Martina Vidaić

Martina Vidaić- Izbor poezije 49/50

Sarajevske Sveske br. 49-50

Ritam vrabaca

zimi padaju očevi zubi
kamenje usitnjava kaznu
ponekad pogodi al se slabo vidi
krv pada sporo kao latinska psovka
ljetos me popio obadov let
ja nisam krava ja nisam krava
strah je crveno u prahu krv kojoj je prošao rok
obadi padnu s prvim zimskim gulašom
zašto u gostionama kuharu nikad ne padne glava
samo pticama češće prascima piaf
ne ne želim više nikad čuti kako kiši mozak
evo radije svojom osobnom glavom padam na stol
dužna sam odsanjati da imam pet godina
sad mogu napisati «padam» i stvoriti koljeno
onda se probuditi i napisati «koljeno»
kad u pjesmi postoji koljeno u nju se može pasti
kad sam u pjesmi opet imam pet
ja moram svaki dan pola sata padati kroz godine
do večeri sam čvrsta tuča nadglasa kapanje
kap po kap iz slavine na sabranost
mreža otpale kose nalik na crtež živaca
tu tu podebljaj flomasterom i progledat ćeš
kap po kap prvih znakova bolesti desni
kako je loše obojena ta krv
jedva vidljiva uspomena na bijeloj plahti
ponekad se previsoko pokrijem i ne probudim
padam u san padam u san piaf
kad sanjam sanjam koljeno
kad previše pišem «koljeno» padnu windowsi
kad padnu prozori padnu profili
moj profil padne kad padne zid roditeljske kuće
to me w. nacrtala u trećem osnovne
tema je bila «zima u mom gradu»
samo oponašam dobro oponašam pad piaf
kao snijeg u kugli:

padam iz dna

I svih djela njegovih

Kao da je bio u lošoj strani ogledala,
pijani muškarac diže se iz trave sav izrezan
Ulazi u fontanu, iz kože izlazi
jato crvenih riba

Crvena riba prva je u kući postala leš,
odrezani jezik s lelujavom perajom krvi
Nisam više mogla govoriti
pa sam napisala na akvarij:
odričem se plivanja Obećali su:
voda šuti, ali zapamti

Muškarac sjeda na klupu pored:
torzo pun jezika, a ne govori engleski
Naš odnos, kao svaki dobar balkanski,
temelji se na neizrečenom
(vode nikako ne mogu zaboraviti)

Dvojica radnika dovukla su na zelenim hlačama
misao na prijazni tepih trave,
ali kosilica jedva da priznaje
vrijeme između košnji

Jedan od njih kaže: mrzim ovaj grad

I sama sam pogubljena u prijevodu:
izgledam kao na iglama,
a zapravo gledam u klinca iza grma,
polažem u njegovu probodenu žilu
sve nade da ću prizorom dotaknuti višu sferu

Muškarac ustaje pa pada
Ustajem i vidim: ribe i fontana su ružičaste,
latice oko muškarčeva tijela još svjetlije,
kao sjenilo na kapku
koje ističe oko, ali ga ne izražava

Svuda uokolo svježe britve
Ja stojim nad vodom,
zovem ogledalo

Večera, kauč,TV

Zamišljam kako gladiš dvije rajčice i kažeš:
ribe su podmukle

Napipam noću krljušti u obrazima,
kao sljepačko pismo kojim se u nekoliko riječi
objašnjava sve o meni

Nikome, nikome ne dam da me čita
Ledena zelena leđa svijaju se oko zjenica,
to su mi obrazi pobjegli u dan,

u takozvani pogled na problem,

kad se čini da gledam bez gađenja
stablo koje je posađeno kad sam rođena
i ima posjekotinu iz koje mravi
Crno, sporo mislim, a ništa me ne sustiže

jer sam jednom iz kalendara brodske kompanije
izrezala jato riba Danju
ne vidi se ono unutra,

no ribe puštaju crna crijeva iz brodskog motora
baš kad je nužno upaliti šibicu, tada
bilo na vratu postaje točka najtamnije rečenice:

više ne mogu čitati bez eksplozije

Rado bih vidjela taj stupanj napetosti u tebi
koji ne priznaje granice tijela,
ali sve me pročitano pomisli:
lik iz rushdievih «stihova»
kojem je otac otpilao stablo rođenja

