Boro Kontić

Dan u životu stodesetogodišnjaka

Sarajevske Sveske br. 49-50

Pravougaona soba. Skoro polovinu prostora zauzimaju dva kreveta smještena dužinom jednog zida. Preostalo, ispunjavaju skromni sto sa dvije stolice, televizor i zidni plakar. Televizor je bliži plafonu nego podu. Iznad kreveta na kojem sjedi Jovan Jovanović je mala zidna polica sa ručnicima i izrescima iz novina. Na noćnom ormariću je Unisova pisaća mašina. Par knjiga. Stare novine. Ispod je PVC lavor.
Jovan Jovanović ove, 2016. godine, puni tačno 110 godina.
Već dvadeset godina je stanovnik Gerontološkog centra Nedžarići u Sarajevu. Ponudio nam je tekst za objavljivanje. Prevod uz komentar, iz knjige koja uzvitlava historijsku prašinu s kraja 19. vijeka. To je putopis crno-bijelih tonova, prepun velikih riječi i nedvojbenih zaključaka, lakoće u ocjenjivanju nacija i narativa koji prepoznajemo kao aktuelni medijski sadržaj. Ali, prije toga, evo biografske skice Jovana Jovanovića.

Rođen sam 1906. godine u selu Brčeli. To znači plodan kraj, plodno mjesto. Opština Bar. Crmnica.U Crnoj Gori, u raznim krajevima, živio sam do 1944. godine. Tada sam se preselio u Sarajevo.
Profesor sam ruskog jezika u penziji. Radio sam u Beranama, Cetinju, Sarajevu, Foči, Pljevljima. Penzionisao sam se 1975. godine.
Otac mi je nestao tokom Prvog svjetskog rata. Izgubio sam sestru u Drugom svjetskom ratu. Majka mi je umrla 1963. godine u Brčelima. Žena mi je umrla 1973. godine. Nismo imali djece. Od tada nemam nikog svog.
Pomalo prevodim sa ruskog, manje radove, ali uglavnom se bavim pisanjem tekstova iz različitih oblasti. Napisao sam više od 200 radova (tačno 222) iz raznih oblasti. Od hrišćanske filozofije, pedagogike, istorije. Pišem bibliografije, prikaze. Posljednjih godina bavim se proučavanjem Gorskog vijenca. Napisao sam šest radova. Dva su objavljena, jedan u štampi a tri čekaju.Prvi je rad „Plač u Gorskom vijencu“. Druga tema je o humoru, treća o teroru a četvrti i peti o Milošu Obiliću i Vuku Mićunoviću. Šesti, posljednji rad - Gusle u i van Gorskog vijenca.
Inače, ja sam godinama sarađivao u Bibliografskom vjesniku sa Cetinja upravo na ruskim tekstovima o Crnoj Gori.
Od ruskih pisaca najviše volim Tolstoja. O njemu sam objavio pet radova. Napisao sam i veliki rad o Grigoriju Petrovu. On se posebno angažovao na preporodu Rusije u moralnom pogledu. Nakon dolaska boljševika došao je kod nas kao izbjeglica.
Prvo u Beograd. Odatle je otišao u Sarajevo i čak radio u Prosvjeti. Održao je 500 predavanja širom Jugoslavije. Imao sam sreću da sam ga vidio na Cetinju gdje je održao petnaest predavanja u ime sarajevske Prosvjete. Mislim da je umro 1925. godine u Parizu.
Pišem rukom pa poslije prenosim na pisaću mašinu. Imam problem sa vidom tako da pravim velike greške. Volim da radim. Nažalost, izdale su me oči, zbog starosti, raspala mi se rožnjača.
Šta me najviše obraduje? Moj je život bio jako težak nije bilo puno veselja. Drago mi je kad je nekom dobro. Kad me neko posjeti. Čak su moji učenici već pomrli ali ima ih koji me i poslije 50 godina posjete ovdje. Nedavno je bio jedan koji stanuje tu u blizini i izvinio se što nije mogao ranije.
U Sarajevu sam predavao u Drugoj gimnaziji. Kratko. Bio sam izabran za direktora gimanzije u Foči. Ona je otvorena 1945. godine. Bio sam tamo prvi direktor i prvi profesor. Drugi put sam bio direktor u gimnaziji u Foči (1952-1957). Tada me je protjerao Rajko Gagović. Bio je član komisije na maturskim ispitima. Telefonom mi je naredio da odmah napustim dužnost direktora. Rekao mi je da mu je njegova sestra tražila da tako sramno sa mnom postupi.

