Bekim Sejranović

KOLEKCIJA JESEN/ZIMA

Sarajevske Sveske br. 37-38

Oslo, četvrtak 29. rujan/septembar 2011.
Danas imam promociju romana u knjižari Tronsmo u Oslu. Roman je na norveškom izašao još prije mjesec dana i imao sam nekoliko nastupa, ali ovaj je ipak poseban. Riječ je o kultnoj knjižari, jedinoj u kojoj se još uvijek ne prodaje Harry Potter ili Jedi, moli, voli, i u kojoj, osim dobrih knjiga, možeš kupiti i odlične (art)stripove. Da budem iskren, u knjižari Tronsmo kupio sam više majica nego knjiga, ali njihove majice i nisu obične majice. Često ih kupim i po nekoliko i onda ih mijenjam (kad se napijem) ili ih poklanjam ljudima. Majicu na kojoj piše "Gaza", na latinici i na arapskom, kupio sam jedno pet puta. I sad imam jednu takvu, tko zna kome ću je dati. Ovu posljednju dao sam prijatelju Tomu iz Rijeke.
A majicu koja izgleda kao nogometni dres, (naprijed je palestinski grb, a na leđima umjesto imena igrača piše: Intifada – 48) darovao sam jednoj djevojci koju sam volio u Tuzli, jednoj drugoj koju sam pokušao voljeti u Splitu i jednom gej- konobaru u Zagrebu s kojim sam pojeo trip.
Posljednju majicu koju sam kupio, (na njoj je naslikana utvrda i oko nje zvjezdice Europske unije stilizirane tako da izgledaju kao bodljikava žica), dao sam Faruku Šehiću kad je bio u Oslu.
Na promociji pedesetak ljudi i većinu ih poznajem. Tu je moja kćer, njezina majka, majčina sestra, tu je i posljednja bivša žena, nekoliko prijatelja, prijateljica, jedna bivša ljubavnica, nekoliko kolega prevoditelja. Kao i uvijek imam tremu koju pokušavam ublažiti alkoholom. Prodao sam nekoliko knjiga, potpisao se uredno i zatim smo nas nekoliko otišli do kluba Blå. Tamo se opijam, alkohol me užasno brzo hvata u posljednje vrijeme. Pokušavam nabaviti spida, ali baš danas nema nitko ništa. Vjerojatno je i bolje tako. Zatim se ljubim s nekom djevojkom, zamišljam da je to moja draga, koja me čeka negdje tamo dolje, daleko, možda se i ona isto ovako ljubi s nekim drugim i zamišlja da sam to ja. Ponekad je zamišljati kako nekog ljubiš iskrenije nego ga uistinu ljubiti. Poslije jednoj drugoj djevojci koja sjedi nasuprot mene, skidam cipelice i ljubim joj stopala, zatim je grizem za nožni palac. To su mi sve pričali drugog dana, jer ja se ne sjećam. Pričali su mi i da me na kraju ta prva djevojka htjela otpratiti kući, ali da ja, nasreću – i njenu i moju – ipak nisam htio. Otišao sam kući nekako i spavao, valjda.

Oslo, petak 30. septembar/rujan 2011.
Probudio me telefon. Zovu me iz škole gdje povremeno radim kao zamjena kad se netko razboli. To je škola norveškog za strance i, da budem iskren, nije tu bilo loše predavati. Osjećao sam da bar nekako pomažem ljudima, a i učenici me voljeli jer sam prolazio to isto što i oni samo dvadesetak godina ranije. Rekli su mi da ih učitelji Norvežani tretiraju kao da su zaostali. "Ako ne znaš neki jezik ili neke običaje, ne znači da si glup" – bila je suština onoga što su mi govorili. I mislili su da ako sam ja uspio svladati taj jezik, moći će i oni. Činilo mi se da im je drago da sam iz Bosne, jer su i oni većinom dolazili iz zemalja u kojima je bio rat i većinom su bili muslimani. Učenici su bili svih uzrasta, od osamnaest do osamdeset godina. Bilo ih je nepismenih, a bilo je i doktora znanosti. Bilo je djevojaka koje bi do škole dolazile zamotane u crne feredže da su im samo oči virile. Kad bi ih skinule, njihova ljepota i oštrina pogleda zabadale su se u mene poput čioda. Bilo je i vrckavih djevojčuraka u štiklicama i mini suknjicama, neke lukave i svjesne svoje privlačnosti, a neke naivne i sramežljive poput djevojčica. Često bi me pitali da li sam i ja musliman, a ja sam u početku odgovarao da jesam, "ali malo". Oni nisu to shvaćali, "ili jesi – ili nisi"? Ako si "malo", onda jesi.

Uglavnom, tog jutra nisam bio u stanju predavati zbog užasnog mamurluka. Rekao sam da sam bolestan, što i nije bilo daleko od istine. Zatim sam zapalio džoint, onanirao i uspio ponovo zaspati. Probudio sam se malo prije podne, digao sam roletne i kroz prozor me zapljusnuo val sunčeve svjetlosti. Istuširao sam se, doručkovao i izašao van na sunce. Dan je bio prekrasan. Uzjahao sam svoj zeleni bicikl, nabio sunčane naočale na nos i spustio se prema centru. Zatim sam se popeo do stanice Majorstua, uzeo vlak broj jedan sve do zadnje stanice Frognerseteren, na vrhu brda iznad Osla. Tu je počinjala šuma Nordmarka i odatle se širila po brdima na stotine kilometara prema sjeveru, istoku i zapadu. Južno je bio grad Oslo i obale Sjevernog mora. Šumu su presijecale brojne staze, potoci, rijeke i jezera. Zimi je tu bilo idealno za trčanje na skijama, a ljeti za planinarenje ili vožnju biciklom. S vrha Frognerseter polako sam se počeo spuštati prema jezeru Sognsvann udaljenom oko dvadesetak kilometara prema istoku. Vozio sam se biciklom uzbrdo i nizbrdo, Sunce je sijalo postojano i njegova žućkasta svjetlost davala je šumi boju jeseni, utapala se u borovim i jelovim tamnozelenim iglicama i odbijala od brezino jarko žuto lišće. Nije bilo ni daška vjetra i jezera pored kojih sam prolazio caklila su se nepokretna poput svježe obrisanih ogledala. Pored jednog od jezera, mislim da se zove Skjennungen, zaustavio sam se, sunce je upravo zalazilo i pomislio sam kako se moram baciti u tu vodu. Baš sada. Ovakvih dana više neće biti, bar ne ove godine. Neće ih biti nikad više. Nakon ovakvih dana dolazi zima i mrak. Danas je dan koji se više nikad neće ponoviti. Skidam se gol, znojan sam i plašim se provjeriti kakva je voda, jer se bojim da će me hrabrost napustiti i da ću odustati. Skačem u vodu na glavu, hladnoća me presijeca poput britve, izranjam, urlam, plivam, hukćem, ronim, sve traje jedno deset sekundi i zatim izlazim van. Međutim, čim sam izašao hvata me neka euforija, bit će adrenalin, i opet skačem u tu tamnu vodu i ponavljam ritual. Poslije sam stajao na stijeni, sušio se na suncu koje je polagano padalo iza brda i uživao u prijatnom bockanju po koži.

Te večeri smo moje društvo i ja nabavili spida, otišli u klub Villa i plesali do fajronta. Otišao sam kući i cijeli nedjelju proveo pušeći hašiš i gledajući porno filmove. Od spida nisam mogao spavati, a istovremeno sam bio preglup da čitam ili gledam neki normalan film. Tek oko ponoći sam uspio nešto pojesti, popiti jedan xanax i jedan lexaurin i zaspati.

Oslo, ponedjeljak 3. oktobra/listopada 2011.
Danas radim kao sudski tumač u gradu Lillestrøm, pola sata vlakom od Osla. Zapravo sam još prekjučer trebao otputovati u Ljubljanu i vidjeti se sa svojom dragom, kupio sam avionsku kartu i sve smo dogovorili. Prekinuli smo bili u srpnju ove godine, ali smo odlučili da si damo "još jednu priliku". Ali onda su me zvali sa suda i pitali mogu li raditi od ponedjeljka, dakle od danas, pa do četvrtka. Bio sam u stisci s lovom, što jest – jest, a takve prilike se ne pružaju često pa sam odustao od puta. "U stisci s lovom" je možda preblag izraz, bio sam skroz kokuz. I još sam dugovao.
Sjeo sam bio neki dan i pokušao staviti na papir kome sam dužan i tko meni duguje.
Dužan sam: Mastercard DnbNor banka: 30.000 norveških kruna; Mastercard Sparebanken Nord: 20.000; Jonu, (mom prevoditelju): 6.000; bivšoj ženi: 12.000; majci moje kćerke za alimentaciju: ne znam – ona vodi račun, ali jedno dvadesetak tisuća; Banci za studenski zajam: 250.000 (njih se može zavlačiti, i cilj mi je da umrem prije nego im vratim lovu).
Dužni su mi: Jutarnji list, Globus, Keno, Nedim. Sve skupa možda jedno četiri-pet hiljada.
Tješi me jedino što su danas svi nekome dužni.
No, nemam novca ni da platim vlak do sudnice u Lillestrømu i da tamo zaradim nešto. Švercam se u vlaku, a natrag u grad vozi me kolegica, također sudski tumač.
Sudi se jednom Bosancu za petnaestak provala. On je uglavnom sve priznao, jer su imali dosta dokaza pa su predviđali da će suđenje trajati samo dva dana umjesto zakazana četiri. Malo sam nezadovoljan, jer sam se ipak nadao da će me platiti za četiri dana, ali šta ćeš. Bolje i dva nego ništa. Pokušavam ne misliti kako sam sada mogao biti u Ljubljani. Ljubiti se.

