokolo, a on je slegnuo ramenima. A, šta bi drugo? Kao da su mu noge bile ukliještene okovima. Zašto jednostavno nije otišao, zalupio vrata za sobom, i već u liftu ljubio Borisa?
Igra je počela. Saša se odlučio igrati istine lažući. Nije mnogo razmišljao o pitanjima, da, volio se naduvati, pio je i pušio već u osmom osnovne, djevojku je poljubio prvi put sa osam godina, itd, itd. Ni u snu nije bio toliko zanimljiv. I, nikada nije poljubio djevojku. Nije znao da li je prvo čuo svoje misli ili Ćivu koji izgovara istu rečenicu: "Nikada nije poljubio djevojku". U sekundi je pretrnuo, krišom pogledao u Borisa, vidno iznerviranog. I tu, kao pokvaren CD, zaribala je atmosfera. Mia je gledala u Sašu poluotvorenih usta. Svi su ušutjeli. Ćiva je nastavio: "Peder je on, oduvijek sam znao... Još u djetinjstvu čuvao je djevojčicama gumu za preskakanje..." Umirao je od smijeha. Saša je uzalud pokušavao negirati, Ćiva je bio toliko zadovoljan sobom, kao napuhan balon šerečio se pred drugima, sve glasnije se derući. Niko ni prstom nije htio da mrdne. Jedino je Boris ustao sa stolice: "Dosta je. Ne seri, idiote" – proderao se crven u licu od bijesa. A, tako se sa njim nije moglo razgovarati. Zapravo, s njim se nikako nije moglo razgovarati. Posebno ne ukoliko je pijan, kao te noći. Boris je ležao na podu, koprcao se nogama, dok ga je Ćiva, navaljen na njega, objema rukama davio. Saša, zajedno sa nekoliko momaka pokušavao ga je otrgnuti. Vukli su ga, udarali. Na kraju ga je Saša ugrizao za ruku. Kao ranjena zvijer, ovaj je urliknuo i snažnim zamahom ruke, spucao Sašu posred nosa. Krv je šiknula, i Mia je vrisnula.
Ugasili su muziku. U stanu je i dalje bilo barem petnaest ljudi koji šute. U jednom ćošku sobe sjedio je Saša. Zabacio je glavu unazad, pokušavajući zaustaviti krv iz nosa. Mia mu je dodavala čiste maramice. Spuštene glave, Boris je sjedio na kauču. Teško je disao. U drugom kraju sobe, nekolicina je smirivala Ćivu, koji je i dalje mljeo jednu te istu priču. Vrijeđao je Sašu, nazivao ga svim mogućim pogrdnim imenima, da bi naravno na kraju rekao i to. Ispričao je scenu koju je zatekao u kuhinji. U svakom slučaju, bilo je to deset puta preuveličana ljubavna saga. Navodno su se ljubili, "fatali" (tako je rekao). Saši je čitav život prolazio pred očima. Nešto jako stezalo ga je u grlu iznutra, kao nabrekla kugla koja mu ne dozvoljava da bilo šta kaže u svoju odbranu. Suze su mu navrle na oči. Potiskivao ih je, žmirkao, gutao vazduh, ali nije pomoglo. Vidjevši suze na njegovom licu, kao da je vidio otrov kako se slijeva i prijeti da zarazi sve prisutne, Ćiva je poskočio. "Šta vam kažem, evo pederka, vidi ga samo kako cmizdri. Pička mu materina, njegova". Mia je ustala, oči su joj bile natečene od plača, cijelo joj je tijelo podrhtavalo od bijesa. Sručila se na Ćivu najgorim repertoarom uvreda koje nije nikada bila kadra izgovoriti. Saša ju je pokušao umiriti, spustivši ruku na njeno rame. Brecnula se, okrenula i gledajući ga krvava pogleda, jedva izustila: "Saša?"
