Aleš Debeljak
IZAZOVNI JEZIK OD ZEMLJE: PORTRET DANETA ZAJCA
Sarajevske Sveske br. 01
Stari trg u Ljubljani u stvari nije nikakav trg nego razvučena ulica ispod starog grada. Njegovi aristokratski vlasnici Spannheimi već su utonuli u specijalizirane povijesne priručnike, a dolje, na gusto satkanoj mreži ulica između gradskih palača, na kojima se barok jedva poznaje, poluprošla historija jugoslavenskog socijalizma to neće. Naime, bar u jednom lokalu na Starom trgu istrajava u živoj sadašnjosti. To je popularni bar Nostalgija, u kojem su zidovi prekriveni plakatima ranih slovenskih filmova poslije drugog svjetskog rata, razglednicama Dubrovnika, Beograda i Sarajeva, reklamama za "Krašove" napolitanke i bombone "505 sa crtom", crno-bijelim zvijezdama ekranizirane mladosti mojih roditelja i nevidljivim otiscima pare koja se diže iz kapučina. Pili smo ga skupa Dane Zajc i ja.
Bilo je kasno majsko poslijepodne, vlažni zrak je koketirao sa svježinom koja je dolazila od rijeke, improvizirane bašte ispred susjednih lokala nisu bile pune, učenici na izlizanim granitnim kockama, koja je tumarala pored stolića ispred kafea, jedna se čarapa spustila sve do gležnja, a druga je čvrsto stezala bjelinu ispod koljena. Sunčane naočale nisu bile potrebne. Ostale su u tvrdoj futroli na stolu. Danetove nemirne ruke, posute smeđkastim pjegama sedamdesettrogodišnjaka, s njom su se pokatkad kao slučajno poigrale, a onda se opet povukle u sklopljenu piramidu prstiju. Dane Zajc je, po općem stručnom i javnom suglasju, koje je, kada se radi o književnosti i umjetnosti, veoma teško postići, najveći živi pjesnik na slovenskom jeziku. Skoro bih se mogao zakleti da prolaznici to uopće ne znaju. Za to da bi nekoga danas, kao umjetnika, mogle poznati šire mase, ne samo profesionalni stručnjaci, tumači nekorisnih riječi, studenti humanističkih znanosti i drugi pjesnici, potrebno je, naime, svoje stvaralačke neuroze podrediti zakonu potrošne robe, u koju se riječi pretvaraju pod pritiskom žanrovskih obaveza koje nalaže posrećen sound-bite.
Za tako podređivanje se Dane Zajc rodio prerano. 1929. godine. Prvih četrnaest godina života prošlo mu je u zabačenom selu Zgornja Javorščica. Potom su, kada su Zajčevima spalili drvenu rodnu kuću, preselili u susjedno selo Vrhpolje. Po spaljivanju kuće Dane je ostao najstariji muškarac u velikoj obitelji. Mi, četiri djeteta, preplešeno zbijeni oko mame, bili smo jako sami. I mama je bila jako sama. Dakle, nije ništa neobično što u eseju Ljepota moga kraja, objavljenom 1969. godine, ironično kaže da je bio pošteđen lijepog djetinjstva, a onda raskrije da u mom djetinjstvu trunu doživljaji, mračni i nesvakidašnji, koji su opći samo po tome po čemu je smrt kraj svakog života. Dugo nisam znao da su ti doživljaji prejaki da bi pustili iz svojih moći teturav život kakav živi odrastao čovjek. Zajc je, kao povremeni kurir, koji je u slamnatom šeširu nosio partizanska pisma, inače stvarno odlazio u dolinu, ali se većinom, pod nebom, koje je često praskalo od bijele svjetlosti vojničkih raketa i svijetlećih metaka, mučio na siromašnim zakrpama njiva kako bi pomogao preživljavanje obitelji, u kojoj su pala dva starija brata. Njegov intimni, poznati teren seljačkih običaja, koji se podrazumijevaju, protezao se naime po brdima iznad Moravčke doline. Danas su ti krajevi udaljeni samo pola sata vožnje autom od slovenske prijestolnice. Kada je poslije rata Zajc došao u Ljubljanu, a ceste još bile makadamske, predjeli njegovog djetinjstva ležali su takoreći na drugom planetu. Ali oba, urbani i ruralni, bili su uhvaćeni u galaksiju jugoslavenskog socijalizma i Titove despotske karizme.
Prve nikada ne zaboraviš
Ma koliko pažljivo gledao u sličice na zidovima Nostalgije i u pokojne ikone ispod autoriteta srpa i čekića, ogromnu razliku između mog doživljaja svijeta i onog kojim je obilježen Danetov životni i stvaralački put, veoma očito mi je približio njegov odgovor s oklijevanjem na moje raspitivanje o književnim utjecajima. Sitan muškarac s obrvama koje strše i kratko podrezanom bradom, koja naglašava eleganciju lica i spokojnih, ako ne umornih očiju, primjetno se trudi kada traži izvore rane inspiracije. Rusi, Rusi, Rusi. Ponovno primijetih kako je istočno usmjerenje Titovog imperija na generacije pjesnika i umjetnika ostavilo svoje duboke tragove, kada ih s političkim režimom "mekog" totalitarizma nije relativno izoliralo samo od demokracije i kapitalističkog poretka nego i od anglo-američkih estetskih postupaka. Na način mondenog automatizma i komercijalnih kontakata s javnošću ti postupci ne gospodare samo u masovnim medijima, već sve više i u alternativnoj imaginaciji u globaliziranom svijetu, a, dakako, i u nezavisnoj Sloveniji i po bivšoj Jugoslaviji. Dane uzdahne. Govori malo. A svoj dug ruskoj lirskoj tradiciji ne krije. Jesenjin, Puškin, čije je mnoge pjesme u mladosti znao napamet, Ljermontov, sva ta olujna romantična egzaltiranost, demonstrativna svjetska bol i senzualnost puna zanosa Daneta Zajca su dirnule u kasnim četrdesetim i ranim pedesetim godinama. A kada je kasnije otkrio i čudesno lijep užas u djelima salzburškog apotekara Georga Trakla i u urbanim elegijama Cvijeća zla našao zavjet onima bez glasa, njegovi umjetnički kanali su se prilično napunili.
Poslije tridesete godine postanu utjecaji izvana manje presudni, kaže Dane. Vlastito ja poslije "Kristovog praga" postane mnogo više na raspolaganju izvor nadahnuća, a ljestve tuđih tjeskoba, iz tuđih knjiga, odbačene. Dane srkne kapučino. Je li već ohlađen?, nagađam, pripalim mu cigaretu i slušam. Izvikanog Vladimira Hljebnikova, koji je veoma moćno uticao na rani avangardni revolt u poeziji još jednog slovenskog "živog klasika", Tomaža Šalamuna, Zajc je otkrio prekasno da bi zaumni jezik tog ruskog enfant terrible-a uistinu mogao presudno obilježiti njegovo pjesničko djelo. A nije uopće neobično što su ga veoma zanimale velike dame ruske poezije dvadesetog stoljeća, Ana Ahmatova i Marina Cvjetajeva. Zavjetom svjedočenja o gluhoj noći banalnosti, u kojoj je komunistički režim uništavao ljudske živote i istovremeno otporom prema kartezijanskoj formi pjesme, u kojoj se gušio katastrofični doživljaj svijeta, te dvije umjetnice su predstavljale dobar uzor toga da su biografija i bibliografija zapravo neodvojive. I kod Daneta Zajca je tako, jer je u jednom nedavnom intervjuu jasno rekao: Najznačajnije je tražiti nove izraze i nove relacije života koji imaš, da postaneš njegov umjetnik. Između pjesama i života pjesnika vidim vrlo značajnu povezanost.
Nagnem se naprijed, skoro se dotaknemo čelima, potom se naglo vratimo na uljudnu distancu; konobar je naslonjen na dovratak vrata u Nostalgiji, šihti se još ne bliži kraj, nije ga, potpuno pravilno, briga za dvojicu pjesnika. A mene je i te kako briga da shvatim šta kaže sugovornik. A Slovenci, upitam, kako te inspirira slovenska književna tradicija? Zajc govori tiho, ne šapćući, ali poluglasno, kao što govore ljudi koji, s nepovjerenjem prema riječi, već znaju kako su približni, privremeni i nestabilni naši napori da izrazimo ono što se izrazu opire. Slavka Gruma, prefinjenog ekspresionistu između dva rata, koji je volio eksperimentirati s frojdovskim konceptima i morfinističkim navikama, također je otkrio u ranim pedesetim godinama, u tom svom formativnom periodu. Srečko Kosovel, da, Kosovel je svakako bio inspiracija, oda Zajc poštovanje prvom slovenskom avangardisti. Naime, mimo Kosovela ne može nijedan moderni slovenski pesnik, jer je Kosovelova umjetnička nenadomjestivost u nacionalnom kanonu još okrijepljena smrću u mladosti, neispunjenim planovima i pionirskim sumnjama u linearni smisao.