Oslo, utorak 4. oktobra/listopada 2011.
Danas sam se opet švercao vlakom do Lillestrøma, a kolegici sam prodao jedan primjerak svog romana Ljepši kraj za dvjesto kruna. Kao što smo i predviđali, suđenje je završeno danas i kad sam se vratio u grad preplavio me osjećaj dobro obavljenog posla, zarađenog novca, oslobođenja, euforije pred ljepšom budućnosti. Dvjesto kruna koje sam zaradio od prodaje knjige ulažem u kupovinu dva grama najlošijeg, uličnog hašiša. Odlazim kući, spremam hranu, jedem, pušim hašiš i spavam par sati. Jedan prijatelj me zvao da idemo na trening. Nagovara me već tjednima da počnemo trenirati boks. Boks mi nije baš nešto privlačan, radije bih trenirao veslanje u kajaku, ali on navaljuje da odemo do jednog obližnjeg kluba, prvi trening je besplatan, mogu probati pa poslije odlučiti hoću li nastaviti. Ne moram, kaže mi, uistinu boksati, mogu samo udarati u vreću. Došli smo tamo i trening je već bio počeo. Čim sam vidio te face, ćelave lubanje, tetovirane nadlaktice i ramena, bilo mi je jasno da nema šansi da s njima treniram. Bilo je to jasno i mom prijatelju.
Navečer me zove drugi prijatelj da izađemo van. Razveo se prije nekoliko mjeseci i još uvijek je poput svih kad se razvedu: željan izlazaka, cura, provoda; želio je nadoknaditi propušteno. Nije još shvatio da se ništa ne može nadoknaditi. Niti propustiti. Ali mlad je još, skontat će, valjda. Poslije tih nekoliko mjeseci provoda očekuje ga najmanje pola godine depresije. Bar je tako meni bilo svaki put kad sam se razvodio ili prekidao neku dugogodišnju vezu. Znam, ne mora biti svima isto, ali često jest.
Utorak je najbolji dan za izlaske, jer svi "civili" rade i moraju ujutro na posao. Utorkom izlaze klošari, pijanci, narkomani, razvedeni, besposličari, samotnjaci, umjetnici, neurotičari, očajnici... Nabavili smo spida koji je mirisao po deterdžentu, ali nije bio loš. Otišli smo u Blå. Minimal utorak, zvao se program, iako su puštali više house nego minimal. House s minimalnom dozom minimala, ponavljali smo, smijali se, plesali i žvakali žvake kao da smo na normi. Plesali smo tako do fajronta, a poslije smo ostali na afteru. Moj prijatelj je poznavao DJ-a i ostale koji su tu radili i prema već uhodanom postupku oni su zaključali klub, a nas desetak je ostalo unutra; motali smo džointe, pili pivo i pričali besmislice.
Odlazim kući, pušim hašiš i gledam porniće sve do srijede navečer.

Oslo, četvrtak 6. oktobra/listopada 2011.
Ujutro su me zvali da idem raditi u školu, ali bio sam spreman za to pa sam sâm isključio zvuk na mobitelu. Probudio sam se oko 10, istuširao, pospremio sobu, skuhao čaj i sjeo za kompjuter. Otvorio sam yahoo mail, čitao pisma, slao odgovore. Od prevoditelja sam dobio link od knjižare Tronsmo. Svakog tjedna objavljivali su top listu najprodavanijih djela. Moj roman je bio na drugom mjestu i to me je, naravno, obradovalo. Znao sam da nije riječ o bogtepitaj koliko prodanih primjeraka, desetak, u najboljem slučaju, ali lijepo je zvučalo. Znam i da je to uglavnom zbog promocije koju sam imao prošli tjedan, ali opet nema veze. Smiješno je to što sam mogao biti i na prvom mjestu, ali zbog pohlepe za novcem, koja je opet bila uvjetovana vječnom besparicom, koja je opet bila uvjetovana nedostatkom motivacije za bilo kakav ozbiljan posao, koja je opet bila uvjetovana požudom za narkoticima.... itd… - nisam. Tog dana kad je bila promocija knjige, neki od poznanika htjeli su je kupiti u knjižari, no budući sam još uvijek imao nekoliko primjeraka koje sam besplatno dobio od izdavača rekao sam im da ih kupe od mene. Dat ću im malo povoljniju cijenu, a bolje im je da daju lovu meni nego izdavaču. Ako kupe u knjižari ja dobijem samo 7 %, rekao sam im jadikujući. Oni su me gledali sažaljivo i kupili knjige od mene kradom da ovi u knjižari to ne vide. A da su kupili u knjižari možda bi mi sada knjiga bila na prvom mjestu. Pouka: nema je. Trebao mi je novac i dobio sam ga, to je sve.
Poslije odlazim u grad predati neke papire u Upravu za strance gdje sam također ponekad radio kao tumač. Zatim idem pokupiti bicikl koji sam još u utorak kad sam išao na posao zaključao ispred željezničkog kolodvora. Dok sam koračao pomislio sam kako ga je možda netko već ukrao. I stvarno, bicikla, mog Zelenka, nema. Hodam nekoliko puta gore-dolje uz željeznu konstrukciju gdje se parkiraju bicikli, ali uzalud. Pronalazim mjesto za koje sam siguran da sam tu ostavio Zelenka, tu je sad parkiran jedan starinski, ženski, roza bicikl, norveške marke DBS. Bicikl je zaključan bravicom sa šifrom koja je izgledala isto kao i moja. "Nije valjda..." – pomislim i pokušam s mojom šifrom "3004" i otvorim je. Netko je otvorio moju bravicu, uzeo Zelenka i ostavio mi Rozu. Uzjahao sam je i počeo okretati pedale. Očito je netko mnogo lakši jahao Rozu, jer su se gume prilično spljoštile. Bit će neki mršavi džanki.
Odvezao sam se kući na biciklu i zatim uzeo vlak podzemne do Holmena. Trebao sam najprije pokupiti kćerku iz škole, odnosno "produženog boravka", a zatim njezinog polubrata iz vrtića. Onda smo išli u prodavnicu, kupili sastojke za tacos, sebi dvije pive i njima dva sladoleda. Napravio sam hranu, pričao sam s kćerkom koja mi je pomagala rezati povrće, a mali se igrao Spidermana. Poslije ručka gledali smo crtani film Rio i zatim sam spremio malog na spavanje. Morao sam mu pročitati pola knjige o gusaru, kapetanu Sabeltanu i čekati da zaspi. Poslije smo kćerka i ja još pričali, gledali neki program za mladež koji inače ne smije gledati jer joj mama ne da. Oko deset i ona je morala na spavanje jer joj se mama i tata vraćaju oko deset i petnaest. Njih zove mama i tata, a mene zove imenom. Meni to ne smeta.
Otišao sam kući, pušio hašiš, popio xanax, čitao De Sada i zaspao kad su me tablete omamile. Često ustajem noću i jedem. To je zbog hašiša, pretpostavljam. Ili možda neki psihološki poremećaj, ko će znat. Ne brinem se više oko takvih stvari.