Od mojih Jovanovića ja sam prvi koji je postao profesor. Prvi koji je dočekao 110. godina. Prvi koji se bavi naučnim radom. Koliko su mi rekli jedini sam na Balkanu koji se u ovim godinama bavi naukom.
Koji mi je period u životu bio „najbolji“? Od 1934. do 1941. godine. Kada sam postao profesor u Beranama. Imao sam platu, lijepi stan, volio sam svoj rad u školi. Ali došao je Drugi svjetski rat i postao sam izbjeglica. Radio sam kao fizički radnik na aerodromu u Podgorici. Saveznici su 77 puta bombardovali taj grad. Dobijao sam 400 grama hljeba i nešto malo hrane. Sve sam to dijelio sa suprugom dok ona nije pošla za Sarajevo gdje joj je živjela majka. Ja sam joj se pridružio krajem 1944. godine. Putovao sam mjesec dana. Inače cio moj ostali život je stradanje. Živio sam siromašno. Posebna mi je radost bila kad su pali komunisti. Progonili su me nevinog 40 godina. Oni su mislili da sam pametan a oni nisu voljeli pametne ljude.
Šta je važno u životu? Po meni - biti čovjek.
Proživio sam pet ratova. Dva balkanska. Prvi i Drugi svjetski. I ovaj naš posljednji. U njemu sam strašno postradao. Živio sam na najgorem mjestu u ratnom Sarajevu. Trg Pere Kosorića sada Trg heroja. Zgrada je bila na samoj liniji fronta, blizu stadiona Grbavica. Srbi su htjeli tu da prodru ali nisu mogli. Već u julu 1992. nisam imao ništa svoje. Stan mi je bio razrušen. Živio sam kao pas ispod stepeništa. Moje komšije muslimani su mi pomogli. Oni su me izvukli iz te rupe i prebacili u osnovnu školu, tu u blizini, gdje je bio smještaj za ljude kao što sam bio ja. Tu sam teško ranjen tokom bombardovanja. Htjeli su nogu da mi amputiraju. Operisan sam nekoliko puta. Velike sam muke prošao. Bukvalno sam padao od gladi i iznemoglosti. Prebačen sam u bolnicu. I tamo, čekajući na operacionom stolu, doživio sam bombardovanje koje je razrušilo sobu do moje. Operisan sam tek u 11 sati naveče. Poslije sam sa Traumatologije prebačen na Drugu internu. Odatle su me prebacili u školu Prvi maj na Mojmilu. Onda smo svi otišli u neki dom u Hrasnici. Odatle sam stigao ovdje u Gerontološki centar u Nedžarićima. 23. marta 1996. godine. Evo dvadeset godina sam ovdje u ovoj sobi.
Kako provodim dan? Čitam i pišem. Htio sam ovih dana da radim oko tehničke obrade naučnog rada ali nešto se ne osjećam dobro. Nedostaju mi prijatelji. Ljudi koje sam poznavao cijeli život. Imao sam ih i ovdje u domu. Mnogi od njih su umrli.
Sanjate li? Ma, sanjam ali nemojte me o tome pitati. Rijetko gledam televiziju ali sinoć sam malo pogledao. I bila je neka emisija o zmijama i cijelu sam ih noć sanjao. Ja naveče samo stavim krpu na oči.
Da li vjerujete? Tu se kolebam, skoro i ne vjerujem. Dajem prednost nauci i prirodnim zakonima.

Ja pamtim i što je bilo i što je sada. To je rijetkost. Kažu da stariji ljudi bolje pamte ono starije vrijeme. Ja pamtim sve.
Vodite li dnevnik? Imam četiri sveske manjih formata gdje zapisujem sve važnije događaje. Kako su me stalno nešto prebacivali izgubljena mi je jedna sveska. Zapisujem najviše iz nauke ali i dnevne događaje. Zapisaću i ovaj naš susret.
Kako je nastao tekst o Crnoj Gori i Crnogorcima ruskog knjaza Golicina? Pronašao sam knjigu. Naslov o Vaviloncima. Ta me je biblijska priča uvijek privlačila jer su oni odlučili da naprave kulu koja će doseći do neba. Ali Bog im je dao različite jezike pa se nisu mogli sporazumjeti. Interesovalo me šta je Golicin napisao o tome. Međutim ja tu nađem veliki materijal o Crnoj Gori. A mislio sam da je knjiga o Vavilonu. Golicin je posjetio i proučavao Crnu Goru i to je objavio u tom romanu.