Jugoslavenski komunisti su relativnu samostojnost umjetničke imaginacije najprije priznali poslije prekida sa Staljinom 1948. godine, kada se povukla teorija "partizanske breze". Za nju znamo da je čak od slikanih krajolika tražila da daju sjenu parizanskom vojniku. Oni na vlasti su i izričito priznali (a onda uistinu proizvoljno prakticirali) estetsku autonomiju na jugoslavenskom partijskom kongresu 1958. godine. Dakle iste godine kada je Dane Zajc konačno uspio objaviti pjesnički prvijenac Spaljena trava, mada ga je morao štampati o vlastitom trošku. Šest godina ranije je Edvard Kocbek, pjesnik, vodeći kršćanski socijalist, partizan i jedan od vodećih političara, u zvanično odbačenoj knjizi Strah i hrabrost, koja je u slovenskom kulturnom životu imala dalekosežan emancipacijski utjecaj, potkopao ideološki zapovijeđenu dramaturgiju dobrih i zlih junaka, glorifikacije "naših" i dehumanizacije "svih drugih", "neprijatelja", "izroda". Ubrzo poslije objavljivanja svog prvijenca Dane je pozvan kod Kocbeka. Kocbek je tada živio u heretičkoj nemilosti, pod budnim očima tajnih agenata. Već sama posjeta njegovom građanskom stanu, uz Prešernovu cestu, značila je za posjetitelja svojevrsnu političku gestu. Daneta je Kocbeku doveo stariji urednik, koji je bio već "iniciran" u posvećeni dom unutrašnjeg disidenta. Danetu je posjeta dakako laskala, a usprkos Kocbekovom kompromitiranom statusu nije osjećao nikakav rizik. A poslijeratna umorstva?, upitam i mislim na zločin kojim počinje historija slovenskog kolektiva poslije drugog svjetskog rata – mislim na Kocbekovu zgroženost kada je malo-pomalo spoznao da su se njegovi partizanski drugovi uistinu, ne samo u prestrašenom narodnom šuškanju, surovo obračunali sa svojim klasnim neprijateljem, mislim na jame i rudarska okna, na bezdane po Kočevskoj šumi, u kojima su meci opijenih pobjednika usmrtili preko deset tisuća ljudi. Već su po završetku drugog svjetskog rata posebne jedinice novih jugoslavenskih gospodara, bez ikakvog suđenja, masovno pobile zarobljenike, uniformirane domobranske vojnike i civile koji su bili paušalno osumnjičeni za kolaboraciju sa okupatorskim režimom. Za slovensku historijsku svijest i savjest taj masakr predstavlja najtežu kolektivnu bol s kojom se političke elite poslije državnog osamostaljenja nisu mogle suočiti ni na cjelovit simboličan način, kamoli tek pravno-formalno. Nasljeđa smrti se očito najteže otresti. Prijatelj mi je rekao za umorstva, kaže Dane, negdje godinu dana poslije informbirovske rezolucije. Čovjek bi morao biti slijep da ne primijeti njihove tragove. Dane Zajc, kao i Kocbek, nije htio žmiriti pred plodovima totalitarne jalove sjetve. Svojim pjesničkim rukopisom je potvrđivao pravo pojedinca protiv kolektiva, a protiv funkcionalnosti Potemkinovih sela prizivao je čovjekovu smrtnost. S vidika stvari koje se sudbinski tiču slovenske nacionalne zajednice, Dane Zajc se i praktično angažirao. Krajem osamdesetih godina sudjelovao je u opozicijskom Odboru za ljudska prava, u masovnim demonstracijama pred kasarnom na Roškoj cesti i na protestnim književnim večerima u Društvu slovenskih pisaca. U čuvenoj aferi s trojicom zatvorenih novinara i armijskim podoficirom, s Janšom, Boršnerom, Tasićem, Zavrlom, ili JBTZ, kojima je vojni sud sred Ljubljane sudio na srpskohrvatskom jeziku, tada je izbio otvoreni raskol između armijskog vrha i ortodoksnih komunista na jednoj i pokreta slovenskog političkog proljeća na drugoj strani. Dane Zajc je u tom periodu redovno objavljivao svoje umjetničke tekstove na stranicama mjesečnog časopisa Nova revija, centralne disidentske publikacije, koja je, pored misli Dušana Pirjevca, našla uporište svoje uredničke politike upravo u Kocbekovom opusu. Zato nije čudno što sam se odmah sjetio kako mi je u vrijeme posjete u skromnom stanu na Prulama, korak od obdaništa u kojem sam ostavio šest prvih godina svog života, Dane Zajc pokazao nekakvo drveno korito. Najviše je ličilo naćvama. U tom koritu, koje je s ormarića u dnevnoj sobi gledalo u svijet tako nedužno kao bilo koji dekorativni predmet, po usmenom predanju Kocbekovog sina i pjesnika Matjaža – koji je naćve Zajcu i poklonio – Edvard Kocbek se kao dijete više puta kupao. Ali ja u to ne vjerujem, nasmiješi se Dane i odvede me do kuhinje u kojoj nas je, pored tepsije iz Mostara, pod čudovitim intarziranim raspećem koje mu je poklonila mama, čekala domaća rakija. Teče glatko.
Samo lagano kimnem glavom kada od Daneta još čujem improvizirani spisak omiljenih režisera. Taj filmski spisak seže od šokantne poetike Louisa Bunuela i umnoženih melankoličnih ogledala Andreja Tarkovskog, do dokumentarne oštrine talijanskog neorealizma i karnevalskog raskošja kod Federica Fellinija, te do asketskog proučavanja potisnutih strasti u opusu Ingmara Bergmana. Predvidljiv je. Dane Zajc je, pak, odrastao u vrijeme kada su "Stetson" šeširi i šuškavci, svilene ženske čarape i upaljači prošvercovani iz Italije predstavljali traženu robu na crnom tržištu potrošačkih proizvoda, koje je komunistička partija uskraćivala nedobrovoljnim podanicima u društvenoj i političkoj sferi. U kulturi je bilo donekle lakše disati. Ljubljanska kina "Union", "Komuna" i "Sloga" su, pored propagandnih žurnala, vrtjeli i ozbiljne umjetničke filmove iz evropske produkcije tog vremena. Tako su se pobrinuli za raširena obzorja većinom mladog i novosti gladnog mnoštva, za koje se skromna dijeta američke "tvornice snova" još nije tako vrtoglavo podrazumijevala kao danas, kada u suštini predstavlja već drugu prirodu onih koji odrastaju u našem katastrofičnom obratu tisućljeća. Naime, po završetku hladnog rata i padu Berlinskoga zida, volimo se i mrzimo pod baldahinom iluzije o demokraciji i slobodi lažnog "kraja povijesti". U njoj se socijalističkom realizmu, kao obaveznoj estetskoj praksi, više ni ne podsmjehujemo, jer je kruta pedagogija radničkog heroizma, sa snažnim udarnicima na crvenim horizontima, već tako očajno passe da ne zaslužuje više ni fusnotu. A istovremeno žmirimo pred talasima agresivnog trgovanja kakvo uvodi sublimna poetika kapitalističkog realizma, koja je isto tako pedagoška i moralistička, bez obzira na to što je digitalne tehnologije veoma spretno podupiru. Tko se hoće skloniti pred neprekidnim tokom slika, muzike i riječi u privremeno boravište umjetnosti, danas ima težak posao, jer se mora dobrovoljno osamiti kako bi se mogao nadati trenucima kontemplacije, a možda čak epifanije.
Poetika društvenih prostora
A Danetovo osamljenje dug niz godina nije uopće bilo dobrovoljno. Po dolasku u Ljubljanu 1947. godine i upisu na Poljansku gimnaziju, iz đačkog doma "Ivan Cankar", gdje je upoznao sadašnjeg političkog esejistu Viktora Blažiča, književnika Lojzeta Kovačiča i pjesnika Janeza Menarta, preselio se u Radnički dom. Tamo je živio do 1961. godine. U smrdljivom labirintu samačkih soba za nove generacije radne snage, koja se zbog raslojavanja sela, obećanja obrazovanja, posla i boljeg života, slijevala u slovensku metropolu, Dane Zajc je jednu jedinu sobicu dijelio s još dva brata, zidara. U petnaest kvadratnih metara, sa zajedničkim kupatilom u hodniku, u kojem su sijalice bile samo rijetki luksuz, bio je doslovno prisiljen naći pribježište u čarobnoj moći sjećanja. Pošto nije imao nikakav intimni prostor kako bi pjesme uopće mogao pisati na papiru, gdje od Stephana Mallarmea nadalje spada moderno pjesničko stvaralaštvo, oblikovao ih je i popravljao prosto u glavi, učio ih napamet i, na besciljnim tumaranjima po gradu, ritualno ponavljao. Na početku svijeta i pjesništva još nije bilo slova, ali je pjesnik bio sam svoja knjiga, jer je pjesme uvijek nosio u sjećanju, koje je mogao prelistavati i usput mijenjati, oduzimao ili dodavao svom trezoru. Bio je sam posrednik svoje pjesme, koju je bojio i štampao svojim glasom i kretnjom, pri čemu su mu pomagali dar intuicije i moć ili nemoć njegovog uroka napasnika, tvrdio je, sa žaljenjem, Zajc u svom 1972. godine napisanom eseju Igra riječi i tišina, koji je imao velikog odjeka. Odatle izvire i njegov proboj iz okova štampane riječi u spontanost živih scenskih nastupa, s kojima se pojavio u devedesetim godinama.
