Mustafa Balje

Mustafa Balje - Izbor Poezije 49/50

Sarajevske Sveske br. 49-50

Dosje tuge

Pulsiraš
u noćnim molitvama.

Paraš mi pluća.
Udišeš čednost.
Pišeš. I brišeš
ljepljivom čežnjom
crnog pauka.

Ujutru si zrno,
napuštena kuća.
Noć kada zamri,
pješčana tvrđava.

Nosim te!
Do mjesta svih
tvojih zločina
i jauka.

Da znaš,
otvorio sam dosje!

Ne bojim se više tvojih
dolazaka i odlazaka!

Znam ti odredište.
I sva lažna imena.
Tragove i puteve,
tvoje bujice i lavine.
Kušam sve
slatke i slane vode
gdje si me utopila.

Po tvojim notama dišem
u elegijskom distihu.

Murale i platna slikam
domišljatom laži.

U kamenu,
u vremenu te klešem,
dok bježiš u meni.

Riljaš mi oči.

Prava si!
Zanavijek si!

Vrijeme je!
Gasim ti svijeću...
Spavaj moja tugo...

*

Gošća

Eto je

čujem
korake čudne
na prstima gazi
škripom
već odškrinuta vrata
otvara

Tišinom počinje
dosadna pralja
kako da joj
riječ izvučem
kad gluha je i nijema
nespretna i traljava
najobičnija
bivša švalja

Kradljivica stara
tako joj godi
Prevrne dječaka u meni
probudi jednoroga
Odbravi odaje
ključevima mojih tajni
prišije moje ljubavi
sahrani me i ponovo
iz mrtvih rodi

Krajičkom oka gleda
namami me
Uzdahne
tlo pod nogama guta
brod se nasuka
na njenim pustim otocima
zamuti snove porocima
čarobnim uspavankama

A ja oprostim
sve oprostim
žalim je
svi bi da joj sude
rijeka mi sjetna
toplo krilo ja
njoj budem

Čekam samoću
ne baš neku gošću
Kad bih mogao
da trag joj zametnem
Ili pobjegnem
ali
Uvijek nađe
adresu i dom

Kuda bez nje
i ona bez mene

*

Ženi

Potpuni mir
Stala pred ogledalo

Češlja izmrcvarene kose
namješta mahramu
u pređašnje
urednije stanje

Zategnuta i mirna
Penje se drvenim
stepenicama na šufit
Kroz prozor
širom otvorenih očiju gleda
voz koji velikom brzinom
u mrklom mraku promiče

Svi negdje putuju
njeno je vrijeme stalo

Osvjetljeni prozori

Ona mrak
usisava
dok joj prolijeće
ispred očiju

Baš tako joj
prolazi život
Krišom gleda
slobodu i
čuva u dubini
svoje duše

Pobjegla
od stvarnosti
u njeno jedino
utočište
i užitak

Kreativni šejtan
Mikiju Trifunovu

Mislio sam
mudri starac
iz persijske hićaje
nikada nije postojao

Zar
slijep i gluh
bez Maka
Brechta
i Borgesa

Kuda bih
da nije probudio
misli o putovima
ljubavima svijeta
o vještinama zavođenja
i bitnosti trenutka

Ne bih ni znao
da su brodovi plovili
po poljima suncokreta
nit’ da je usnuli dječak
jahajući konja vrana
otvarao istočne
i zapadne porte

Miljacki prigrlio Bistricu
eto ih pričaju u troje
Po stećcima
kaplje mu tišina
kleše bitak u besmislu

Svjedoči
o umornim ratnicima
i nepokorenom gradu

Ugnijezdio riječi
zametnuo trag grijehu
Kreativni šejtan
pospremio sto za dvoje
....

Zavještalac...

Pred albašćom
čeka nicanje
azaleje...
Otvarajuć'
rešetkasti
prozor barake,
baritonom,
promuklim, kaže:
„Zaljevam jutro...“
„Ovaj cvijet što vidiš,
ne voli svijetlo,
ni tople zrake Sunca...
Voli hladnoću,
iz prkosa odbacuje
i suhi zrak,
sve pupoljke i lišće...”

Oči ranjive,
vagabundske.
Gorljive.
Presreću me
u zasjede.
Sapliću...
On zna
moje pute,
a malo ko
krivulje te
razumijeti može.
Otkud
on zna da
da mi java
ne međi snom...
da mi bol
požnjeo godine.

Nagriza k'o rđa,
gloda kosti,
usmjerava vozove,
presreće oči...
Upoznao sam
na željezničkoj stanici
- čudnog botaničara...