Oslo, petak 7. oktobra/listopada 2011.
Danas sam se dogovorio ići brati gljive sa jednim poznanikom. On je zapravo moj bivši diler hašiša. Jednom sam ga, nakon duže vremena, bio nazvao da trgujemo, a on mi je odgovorio da je prekinuo sa ženom (nevjenčanom) i da je prestao dilati, a i pušiti hašiš. Njegovoj ženi je smetalo to što on dila i duva, a njemu je smetalo to što je ona radila na seks-telefonu. Ponekad bi mi, kad sam dolazio kod njega trgovati pokazala neki od trikova kako stvara pojedine zvukove dok radi na seks-telefonu. Kada mi je rekao da je prestao sa svim, dodao je kako se ipak možemo družiti. Da, naravno, rekao sam neuvjerljivo. Ali ipak se više nismo družili, izgubio se temelj na kojem smo zasnivali naš odnos, rekli bi u savjetovalištu za bračne parove. No, nakon nekog vremena ponovo mi se javio i rekao da ima gljiva zvanih fleinsopp, ili na latinskom psylocibe; laički rečeno riječ je o gljivama koje imaju halucinogena svojstva, daju ti trip sličan LSD-u i krajem listopada rastu po poljima gdje krave pasu i ostavljaju svoju balegu. Svi ljubitelji psihodelije ih beru, a moj bivši diler vrstan je znalac gdje i kako ih pronaći. Ali oko deset sati zovu me da prevodim telefonski na nekom policijskom saslušanju. Prihvaćam, što ću, ali žao mi što ću ostati bez gljiva.
Uhvatili su jednog Hrvata kako šverca alkohol. 36.000 litara alkohola. U novinama je sljedećeg dana pisalo da je to najveća zaplijenjena količina alkohola u norveškoj povijesti. Za one manje upućene možda bi trebalo pojasniti da je u Norveškoj alkohol dvostruko skuplji nego u zemljama EU i da samo državne prodavaonice Vinmonopol imaju pravo prodavati alkohol. U običnim supermarketima možeš kupiti samo pivo, radnim danom do osam navečer, subotom do šest. Poslije subote u šest navečer u čitavoj zemlji ne možeš legalno kupiti alkohol. Dućani rade, ali je na frižiderima s pivom lokot. Tako da već negdje u petak moraš planirati koliko ti piva ili vina treba za vikend. Toliko o individualnim ljudskim slobodama. Ali Norveška je zemlja u kojoj se najbolje živi. Tako kaže statistika. Mark Twain je rekao postoji laž, postoji prokleta laž i postoji statistika. No, s druge strane, ostale vrste opijata nije problem nabaviti u bilo koje doba dana ili noći. Mnogo puta smo u nedjelju ujutro završili na nekom afteru gdje je bilo svega osim piva. Jedna od mojih mnogobrojnih poslovnih ideja bila je dilati pivo po Oslu nedjeljom. Ideja uopće nije bila loša i poslije sam upoznao neke Poljake koji su upravo to radili. Jedan od njih zvao se Gabriel i ubrzo je stekao status anđela spasioca jutarnjih žurki nedjeljom. Ali to pivo treba najprije prokrijumčariti u Norvešku, a to se može jedino preko Švedske, jer iz Danske možeš doći samo brodom pa je carinsku kontrolu teže zaobići. Krijumčarenje alkohola unosan je posao. Treba samo naći nekog naivnog očajnika bez novca i nagovoriti ga da preveze kamion preko slabo kontrolirane granice između Švedske i Norveške. To uglavnom uspijeva, ali nekad i ne. I tako svi rade ono što se od njih očekuje i sve šljaka. Šverceri švercaju, carinska policija ih lovi, a građani piju poljsko pivo, puše marokanski hašiš, jedu chop sui, shish-kebab i kenjaju kako će im stranci, posebice muslimani, uništiti tekovine skandinavske demokracije. Ponetko od krijumčara "padne", policajci sebi pišu prekovremene sate, onda kriminalci unajmljuju odvjetnike, država prevoditelje i tako svi kotači državnog aparata profitiraju na kriminalu. Čak i upravitelji zatvora su zadovoljni popunjenim kapacitetom turista iz egzotičnih zemalja. Državni službenici zarađuju na kriminalcima i onda poslije od njih kupuju alkohol, drogu, hranu i seksualne usluge. Glavno da se pije i da se para vrti. Kad bi nestalo tih kriminalaca, od čega bi svi mi "pošteni" građani živjeli? Što bi radila policija, koga bi odvjetnici zastupali, a kome bih ja prevodio? Kao rješenje ekonomske krize u Europi možda ne bi bilo loše da zapadne zemlje uvezu još kriminalaca. Tu bi balkanske zemlje mogle biti "konkurentne". U nekoj od europskih metropola trebalo bi dignuti spomenik neznanom kriminalcu.

Jadnika iz Hrvatske kojeg su uhitili čeka najmanje pola godine robije. Nisam mu vidio lice, jer sam prevodio preko telefona, ali mogao sam ga zamisliti. Mršav, proćelav i prestrašen. Govori kako je u Hrvatskoj nakon ljetne sezone ostao bez posla i javio se na oglas u Plavom oglasniku u Zagrebu. Tražili su vozača kamiona u Švedskoj. Plaća 300 eura tjedno. Zvučalo mu primamljivo, ima djevojku i želio se oženiti s tim parama. „Mislil sam delat dva meseca i onda se doma ženit“, govorio je skoro kroz suze. Poslije su mu dopustili da nazove zaručnicu u Varaždinu i da joj kaže da je zaglavio. Ja sam morao policajcima prevoditi njihov razgovor jer uhićenik nije smio spominjati ništa oko vlastita slučaja. Da ne bi, tobože, odao neku tajnu i tako ih onemogućio da uhvate "veliku ribu", odnosno tipa koji je sve to organizirao.
Kao da će se tako išta promijeniti, kao da na njegovo mjesto neće doći netko drugi, kao da će Norvežani prestati kupovati jeftiniji alkohol. Zaručnica je plakala, on ju je preklinjao da ne paničari i da javi starcima da je sve u redu, ali da ga neko vrijeme neće biti, ja sam prevodio umorno, a policajac je glumio ljubaznost.
Poslije sam zvao Gabriela da od njega kupim švercano poljsko pivo. Rekao mi je da nema i da vjerojatno ni neće biti sljedećih nekoliko dana i da ga ne zovem više. Zvučao je zabrinuto.
Navečer sam pokupio Faruka Šehića iz hotela u kojem je odsjeo i išli smo malo van, najprije kod nekih mojih prijatelja, a zatim u klub Blå. Ništa posebno, malo smo pili, pričali, plesali i išli kući. Sutra je književna večer, odnosno popodne, na kojem će gostovati nekoliko bosanskih autora, među njima i Faruk, i jedna norveška pjesnikinja, Ingrid Storholmen, čije sam pjesme prevodio na naš jezik prije nekoliko godina. To je organizirala Udruga mladih Bosanaca Stećak iz Osla i zamolili me da budem moderator. Pristao sam jer su dobro plaćali, a i zvučalo je zabavno. Zato sam se istinski trudio ne napiti se navečer, jer kad sam mamuran ne podnosim nikoga, ponajmanje samog sebe.

Ljubljana, utorak 13. decembar/prosinac 2011.
Prošlo je više od dva mjeseca od zadnjeg zapisivanja u dnevnik. Razlog tome je činjenica da sam se bavio nekim drugim stvarima, o tome ću malo poslije pokušati nešto napisati, a nakon nekog vremena sam pomislio kako ne bi bilo loše napraviti pokus. Želim vidjeti kakva je razlika kad o događajima pišeš iz neposredne vremenske perspektive, istog dana kada se nešto desi i kada pišeš s vremenskom distancom od, recimo, dva mjeseca. Mišljenja sam da je o vlastitim doživljajima bolje pisati nakon što prođe neko vrijeme. Vremenska distanca, moje je mišljenje, oslobađa priču od manje bitnih elemenata, pomaže pri izboru što ostaviti, a što ne, pomogne ti priču smjestiti u širi kontekst.
Kada se nešto dogodi, čovjek u suštini nikad ne može znati je li to dobro ili loše. I za koga. Ono što ti se danas desilo i za što misliš da je loše, može ti za nekoliko dana ili godina postati dobro. I obratno, naravno.
Primjerice, kada je A. ostala trudna sa mnom i nije htjela abortirati, a nismo mogli ostati skupa jer sam ja bio zaljubljen u nekog drugog, mislio sam da je to najgore što mi se može desiti. Kada mi se rodila kćerka bio sam i dalje pomalo uplašen i zbunjen, ali istovremeno i sretan. Danas smatram da je to, rođenje kćerke, najbolja stvar koja mi se desila.
Jedno vrijeme sam mislio da čovjek tek na samrti može spoznati što je u njegovu življenju bilo dobro ili loše, ali sad vjerujem da ne može ni tada. Znači li to da smo u nepreglednoj vremenskoj perspektivi nesposobni za poimanje sreće ili nesreće, zla ili dobra? Da li vrijeme relativizira sve? Sve češće mislim kako vrijeme ni ne postoji.
Ne znam, ali neki se postupci, nikad, bez obzira na relativizirajuću moć vremenske distance ne mogu opravdati, dok će drugi uvijek biti pozitivni. Odnosno, mi smo ti koji definiramo dobro i zlo. Mi smo "dobro" i "zlo".
Danas je na Facebooku mnogo ljudi na "zid" stavilo pjesmu Proljeće, trinaestog u decembru od Azre. Volio sam tu pjesmu nekad davno. Volim je i sad, iako je nisam slušao bar deset godina.
No, da nastavim pisati o događajima koji su slijedili nakon posljednjeg zapisa iz dnevnika, 7. oktobra 2011., dakle prije više od dva mjeseca.