Kamo, kamo ste išli, Dane? Da, u kavanu "Union". Kavana s istim imenom i danas stoji na uglu između Miklošičeve i Nazoreve ulice. A, tamo kamo sam i sam išao osamdesetih godina? odmah sam se oduševio, jer sam u "Unionu", pored svojih početničkih pjesničkih vršnjaka, upoznao i korifeje ljubljanske književne scene. S naslonjačima separea koji su u sjeni privatnosti iz nužde podsticali povjerljiv šapat, prikritu naklonjenost i međusobne konflikte. No Danetov se doživljaj kavane "Union" iz šezdesetih godina već bitno razlikovao od mog sjećanja. Naime, mojim uspomenama, dva desetljeća kasnije, već gospodari pregledan prostor, koji, od šanka u unutrašnjosti, omogućava jednom jedinom pogledu nadzor nad cjelokupnom scenom, mada su važne stilističke razlike između neoavangardista i zakašnjelih reista, učenih borgesovaca i šahista, između postmodernista i profesionalaca sa sunčane uprave, vjerojatno ostale terra incognita za partijske špijune. Vjerojatno je do promjena došlo i zato jer se građanska privatnost od šezdesetih godina nadalje odlučno usidrila u domaćim stanovima po blokovima kompleksa za spavanje. A dijelom je promjeni kumovala i činjenica da separei i lože ipak predstavljaju meku ljusku privatnosti, koja u javnom prostoru, a ne kod kuće, mami ka spajanju individualnog nezadovoljstva, formiranju urotničkih skupina i opuštene društvenosti kakvu nije moguće lako kontrolirati, te zato za totalitarnu vlast uvijek djeluje potencijalno opasno. Dobro, u kavanama ste raspravljali o književnosti i idejama. A gdje ste plesali? Dane se sanjalački nasmiješi, otšuti, povuče još jedan dim iz lakog "Marlboroa", a onda pomene jedno mjesto iz moje vlastite obiteljske mitologije. Triglav. Restoran. Menza s abonentskim jelima i tacnama od ultrapasa danas utjelovljuje mizernu prošlost upravo tamo gdje je poslije drugog svjetskog rata plesalište s imenom najviše planine u nekadašnjoj Jugoslaviji privlačilo i pogansku slovensku vezu s nebom. Tamo su se, na jednom od redovnih nedjeljnjih plesova, na kojima garderobe nisu bile više obavezne, u presudnom poljupcu zavrtjeli i moji roditelji, koji su, kao i Dane Zajc, mada desetljeće mlađi, iz seoske sirotinje došli u urbanu sirotinju, a, umjesto blistave karijere u duboko paranoičnom svijetu, sjaj dubokog razumijevanja našli jedno u drugom – najveći dar. U Triglavu je na bini, u studentskom plesnom orkestru, u džezovski trombon puhao Rudi Šeligo, poslije prvak deskriptivne proze a la francuski roman noveau, Danetov prijatelj i kratkotrajni a beskompromisni ministar za kulturu, u jednoj od rijetkih slovenskih vlada poslije osamostaljenja, koja je ugrozila skoro apsolutnu vlast Stranke liberalne demokracije. Prosto ga vidim, Daneta, koji je bio, sudeći po fotografijama iz mladih godina, upravo ubitačno privlačan muškarac, s tom pravom mjerom sjete na licu, koja još omogućava da ispod blage površine slutimo demonske izvore koji ključaju, kakvim se ženske ne odupiru, vidim ga kako preko ramena sugovornika lijeno pretražuje plesalište i suknje koje se dižu, čaša u ruci, cigareta među usnama, spreman na lov. Mnoga kazivanja iz usmene kronike potvrđuju da je mladi Dane Zajc bio nesporni frajer ili car, kako bismo rekli danas, mada je po vlastitom priznanju u razgovorima radije šutio.
A jesi li uopće plesao? Dane tajanstveno šuti. Aha, znam, jurio si za curama, kažem. Dane tajanstveno šuti. Kikoće se više u sebi nego naglas. Odgovor je, mislim, poznat. Isto kao što je u povijesti slovenske kulture poznato i to da je u tupoumnom socijalizmu pedesetih godina za književnike bilo gotovo neizbježno da nastupaju i u radnim brigadama, tim kovačnicama jugoslavenskog "bratstva i jedinstva", gdje radni učinci krampova i lopata nisu bili ni upola tako značajni koliko su bile značajne lekcije zvanične političke indoktrinacije. Dane Zajc je isto kao i mnogi njegovi vršnjaci plaćao danak partijskom imperativu vremena. Svojim recitacijama pjesama o beztemeljnosti ljudske egzistencije, koje su krhke slušatelje plašile, a radoznale izazivale, Dane Zajc je znao, na rubovima kanalizacijskih jaraka i električnih vodova, uzbuditi publiku, mada je potom došao u spor s čuvarima pravilnog ukusa. A ipak, tada nije mogao ni pretpostavljati da će jednoga dana, kada sjećanje na radne brigade bude boravilo još samo u "muzejima XX stoljeća", svojim javnim nastupima uspjeti začarati publiku i širom Evrope, a ne samo u svojoj "užoj" domovini.
Magični pjesnički varijete
Na evropske pjesničke puteve uputio se zajedno s Janezom Škofom, slavnim glumcem ljubljanskog Mladinskog gledališča. Neobični pjesnički varijete je 1992. premijerno nastupio u Strasburgu, na Danima slovenske kulture, koji su evropskoj javnosti trebali otškrinuti prozor u nepoznatu državicu, Sloveniju. Pjesnik i muzikant otada nadalje nastupaju zajedno desetak puta godišnje, kod kuće i vani. Njihovom svojeglavom performansu suvišni su veliki spektakli. Pouzdaju se samo u drhtavu moć riječi, bukvalno bačene u prostor, što omogućava slušateljima zajedničku transcendenciju i invididualna sanjarenja. Utonem u sanjarenje i sam. Sjene na ulici ispred Nostalgije se produžavaju, postaje neprijatno hladno, zakopčani sakoi više ne pomažu. Možda smo pjesnici, ali nismo glupi. Zato se Dane i ja premjestimo unutra, u toplu zavjetrinu kafea i naručimo još po jedan kapučino. Sam, u mislima, naručim još jednu baš posebnu sliku. Izvučem je iz arhiva vlastitih uspomena. Šta vidim? Vidim blago zamračenu dvoranu KUD-a "France Prešeren" u dijelu Ljubljane koji se zove Trnovo, zadružnu dvoranu, na kojoj se, usprkos plišu nove zavjese, ipak poznaje da je nekad bila namijenjena kazališnim amaterima. Na škripavim drvenim sjedištima prvog reda vidim uzbuđena lica pjesnika koji su obavezno morali doći da vide najvećeg u našem esnafu. Ispred bine čuče fotografi. U prepunoj dvorani oko sto pedeset ljubitelja pije pivo, puši i strpljivo čeka. Potom, kada su, tog aprila 1994. godine konačno najavili nastup za koji su srećni posjetitelji platili ulaz, a nezanemarljiv broj ih je morao čak ostati ispred napunjene dvorane, bilo je jasno da imamo posla s bestselerom. Publika je došla slušati pjesničku riječ. Jeste, rasprodano je bilo "literarno veče", veče žive pjesme. Za takve nastupe je slovenski jezik baš primjeren u svom negiranju razlikovanja između zapjevane i napisane pjesme, kao što, na primer, tu barijeru precizno opisuje engleski jezik svojim Song i Poem. Dane Zajc i Janez Škof: recital za pjesničku riječ i harmoniku, dva tijela, jedan svijet, ukinuta barijera. U tom magičnom krugu, koji su nevidljivo povukli kroz zrak dvorane, rađa se spoznaja boli. Pjesnička umjetnost Daneta Zajca se, naime, pokazuje kao simbol rane koja izvire iz čovjekovog duga vlastitoj smrti. Ono što je istisnuto iz iskustva čovjeka kao smrtnog bića vraća se u govoru čovjeka kao smrtonosnog bića. Nasilje je primordijalna istina svijeta i istodobno njegova osnovna metafora, kako to Zajc jezovito utvrđuje u pjesmi Jalova sjetva. To direktno upjesmljenje potresenosti bratovom smrću predstavljalo je jedan od političkih razloga zbog kojih Zajc svoju prvu pjesničku knjigu nije mogao objaviti ni u jednoj od zvaničnih slovenskih izdavačkih kuća. Da bi se revolucija, u ime koje su komunisti opravdavali smrti palih partizanskih boraca i civila, mogla stvarno razakriti kao jalova sjetva, ta konstatacija je bila za aroganciju svemoguće vlasti odveć nepodnošljiva.
Prepoznala bih njegovu lubanju
po lijepim bijelim zubima, rekla je majka.
Lijepi bijeli zubi,
zagriženi u zemlju,
lijepe smeđe oči,
pune zemlje,
jake mlade kosti,
koje su nekad bile ruke,
ruke, koje još nisu zagrlile ženu,
jake mlade kosti zagrlile su zemlju.
…besmisleno je zasijati
svoje lijepe smeđe oči
za jalovu sjetvu
u neosjetljivu zemlju…
Iz zgarišta dogme o automatskom "pjesničkom" jeziku cvijeća, travica i ptičjeg cvrkutanja, gdje su se u udaljavanju od socijalističkog realizma sklanjali pjesnici prethodne "intimističke generacije", a i iz zgarišta iluzije o spasiteljskim kolektivnim projektima, Dane Zajc je već u drugoj knjizi, Gruda pepela iz 1961. godine, odbacio kako političke tako i estetske pretpostavke tadašnjeg vladajućeg mentaliteta. Stvorio je sebi novi jezik, koji je jezik od zemlje i govori riječi od zemlje, kako bi, inovativnim usredređenjem na najmaterijalniju dimenziju svijeta, omogućio oslobađanje nakupljenih potencijala topline i istodobnog uništavanja što se kriju u vatri u ustima. Pri tom je pjesnik, vječni marginalac, morao savladati i strah pred sviješću da vrane ubijaju bijelu vranu, jer to nije samo aluzija na komunističku kulturnu hegemoniju, nego i – ako ne prije svega – opis elementarne mitske pripovijesti u bilo kojem kolektivu, u bilo kojoj povijesnoj epohi. Zato pjesnik u suštini nije ništa drugo do čuvar subjektivnog identiteta i istodobno čuvar ključeva ka istinskom jeziku koji je neophodno potreban kako bi pjesnik bio vjeran svojoj osnovnoj vokaciji, svojoj pozvanosti, koja se manifestira upravo u potrebi da potraži prave riječi za stvari. U tom mandatu biblijskog prvog čovjeka, koji se sa svakim snažnim stvaralačkim autorom orfejski obnavlja, pjesnik se mora otresti nakupljenih formula i stereotipa. Verodostojnu viziju pjesnik može izraziti riječima samo svježom, strasnom i dinamičnom metaforikom, mada je svjestan da nemoć jezika sakati napore da iz usta stvarno plane vatra, znači onaj prisni doživljaj nečega što nas potpuno prevazilazi, a ne samo njegov nadomjestak, koji je gruda pepela, kako legendarno sugerira Dane Zajc. U traženju novog jezika, koji uporno shvata kao svoj kategorički imperativ, bez obzira na slutnju da je stanje potpune stopljenosti riječi i stvari u modernom svijetu zapravo nemoguće doseći, Dane Zajc je često kročio u neposrednu blizinu granice koja dijeli pjesnika od mistika. Mistik, naime, osjeća da riječi nisu dovoljne i zato može umuknuti, a pjesnik iz istog razloga pjeva i dalje. Ali u duboko proturječnim situacijama, u kojima je ljudska nemoć u dramatičnoj suprotnosti s reklamnim porukama Partije, Naroda, Države, a danas i "Nike" patika, koje sve redom perverzno obećavaju moć, status i užitak, i mlada genaracija ipak očito prepoznaje vlastite dileme. Da se poezija univerzalnim slikama obraća svaki put posebnoj publici, jer govori iz prostora koji su s one strane specifičnih historijskih okvira, tu mogućnost načelno poznajem. A u praksi, utrobom, doživio sam je upravo u dvorani KUD-a "France Prešeren".