*

....“Čini mi se spavaš... Daj mi ruku...
Budi u meni, jer mi pamet nije u glavu”

Jela
raste i golica oblake
List i perivoj
Zeleno
presvlači žuto
I do bola
pjesmu čuh
stoljećima istih nota

Ogoljena grana
svira elegiju listu
prvom
odlazećem putniku
sve dok
zemlja ne postane
I ode
Kao da ga
nikada nije ni bilo

List na busjenju
sokovi se cijede

kroz kapilare
u korijenje
Predvečerje otvara
i zatvara kišobrane
Jutra mokra
Blizu sasvim
mrzovoljnom rađanju
i najljepšoj smrti

Pijani
u prt
briznu u plač
okovaše tišinu
Rastanak
ili novi sastanak

Osveta

Ne brojim noći
A i dana više nema
U potkrovlju sam
Višlji i ljepši od svih
Zbog ljubavi
Života i smrti
Ni zbog čega
Drugog

Skidam prašinu
S autoportreta
Tri lica mojega ja

I jedno razdrobljeno
Ogledalo

Otvorena kapija
Za Ljubavnike svijeta
Koji odlažu maske
Pred postiđenim
Narcisom
I zaljubljenim
Dorianom

Lijepa moja
Bezdušna sliko
Jedne ću ti noći
Zariti zlatni nož
U prsa
Iščupat ću ti srce
Ovim prstima
I brojati
Posljednje otkucaje

A čekat će te
Kovčeg
Ko katran crn
Ko oblak velik

Kočija i tri gavrana

Sjenkom ću te
I čempresovim granjem
Umjesto zemlje
pokriti

Ukopat ću te

Toliko duboko
Toliko daleko
Da te niko
nikada ne nađe

I savršeno
Ću bez svjedoka
oduzeti sebi dušu

Ni trga ni glasa
neće od mene
ostati
Ni nišan ni slovo

Ukopat će me
Toliko duboko
Toliko daleko
Da me niko
nikada ne nađe

Bit ću toliko živ
Među mrtvima
Toliko nevin
Među griješnima

Dolazak će naš
sličiti Odlasku
bezbolan
i pitak
Veličanstven

Ti si mene kistom
Ja tebe zlatnim nožem
savršena Osveta

*

XXVIII noćno putovanje

U odjeku koraka
U odsjaju suznih očiju
U mirisu moravica
I šuštanju čempresa
U gnjezdu gladnog ptića

Brzacima
Kapima vodopada
Mirisu morske pjene

K'o prah zvjezdani
Svih putovanja ka mjesecu
I kralj domovine tuge
Bezvremenski mornar
Bez obala i stanica
Bez sna i počinka

Samo me tamo
Samo me takvog
Svagdje i nigdje
Možeš naći

Nema me cijelog
Ni u hodnicima straha
Ni u sjenkama
svih naših sjećanja

Miluj prstima
tragove moje ljubavi
Ne možeš mene
Bestjelesno ništa

Ne postojim

Samo sam slovo
Napušteno
Neizgovorene riječi

Fluid
Sarinom samoćom inspirisano

Stojim pred kapijom. Slušam...
Mnoge su brave, vremenom, postavljene između...
Ni ključaonice nema da kroz nju proviri tračak nepoznatog...
Šifre sam odavno pozaboravljao.

Rekao mi majstor, koji poznaje izumitelja,
sve načine i redoslijed otvaranja.
Mislio sam: Baš je prosto, a nije.
I pitao se: Kako ono bješe otključati bravu?

Putujem dugo, prebacujući vrata iz prtljažnika u prtljažnik.
Mnoge su etikete na njima.

Jednom je bilo neko vrijeme na dnu pješčanog sata,
vrijeme riječi što po kapiji plete paukovu mrežu,
al’ je pogrešno bljesnula iskra, negdje.
Sve su riječi ostale zatamnjele iza tapaciranih vrata
kao fino tkanje po požutjelom skaju.
Gluho neko doba...
Pa ko čuje, ne umije da otvori,
a ko bi, možda, otvoriti znao, gluh je.
Vremenujem.
Slutim, stojiš iza.
Pomislim
Hajde da razbijemo vrata, obijemo brave!
Vremena su nesigurna, oči urokljive natopile vazduh,
raspukli vjetrovi u betonske okove zazidani.

Kako da iziđem?

Kucaš. Govorim ti. Ne čuješ.
Znam da slutiš da sam iza,
ali nemaš vremena da
čekaš da pronađem šifru.
Ključevi u ruci bezvrijedni i nedovoljni.
U meni sagorjeva želja da dodirnem te
od korjena do vrha.

Sjetih se šifre
al’ zaboravih kapiju.

Znaš da čujem otkucaje
i treptaje srčanih ti niti...

Struji fluid
u sobi rešetkastih zidova
samo nas neki prastari vakuum
memljivi dijeli.