Neko je pokušao prekinuti nastalo sranje pozivom da se igra nastavi. Zapravo igra je tek počinjala. Hineći da se ništa nije dogodilo, prisutni su igru shvatili mnogo ozbiljnije. Redala su se pitanja; svako sljedeće paprenije od prethodnog. Ljudi su trebali odgovarati na to: "Koliko često masturbiraš?", "Reci, kako izgleda tvoja skrivena seksualna fantazija o tom i tom." Pitanja su se redala unedogled. Bilo je smijeha, ali mnogo više neprijatnosti, znojenja i crvenila na licu. Sve to vrijeme, Mia je šutke odsutno gledala u pod. Saša je cupkao nogom o pod, u strahu o čemu ona razmišlja. Kada je došao red da ona postavi pitanje, nastao je tajac. Pogledala ga je, snažno se trudeći da joj suze ne krenu niz lice, i ozbiljnije nego ikada pitala: "Jesi li ikada poljubio muškarca?". Ćiva se grohotom nasmijao.
Odjednom glupa igra postala je igra na život i smrt. Tresao se kao list na oluji, nije mogao progovoriti. Boris ga je ljutito gledao, Mia je neprestance zurila. Sve su oči bile uprte u njega. Godine su prolazile u tim minutama. Najradije bi sjeo na sred sobe i zaplakao kao malo dijete (i zbog toga su ga u djetinjstvu zadirkivali: plačko, govorili su). "Nisam", drhtavim glasom, krajnje neuvjerljivo je odgovorio. Boris je ustao sa trosjeda i izašao, snažno zalupivši vrata za sobom. "Zakuni se majkom" dernjao se Ćiva. Zakleo bi se bilo čim, ali riječi jednostavno nisu izlazile iz usta. Mia ga je gledala pogledom ranjene zvijeri. "Dokaži!" derao se Ćiva. "Dokaži da si muško!"
Nebo je bilo nepregledna izrovana njiva, ispresijecana brazdama putujućih crnih oblaka. Bile su to duboke bore ostarjele noći, koja sja posljednjim sjajem mjeseca. Saša se osjećao sitnijim od kapi kiše, vidljivim samo oku zagledanom u treperave sijalice uličnih lampi. Na ulici je bilo živo, sa mnogo strke i žamora. Neobično za to doba noći – bilo je oko pola jedan kada je posljednji put pogledao na sat – ali te je noći bio neki koncert u gradu, i rijeka ljudi slijevala se u Titovu ulicu. Bosim stopalima dotakao je mokri asfalt. U mislima mu je zatitrala slika iz djetinjstva, kada je posljednji put hodao bos po cesti. Bilo je ljeto, raspust. Imao je deset godina i bio je na odmoru kod rođaka u Šidu. Bili su na Bosutu, malom izletištu gdje su domaćini imali vikendicu. Jedino je tada hodao bos, poskakujući na vreloj zemlji duž obale, premrežene ribarskim čamcima i splavovima. Ovog puta, stajao je na mokrom sarajevskom asfaltu, skriven u ćošku pred ulaznim vratima zgrade. Ćiva i kompanija bili su s njim, i jedan je držao štopericu u rukama. "Reci kada budeš spreman", rekao mu je. "Kada bude spreman?" Bila je to najapsurdnija stvar koju je čuo u životu. Govno mu se smrzlo od straha. Duboko je udahnuo, proklinjući u sebi dan kada je rođen. Šta mu je sve ovo trebalo? Samo zbog ponosa je pristao. Nije mogao podnijeti njen prezrivi pogled, eto zašto je pristao. Prije nego su izašli iz stana, salio je tri votke, naiskap. Mislio je da bi mu moglo pomoći: fizički i mentalno. Ali, dok su silazili niz stepenište, sama pomisao da će go golcat istrčati van, u potpunosti ga je otrijeznila. Plan je bio da punih deset minuta mora trčati potpuno go. Do Vječne vatre i nazad.