Nastup koji je trajao pun sat, završio se oduševljenim ovacijama i frenetičnim lupanjem nogama, kakvo publika u toj omiljenoj ustanovi alternativne kulture u Ljubljani nastupajućim namijeni samo rijetko. Dobio sam dobar dokaz da poezija nije mrtvoudo dijete romantike, kako još od Hegela nadalje obznanjuju grobari čulne inteligencije i metaforičkih uvida u suštinu. Taj prikaz je pokazao kako iz rzanja vranaca iznad brdskih samota, iz pomjeranja stvari u jutarnjem dašku, iz tuđinaca, tvoje djece i iz istog, koje je na drugom svijetu, istom, poezija još uvijek može razaznavati onaj prvotni tekst života iz kojeg mitska cjelovitost još nije bila i nikada neće biti prognana. Pjesnik i muzikant su recitirali, svirali i pjevali, svaki sam i u duetu, kao kad bi seoski trubaduri "špilali" za vlastiti užitak i decu vina u vrijeme odmora, pjevali su sa žarom i strašću, u krčmi na đavoljem raskršću, koje više nema. Krčmi, naime. A raskršća, obilježenih mirisom baruta i nasilne smrti, sve je više, kao na "ovim prostorima" – to najbolje znaju Bosanci. Zajčevo "neispolirano" izricanje čuvstvenih odziva na prokletstvo modernog čovjeka Škofov je razoružavajući vrisak još naglasio, a ja sam, poput izgubljenog iz Zajčeve rane pjesme Svejedno kamo, morao priznati, da je svejedno kamo: Smrkava se već / u mraku su staze jednake. Oslušnuti pažljivo, tako kako to izuzetno teško u suvremenom svijetu u kojem su zvučno kolonizirani već svi prostori, od poslovnih liftova do javnih klozeta, slušati Daneta Zajca kako priziva surovo istinitu poruku koja oživljava samoću kao modernu sudbinu: to je rijedak doživljaj. Pesničku knjigu, koju čitamo u skladu s tradicijom Augustinovog tihog micanja usnica, što znači ka unutra usmjerenom "privatnom" čitanju, tada kada ne možemo više slijediti intenzivnost doživljaja, možemo odložiti u stranu. Ali onda kad jednom uđeš u začarani krug javnog nastupa ili onda kad jednom počneš slušati Vatru u ustima, CD sa snimcima živih nastupa, koji je 2000. godine izdala i odmah rasprodala "Studentska izdavačka kuća" u Ljubljani, u svojoj ediciji "Beletrina", nema više povratka. Prihvatiti ritualnu inkantaciju Daneta Zajca znači katapultirati se u drugi svijet, u svijet magičnih uroka i zakljinjanja, biblijskog paralelizma i antičkog autoriteta grčkih dramskih horova. Pjesnikove sigurno manje poznate rane pjesme, pretočene u odsječne ritmove harmonike, tog "alpskog", "narodnog" i "tipično slovenskog" glazbenog instrumenta, koji je Škof spasio od sudbine potcijenjene seljačke zabave, sjajno su uhvatile korak s jezivo prijetećim izricanjem onih pjesnikovih tekstova zbog kojih je prevratnička metafora o jeziku od zemlje izbila u svakidašnji slovenski govor. Dobro, dobro: priznajem. Pretjerujem. A svakako je istina da se ta metafora udomaćila bar među književno pismenim u šezdesetim i sedamdesetim godinama. U osamdesetim i devedesetim godinama simbolične preference su se promijenile, a egzistencijalistički ulog je ustupio mjesto strukturalističkom i psihoanalitičkom rječniku, živahnoj neposrednosti grafita i postmodernističkoj proizvoljnosti. Usprkos činjenici da su mnogi u publici još brisali slinave nosove po obdaništima kada je 1980. godine Dane Zajc dobio uglednu jugoslavensku nagradu Goranov vijenac, a dvije godine kasnije popeo se na peruanski Wayna Picchu, ipak je to bilo veče bliske povezanosti između šamana i hipnotizirane zajednice.
U poeziji Daneta Zajca meko meso na crnoj plahti noći drhti u smrtnom i istodobno erotičnom grču, a ja odgovor publike mogu opisati samo ovom šupljom frazom: vulkan odobravanja, kakvim k izlazu obično isprate rokerske zvijezde, izbio je usporedo s poštovanjem s kakvim gledamo u realiziranog mistika kojeg vanjska forma brine mnogo manje od unutarnje mudrosti. U toj dvorani, u ljubljanskom naselju obilježenom šarmom stvari koje se raspadaju, ponovno se pokazalo da je vrhunska poezija u stanju privući neuobičajen broj publike koja sluti da mramorne dvorane velikih kulturnih institucija nisu suviše primjerne za događaj magičnog kontakta riječi i stvari. Kao što mora biti pesnik "tamo, gdje u tišini pauci snuju svoje mreže; u blizini jaraka, gdje gnjije donji sloj naših snova", kako kaže nigerijski pisac Ben Okri, u eseju Pjesnici i njihovi protivnici iz 1992. godine, isto tako mora i njegova riječ odjekivati na društvenom rubu kako bi nam svojim drugim glasom, glasom s one strane razuma raskrila strah u onim kutcima srca, u koje se sami ne usuđujemo, pa zato trebamo lirskog vodiča.
Epifanija milosti
Snažna pjesnička riječ, naime, opaža mogućnost kontinuiteta i obnove, bez koje bi bila nepodnošljivo opterećena vlastitom planskom trenutačnošću. Zato su od romantizma nadalje pjesnici naglašavali priče i procese svoga vremena, re-evoluciju i re-definiciju. Bili su poznavaoci moderne civilizacije upravo zato jer nisu imali povjerenja da ona, svojim tehnologiziranim, urbaniziranim i industrijaliziranim oblicima, može donijeti spas. S tog vidika je Dane Zajc sigurno nasljednik romantičkog predanja. Ne samo zato što još piše rukom i na pisaćem stroju, nego i zato što na javnim nastupima razotkriva nepovjerenje prema modernim tehničkim igračkama, a istodobno se uzda u autoritet živog, neposrednog, nepredvidljivog glasa, koji poput Benjaminove aure lebdi između nas umjesto rutine privatnog čitanja. Javno recitiranje, kao pjesnikov dar i u isti mah njegova simbolična veza sa zajednicom, ima moć zato što izvire iz tradicije arhaičnih kultura u kojima je priča ispričana oko plemenske vatre utjelovljavala apsolutnu stvarnost, koja je postala stvarna tek onda kad je bila izrečena. Pisanje pjesama povezano je s posebnim suglasjem tijela i duha, s odnosom prema vremenu, kada mora lovac stati mirno/ i čekati. Magovo tijelo mora biti u posebnom suglasju sa svemirskim i zemaljskim silnicama i njegova moć djeluje kroz nekakve rupe u vremenu. Rupe u vemenu su vrata kroz koja u poeziju ulaze tri osnovne jedinice vremena, smjenjujući se, redom, odjednom, kaže Zajc u svom fragmentarnom eseju Poezija i javnost, objavljenom 1990. godine u kazališnom listu u povodu izvođenja njegove drame Medeja u Drami Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani.
Možda se baš zato dio izabrane publike u suvremenom svijetu, u kojem dominira digitalni kič, okreće ka azilu lirike: pod svodovima pjesama, naime, vrijeme zastane, prošlost, sadašnjost i budućnost su suspendirane, a stihovi nam govore o univerzalnim slikama užasa i ljubavi, u kojima možemo vidjeti vitalni podsticaj za razmišljanje o vlastitom životu. A to je vjerojatno najviše što nam umjetničko djelo može ponuditi. Dane Zajc je mnoge pjesme, eseje o slikarima, pjesnicima i žutom mačku, pola tuceta drama i više od deset knjiga bajki i igara za djecu, ponudio čitatelju, od osmogodišnje učenice iz Dolenjske, čiji slobodni sastav o Jalovoj sjetvi je Dane, samo nekoliko dana prije nego što smo sjedili u Nostalgiji, dobio poštom, pa do učenih znanstvenika i studenata slovenskog jezika, među kojima nije malo onih koji su "diplomirali iz Zajca". U ediciji uglednih zbornika izdavačke kuće "Nova revija", koja pod naslovom Interpretacije od početka devedesetih godina objavljuje književno-teoretske studije o opusima izabranih autora, Dane Zajc je, kao prvi od živih slovenskih pjesnika, dobio svoj svezak. Temeljito ga je uredio pjesnik i kritički poznavalac Boris A. Novak. Zajčev autoritet najvećeg živog pjesnika na slovenskom jeziku potvrđuju i brojne nagrade, uključujući i članstvo u Slovenskoj akademiji znanosti i umjetnosti i Prešernovu nagradu za životno djelo, najveće slovensko priznanje za umjetnost. A svojevrsna ironija, mada dobrodošla, krije se u činjenici da je sabrana djela Daneta Zajca, koja je priredio Boris A. Novak, u privatnoj izdavačkoj kući "Emonica" 1990. godine, kao krupan pothvat u pet knjiga, objavio, a onda, između ostalog i zbog toga skoro propao, kontroverzni Dušan Cunjak, ljubljanski Srbin.