Oslo subota, 8. oktobar/listopad 2011
U subotu, kao što sam već spomenuo, bio je taj književno-kulturni događaj gdje sam predstavio nekoliko bosanskih pisaca i pjesnika, jednu norvešku pjesnikinju; bio je i mali koncert na kojem je svirao jedan mladi Bosanac iz Norveške koji je upravo snimio album, a i izložba slika, također bosanakog umjetnika nastanjenog u Norveškoj. Sve je proteklo u najboljem redu, iako sam bio poprilično mamuran od prethodne noći. Pijuckao sam pivo pa je to pomagalo, no kad je program završio, bio sam prazan i iscrpljen. Organizatori su nas poslije trebali odvesti na zajedničku večeru, ali jedino na što sam ja mislio bio je hašiš. I spid. Tako da sam utekao kući, usput nabavio hašiša, ali nije bilo spida. Samo kokaina kojeg ne volim i koji je preskup. No imao sam pun džep novca, svratili su i neki prijatelji pa smo ipak kupili "koks" od jednog crnca na ulici. U roku od pola sata sjedilo je nas pet-šest u mojoj sobici; pili smo, pušili, duvali, vukli bijele crte, plesali, pričali glasno, smijali se. Zatim me je nazvala Ingrid, norveška pjesnikinja koju sam tog dana predstavljao na književnom popodnevu i rekla kako bi nam se i ona rado pridružila. Bila je subota, ona je doputovala čak iz Trondheima i ne poznaje baš mnogo ljudi u Oslu, nije joj se dalo ići samoj u hotelsku sobu, rekla je… i ja sam je shvaćao. Nisam imao ništa protiv da nam se pridruži osim što me je bilo sram svog tog alkohola i droge. Ranije tog dana Ingrid je rekla kako je prestala i piti i pušiti i da je nakon toga postala mnogo produktivnija. Tako je dobila i prestižnu nagradu za poeziju Sult (Glad). No, već sam bio prilično razbijen pa mi je bilo svejedno i rekao sam joj da dođe. I ona je došla, pila je sok od naranče, pričala s nama, zezala se i činilo se da se više zabavljala nego mi na svim tim opijatima. Bila je plava, visoka, prodornog pogleda koji me je pomalo plašio. Izgledala je kao poetična verzija Brigite Nielsen. Rekla mi je kako obavezno moram tražiti stipendiju za pisce od Norveške, da sam sada "u najboljim godinama za stvaranje" i da je čitala moj roman i da joj se sviđa. Nekako mi je bilo teško kada mi je to govorila. I bilo me je sram kad sam pred njom povukao par bijelih crta. Nakon nekog vremena otišla je spavati u hotel, a mi smo se pokupili u neki ilegalni klub gdje se održavao trance party. Progutao sam kapsulu MDMA i plesao do zore s raspomamljenom gomilom klinaca i starih istrošenih partijanera. Sebe bih svrstao u ovu posljednju kategoriju.

Oslo, nedjelja, 9. oktobar/listopad 2011.
Tog dana su bosanski pisci trebali otputovati natrag u Bosnu pa sam otišao do hotela Anker, gdje su bili odsjeli da se pozdravimo. Faruk je odlučio ne otputovati s njima nego ostati kod mene pa onda sljedećeg dana za Berlin. Imao je svoje razloge za to, a i ja sam ga podržao u tome. Proveli smo čitavu nedjelju kod mene pijuckajući gin što je ostao od prošle večeri i pričajući o književnosti, Bosni, Norveškoj, politici, ljubavi, ženama, djeci, piscima, zajedničkim prijateljima... Navečer nas je glad natjerala napolje, pojeli smo neku lošu pizzu, popili par piva, došli kući, nagutali se apaurina i spavali.

Oslo, ponedjeljak 10. oktobar/listopad 2011.
Sjećam se samo da smo tog dana Faruk i ja prošetali malo po Oslu, vrijeme je bilo odvratno, hladna jesenja kiša, vlaga koja se uvlači u kosti i misli. Popodne sam ga otpratio do željezničke stanice i zaželio mu sretan put za Berlin. No, moje želje mu nisu pomogle i to sam već tada osjetio, ali često sam pesimista bez razloga pa mi se nije dalo govoriti mu o tome. Dosta je i njemu njegovih muka, a i meni mojih. Kada je otišao, ne znam što sam radio. Vjerojatno pušio haš i gledao filmove. Što drugo?

Ljubljana, 21. decembar/prosinac 2011.
Na današnji dan, prije godinu dana, moja današnja draga, Anja, i ja smo, kako se to već kaže, "profurali". Prvi put smo se bili sreli krajem ljeta te iste godine u Sarajevu. Ali uplašili smo se i ona i ja. Predosjećao sam da za nas dvoje, ako se upletemo u klupko strasti, ljubavi i svega ono što uz to ide, nema nade. Znao sam, poučen iskustvom prebijenog psa lutalice, da ćemo se ljubiti i gristi, čupati i milovati, spajati i razdvajati, voljeti i mrziti. I tako, sve što smo mogli je odgoditi početak ljubavnog tobogana smrti za nekoliko mjeseci, do tog 21. decembra/prosinca prošle godine. I opet je scena bila postavljena u Sarajevu i sve je bilo baš onako kako sam i plašio. Ona kaže da je i ona znala da će biti upravo tako. Ali što ćeš, da nije tako, bilo bi drugačije.

Uglavnom, volimo jedno drugom reći da smo sva najgora sranja već prošli i da nam sada valjda preostaju ona dobra. Moram reći da mi se, za sada, zbilja čini da je tako. No, vidjet ćemo dokle. Sve ima svoj rok trajanja, i jedino što ima smisla je uživati kad ti je dobro, stisnuti zube kad ti je teško. Biti svjestan da će i jedno i drugo proći, kao što sve na ovom svijetu prođe. I opet se vrati. U nekom drugom obliku.

Anja me pokušala zamoliti da je ne spominjem u svojim pisanijama, ali nakon što smo popričali uvjerio sam je da je to nemoguće. Jer ne mogu pisati o sebi, a da ne pišem o njoj. A ja pišem uglavnom o sebi. Svi pišemo o sebi. Pitanje je samo kako to oblikovati. Ja zbilja ne mogu pisati u trećem licu jednine, izmisliti nekog lika i dati mu ime Alija Bekrić ili Josip Horvat i onda pisati o sebi "objektivno". Objektivnost je laž, ona jednostavno ne postoji. Svi želimo pisati o sebi, o svojim svjetovima, ili svojim viđenjima tuđih svjetova. Netko to možda i ne vidi ovako i to je u redu.
Jer jedino u umjetnosti možeš kako hoćeš. Razlika između umjetnosti i zanata je da umjetnost trpi "grešku" u formi. Uistinu, umjetnost zahtijeva razbijanje postojećih normi i stvaranje novih oblika Mutacije. Metastaze. Poput života. Za mene umjetnost ima smisla jedino ako se pomiješa, ispreplete, stopi sa "stvarnim" životom. Inače je tek oponašanje, promašaj, vježbanje života, kič, loša gluma, band koji svira tuđe pjesme, stakleno oko koje pilji u prazno pretvarajući se da vidi, voditelj dnevnika na televiziji, dizajniran za ugodno saopćavanje loših vijesti i nepotrebnih informacija.
Kao umjetnica i kao čovjek, u mom svijetu više vrijedi prava kafanska "pevaljka", ostarjela, krezava i napuhana od alkohola i grubih muških ruku, s dugačkom listom propalih ljubavi i uništenih života iza sebe (i koja pjeva upravo o tome, svom životu, ironično i sarkastično) nego ušminkana, skockana, pjevačica uštirkane pop glazbe ili turbo-folka (razlika je jedino žanrovska, i vidljiva ekskluzivnoj malograđanštini) čiji silikoni pod reflektorima stoje čvrsto kano klisurine, čije su usnice još uvijek natekle od posljednjeg punjenja, a čelo paralizirano od botoxa, koja pjeva pjesmuljke čije je značenje preplitko čak i za plišanog medvjedića polubrata moje kćerke.
No, pravih kafanskih "pevaljki" više nema. Ili su umrle od alkohola i tuge ili su postale ove druge. Ponekad se osjećam kao kafanska pevaljka.
Upravo sam joj tako rekao, Anji. Ona me može zamoliti da ne pišem o njoj, ali me ne može spriječiti. Kao što ni ja ne mogu spriječiti nekoga da piše o meni. Čitao sam jednu priču o sebi, (nisam je ja napisao) i bile je to dobra priča, moram priznati. Iako, da budem iskren, taj lik koji se zasnivao na meni i nije mi baš simpatičan. I što sad? Mogu živjeti s tim da nisam svima simpatičan. Bar bi trebalo da mogu. Nekad i ne mogu.