Zarezat ću još jednom u vrat,
malo luka, malo ulja, malo krvavih zareza,

da ti dlanovi narastu veliki i pismeni

Moja baka postaje poezija

Baka kleči
na odsječenim koljenima

Slomljena cesta u zglobovima
posve je plastična: sad je napokon
tiša od papira, napokon postaje
pjesnički motiv

Više se ne sjećam kako su joj škripale kosti
svaki put kad bi pričala priču
o kravljim rogovima

koji su joj jednom probili najbolju suknju,
podigli je visoko gore u pamuk
pa udarili punom livadom djeteline

Sjećam se samo tjeskobe kad bi rekla:
nije se smjelo plakati, i pritom
palcem i kažiprstom opipavala
podlakticu

kao da moli krunicu
na zaleđenim kuglicama krvi

Na mom trhuhu živi jedna mala pastirica
Danju odreže i sakrije u pregaču neki zeleni
dio sebe: šaku po šaku, uho po uho,
komad po komad jezika,

polako sazrijeva u ništa

Noću propada u gladan želudac,
sluša kako u muškim cipelama odvanjaju
godine koje će ostati prazne,
kao u metalnim zdjelama planinara
koji je propao u špilju

Ja se svako jutro iznova izvlačim,
gledam kako tuš odnosi smrvljene kosti
iz pupka, šupljeg vrška jezika
koji mi više nema što reći

A baka i dalje kleči i moli da u meni
zaplače mlijeko,
da me to bijelo ništa

napokon nadglasa

Stubište za čitanje

Ma kakve knjige,
to samo šuma poštuje kućni red

Na sudu, ponaša se ko sudski spis
U knjižnici, ventilatori slažu u police pluća
tanko narezana svojim rebrima,

listovi udišu naše izdisaje

Hodam parkom, nisam u krošnjama
Danas sam dala da me uslikaju za osobnu kartu
i sad mi, indijanki, nedostaje malo duše,
one bez boga, koja se mjeri dahom

Ustala sam rano i, suspregnutog daha,
dugo nanosila šminku

Svakih pet godina otkrijem pravo lice,
rastresenu nježnost pudera u prahu
Kako bih ikad mogla biti oni crveni ožiljci,
tragovi kandža divljih djevojaka,
kad se nikad nisam borila

Ovo na slikama, rupe u maskari,
i šutljive su i rječite, kao otisak unutarnje vatre
oko prozora kuće kojoj prilaziš poslije rata,
s opravdanim strahom

Tko kaže da park nije istinski izraz stabla?
Ili knjižnica? Tek u njoj osjetim najbolje od šume:
tišina bijesnog korijenja,
staze bez kompasa,

led mramor na sjevernom izlazu
na kojem se nadam
ostaviti jajnike

Cedell Davis doručkuje

Palim radio,
pločice zazvuče okruglo

Sjedi mirno na kolima svakog jutra,
stari crnac prebijenih koljena

Šake, zgrčene kao zaleđene kuhinjske krpe,
položi na podlaktice i neprimjetno
noktima guli komadiće kože

Hrpa smeđih latica na stolnjaku, dovršen cvat,
s druge strane stola djeluje
bez razloga uzbudljivo, poput točki
u novinskim uskličnicima

Kava, njen pismeni dio, nestaje, treba napokon
ispuniti formular One točke
stavljam svugdje:

iza imena, iza grada, iza oca, kao da se
svega odričem

Državna administracija treba
toliko i toliko mrtvih godišnje, no mene
još uvijek gubi u trenutku
kad mi cedell zabrinuto prstom dotakne čelo

kao majka kad se pljuvačkom na vrhu krpe
uvjeri da je madež stvaran ali koža izmišljena
pa kaže kako si blijeda skoro modra,

kako si modra

Onda sjaj u vodi mississippija dobije oblik
prereže žice i drvo, a ja prihvatim
otpuhnem piljevinu i glatko
prijeđem preko maslaca

Žena koja će kupiti hlače

Što duže stoje, najlonke se bolje sjećaju
kako sam nesigurno koračala:
stopala u njima smrve se, mirisa strogog cvijeća,
poslagana duž prečke poput sova,
paze da točke ne dolete s dalekih stijenki ormara