"Sad", čuo je iza sebe. Stajao je kao ukopan. "Kreni", Ćiva ga je gurnu s leđa prema ulici. Žena koja je upravo prolazila ulicom, držeći kćerkicu za ruku, podmuklo je vrisnula i stavila ruku djetetu preko očiju. Još par prolaznika je zastalo; poluotvorenih usta buljili su u njega. Potrčao je. Gonjen vlastitim stidom, smijehom ili zgražanjima, bježao je od sebe i istine, kao od smrti. U tim ludim momentima sjetio se "Sedmog pečata", Bergmana, svih pregledanih filmova; ali nijedan kadar, scena, potresna muzika nisu mogli opisati što mu se upravo dešava. Tabani su mu bili utrnuti od hladnoće. Ljudi su se sklanjali pred njim, kao pred virusom antraksa. Para mu je izlazila na usta, kišne kapi su mu padale po naježenoj koži. Okliznuo se i umalo pao na jednog čovjeka. Ovaj ga je samo odgurnuo od sebe, spreman da ga udari. Brže bolje nastavio je trčati. Ljudi pored kojih je prolazio, gledali su ga u čudu, ne vjerujući svojim očima. Nekoliko srednjoškolaca kroz smijeh je dovikivalo: "Nagari majstore, tako i treba." Vrijeme se razvlačilo pred njim, kao istrošena žvaka. Mogao je vidjeti Vječnu vatru, ali mu se činila dalekom poput broda izgubljenog u ledenim vodama Antarktika. Trčao je sve brže, dok mu nije ponestalo daha. Žile su mu iskočile na čelu od napora. Nije mogao dalje, bio je tu, pored Svjetlosti. Stao je, pokušavajući obuzdati nekontrolisano dahtanje. Smrzavao se. Prolaznici su i dalje zastajkivali okolo njega, dobacivali su sve i svašta: "Da Bog sačuva... Ne daj Bože nikome... Sramota..." Nekoliko njih mu se obratilo psovkama. Ali, onda je sve postalo drugačije. Srce mu je usporilo, uspio je iskontrolisati dah, i gledao je u sve njih kao da kao da ga nema. Nikada prije nije mogao, a pokušavao je, zamisliti tok života iz pozicije čovjeka kojeg zapravo nema. Tada, potpuno go pred svima, mogao je vidjeti svakog ponaosob, zaogrnutog plaštom svog mizernog života. Pod podrugljivim pogledima, neka se snaga akumulirala u njemu, zlobno se nasmiješio i nastavio hodati potpuno mirno. Došao je do Vječne i ispružio ruke prema plamenu vatre, koja već odavno nije nikoga ugrijala. Odjednom, osjetio je snažan potisak u donjem dijelu trbuha. I to, kao da ga je dozvalo iz oblaka i spustilo ravno s neba na samo dno života. Toplina vatre, koja nikome ne služi, golicala mu je tijelo. Spustio je pogled. Trudio se, ali nikako mogao spriječiti nastupajuću erekciju. Upinjao se, koristi maksimum da obuzda volju; bez rezultata. Tijelo je zaigralo po svojim pravilima. Njegov se kurac lagano počeo dizati, kao japanski toranj. Ljudi više nisu psovali, otpuhivali, niti pokušavali skrenuti svoje poglede. Začula se salva smijeha. Odjednom, eksces je postao cirkuska predstava. Saša je spustio ruke između bedara i potrčao nazad. Nogu raširenih u obliku oks, sa spuštenim rukama, trčao je niz ulicu. Plakao je, nesvjestan da plače. Jedva je čekao da stigne do zgrade, pljune Ćivu po sred njegove odurne face i jebe mu mater za sve što je zbog njega prošao te noći. Bio je nadomak ulaza, oni su i dalje stajali ispred, smijali se, Adis je gledao u štopericu… Iznenada, četiri snažne ruke uhvatiše ga s leđa i oboriše na tlo. Malo poslije toga, zaogrnut ćebetom s lisicama na rukama, sjedio je u policijskim kolima, na putu ka bolnici Koševo.

Odlazio u pratnji roditelja, koji nisu prestajali zvocati, bio je to drugi čovjek. Ukočena pogleda, uprtog negdje u daljinu, nije ni čuo šta govore. Jedna noć bila je dovoljna da mu čitav život "izvrne iz cipela". Nije više bilo straha, pravdanja, straha… Nije bilo ničega.