Uglavnom, danas sam se probudio u pet ujutro i kako nisam mogao spavati, odlučio sam završiti jednu priču. Poslije sam probudio Anju čestitao joj godišnjicu – žene se uvijek pale na te godišnjice – i malo smo se mazili i ljubili, zatim doručkovali. Do podne moramo predati zahtjev za vizu za Indiju. Putujemo 5. januara i ostat ćemo oko mjesec dana. U Indiji smo bili ranije i ona i ja, otprilike prije desetak godina, čak na istim mjestima. Mislio sam o tom putovanju napisati cijeli roman, ali sam na kraju napisao jednu kratku priču od šest stranica; mislim da je to dovoljno.
Indija je... teško je reći... Meni je bila kao povratak nekom pradomu. Znam da sam u tih nekoliko mjeseci boravka uspio zagrebati tek samo tanki površinski sloj, ali tamo, u Indiji, shvatiš svoju pravu veličinu, shvatiš ukočenost i licemjerje ostatka svijeta, vidiš napokon što je pravo siromaštvo, što je iskreni ljudski osmijeh, a što iskonska patnja. Kad sam se vratio u Norvešku trebali su proći mjeseci da se ponovo "civiliziram", iako sam se ja nadao da neću nikad. No, ipak, boravak u Indiji ostavi traga na čovjeku, čak i iako si "civil", zauvijek. Osim ako nisi baš panj od čovjeka.

Predali smo te papire za vizu i onda krenuli u grad na kafu. Novaca za put zapravo i nemamo. Ona će izmuljati, da ne kažem ukrasti, lovu za karte iz te neke firme gdje radi, pa ćemo vratiti na proljeće, a ja sam iznajmio svoju sobicu u Oslu i čekam neke honorare koji nikako ne stižu. Bitno je da imamo za karte, a tamo trošiš koliko imaš. Ako imaš malo, trošiš malo. Što više jedeš, više sereš.

Anja i ja imamo potpuno obrnute bioritmove. Ja sam ujutro pun energije i dobrog raspoloženja i onda kako dan prolazi, meni energija pada. Navečer sam sposoban samo za hašiš, čitanje i gledanje filmova. A ona potpuno obratno.

Posebna je priča s mojim naglim promjenama raspoloženja. Prije nekoliko godina su mi bili dijagnosticirali "bipolarni poremećaj", ranije se to zvalo "manijakalna depresija" i dali tablete koje su mi trebale "pomoći u svakodnevnom životu". (Tako je to objasnio nadliječnik koji mi ih je prepisao, navodeći sebe kao egzaktni dokaz, jer i on je naime bio na tim tabletama i vidi ga sad, da kucnemo u drvo. Toliko su mu pomogle da ih toplo preporuča. I dila.) Ali ispostavilo se da sam na njih alergičan. Nakon par tjedana dana počeo sam curiti na sve strane poput šuplje bačve. Postao sam potpuno emotivno neuračunljiv. Na poslu sam se bijesno derao na ljude, izbacivao ih van, a poslije bih došao kući, i ako bih gledao film ili čitao knjigu, svako malo bih zaplakao nekad od tuge a nekad od radosti. Navečer sam se znojio toliko da sam posteljinu trebao mijenjati svaki dan, ali nisam, jer imao sam samo jednu. Znoj je bio slatkast i smrdljiv. Na kraju se po cijelom tijelu pojavio osip i uhvatila me groznica pa sam završio na hitnoj. Tamo su mi rekli su da 1 % posto ljudi ima slične nuspojave od tog lijeka koji sam uzimao. I da sam vjerojatno jedan od njih. Tako sam se vratio provjerenim ilegalnim tvarima na koje ne samo da nisam bio alergičan, nego sam u njima i uživao. Osim kad bi me s vremena na vrijeme poklopila prava depresija. Tada nije pomagalo ništa.

Uglavnom, poslije indijske ambasade otišli smo na kafu, moja draga i ja, bilo je već prošlo podne i bilo je vrijeme za moj prvi izljev bijesa. Ona je to predosjećala i već me ranije zamolila da se bar danas ne posvađamo, jer nam je "obletnica". „Jebala te obletnica!“ odbrusio sam. „Svađat ću se kad mi se svađa!“
I tako smo se posvađali usred kafića, pa je ona otišla, zatim se vratila, onda sam otišao ja, pa se vratio, da bi se opet rastali na Prešernovom trgu, pa se ponovo našli na tržnici i onda smo otišli kući. Onda se meni odjednom raspoloženje popravilo i sve je bilo u redu. Vodili smo ljubav i bilo je "waaaau". Zatim smo nešto malo radili, pisali, slali mailove, pojeli juhu od jučer i onda opet vodili ljubav kao nikad do tada. Kad smo svršili ona je zakolutala očima, uzdahnula i rekla: „Wauuu, kakva obletnica...“ a ja sam se nasmijao i opet rekao: „Jebala te obletnica!“, pa smo se počeli smijati kao luđaci-početnici.
Navečer sam spremio dvije velike skuše i dva mala pišmolja u pećnici zajedno s tikvicama. Popili smo bocu vina, zapalili džoint i gledali neki film na TV 1000 u kojem je glumio Billy Bob Thorton i Morgan Freeman i ona plavuša iz Melancholie, Kirstin... nešto...
Poslije smo spavali. Ja na pola lexaurina, ona na pola xanaxa. Skidamo se, s mnogo toga, ali ne možeš naglo. Smanjujemo doze postepeno.

Ljubljana, četvrtak 22. decembar/prosinac 2011.
U Jugoslaviji se današnji dan slavio kao Dan Armije. U Rudom 1941. osnovana Prva proleterska, ako se ne varam. Danas je također najduža noć i kalendarski počinje zima. Ili je to možda bilo već jučer. Informacije u obliku povijesnih činjenica danas više i nisu bitne. Jer jedinim klikom na tastaturu možeš doći do bilo koje informacije. Još samo na kvizu ti je potrebno znanje "napamet". A nas je u osnovnoj školi nastavnik povijesti, Pranjić, tjerao učiti sve datume iz Drugog svjetskog rata napamet. Zato sam se sjetio Prve proleterske i Rudog. No, pitam se ponekad, može li se vjerovati takozvanim povijesnim činjenicama? Ili informacijama? I, ako može, zašto? Ne postoji li teoretska mogućnost da su u svim knjigama iz kojih učimo u školi informacije pogrešne ? Postoje i neke druge knjige s drugačijim informacijama. Postoji i Biblija i Kur'an, u povijesno-činjeničnom pogledu prilično šuplje knjige. A milijarde ljudi vjeruju u to.
Dakle, kontrolira li netko informacije, povijesne činjenice, i ako da, tko to, i na kraju – tko kontrolira njega, tog kontrolora? Pushwagner, norveški umjetnik u svom glavnom djelu Soft City to sažima u jedan crtež i natpis "Who controls the Controler?" Soft City jedno je od najbitnijih djela suvremene umjetnosti.
Danas ću ponovo pisati o događajima u Oslu od prije par mjeseci.