Uplašim li se zavoljet ću, sjednem unutra
i gledam kako prašina boji tekstil
Košulje zaboravljaju koliko su žudjele za torzom,
čekajući na golim ključnim kostima
da logorski neon prestane biti iskren

Sama sam birala svoje tijelo, i tko mi je sad kriv
Doduše, bubrezi mi jesu dragi,
sjećaju se piva kojim si im gotovo izjavio ljubav
Zato sam tako sebična,
i nikad ne bih donirala drugu priliku

Čekam dok zrak ne bude čist od lavande,
pozovem moljca, on dođe i to je kraj
Moram potom izbaciti košulje na humak,

bijelim kostima na dnu ormara
malo se uspješnije oslijepiti

Azija

Ljudi bijeli kao ja nose previše madeža
i neku tužnu opasnost,
kao sloneći zub

Čovjek crn kao on slaže dinje na štand
Ta toplina teži približavanju, kotrljanju
koje zatvara svijest u jednu točku,
u spojena koljena

Eto nas u toj točki, istočnjački precijenjeni
Ta točka to je nemirni mrav, madež
koji je poželio život Te točke one se

množe, točke crne kože na bijeloj koži,
nedvosmisleno izražene,
poput bijele kože na crnoj koži

To hladno pod kožom koljena, to su pokoljenja,
staklene zdjele u kojima baka čuva novac
za svoj pogreb, ružičaste novčanice,
jedva podnošljive,

nalik na suhe svinjske jezike Nimalo ga
ne volim, ili ne znam reći drugačije,
ali uvijek imam dno ispod dna:
mogla bih sebi podvaliti sebe

Uzima jednu dinju, ja drugu

Ulica između nas
teče nasilno kao da razdvaja koljena,
desno ne zna što mu radi lijevo

Smije mi se bijelo,
do jutra ću mu izbiti zube
punom šakom mrtvih mrava

Redovi

Nekad sam imala crnu crnu kosu,
nitko me nije mogao vidjeti

Stopala su mi bila ledenija
od pločica na podu burze rada

Sad iz čarapa proviruje svinja
koja je predala but,

potrošene pete rastu iz tjemena,
utičnice nervozne od vlage,

iz glave se spuštaju sitni konopci,
svaki dan jedno smaknuće
netko objavi

Neumjerenost

Metar, mrtva trakavica, omotao se
ispod ruba grudi: sedamdesetpet centimetara
Dodala sam dvije zdjele, dobila grudnjak
sedamdesetpet ce No zdjele su prazne,

sedamdesetpet pada ispod sedamdeset,
grudnjak će se spontano otkopčati

Krave proizvode hormone, jutro je,
iz kruha padaju smrvljeni prsti pekarice
Boja broj pet zrije u malinu,
kartoni juhe drhte u kamionu, drhte krakovi,
stablo je u posljednji čas poklonilo metak zecu
A grudnjak odustaje

Trudim se naći unutarnju puninu,
udahnuti i stati još koju godinu;
koža se uvukla među rebra kao starački obraz:
zubi nema,

mene se, čak i za kišnih dana, hrana ne boji:
puževi izlaze iz rupa u začine,
šparoge susreću jaja u šikarama

Prihvatiti, upoznala sam krajnji napor toga,
kad čelo posljednjim znojem prihvati pizzu,
krumpiri prikriju podzemni miris
ponfrijem, čipsom, pečenkom,

ali grudnjak se ipak ipak otkopča

I eto dođe večer,
pilići smireni pod modrom rasvjetom
poslušno pakiraju meso u plitice: za sutra
Špageti, obećanje mekoće, ali kako zaboraviti os
oko koje se vrte, budni čelik vilice

Grudnjak se, otkopčan, nabrao ispod košulje:
sise stogodišnjakinje,
kao da živim višak vremena,
ono što je prekipjelo

Cvjećar samoubojica

Imam trn u čelu Hoće svoju ružu,
zaključak pečatiran mesnim laticama

Ujutro voda boli,
ali samo je dlanovima dopušteno misliti na krv
Čelo, plutanje nad opasnim dnom,
mora ostati bijelo i hladno

Umivanje:
lijepim usta na usta, dišem na tri,
no riječi ne preskačem:

lopoč, lopoč, lopoč