Knjigu kupimo, posudimo je ili ukrademo, a pjesnička vizija u njoj je dar. Kada smo na njega pripremljeni, ne bivajući toga svjesni, tada nam se dogodi mala epifanija. Većina nas se bar jednom u životu suoči s umjetničkim djelom koje nas zaustavi u rutinskim kretnjama i navikama. Takva nam suočenja kazuju da nismo to što umišljamo da smo, jer nas izbace iz ustaljenog kolosijeka i naučenih odnosa, razotkrivajući pri tom dimenzije egzistencije s one strane svakidašnjeg života. Mogu nas šokirati, tješiti, uzbuđivati ili odbijati. Neke epifanije su alegorije koje aktiviraju kratke detonacije uvida u suštinu stvari. Druge su poput misterioznih fabula koje nas vuku u nepoznato; treće, opet, imaju crte mitskih snova ili filmova strave i užasa, ili čak šala. Na našem putovanju od djetinjstva do starosti možemo ih možda nabrojati na prste jedne ruke, a one ipak imaju svoj prostor među životnim događajima koji su najvredniji sjećanja. Za mene je takva bila i poezija Daneta Zajca. Ipak je nisam odmah otkrio. Doduše, i sam sam pisao pjesme, već u gimnaziji, ranih osemdesetih godina, ali moje čitateljsko sazrijevanje, koje je često preticalo lirsko, proticalo je između korica drugih i drugačijih knjiga. Daneta Zajca sam, kao pjesnik koji prepoznaje vlastitu nesposobnost da izrazi ono što je snažnom autoru uspjelo, blagodarno otkrio tek negdje na trećoj godini fakulteta. Dakako, Zajčevu poeziju čitao sam i ranije, na kraju krajeva studirao sam komparativnu književnost i redovno pisao književne kritike, tako da mi je bar na informativnoj ravni bilo nemoguće zaobići Zajčev doprinos riznici moderne slovenske lirike. A ipak sam tek poslije jednog ljetnjeg pohoda u Julijske Alpe, poslije jednog potresno lijepog doživljaja usklađenosti olujne prirode, dahtavog disanja i staze koja se krušila pod gojzericama, dakle poslije doživljaja koji nisam znao opisati, naletio na knjigu Jesi li vidio. Na policama "Trubarovog antikvarijata" ležala je, poput trgovačkog ostatka, knjiga velikog formata, s apstraktno lijepim fotografijama Zmaga Jeraja. Izašla je 1979. godine. Odmah sam je kupio. U njoj je objavljena i pjesma koja je u kapsulu stihova zbila kipljenje proturječnih osjećanja iz moje nijeme epifanije negdje na pola puta između Koritnice i Krnskog jezera. Skinem kapu i tiho se poklonim. Ne trebam ništa reći. Za mene je posao u toj pjesmi obavio Dane Zajc.
Jesi li vidio katedralu
Jesi li je vidio u daljini planinsku
Jesi li joj vidio orgulje na koje svira sunce
Jesi li je vidio u raznobojnim koprenama
Jesi li vidio katedralu samotnu planinsku
Jesi li vidio katedralu
kako je bila visoka pod nebom
kako je bila teška na zemlji
kako su je oblivali slapovi sunca
Je li ti se zamaglilo pred očima
Je li ti se zavrtjelo u glavi
Je li ti se zaljuljalo pod nogama
Je li ti se od katedrale u daljini
Jesi li čuo pucketanje poslijepodneva
paranje plavog zraka
ljuskast jezik vjetra na stijeni
Jesi li čuo bučanje u glavi
Jesi li ga čuo šuplje
Ne radi se o biografskom detalju upozorim li da je Dane već četvrt stoljeća srećni zakupac kolibe na planini Laz u bohinjskim brdima. Zajc je naime fanatičan planinar koji se ne plaši ni rizičnih zimskih pohoda. U njegovoj privrženosti alpskom svijetu iskrzanih vrščića i zapuštenih visokoplaninskih pašnjaka, sasvim suprotno od izabranih odredišta većine slovenskih pisaca, koji svoje druge domove traže na kultiviranom Krasu ili kraj blage morske obale, u toj njegovoj vezanosti za svijet oštrina i rubova elementarne prirode treba, po mom mišljenju, vidjeti i osnovu zalihu Zajčevog poetskog rječnika. Ptice, stijene, insekti, tjelesni organi, strašno blistava svetlost, poskoci, nebo, voda i planine, skrite očima, prevashodno su signali vječnog kontinuiteta bića, u kojem bučanje u glavi nastupa zato što za beskonačnu moć potpunosti nijedna riječ nije prikladna.
Prijatelji, žene, pisci
A za socijalnu historiju Zajčeve umjetnosti značajno je bilo i jedno drugo bučanje u glavi. Bilo je manje uzneseno, ali za književni život podsticajnije. Prve ozbiljne početke za kontinutet društvenog kruga u kojem pisac provjerava svoje ideje, zamisli i metafore zajedno s drugim srodnim dušama, Dane Zajc je našao u Odru 57. Pod okriljem te mlade kazališne institucije, izvrsni glumci, dramatičari i režiseri eksperimentirali su i provocirali ne samo partijsku vlast nego i ustaljene stilove umjetničke reprezentacije kada su u kasnim pedesetim godinama odlučno odbacili humanistički intimizam i predali se "bačenosti u svijet". Naime, Zajčeva vizija besmislenog nasilja kao istine svijeta odlično je pristajala okviru koji su oblikovale drame Jeana Paula Sartrea. Dane ih je, u hrvatskom prevodu, otkrio za vrijeme služenja vojnog roka u Vipavi. U Reviji 57, koja je predstavljala književni pandan Odru 57 i kritički se uhvatila u koštac s društveno-političkim problemima, Zajc je bio angažiran i u uredničkom odboru, gdje se preselio po cenzorskom ukidanju prethodnog časopisa Beseda. Nju su opunomoćenici avangarde radničke klase ukinuli zbog objavljene novele Lojzeta Kovačiča s naslovom Zlatni poručnik, u kojoj je Kovačič, Danetov prijatelj, autobiografskim realizmom opisao šikaniranja u vojnom kažnjeničkom bataljonu. Po ukidanju Besede Zajc je suosjećao sa piscima koje su proganjali po novinama i policijski uhodili. Zato mu se činilo nužnim da se umjetnici koji slično misle i osjećaju međusobno bolje povežu. Zajedničko nastupanje bilo je nužno, ali više kao zavjetrina, ne kao ugrožavanje individualnosti, tvrdi Zajc. Slično kao danas, mislim, kad se pisci združuju u kolektivne formacije, mada uopće ne više zbog političkih, nego više zbog marketinško-ekonomskih razloga i prostorčića pod ćudljivim reflektorima javne pozornosti. Dane Zajc je u kavani "Union" poneseno doživljavao svoju privremenu književničku zajednicu. Najviše vremena nije proživio samo s kroničarem društvene periferije Petrom Božičem, s kojim je, na pijanskim putovanjima bezbroj puta prokrstario Ljubljanom, nego i s pjesnikom Gregorom Strnišom i dramatičarem Dominikom Smoleom. A skitalački život prinudnih bezdomaca, bez odgovornosti prema socijalnim strukturama, bio je ipak prožet probljescima autentične čuvstvene povezanosti između pojedinaca koje je zajednički otpor prema političkoj diktaturi združivao više nego što ih je združivala pripadnost ovoj ili onoj estetskoj školi. Možda je Dane prebolijevao još jedan od veličanstvenih mamurlika, poslije nekog cjelonoćnog učvršćivanja takvih veza, kad je između dlanova, u koje je zario tešku glavu povremeno krišom zaškiljio prema nama, djeci, što smo odlazili posuđivati slikovnice u Pionirsku knjižnicu u ulici Komenskog. Zajc je, kao knjižničar, radio tu sve do umirovljenja, nakon što je, po povratku iz vojske, dvije godine proveo za poštanskim okancem. Naravno, tek kasnije su mi rekli ko je taj natmureni čiko i da je baš on taj koji je 1968. godine objavio knjigu pjesama za djecu Bijela maca, omiljenu za mamine vježbe čitanja.