Jovan Jovanović

Crna Gora i Crnogorci u romanu ruskog knjaza Golicina (Muravlina) “VAVILONJANI“

Vavilonjani su stanovnici Vavilonije. Golicin je imao u vidu Vavilonjane koji su po biblijskoj priči zidali Vavilonsku kulu sa više spratova i time izazvali gnjev bogova. (Vavilonjani su bili mnogobošci). Bogovi, da bi obustavili izgradnju učinili su da graditelji govore različitim jezicima. S obzirom da se međusobno nijesu mogli sporazumjeti nijesu mogli ni nastaviti gradnju Kule. I kao što se graditelji Vavilonjani nijesu mogli sporazumjeti tako se, po Golicinu, međusobno nijesu mogli sporazumjeti Rusi i Južni Sloveni. Prema tome ime romana „ Vavilonjani“ simbolično znači nesporazum Rusije i Južnih Slovena i to to krivicom Rusije, kako autor naglašava (313).
Golicin je roman pisao krajem pretprošlog vijeka. Sve što je o njemu rečeno o Crnoj Gori odnosi se na Crnu Goru u XVIII i XIX vijeku. Ličnosti u romanu koje vode razgovor o Crnoj Gori su školovani ljudi koji žive i rade u Petrogradu – tadašnjoj prijestonici Rusije. Glavna ličnost u romanu - Aleksandar Petrovič Zvolincev – ustvari je, knjaz Golicin. U romanu koji ima trinaest poglavlja Golicin je prvo i dvanaesto poglavlje posvetio Crnoj Gori, a u trinaestom je ukratko iznio i svoje mišljenje o Slovencima.
S Aleksandrom Bašmakovim, prilikom njegove posjete Cetinju 1908. Crnogorci su razgovarali i o knjazu Golicinu. Bašmakov je zabilježio da su bili oduševljeni onim što je o njima i Crnoj Gori napisao u romanu Vavilonjani (A. Bašmakov. Čerez Černogoriju v stranu dikih Gegov. Petrograd. 1913, 1).
Nije mi poznato da je ranije obrađivana ova tema niti da je kod nas preveden roman Vavilonjani. Zbog toga ćemo misli knjaza Golicina o Crnoj Gori i Crnogorcima detaljnije iznijeti i tako približiti njegov tekst široj javnosti.
Ko je knjaz Golicin?
Dm(itrij) Golicin je plemić. Potomak dinastije Golicini čiji su knjaževi nekada vladali u Rusiji (Boljšaja enciklopedija. Tom7. Moskva, 1972, 16). Čovjek široke kulture i obrazovanja. Govorio je nekoliko jezika. Putovao je po Evropi, Aziji i Africi. Mnogo je vidio i mnogo doživio. Kretao se u visokom društvu. Ali, nigdje nije vidio takve prirodne ljepote i doživio toliko radosti kao u Crnoj Gori.
Do 1886. triput je dolazio u Crnu Goru. Možda je u romanu Vavilonjani opisao četvrti dolazak.
Golicin je slovenofil. Bio je veliki prijatelj Crne Gore. Ni najvatreniji crnogorski rodoljub ne bi bolje hvalio i branio Crnu Goru od njega. Pisao je putopise, pjesme, romane... Prema podacima s kojima raspolažemo do 1901. objavio je 15 knjiga. O Crnoj Gori pisao je u putopisu U sinja mora (Kod plavog Jadrana), štampan u Petrogradu 1898. Ali tekst u ovom putopisu i romanu Vavilonjani o Crnoj Gori i Crnogorcima su potpuno različiti.
Golicin oštro kritikuje slovenofile i rusko društvo uopšte zbog toga što su zaboravili Crnu Goru odnosno Južne Slovene. A ne štedi ni ruske careve – Petra Velikog (1689 - 1725) i Aleksandra I (car od 1801 - 1825), zbog njihove pogrešne politike prema Crnoj Gori.