Oslo, utorak 11. oktobar/listopad – 14. oktobar/listopad 2011.
Ne sjećam se. Mislim da sam bio malo u depresiji od partijanja preko vikenda. Moguće je da sam nešto radio, vjerojatno prevodio ili predavao u školi. Svake druge srijede pošaljem tekst za novine Bosanska pošta, pa sam možda i to radio. Ali siguran sam da sam bio u depresiji. Poslije drogiranja spidom treba ti nekoliko dana da dođeš sebi. Sam spid, odnosno amfetamin, i nije toliko štetan sam po sebi, problem je što ne spavaš po nekoliko dana. Nespavanje je štetno samo po sebi. Dakle, depresivan si do suicidalnosti, prilično tup i glup, nemaš volje ni za što. Onda negdje u srijedu dođeš malo k sebi. U četvrtak si već dobar, a u petak ponovo na spidu. Jedini je problem ako moram prevoditi, a još sam glup, tada moram uzeti spida da radim. Prevoditi na spidu je zabavno, jer si brži od ovih kojima prevodiš. Problemi od spida mogu biti i seksualne prirode. Budeš napaljen kao džukela, ali donji dio tijela je potpuno paraliziran. Ne možeš čak ni pišati. Najgore od svega što žene o tome pojma nemaju. Jednom sam završio u nekom stanu s jednom djevojkom nakon čitave noći partijanja na spidu i alkoholu i počeli smo se ljubiti i već sve kako ide i onda je ona rekla kako ima "stvari", dakle menstruaciju, a ja kažem pa dobro i ja sam na spidu, ionako mi se ne može dignuti. A ona kaže kako nikad nije čula za to. I onda sam je morao uvjeriti. Čekali smo da spid prestane djelovati, a to je potrajalo, i kad je prestao djelovati bio sam još više sjeban. Uglavnom, mislim da mi nije povjerovala.
Sjećam se da smo tih dana kupili spida od nekog tipa, navodno pjesnika. Našli smo se s njim iznad groblja na Sant Hanshaugenu, tamo gdje je sahranjen Ibsen. Prije toga smo moj prijatelj i ja prošli kroz groblje. Bilo je mračno i pomalo maglovito. Dovoljno da postaneš sujevjeran. Tog tipa, pjesnika, našli smo pored groblja, sjedio je na klupici, pušio džoint, pio pivo i pričao bez prestanka. Ispričao je kako je prije par sati išao s tim spidom u jakni, baš tu pored groblja i naišli su policajci na konjima i... dalje nisam baš pohvatao. On je nešto kao okliznuo se i pao, oni su mu kao pomogli da se digne, konji su ga kao njuškali... Stvarno je bilo teško shvatiti jer pričao je brzo, nepovezano, smijao se, imitirao policajce, konje, sebe, zatim vadio vrećicu s bijelim prahom gurao nam pod nos da pomirišemo, kleo se kako nikad ništa nije bolje probao, nudio nas pivom, započinjao neku novu priču. Mi smo samo gledali kako da što prije uzmemo to od njega i da isparimo. Ja sam se osvrtao oko sebe, sjetio sam se kako smo i sami na putu ovamo vidjeli policajce na konjima. Iz konja se dizala para, a policajac i policajka su se klatili kao lutke i nadmeno gledali na ljude ispod sebe. Em si vlast, em si na konju. Nisam mogao a da ne primijetim policajku u utegnutim jahačkim hlačama i visokim kožnatim čizmama s malim bičem u ruci. Zabacivala je lagano kukovima dok je jahala, prateći ritam konjskih pokreta.
Pjesnik nas je pitao hoćemo li izlaziti, htio nam se priključiti, ali čim smo preuzeli robu okrenuli smo se i otišli bez pardona. Zapravo smo uzeli taj spid za vikend, ali nismo mogli izdržati a da ga ne probamo. Bio je zbilja jak, prejak. Pekao je po nosnicama do samog mozga. Imao sam osjećaj kao da mi netko vadi očnjake iz desni. Već sam, ranije uzimao tako jak spid i nisam danima mogao zaspati, a poslije sam bio u teškoj depresiji cijeli tjedan. Sumnjali smo da je riječ o metamfetaminu, ali nismo mogli znati. Tražili smo po internetu kako razlikovati amfetamin od metamfetamina, ali nismo postali mnogo pametniji. Poslije sam čuo od jednog tipa da se sav spid u Oslu miješa s malo metamfetamina. Kao, po njegovoj priči, najprije ga pomiješaju s bilo kojim prahom čisto da ga ima više, a zatim, pošto ga tako oslabe, dodaju metamfetamin da ga pojačaju. Nemam pojma, samo znam da se s "metom" nije zajebavat.
Uglavnom uzeli smo to i što smo poslije radili, ne sjećam se. Mislim da sam otišao kući, pušio hašiš, gledao porniće do jutra, ali možda i nisam.

U Ljubljani je ovih dana hladno i maglovito. Osjećam da je sunce negdje iznad oblaka, ali ne može se probiti. Podsjeća me pomalo na Brčko iz djetinjstva. I ova zima, i magla i kuće oko nas i miris zraka. Melankolija, moglo bi se reći. Onda sam se sjetio da su i Brčko i Ljubljana na Savi, na rubovima Panonske nizije, na nekadašnjim močvarama. Možda zato taj osjećaj. Ali osjećam se tako bilo gdje, kad malo bolje razmislim. Jednom, ima tome nekoliko godina, iskopao sam neke pjesme koje sam pisao jako davno, prije dvadeset godina. Skoro sam se zaprepastio kad sam vidio da se nisam makao s mjesta. Iste teme, isti motivi, iste riječi, isti osjećaji, ista kuknjava, isto sranje, a bogami, i pakovanje. Možda sad serem malo krupnija govna, ali sve je ostalo isto.
Poslije odlazim šetati po brdu nedaleko od kuće, tu je Prešernov vrh i na njemu crkvica i neki muzej i gostiona i trim staze i zoološki vrt. Često tuda šetamo, danas mi je prvi put da idem sam. Dok sam izlazio Anja je doviknula da pazim da se ne izgubim, neka ponesem mobitel. Kad bi se barem tako lako gubilo. Hodao sam po šumi, zemlja je bila tvrda i smrznuta, drveće ogoljelo, kroz krošnje se provlačila rijetka magla. Gore na vrhu Prešernovom sunce je uspjelo probiti kroz pancir od magle bar za tren.
Navečer smo se odvezli do Novog Mesta na kazališnu predstavu. Bertholt Brecht - V odločinstvu. Napušili smo se već u autu, Anja nije pogodila izlaz iz Ljubljane, pa smo se neko vrijeme vozili u suprotnom smjeru, prema Mariboru. U Novom Mestu smo najprije morali popiti nešto. Ona uvijek komplicira, ne može naručiti konkretno, lozu, travaricu, pivo, vino, nego grog. Dok je to ova skuhala prošlo je dvadeset minuta, onda se Anji to nije svidjelo, pa je tražila još jednu čašicu alkohola da dospe, pa mi je počela objašnjavati kako taj grog nije dobar, jer se alkohol treba ukuhavati, tri različite vrste alkohola, da budemo precizni, a ne da dodaješ vodu. Rekao sam umorno da komplicira.
Uspjeli smo odgledati čitavu predstavu. Uglavnom cijela predstava je bila dizajnerska izložba. Poslije smo pušili džoint s nekom njenom prijateljicom i s njenim dečkom i ona je rekla kako Brecht uopće nije imao namjeru da se ova predstava igra pred publikom, nego je bila namijenjena glumcima. Ne znam. Predstava koju nitko ne gleda je kao knjiga koju nitko ne čita. Nema smisla. Ili možda ima? Ne znam što da mislim.
Vozili smo natrag u Ljubljanu i pušili novi džoint i Anja je opet pogriješila, ovaj put ulaz u grad, i opet smo se vozili prema Mariboru.
Kad smo došli kući naručili smo pizze i pivo. Zvala je tri puta. Najprije je zaboravila naručiti pivo. Pa je zatim promijenila mišljenje, pa je ponovo zvala. Zatim sam ja popizdio jer me uopće nije pitala koju ću pizzu, nego je sama odlučila što ću jesti. Ne previše, samo sam joj rekao da me pita. Onda je ona pukla i derala se na mene da sam vidio da naručuje i da nisam idiot i da sam mogao reći koju pizzu hoću. Htjela ponovo zvati pizzeriju, ali ja joj nisam dao. Zatim je rekla kako sad ni neće jesti pizzu. Rekao sam da neću ni ja.
Zatim sam se smirio i pomislio kako se, jebote, nećemo valjda svađati oko pizze. Pa sam joj to i rekao. Onda je ona još jedno dva sata bila u kurcu zbog te pizze i opravdavala se. Govorila je kako sam tada stavljao rublje u mašinu za pranje i znala je da ću popizditi ako me pita koju ću pizzu.
Pojeli smo tu jebenu pizzu, zapravo dvije, i bile su odvratne. Ujutro me je bolio stomak. A čitavu noć sam sanjao spid. Ogromne količine spida, kako mi ispadaju i kako ih pokušavam pojest ili ušmrkat, ali mi ne uspijeva. Sanjao sam i svoju bivšu ženu, ništa seksualno, samo smo se bavili tim spidom. Sanjao sam i Donalda Trumpa kako ide uz neko asfaltirano brdo, netko je s njim, vidim ih s leđa. Čini mi se kako da mu je netko saopćio da mu je kćerka mrtva. Ali kćer mu nije bila Paris, nego neka naša, činilo mi se Bosanka.

Ljubljana, petak 23. decembar/prosinac 2011.
Pišem dnevnik, sjeban sam i umoran. Ne da mi se pisati. Idem na poštu. Tek da izađem iz kuće.