Ne znam je li Daneta Zajca kasnije bilo kako pogađalo to što su mnogi njegovi vršnjaci kasnije potražili posao u izdavačkim kućama i na univezitetu, ali znam da je aktivno sudjelovao u mnogim kulturnim projektima, naročito kada se radilo o Novoj reviji. U atmosferi političke neizvjesnosti poslije Titovi smrti, Dane Zajc je pomagao ustanovljavanju te publikacije, a zatim doprinosio da Nova revija, kao forum intelektualnog nacionalizma, odigra odlučujuću ulogu u oblikovanju temelja nezavisne slovenske države. Od 1964. godine nadalje, kad je komunistička vlast zabranila dalje izlaženje još jednog važnog časopisa za kulturu, Perspektive, oko kojeg su se skupljali vodeći teoretičari, kritičari i pisci tadašnje slovenske "kritičke generacije", Dane Zajc je, s instinktivnim nepovjerenjem motrio svaki oblik kolektivnog nastupanja. "Perspektivaši" su se više okupljali po barovima i kavanama nego u redakciji. Mada su filozofi Taras Kermauner, Veljko Rus i Jože Pučnik, koji je bez zaštite očeva-partizana morao, zbog objavljenog kritičkog eseja odležati osam godina u zatvoru, diktirali tempo prisvajanja egzistencijalističkih i strukturalističkih tendencija, kombiniranih s mladim Marxom, po dosljednosti osobnog stava u toj grupi, bili su književnici radikalniji, kazuje Zajc. Strniša je bio dobar prijatelj, ali najbolji je bio Smole, sjeti se Dane obojice danas već pokojnih umjetnika, a onda, s teškoćom, kao da mu vadim zube, ipak se prisjeti anegdote kako je Strniša, pjesnik kozmičke svijesti i filigranskih asonanci, jednom u kavani "Nebotičnik" tražio od Daneta, s kojim je često i, kako sam kaže, smrtonosno pio, da toči piće isto kao on, jednakim redoslijedom: rum s pivom! Gregor je bio čudesan, ali za njega je prijateljstvo bilo neka vrsta ropstva, a meni to nije godilo, uzdahne Zajc, kao da bi se htio opravdati što je očuvao moralni integritet i u suočenju s prijateljem, ne samo s vlašću. Zajc i Strniša, zajedno s Venom Tauferom, predstavljaju prvu uistinu autentičnu modernističku liriku u Sloveniji, i to ne samo po stilsko-tematskim krugovima, nego i po činjenici da su morali svoje prve knjige izdati u samizdatu. U tom kontekstu ne bi bilo pogrešno tvrditi da se između Zajca i Strniše čak radilo o nekakvom prikrivenom rivalstvu, koje nikada nije izbilo u fizički obračun ili javno sramoćenje, mada bi nešto takvo bilo možda sasvim opravdano očekivati. Rivalstvo je, naime, sve vrijeme tinjalo ispod površine građanskih navika, a ulje na vatru su dolijevale i obje ženske, Zajčeva tadašnja žena Helena Zajc, režiserka i glumica, i Svetlana Makarovič, danas prva dama slovenske poezije, koju je u doba tijesnog umjetničkog drugovanja ljubav povezivala s Gregorom Strnišom. Obje su ljubomorno tražile prostor. Tako kao što ga je od Daneta tražilo i četvero djece s trima različitim ženama. Da su prazne riječi u stalnom opticaju zato što usprkos ispražnjenoj formi sadrže i malčice istine možemo vidjeti i u nasljeđivanju profesionalnih ozljeda, jer, u skladu s izrekom da "iver ne pada daleko od klade", dvojica od Zajčevih sinova, Zlatko i Lenart, nastavljaju književnu tradiciju. U Ljubljani, gdje svi žive, često se sreću, dok jedina Zajčeva kćerka živi u Zagrebu. Tri ženske, majko božja! Naporno, nema šta, naporno. Dobar si, Dane, muški mu laskam. A Dane me razoruža zrelim priznanjem: Ne ja, ženske su dobre.
Politički angažman
Borba za intimnu pozornost je među članovima obitelji i prijateljima uvijek konfliktna. Ali odvija se u privatnoj sferi. A konflikti Daneta Zajca s vlašću bili su javni. Postepena distanca prema vladavini "radnika, seljaka i poštene inteligencije", koju je Dane Zajc refleksivno razvijao već negdje od 1949. dalje, dobila je neposrednu potvrdu 1951. godine. Sa tri mjeseca zatvora. Zajc je nastupio na sceni đačke menze. A neko iz publike ga je "otkucao" i organi narodne milicije su ga odveli u centralni ljubljanski zatvor na Poljanskom nasipu, gdje je bio, zbog "verbalnog delikta", primoran mjesec dana životariti u samici prije nego što su ga vratili u zajedničku ćeliju koju je dijelio sa švercerima, lopovima i sitnim kriminalcima a ne samo s "političkim" zatvorenicima. Neki bivši Knojevac je dobio četiri godine za kapu riže koju je zdipio s vagona, s nevjericom se sjeća Dane brutalnog kaznenog sistema. Njegov slučaj bio je tik pred tim da zasluži put na Goli otok, Titov presađeni staljinistički Gulag na jadranski krš. Zajčevoj mami, prostoj seljanki, samohranoj, tada je prekipjelo. Jednostavno, ukoračala je u Slaviju, kako su tada zvali glavni policijski štab u centru Ljubljane. Nekako je izborila pristup do odgovornih, udarila po stolu i rekla: dvojicu sam vam dala, trećeg ne dam. Potom Zajc ipak nije trebao ići na Goli. Ali njegov zatvorski staž nije ostao bez posljedica, koje za tadašnja olovna vremena nisu bile neobične, mada zato s današnjeg stanovišta nisu ništa manje šokantne. Daneta su, naime, po hitrom postupku izbacili iz gimnazije i odmah nakon toga poslali na služenje vojog roka. U sivomaslinastoj uniformi Jugoslavenske narodne armije zaglavio je dvije pune godine. Pošto nije imao maturu, za njega je važio duži vremenski rok od onog koji su domovini služili inžinjeri i drugi diplomirani. Iz Vipave, iz škole rezervnih oficira, bio je zatim, po kazni, premješten u Novo Mesto. Gledam crno-bijelu fotografiju mladog Zajca, koji s nepoznatim kolegom, isto tako "gušterom", i s titovkom na glavi, u zadržanom frajerskom maniru blago pomaknuto na lijevu stranu, stoji ispred razgranatog grma, a u pozadini se naslućuju obrisi visokih reflektora koji čuvaju unutrašnji krug kasarne. Gledam tu sliku i postaje mi sve jasnije da u stvari sebi ne mogu predstaviti šta je zapravo značilo dati dvije godine svog života državi i partiji.
U vrijeme kada sam generacijski bio prikladan za regruta, bio sam, naime, zbog sportske ozljede, na liječničkom pregledu proglašen za nesposobnog. Ali su mi prijatelji koji nisu imali tu sreću, po povratku iz garnizona po bivšoj Jugoslaviji, uzbuđeno pričali o nizu neprestanih ponižavanja, od kojih je bio "Janez-pizda", pogrdan naziv za Slovence, još među blažim u bogatem meniju psovki. To je bilo osamdesetih godina. Etnički kriterij je poslije Titove smrti postao značajan i u sistematskom favoriziranju srpskog kadra u narodnoj armiji, mada je upravo JNA trebala biti otjelovljenje poslednjeg pouzdanog jamstva "poslije Tita – Tito", što znači trebala je štititi državno jedinstvo, revolucionarne privilegije i "ravnopravnost svih naših naroda i narodnosti".
Mislio sam da etnički identitet u ranim periodima jugoslavenskog eksperimenta stvarno nije bio važan. Dane Zajc mi je raspršio te idealizirane predrasude. Pričao mi je o potcjenjivanju slovenskog partizanstva. To je Zajc posebno dobro zapamtio, a ja također. Zašto? Zato što je u tom fragmentu prošlosti moguće u suštini ugledati već i onaj paradoks političke lojalnosti koji je svoju izričitu artikulaciju dobio u periodu "slovenskog proljeća" u osamdesetim godinama. Naime, radi se o paradoksu po kojem antikomunistički stav još ne sadrži automatsko odbijanje buntovničke tradicije partizanstva kao svenarodnog otpora. Tako pogrešno misle, naime, zagovornici domobranske prisege Hitleru, koji su kao okorjeli desničari u samostalnoj Sloveniji na legalnim demokratskim izborima dobili parlamentarna mjesta zajedno s preobučenim komunistima, okorjelim ljevičarima. Ali Dane je odmah dodao da stvari u vojsci nisu bile crno-bijele: A slovenske novine smo mogli čitati, to da. Jedan od zapovjednika bio je još i nekako blagonaklon. Rekao je da za manjine treba brinuti. Slovenci kao manjina? U vlastitoj republici? Velika tolerancija oficirske pameti, stvarno.