Rastanak sa Crnom Gorom
Poslije dvije nedjelje provedene u Crnoj Gori Aleksandar Petrovič Zvolincev (odnosno knjaz Golicin) vraća se u Rusiju. Rastanak s Crnom Gorom mu teško pada. S njom se rastaje kao s očevom kućom, kao s nečim najdražim.
„Na povratku Cetinje se skrilo iza stijena i Zvolincevu se činilo da se zauvijek rastaje s nečim bliskim... u duši mu je bilo sve tužnije i tamnije kao da napušta očev dom, piše Golicin. A prije dvije nedjelje nije imao pojma o Crnoj Gori, nije naslućivao da će mu ona otkriti svijetli, novi svijet u privlačnoj noći svoga arhaizma“ (1).
Kada je Zvolincev posjetio Crnu Goru „upoznao je ljepotu o kojoj do tada nije maštao, doživio nadahnuće koje mu je do tada bilo tuđe. On odlazi od svega toga čime se do sada njegova duša punila. Ušao je u svijet tužne poezije i snažnih legendi, navratio je u privlačnu prošlost. Dvije nedjelje prošle su kao san. Veličanstveni utisci koje je ponio iz Ostroškog manastira i sa vrha džinovske grobnice vladike Rada, svježe su blistali u mnoštvu bezbrojnih uspomena u originalnom i dragom. Nikšić, Danilovgrad, Duklja, Podgorica, Skadarsko jezero - niz svježih uspomena i radosnih osjećanja koja opijaju. Srećan je, ponosi se time što se nadahnuo na čistom izvoru slovenstva. Želi da čitavom svijetu ispriča kakva su se u njemu osjećanja probudila i izgleda mu da te draži nikada neće napustiti“ (1-2).
Mjesec je avgust. Vrlo topli ljetnji period u Crnoj Gori. „Vrućina je bila mučna, ognjevita. Bila su tri sata poslije podne. Nemilosrdno avgustovsko sunce plamenom je obasjavalo sive stijene. I koliko je bilo ovih stijena! Čitavo more koje odlazi daleko u nemirnu maglu užarenog vazduha, piše Golicin. Još jutros prije nekoliko časova, Zvolincev je uživao u zelenilu vesele Rijeke Crnojevića, juče je prolazio po plodnoj dolini Zete, a sada ga okružuje neki pejzaž mjesečinom obasjan, bezbrojni planinski lanci sivih brda s neobičnim konturama. Nešto demonski bije od onoga što se prostire pred njegovim očima. Ovdje priroda pruža veličanstvenu sliku nekog pakla. I toliko je ljepote da je duša ne može primiti“ (3).
Zvolincev se fijakerom polako penje uz uspon i približava Čekanju. Strm uspon. Fijaker se polako pomjera. U susret ide divan junak u živopisnom odijelu s dugom puškom na ramenu.
Dobar dan!
Pomaga Bog!
„Kakvo prijatno oličenje južnog slovenstva u svoj njegovoj ljepoti i snazi“, pomisli Zvolincev.
Kao talas ga je zapljuskivalo sve ono što je posljednjih dana doznao. Njegovo se srce zagrijavalo ljubavlju prema hrabrom crnogorskom narodu koji je branio svoju samostalnost kroz vijekove neprestanih podviga. Sve se više ljutio pri pomisli što naše (rusko- J.J.) društvo ne poznaje Južne Slovene. Duša mu je patila zbog nesreće stanovništva Bosne i Hercegovine koje pati pod zvjerskim i nezakonitim jarmom Švaba i Mađara (3- 4).