Oslo, petak 27. januar/siječanj 2012.
Sjedim za pisaćim stolom u svojoj sobi u Oslu. Kroz zamazana prozorska stakla vidi se kako se snijeg lagano spušta na zemlju. S vremena na vrijeme zapuše snažan vjetar pa tjera pahulje čas u jednom smjeru, čas u drugom, pa ih onda zakovitla, ponekad čak vraća natrag u nebo. Mogu tako sjediti satima i promatrati pahulje bez ikakve suvisle misli u glavi. Možda jedino blagi osjećaj zadovoljstva što ovog jutra ne moram van. Snijeg je svojom bjelinom poklopio prostor odozgo, sivo nordijsko nebo stisnulo odozgo, na ulicama nema nikoga, čuje s poneki auto kako protutnji ispod mog prozora. Nema dakle ni prostora ni vremena, samo pahulje u kaotičnom plesu i moje misli koje ih prate.

I ovaj je, nazovimo ga dnevnik, poput tih pahulja i mojih misli. Želio sam na početku barem donekle pratiti kronologiju događaja, ali očito je to nemoguće. Već odavno ozbiljno vjerujem kako vrijeme ne postoji, iako nisam baš siguran kako to mislim. Ne znam ni kako bih tako objasnio prostor, ali ako vrijeme ne postoji, ni prostoru se dobro ne piše. Ono što zapravo pokušavam reći je da ne uspijevam pisati kronološki, a dnevnik bi valjda trebao imati nekakvu vremensku crtu, pa makar i nepravilnu. Ovo što ja pišem nema crte, ovo je tek opis pojedinih točaka razbacanih u vremenu i prostoru. Poput pahulja koje gledam kroz prozor. Da budem iskren, nikad nisam shvaćao tu nezdravu i prije svega naivnu i malograđansku ljudsku želju da se sve stvari organiziraju, poslože po abecedi, kronologiji ili čemu već sve. I za kraj ovog uvoda citirat ću jednog ruskog teoretičara, neću reći kojeg, koji kaže da je forma zapravo sadržaj.

Danas ću otići kod kćerke, naći ćemo se u pola tri doma kod nje, zatim ćemo oko četiri pokupiti njezinog polubrata iz vrtića, pa ćemo, skoro kao i svaki put kad dođem, tući jastucima, onda spraviti ručak, taco, pa ćemo gledati crtiće, a njih dvoje će se svađati koje, jer njoj je devet a njemu pet, a ja ću onda reći da prvo gledamo malo njegove, pa ćemo njega spremiti u krevet, pa ćemo onda ona i ja malo pričati, ona će me masirati tako što hoda po mojim leđima, ja ću joj dati dvadeset, pedeset ili sto kruna, koliko već budem imao, pa ćemo možda opet nešto gledati ili pričati, pa će onda ona na spavanje, onda će doći njezini roditelji, malo ćemo pričati… uvijek će me pitati isto, kad sam stigao, koliko ovaj put ostajem, kako ide pisanje, a i ja uvijek odgovaram isto: prošli tjedan, ovaj put ostajem malo dulje, pisanje ide dobro i onda ćemo se pozdraviti i ja ću izaći u mrak i žuriti kući da se napušim hašiša ili možda van plesati na spidu. No, danas to neću, jer sam obećao da ću ovaj vikend biti dobar, a osim toga pijem antibiotike. Da budem iskren, plašim se ovog vikenda, treba ga nekako prebroditi, a da se ne razbijem. Ne mogu više ni spida, ni MDMA, ni alkohola, ni hašiša. Plaši me to što mi se sve više sviđa morfij.
Pisat ću još o svemu, o oktobru/listopadu i novembru/studenom koje sam proveo u Ljubljani i Hvaru, o povratku u Norvešku, pisat ću i o periodu od Božića pa do danas kojeg sam proveo u Ljubljani i Bosni i o tome kako nisam uspio otići u Indiju, ali najprije ću vam ispričati priču o jučerašnjem danu. Jučer je bio dobar dan. Jučer je bio:

Oslo, četvrtak 26. januar/siječanj 2012.
Čitavu noć sanjao sam kako me neki Rusi ganjaju s noževima u rukama. Ne sjećam se naravno svih detalja, ali na kraju, prije nego ću se probuditi sav u znoju, vidim kako su uhvatili nekog drugog, misleći valjda da sam to ja, ali nisam siguran, i onda su mu sjekirom odsjekli ruke i noge. Sjećam se zvuka udaraca metala od asfalt i urlika tog nesretnika. Kad sam se probudio smirujem sam sebe i govorim da je to samo zbog serije "Wire" koju sam gledao večer prije, bila je neka slična scena. A i prije nego ću leći da spavam čitao sam Viktora Pelevina Čapajev i Praznina. Možda je i zbog toga. A možda i malo kriziram jer smanjujem hašiš i benzedine. Možda je malo i zbog morfija kojeg sam uzeo u utorak jer me zahvatila teška depresija. Podignem roletnu, još uvijek ležeći u krevetu. Vani je mrak, snijeg, čuju se jutarnji autobusi kako prevoze ljude na posao. Pokušavam ponovo zaspati, ali ne uspijevam.
Poslije odlazim do Olafia klinike gdje se besplatno možeš pregledati ako sumnjaš da imaš kakvu spolnu bolest. Na spolovilu imam dvije male bradavice kojih se nikako nisam uspio riješiti zadnjih pola godine. Također, otkad sam se vratio iz Ljubljane prilikom mokrenja osjećam peckanje. Vjerojatno clamidia. Već sam je imao prije pola godine. I tada sam je vjerojatno dobio od svoje drage Anje. Ja sam tada uzeo antibiotike, ali ona nije htjela, pa sad opet ista stvar. Ili je možda zaražen njezin ljubavnik. Ili njegova djevojka. Uglavnom, nije ni bitno.
U čekaonici jedva da možeš naći mjesto da sjedneš. Tu su i stari mladi, i ženski i muški, i hetero i gejevi i lezbijke. Jedan gej par drži se za ruke, grle se, šapuću i smijulje. Pomislim kako možda idu samo da potvrde da su zdravi ne bi li se mogli trošiti bez kondoma. Znanost bi valjda uskoro mogla naći neko bolje rješenje od kondoma, stvarno. Preko puta mene je jedan mlađi par, dvadesetak i nešto godina, Norvežanka i Latinoamerkianac. On je ljut, bijesan, sikti ispod glasa na nju, gestikulira, hvatam poneku riječ, ali ne mogu odgonetnuti što pričaju iako me živo zanima. Uvijek volim prisluškivati razgovore u tramvaju, čekaonicama i sličnim javnim mjestima. Onda zamišljam njihove priče, njihove živote, sudbine, prošlost i budućnost. Valjda se tako lakše nosim sa svojom lošom savješću. Ili je to možda obična radoznalost. Mislim da je Norvežanka zarazila Latinosa, a on sad bjesni. Malo-malo, pa pucne prstima obiju ruku i nešto promrmlja. Ona ima velike okrugle oči i vidi se da joj je žao. Ipak nekako ljepše podnosi to nego on. Žene, čini mi se ponekad, lakše podnose nedaće nego muškarci. Muškarci sve okrenu na bijes protiv cijelog svijeta. I sâm sam takav, naravno. Dječaci ne plaču. Šatro.
Najprije ispuniš formular s pitanjima o tvom seksualnom životu, zatim to predaš, onda te zovnu kod medicinske sestre ili brata. U mom slučaju je to bio brat, gej, visok simpatičan dečko. Nekako ti nije neugodno pričati s njim o tim stvarima. Kaže da će mi on izvaditi krv za provjeru HIV-a, sifilisa i hepatitisa b., a za bradavice i peckanje moram kod liječnice.
Liječnica je ista ona od prije šest mjeseci. Ali ne vjerujem da se ona sjeća mene i mog bolesnog kurca. Uglavnom uzela je bris iz rupice na glaviću, stavila na staklenu pločicu, malo zagrijala i stavila pod mikroskop. Nakon manje od minuta, glasom koji kao da je to i očekivao rekla je: „Da, upala. Vjerojatno clamidia. Dobit ćete antibiotike.“ Zatim pregledava bradavice, bez riječi uzima sprej s ledenim plinom, mislim da je dušik, i šprica. Ovaj put mnogo dulje nego prije pola godine. I ne mogu reći da mi je ugodno. Peče kao sam vrag. Poslije mi je dala da se pomokrim u epruvetu.
Dok sam to činio nekako mi je došlo žao mog kurca. Boljelo je dok sam pišao, boljelo je i nateklo je tu gdje je ona špricala, tako da nisam znao ni kako ga uhvatiti a da me ne boli.
Poslije sam poslao poruku Anji i rekao da se i ona mora izliječiti. Nisam bio ni ljut ni tužan ni ništa, niti sam za to imao nekog razloga. Sve mi je bilo logično i svejedno. I ja, i Anja i naša spolovila i naš seksualni život i ljubav i smrt.