Samo bizarnom slučajnošću bi se u Vipavi neko mogao sjetiti da je mladi Dane Zajc u tom gradiću služio vojsku. A u Vipavi je bio pod prisilom; zato njegova prisutnost nije imala nikakvih širih socijalnih ili kulturnih efekata. A makedonsko selo Vevčani je drugačije. Tamo je Dane Zajc heroj još i danas, bar među onim generacijama seljana koji se događaja od prije petnaest godina još sjećaju. Sa stanovišta lokalne historije to je moguće lako razumjeti, jer je događaj dobio agresivne odjeke po svoj jugoslavenskoj štampi. O čemu se radilo? Tada je Dane Zajc bio potpredsjednik Društva slovenskih pisaca. Kasnije je, od 1991. do 1995. godine, kao predsjednik, Društvo i vodio, mada se u politički ispostavljenoj ulozi osjećao bar neudobno, a sigurno u njoj nije našao prirodan stav. Talenat, koliko ga imam, nije politički. Politikom se moram baviti zato što me ugrožava, jer trguje mnome i za mene, bez moje prisutnosti, opisao je Zajc svoj moralni stav Aleksandru Zornu u intervjuu 1990. godine. Na početku međunarodnog festivala Struške večeri poezije, na kojem je, iste godine, 1987, Zlatni vijenac poezije dobio poznati poljski pjesnik Tadeusz Ruzewitz, Dane Zajc je na mostu preko Crnog Drima, na kojem su pjesnici tradicionalno čitali svoje pjesme tradicionalno brojnoj publici, umjesto vlastite poezije radije protestno pročitao telegram slovenskih pisaca. Telegramom su izrazili smionu potporu vevčanskim seljanima. Oni su tada bili već duže vrijeme izloženi strašnim političkim pritiscima vlasti, koja je drastično uskraćivala Vevčanima građanska prava. Ostali su bez slobodnog dostupa pitkoj vodi. Vlast je, naime, htjela vodovod preusmjeriti u etničko albansko selo u susjedstvu, kako bi vodu upotrijebila za kažnjavanje Vevčana, bogatog pečalbarskog sela, iz kojeg je više generacija radnika tražilo kruha u Njemačkoj i posebno u Sloveniji. Ta činjenica, koja u sebi ne nosi samo redovne novčane uplate od "privremenog rada u tuđini", nego i potencijale socijalne samosvijesti, naravno, nije baš ništa koristila seljanima koji su ovako ili onako podupirali narastajuću političku opoziciju komunističkom režimu. Cijelo je selo, žene, djeca, starci, živim obručem čuvalo izvor vevčanske rijeke, ali su ih policijski batinaši brutalno rastjerali. Dane Zajc je te postupke lijepo razgolitio kada je u novinskom članku Kajanje, napisanom neposredno po povratku u Ljubljanu, sarkastično upotrijebio žanr staljinističkog kajanja i drugarske samokritike: U nedjelju, kad je bila priredba (Struški festival), još nisam znao to što sad znam, naime, da je upotreba električnih pendreka u borbi sa ženama i djecom, zakonito sredstvo. Niti to, da se smije zakonito pozvati osmogodišnji dječak na saslušanje, gdje ga isljednik, u skladu sa zakonitim postuipcima s djecom, išamara… Žao mi je što sam naivno mislio da treba, po starim zakonima dramaturgije, gdje bilo i u kakvom god položaju, stati na stranu onog koga tuku, bilo da si pjesnik ili nisi. Lokalni organizatori festivala, s kojima se Dane mudro unaprijed uopće nije savjetovao o zamjeni pjesme za političku gestu solidarnosti, gledali su ga, dakako, poprijeko, dok su Vevčani u publici bili izvan sebe od oduševljenja. Svuda su inače vrvjeli namrgođeni organi narodne milicije, mada na samom festivalu nije došlo do fizičkog obračunavanja, ali se radilo o zastrašivanju, kaže Dane. Oskar Davičo, književnik-senior, s jakim komunističkim zaleđem, sjedio je u prvom redu. Po svoj prilici je baš njegova pasivnost u stilu "ne učiniti ništa, pustiti da Slovenac pročita", zapravo spriječila Zajčevo hapšenje. Usprkos svoj zahvalnosti, vevčanski seljani ga ne bi bili u stanju izvući iz zatvora. Ali su mu zato priredili urnebesnu zabavu i, s poklonom lokalnog slikara, s pićem i plesom, a naročito brojnim zdravicama s ljutom domaćom, izrazili svoju zahvalnost kada je sljedećeg januara Dane Zajc došao na tradicionalne pečalbarske dane, narodni festival za vječne putnike na relaciji siromaštvo-bogastvo, za nepriznate pjesnike života a ne knjiga. Iste godine izašla mu je i Izgorjela trava, knjiga izabranih pjesama u prevodu Mateja Matevskog na makedonski jezik. Dane je, dakle, očito uživao oboje, život i knjige. Bez makedonskih književnih prijatelja, Liljane Dirjan i Bogumila Đuzela, koji su ga, poslije dugog vodanja od kuće do kuće, kada su Daneta htjeli gostiti na svakom pragu, nekako već uspjeli smjestiti na vlak za Ljubljanu, ostao bi ipak među prijatnim ljudima, kao što je za nekim ciglenim zidom ostala ona poklonjena slika, kako mi je potvrdila svjedokinja dogodovštine.
Jugoslavenski putevi
A u arhivi Zajčevog pogleda preko ramena pohranjene su i druge slike: prvi nastup izvan slovenskih granica, na festivalu jugoslavenske poezije u Opatiji 1958. godine (uh, nekoliko godina prije mog rođenja) i malčice tremaške zbunjenosti, dvije godine kasnije – prvi javni recital u Beogradu, a onda postepeno i uzbuđeno otvaranje knjiga u prevodima na srpskohrvatski jezik, koji je svoje ime tada nosio još sasvim neupitno. Već je 1962. godine u izboru i prevodu Roksande Njeguš, u poznatoj izdavačkoj kući "Nolit" iz Beograda, u biblioteci Savremeni jugoslovenski pisci, izašla knjiga Visoki crveni mesec. Izdanje je posebno zanimljivo zbog toga što su u knjigu uključene i neke pjesme iz nikad objavljene prve zbirke Virovi tame, u kojoj je Zajc sebi dopustio koketiranje sa sentimentalnom intonacijom. To uključivanje, koje proizlazi iz privilegiranog pristupa mladalačkim lirirskim pokušajima svakako kaže bar nešto o intimnom povjerenju koje je pjesnik imao u srpsku prevoditeljicu. Među posrednicima u južnoslovensku lingua franca Zajc redovno pominje i pokojnog novosadskog književnika Dejana Poznanovića, koji je u književnim časopisima bivše Jugoslavije objavio niz njegovih tekstova, pri čijem prevođenju je pjesnik često i sam sudjelovao. Atmosfera međusobne kulturne informiranosti bila je vjerojatno jedna od kvaliteta minulog jugoslavenskog doba za kojim mogu čeznuti svi oni kojima ekskluzivnost vlastite nacionalne kulture nije dovoljna za punokrvno iskustvo svijeta. S nelagodom je Zajc počeo spoznavati promjene u takvoj atmosferi tek od druge polovice osamdesetih nadalje. U prilikama sve dubljeg rascjepa između "zapadnih" i "istočnih" modela rješevanja krize u bivšoj državi, što znači u prilikama razilaženja između slovenskog demokratskog nacionalizma i srpskog socjialističkog nacionalizma, u atmosferi sve veće važnosti etničkih identiteta u svakoj republici, općeg ekonomskog siromašenja i neskrivenih apetita srpske elite da ponovno vidi Srbiju kao balkanski Pijemont u politici i kulturi, u takvoj atmosferi su i mnogi srpski pjesnici i intelektualci na sve rjeđim zajedničkim susretima počeli otvoreno omalovažavati slovensku tradiciju, tobože da mi Slovenci "i tako i tako" nemamo pravih, moćnih, dobrih pjesnika.
A s kojim pjesnicima si posebno drugovao? upitam. Dane neko vrijeme šuti, povuče još jedan dim, kao da bi u njemu htio sakriti razočaranje nad bivšim prijateljima, a onda mu se oči u trenu zablistaju. Vasko Popa i Miodrag Pavlović, istakne dvije nesporne veličine moderne srpske poezije. Poezija Vaska Pope, koja je izvorno spojila predanje srpskog folklora i nadrealističku smjelost metafora, vjerojatno je u stvari mnogo bliža Zajčevoj poetici upravo zbog zajedničkih izvora inspiracije, koje su, kako Popa tako i Zajc, otkrivali u žili kucavici anonimnog ritma koji seže od dječje nabrajalice do magičnog zaklinjanja. Istina pjesme je, naime, istina njenog ritma, ritma tijela. Ritam je biološki, a i etički zakonik pjesme, kao što je Zajc to očigledno opisao u razgovoru s Milanom Deklevom 1990. godine: Ritam je, i čak izbor riječi, leksika, uvjetan. Ritam je u našem tijelu. Kada izgubim ritam, izgubljen sam; kao kad bih zalutao na putu. Kao da je korak nesiguran, a kretnje kolebljive. Ponovno nalaženje ritma je kontakt sa samim sobom… Kada nađem ritam, znam da jesam. A stiliske arabeske, učene reference i inter-tekstualnost spadaju u anale babilonske knjižnice prema kojoj je Dane Zajc uvijek bio suzdržan. Ma kako se Zajc dobro razumio s objema teškim kategorijama srpske poezije. S Mijom Pavlovićem, Velimirom Viskovićem i još nekim drugim jugoslavenskim književnicima, Zajc je 1981. godine otišao i na organiziranu turneju po Americi. Pjesnički "paket aranžman". Nastupali smo posvuda, kaže Zajc, koji je tada prvi put bio u Americi, u Torontu, New Yorku, San Franciscu, Pittsburgu i Albanyju. Da, tamo su imali dane jugoslavenske kulture, ustaljen oblik zvanične kulturne promocije, s kojom je trebalo da se potvrđuju koliko pojedinačni umjetnički glasovi toliko i jugoslavenski identitet uopće. Tada se među slovenskim, hrvatskim, srpskim i bosanskim piscima još uopće nisu primjećivale neke posebno izrazite napetosti, koje bismo, u retrovizoru uništene Jugoslavije, mogli označiti refleksivnim odjecima političkih konflikata između vladajućih republičkih kasti. Naprotiv, tvrdi Zajc, veselo smo pijančili i šalili se, a najrađe smo zadirkivali Pavlovića. Publika ga je, kad im je bio predstavljen kao značajan srpski pjesnik, nekoliko puta zamijenila s Vaskom Popom, koji je upravo tada objavio svoju knjigu pjesama u jednoj dobroj američkoj izdavačkoj kući.