Čekanje – Bukovica – Njeguši
Stigli su na Čekanje. „Na uređenoj površini nad obronkom bijelio se pod vrućim zracima sunca nezgrapan čekanjski han. Pozadi širilo se čitavo more stijena, bez kuća i bez flore, jednoliko sivo i puno veličanstvene ljepote u konturama, piše Golicin. Aleksandru Petroviču učini se kao da će sva duhovna uživanja koja je doživio ovdje prvi put otići u prošlost.
„I sva Crna Gora otići će od mene u prošlost“, sinu mu u pameti. „O! Ne! Vratiću se.“ (4-5).
Pred han prije Zvolinceva stigao je baron Štejberg. Rus njemačkog porijekla. Školovanje je završio u Ninbergu zajedno sa Zvolincevim. Radio je u Petrogradu i to u ministarstvu. Baron je tipični predstavnik onih njemačkih krugova koji su na Slovene gledali poprijeko. Neki njemački istoričar napisao je da su Sloveni đubre kojim treba nađubriti njemačko zemljište. Imao je jednomišljenika. Ali najviše u Drugom svjetskom ratu kada se Hitler sa nacionalsocijalistima ustrijemio na Slovene koje su masovno ubijali i uništavali sve što je slovensko. Cilj je jasan: uništiti svaki trag koji podsjeća na Slovene.
Između Štejnberga koji prezire slovenstvo (12), odnosno Crnu Goru i sve što je crnogorsko i Zvolinceva (Golicina) koji voli Crnu Goru i svoju domovinu neprestano je dolazilo do prepirki i nesuglasica.
Baron je na Cetinje došao službeno. Naime, donio je povjerljivo službeno pismo ruskom poslaniku na Cetinju od ruskog ministarstva u Petrogradu. Zvolincev oduševljen putovanjem po Crnoj Gori kaže Štejnbergu: „Ja sam oduševljen putovanjem, vidio sam Nikšić, Ostroški manastir, čitavu Zetsku dolinu... Zaista nevjerovatno lijepo... I kakav je narod!“ (8) .
„Necivilizovan narod“, reče Baron (8). I upita Zvolinceva: „Kojim si poslom došao ovdje?“
„Ja nijesam došao poslom nego po ličnoj želji. Zanimljivijeg putovanja još nijesam imao“, odgovori Zvolincev (8).
„Zaista ne razumijem što tu može biti zanimljivo u takvoj divljoj zemlji, gdje nema nikakvih udobnosti... Ovdje niko i ne pomišlja da živimo na kraju devetnaestog stoljeća“, reče Baron (8-9).
„ A šta je tebi potrebno? ... željeznice“, upita Zvolincev.
„Razumije se. To je potrebno svakom obrazovanom i kulturnom čovjeku“ (Štejnberg).
„Koji svoje udobnosti stavlja iznad svega. Za tebe ništa ne znači uništiti Crnu Goru! Zar ne razumiješ da je sva njena snaga u arhaizmu, da će je željeznička i bankarska civilizacija ubiti, da je prije svega njen zadatak, ruku pod ruku s nama, oslobođenje južnog slovenstva ... Željeznica će razoružati Crnu Goru“, reče Zvolincev (9).
„ I učiniti kraj nenormalnostima kojima se sada divimo. Šta se nas tiče Crna Gora“, odgovori Baron.
„Šta!, uzviknu Zvolincev - u tome se sastoji nesreća Rusa, što mi ...“ (9).
Sa današnjeg stanovištva moglo bi se prigovoriti Golicinu da je protiv željeznica, a time i protiv progresa Crne Gore. Ali treba imati u vidu da se dešavalo da se podsredstvom civilizacije jave i negativni uticaji sa strane na društvo. U ovom slučaju na crnogorski narod. Crnogorski narod je, tako reći, posjedovao „divovsku“ moralnu snagu iz koje proističu svojstva koja čovjeka čine čovjekom u moralnom smislu. Ovu je činjenicu Golicin imao u vidu i na njoj zasnivao svoj sud o Crnoj Gori i njenom narodu. Drugim riječima želio je da Crnogorci ostanu onakvi kakvi su.
„Ubrzo poslije odlaska iz hana počeo je dugi i strmi uspon ka Bukovici. Široka ravna cesta vijugala se kao zmija, polako sužavajući se ka visini. Vrućina pritiska dušu. Činilo se kao da od svakog kamena bije žega. Nebo, svijetloplavo na zenitu, blijedilo je ukoliko se približavalo zenitu, (izgledalo je) kao usijano“