Poslije sam išao prevoditi u bolnicu Lovisenberg. Tamo je bio jedan starac odnekud iz Bosanske Krajine, čulo mu se po govoru. Već sam mu ranije bio prevodio, sjetio se i on mene i bilo mu je drago da me vidi. Bio je u bolnici već dva mjeseca, pa ga trebaju pustiti kući. No, nije zdrav, pa se moraju dogovoriti oko posjeta patronažne sestre. Ima četvoro djece i sva su razbacana po svijetu. On i žena sami u Norveškoj. Njemu bolesni pluća, srce, bubrezi, odrezali su mu palac na desnom stopalu i napravili premosnicu na desnoj nozi zbog loše cirkulacije. Ima rane na stražnjici od sjedenja. Ipak, on se vedro smješka poput zbunjenog dječaka kad ga uhvate u zijanu, kao da zna da će mu biti oprošteno. Liječnica mu govori kako sad ne smije opet počet pušit kad dođe kući. On kaže da neće. Ali kaže i da je sreo mnogo njih koji imaju iste probleme kao i on, a nikad nisu pušili.
I kaže meni kao da oni ne čuju: „Vavik isto... oni meni, a i ja njima...“
A ja, što ću moram i to prevest. A liječnica opet kako ne smije više pušit. A on klima glavom. I ja klimam glavom. I smješkamo se. I liječnica i on i ja.

Poslije izlazim pomalo sjetan, podsjetio me taj starac na mog djeda, a možda malo i na mene. Jedino nije na mog oca. Taj je tvrd orah. Pomislim da bih možda i njega nekad volio vidjeti ovako bespomoćnog i smekšanog. Ali teško da ću to doživjeti.

Dok hodam prema autobusnoj stanici, zovem svog izdavača Gunnara. Poslao sam mu poruku da bih se želio naći s njime i da malo porazgovaramo, jer mislim da bi mogao učiniti nešto više oko tog nesretnog romana. Izašla su tek dva članka i to nisu bile neke ozbiljne kritike, a i to sam ja peglao ljude, urednike i izdavače. Ako ne možeš sredit jednu ozbiljniju recenziju, koji je smisao izdavačkog posla. Uglavnom, on, kao i uvijek, nema vremena. Mislio sam da se samo dolje kod nas na Balkanu izdavači prave blesavi. I onda je jedino što ti preostaje da se i ti praviš blesav. Jer ako se posvađaš, tek si onda gotov. Ovaj put Gunnar kaže kako nema vremena, da je u frci. Ubio mu se prijatelj. Prošlih nekoliko puta izgovarao se da mu je žena u bolnici. Otkazali joj bubrezi. Ne zna čovjek ni sam što da misli. Možda je i istina, pomislim. Možda gnjavim jadnog čovjeka s pizdarijama, šta sam i očekivao koji kurac, bestseler u Norveškoj? Hahaha. Smijem se naglas na autobusnoj stanici. Da, baš, ali na moju nesreću izdavaču umire žena, ubijaju mu se prijatelji... na kraju valjda i pisci.

Došao sam kući i bilo je dva sata popodne. U pola šest sam trebao ići predavati norveški u školi za strance. Četiri školska sata. Počela me hvatati tjeskoba, strah, nemir, nezadovoljstvo životom, to nešto čemu nikako nisam mogao naći pravo ime, a od čega sam pokušavao bježati opijanjem, drogiranjem, putovanjima, plesom, trčeći na skijama, zaljubljivanjem, gledajući porniće, čitajući knjige... Pišući. Znao sam da ako ostanem u sobi od dva do pet popodne da ću se sigurno puknuti nečim, a imao sam u ladici svega. Tako da sam ipak odlučio pobjeći u šumu, u Nordmarku skijati. Predomišljao sam se dosta vremena, hoću – neću, da mi se – ne da mi se, imam vremena – nemam vremena, ali ipak sam otišao.
Trčanje na skijama je jedna od stvari koja mi pomaže da ne poludim, da se ne drogiram. Ponekad čak, i ne ubijem. Nema što puno reći o tome. Tlo je bijelo, nebo je sivo, u zraku su pahulje, oko tebe borova i jelova stabla, ideš jednolično, jednom pa drugom nogom, dišeš, znojiš se, ne razmišljaš. Mozak za tren prestaje mljeti, prestaje drobiti misli poput mlinskog kamena. Tišina.

Poslije se vraćam istim vlakom, trojkom, kući, presvlačim se na brzinu i žurim u školu.
Večernja predavanja su za one koji već imaju posao i koji jezik već poprilično dobro znaju, ali trebaju ga još usavršiti. S njima je lako jer žele pričati i željni su znanja, često se smijemo, zabavljam ja njih, a i oni mene, pričamo dogodovštine jedni drugima. Mislim da je to jedna od najboljih vježbi za usavršavanje jezika. Pustiti ih da pričaju. Teško je biti zabavan na tuđem jeziku, ispričati vic, anegdotu. Na stranom jeziku, u stranoj zemlji počneš biti dosadan samom sebi. Na kraju ti se više i ne da razgovarati s nekim.
U ovom razredu sam predavao prvi put i bilo ih je osamnaest. Jedan Albanac iz Albanije, jedan s Kosova, dvije djevojke iz Eritreje, dvije iz Tajlanda, tri iz Poljske, jedna Mađarica, jedna Iračanka, jedan Iranac, jedna Brazilka, jedan Rumunj, jedna Albanka iz Makedonije, jedna Turkinja iz Bugarske, jedan Kurd iz Irana i jedna Bosanka. Iz Sarajeva.
Albanac iz Albanije je kidnuo nakon dva sata. Kaže da je u Norveškoj već jedanaest godina. Možda je nekoliko njih proveo u zatvoru. Ne znam zašto sam to pomislio. Predrasude. Bio je ćelavi i pun ožiljaka po glavi. No mogao je biti i politički disident. Nogometaš. Možda i pisac.
Na pauzi nakon prva dva sata sjedim u zbornici s ostalim nastavnicima. Tu je rektor. Ćelavi gej sa sjevera Norveške. Ja sjedam do jedine nastavnice koju bih kresnuo. Prvi put je vidim. Ali eto, to mi je prvo palo na pamet kad sam je vidio. Ona govori kako joj je pun kufer đaka koji sjede i ne trude se. Sjede tu samo bezveze.
Ćelavi rektor upitno: - Ovi iz istočne Europe?
- Da. - kaže ona. - Samo sjede i ne žele uopće sudjelovati.
Gledam je, žvačem piletinu i zamišljam kako bih je bičevao po debeloj guzici. Zatim bih je pitao zašto ne želi sudjelovati. Ali sudeći po tome kako me gleda, sudjelovala bi ona. Ili bi se bar pretvarala.
- Da. – kaže ćelavi rektor. - Zanatlije. Došli su tu pare uzet i baš ih briga.

Imao sam osjećaj da svi bulje u mene. Osim ćelavog rektora i nje, bilo je još nekoliko nastavnica i jedan nastavnik. Jedna od njih s jako naboranim licem i s ne tako lošim tijelom pitala me je kako se zovem? Od kada radim ovdje? Nikad me ranije nije vidjela, kaže. „Nisam ni ja vas. Što ćete...“, odgovorim cinično. Pita da li sam je možda zamjenjivao neki tjedan prije Božića. Pitam je kako se zove, ona kaže.
- Nisam.
Onda ona priča kako ju je zamjenjivao netko, i kada je došla, nakon tjedan dana, vidjela je da je taj netko neki Ali koji joj je ostavio poruku o tome što su radili taj tjedan, a pismo je bilo puno grešaka.
- Pomislila sam, Booože moj....
- Nisam Ali - kažem. - Nisam čak ni Muhamed. - I malo se nasmiješim. Ali nitko nije ubrao foru. Razlika u kulturama, pomislim.

Poslije je ova koju bih kresnuo išla do mašine za kopiranje, a ja sam je pratio, slučajno. Imala je baš masno dupe.
Da budem iskren, najviše me je živcirao ćelavi šef. Jer otužno je to kad ljudi koji su i sami često diskriminirani diskriminiraju druge. Ali sad se više ne diskriminira gejeve, sad su u modi stranci. A i stranci diskriminiraju jedni druge. Istočnoeuropljani ne vole Arape i crnce, Arapi ne vole crnce. A crnci ne vole Cigane. Zato ja volim Cigane.
Jednom sam na ulici, u subotu kasno u noć, kupovao hašiš od nekog Nigerijca, ispred jednog kluba i onda nam je prišao Cigan i prosio lovu. A Nigerijac ga je otjerao. Kao, oni su grozni i prljavi i ne žele da rade. Kao da prositi nije dovoljno težak posao. Teže nego dilati hašiš, ako mene pitaš.