Samoće su se razmaknule
Na američki kontinent seže i moje osobno sjećanje na Daneta Zajca. S Zajcom sam se, inače, u Sloveniji već sporadično sretao na različitim književnim večerima, a i u tada još prijatno pretrpanoj kancelariji Društva slovenskih pisaca, te, više usput, i u kakvom od ljubljanskih lokala po kojima je Dane znao kružiti s fatalističkom upornošću profesionalnog ljubitelja kapljice. Ali mnogi od nas koji su ga htjeli oponašati, a među mladim pjesnicima je bilo nemalo takvih, već pri prvom špriceru zaboravljali su da samo alkoholiziran duh još nije dovoljan uvjet za rađanje moćne poezije koja te bubne u želudac i izbaci iz svakidašnjeg odnosa prema svijetu. Meni, koji radije šutke smotam zelenu travicu nego da mumljajući iskapim flašu, te vrste imitacija pjesnikovog "lika i djela" nikad nisu bile posebno privlačne. Možda se i zato nisam posebno revnosno kretao po Danetovim društvenim orbitama. Tog jesenjeg dana 1990. godine, ili možda sezonu prije, prvi put sam ga sreo u Americi. Ni u trećem tisućljeću nije uobičajeno da dva slovenska pjesnika u istom američkom gradu i na istoj književnoj večeri nalete jedan na drugog. Veoma rijetki, a zato mnogo opušteniji, bili su susreti te vrste devedesetih godina, kada zaneseni čitatelji poezije nisu imali na raspolaganju ni jednu jedinu antologiju slovenskog pjesništva u engleskom prevodu, dok je slovenskih pjesničkih zbirki u američkoj "republici književnosti" bilo taman toliko za jedan stolarski dlan, što znači takav na kojem nedostaju tri prsta. Dakle, Dane i ja smo iz jedne anonimne nacionalne tradicije došli nastupati u kulturi u kojoj jaram anonimnosti nosi pojedinac. Zbog toga što su Daneta Zajca njegovi mladi čitatelji prepoznali kao velikog pjesnika, bez obzira na zaštitu kolektivnog slovenskog ugleda, o kojem Amerikanci naravno nisu imali nikakvih predstava, ubijeđen sam da upravo duboko individualno uživljavanje u njegove pjesme svjedoči o teme da dobro umjetničko djelo ne poznaje vremenska ograničenja ukusa, etničkih predrasuda i nazora o svijetu. Usprkos nužnim pomutnjama o granicama jezika kao granicama onog svijeta koji jezik uopće može izraziti, dobra pjesma, ipak, i mada kroz koprenu prevoda, ljubi čitatelja u najintimnije mjesto, jer govori snagom arhetipskih situacija u kojima mi čitatelji otkrivamo vlastite portrete. To je zahvalnim američkim čitateljima u Chattanoogi, u državi Tennessee, ponudio Dane Zajc u trodnevnoj književnoj radionici kakvih je u zemlji između Atlantika i Pacifika u suštini bezbroj. Tada sam već nekoliko godina bio na postdiplomskom studiju u New Yorku , tako da nije neobično što sam bio već upoznat s institucionalizacijom pjesništva kao discipline koju predaju na univerzitetima zato da bi, pored podsticanja zanatske spretnosti, svoju nomadsku mikro-zajednicu dobili i pisci, koji se, u ogromnim prostranstvima te naporne i fascinantne kulture ne mogu nadati prednostima europskog kavanskog života i spontanim oblicima društvenosti. Na ovom mjestu ostavljam po strani pomisao da kavane, kao civilizacijske institucije, već i u suvremenoj Europi nezadrživo iščezavaju u mit. Radije prizivam pred unutarnje oko tu sliku, sliku u slici.
Zajc je sjedio nepomično, već nekoliko sati, na zelenom "abšlesanom" naslonjaču u primaćoj sobi Richarda Jacksona, profesora književnosti i pjesnika koji je o njemu napisao nekoliko pronicljivih eseja. Zabava se uspinjala ka vrhuncu, u kući nije bilo mirnog kutka. Jasno, trebalo je na odgovarajući način proslaviti kraj radionice i predavanja iz suvremenih pjesničkih stilova. Ti se stilovi Daneta Zajca vjerojatno nisu mnogo ticali. A i zašto bi. Do boli u koštanoj srži je ovladao samo jednim: svojim. Ako čovjek piše kamene temeljce u jednoj duhovnoj građevini, dekorativni volančići stiha ga opravdano ne mogu pretjerano zanimati. Ako ga uopće zanimaju. Zanimaju ga, prije svega, načini na koje vlastitu mračnu opsjednutost izreći nečim tako krhkim kao što je lirska pjesma. Zajc je gledao u razveseljeno, opijeno i više nego tek skromno erotizirano mnoštvo studenata, te američkih i evropskih pjesnika i nas koji smo došli čitati svoja djela na "duboki Jug". Najveći živi slovenski pjesnik sjedio je tamo, u kući u predgrađu, bogu iza leđa, okružen gomilom grebatora i plavokosih brucoškinja, darovitih stipendista i tatinih djevojčica koje su se pravile nevješte, frustriranih urednika književnih časopisa i romantičnih bardova campusa. Samo dan prije toga ih je, sve skupa, do poštovanja vrijedne potresenosti dovela njegova javna recitacija pjesama. Upozorila je na izlazak male knjižice pjesama u prijevodu Michaela Bigginsa i Michaela Scamella, Ashes, u seriji Poetry Miscellany Yugoslav Chapbooks, koju izdaje odsjek za kreativno pisanje na mjesnom Univerzitetu Tennessee. A Daneta Zajca se sva ta nemala pažnja nije ticala. Isto tako malo ga se ticala činjenica što je dobitnik Nobelove nagrade, danas pokojni rusko-američki pjesnik Josif Brodski, kada je Dane Zajc 1982. godine bio Fulbrightov gostujući umjetnik na uglednom univerzitetu Columbia u New Yorku, s divljenjem okarakterizirao njegovu liriku kao "veliko djelo malog naroda". Pohvala koju ti da Brodski pouzdano nije mali kompliment. A Dane Zajc, mislim, intuitivno osjeća i nešto drugo. Osjeća da takva pohvala spada doduše među lijepe, privlačne i poželjne, ali u suštinskom smislu ipak u spoljašnje stvari. Blistave laudacije, čestitke, nagrade i tekstovi koji veličaju su, s društvenog aspekta, dakako, nadasve važni. S vidika egzistencijalnog impulsa umjetničkog djela, koje zna taknuti ranjenu dušu jer i sama izvire iz rane, sva ta vrteška jedva da ima kakav značaj. Na zabavi se Dane Zajc digao samo jednom, kada je prišao djevojci koju bar ja ni po čemu nisam mogao zapamtiti, mada sam, vičan tome, kružio po sobama. Doajen slovenske lirike je s djevojkom izmijenio nekoliko riječi, ne ćaskajući s njom duže. Još danas se naježim zbog metafizičkog otkrića koje mi je donio njegov odgovor na provokativno: Hej, Dane, još si u formi! Usklikom sam htio neobavezno dati do znanja da radodarne* groupies uopće nisu samo domena pop zvijezda i nogometaša. Dane Zajc me potresao. Krhkim glasom je šapnuo: Samoće su se za trenutak razmaknule.
Ta scena mi se vrtjela pred očima i kad sam, krajem devedesetih, sjedio u Prešernovom gledališču u Kranju, na dodjeli najuglednijeg nacionalnog priznanja za knjigu pjesama, Jenkove nagrade. Nagradu dodjeljuju slovenski "pjesnici pjesnicima", što znači da se radi o "najčistijoj" i "politički nezainteresiranoj" nagradi, koja, uz to, ima već prilično dugu tradiciju, više od petnaest godina. A Jenkova nagrada je u devedesetim godinama sasvim isčezla iz šire kulturne svijesti u Sloveniji. Organizatori nisu imali lagan posao kad su priredbi htjeli dati nov životni kredit. Dobro im je išlo od ruke. Ne samo zato što su pokušali obnoviti nešto od one pozornosti koju je poezija doživljavala u slovenskoj kulturnoj svijesti sve do uspostavljana nezavisne države. U njoj – pogledamo li suvremeni globalni kapitalizam, nažalost čini se nužno – najprivatnija ekstaza ili pak meditativna usredsređenost nemaju više status javnih šifri kroz koje se, za trenutak, može ugasiti destilirana slika vremena. Dobro je organizatorima išlo od ruke i zato što su svečanosti dali socijalnu formu. Poštovali su je svi, uključujući i govornike, te prvu ligu pjesnika, Svetlanu Makarovič, Borisa A. Novaka i Milana Jesiha, koji su, u čast nagrađenom, čitali svoje pjesme. Forma? Kakva forma? No, javno komuniciranje svakako. Dođeš, kažeš ili recitiraš što imaš, zahvališ se i odeš. Sličnu formu poznaju i druge kulturne sfere. Ipak se baš tu, na pjesničkom ceremonijalu, zasvijetlio onaj nepodnošljivo izmigoljiv višak koji poezija ima u odnosu na ostale načine upotrebe jezika. Višak koji izvire iz šutnje. Laureat je došao na binu u elegantnom crnom odijelu, svečan, a istodobno nekako izgubljen. Iz ruku Evalda Flisara, predsjednika Društva slovenskih pisaca, Dane Zajc je primio nagradu za knjigu Dolje, dolje (1998). Primio ju je za knjigu koja, poslije više od desetljeća odsutnosti sa slovenske pjesničke scene, razotkriva bar dvije stvari: da pipanje ka prijeteće nasilnom korijenju načina na koji smo u svijetu istodobno i upozorava na suštinski ljudski stav: nadati se usprkos tome što nema nade. A s takvom pjesmom treba se suočiti neposredno. Nema umjetničke discipline koja bi se kritičkom prisvajanju, javnom prihvatanju ili čak medijskom glamouru grčevitije opirala od same poezije. Usprkos vanjskim povijesnim promjenama, propalim imperijima, spaljenim gradovima, preseljenim narodima i rađanju novih država, ostaje pjesnička riječ u nekom smislu uistinu takva kakva je bila u svojim biblijskim počecima. Svjedoči, naime, o potrebi pojedinca da rečenom, zapjevanom i iz duše izgrebanom pričom o vlastitoj samoći dosegne bližnjeg, drugog, svojom riječju oblikujući onu "zajednicu" u kojoj je tu samoću možda moguće prevazići. Dane Zajc, koji je zastao i na kranjskoj bini umuknuo usred recitacije svoje pjesme, na najbolji je način otjelovio to krhko, nepouzdano i uvijek iznova neispunjeno nadanje. Samoća iz koje se rađa poezija je, naime, samoća kakvu doživljava čovek kojemu biti "ja" nije dovoljno, ali ga ne može izbjeći. I u najsnažnijem naporu da nestane u drugom, u čulnoj ekstazi koja ukida granicu između "ja" i "ti", orgazma su još uvijek dva, ne samo jedan. Samoća. Upravo zato što smo na nju osuđeni, toliko smo osjetljiviji prema njenim krajnjim granicama. Pjesnik koji pripovijeda o samoći već obećava hlapljive trenutke nadanja da međusobno prepoznavanje vodi ka oblikovanju povezanosti među dušama, naime one veze koja bljesne kao zraka iz šupljine tijela, kako Zajc šamanski objavljuje u pjesmi Asskalla. I samoće se za trenutak razmaknu.
Preveo: Josip Osti