(13).
Idući prema Bukovici srijetali su ljude, „naoružane gorštake, koji su ljubazno podizali ruku do kapice (u znak pozdrava - J. J.); žene koje lagano koračaju pod teškim bremenom. Srijetali su kočije s turistima – Englezima. Prošla je crnogorska pošta, furgon austrijskog tipa, obojen jakom crvenom bojom“ (13).
Zvolincev razmišlja o političko-osvajačkim težnjama Austrije protiv Crne Gore i teroru koji vrši nad srpskim narodom u Bosni i Hercegovini.
„Austrija daje na znanje da je u susjedstvu, primijeti Petrovič. Prokrčila je putove, nametnula svoj politički sistem, stalno je na straži po mogućnosti da minira, a mi? Mi snadbijevamo Štejnbergove sa povjerljivom poštom i kao da se bojimo poslati ovamo pravoga Rusa, koji poznaje slovensku stvar. Austrija ni jednog minuta ne zaboravlja svoju ulogu da uništi slovenstvo, neumorno radeći na tome da zbriše s lica zemlje pravoslavno stanovništvo Bosne i Hercegovine. Sa svih strana sputava Crnu Goru, znajući ogroman značaj Knjaževine u opšteslovenskom djelu. A mi ljubazno njegujemo Štejnbergove, smatramo slovenofilstvo uzaludnim zanosom i pretvorili se u Ivanove koji ne pamte srodstvo. Mi smo Vavilonjani, Vavilonjani epohe mješavine jezika, koji smo zaboravili odakle smo i s kim smo došli; zaboravili kuda nam treba ići. Svoje smatramo za tuđe a od došljaka rado pozajmljujemo ideale. Mi smo izumili „rusizam“ a slovenstvo se nas ne tiče. Samo zbog toga što ne poznajemo slovenstvo“, tvrdi Golicin (13-14).
Zvolincev (odnosno Golicin) razmišlja o tome kako će ga s čuđenjem ljudi dočekati u Petrogradu kada im kaže da je bio u Crnoj Gori. „Kako? Zašto? Zar se tamo može putovati? Tamo su ljudi potpuno divlji. Šta vas je primoralo?“ (14).
Tako se dogodilo. Evo kako je Neporecki reagovao kada je od Porfirija Nikolaeviča čuo da je Zvolincev (Golicin) bio u Crnoj Gori: „U Crnoj Gori, začudi se Neporecki. Kakva fantazija? Zašto? Magarac“ (40).
Porfirij:“ Zašto magarac ? Crna Gora je zaista interesantna, a malo proučena...“ (40).
Neporecki: „To i dokazuje da se u njoj nema što vidjeti. Inače bi svi tamo putovali. Pamet! Slovenofil! Ah, žalost... “ (40). „ Ne mogu svi putovati u Finsku“ smijući se reče Porfirij (40).
Kada se Zvolincev vratio u Petrograd i rekao potporučniku Mamaevu da je bio u Crnoj Gori ovaj zapanjen reče: „U Crnoj Gori! Vi ste bili u Crnoj Gori!, povika Mamaev i poče se glasno smijati. Kako je to čudno“ (70).
„I zamislite, ja sam vrlo zadovoljan“, odgovori mu Zvolincev.
„Šta! Svašta ima na svijetu. Ali ja znam da je tamo uopšte sve đubre. Znam sigurno. Sada sam čitav mjesec dana proveo u Beču. Slavan grad. Tamo su mi pričali austrijski oficiri da su Crnogorci đubre“ reče Mamaev (70).
Evo kako su gledali na Crnu Goru u Rusiji i Austriji. Prvi zbog nepoznavanja Crne Gore, a drugi zbog mržnje prema Crnoj Gori.
Stigli su na Bukovicu. Kočijaš Miho (obučen u crnogorskom odijelu, sa pištoljem i tri jatagana za pojasom) zaustavi fijaker da bi putnici mogli razgledati. „I imalo se što posmatrati. Iza njih ostao je fantastičan pejzaž osvijetljen mjesečinom, a ispred njih u dubini bila je dolina nasred koje su se, daleko dolje, bijelile njeguške kuće. Po padinama brda zelenile su se male parcele obrađene zemlje. Pogled je obuhvatio ogromno prostranstvo“ (15).
„Kakvo je tamo naselje“, upita Baron.
„To su Njeguši... odatle je sadašnja knjaževska dinastija ...Divan pogled“ (15).
„Gospode! Kakva pustinja“, reče Baron (15).
Kada su došli na Njeguše, Baron upita: „Je li da su ovo Njeguši? “ (18) „Da, ovdje u ovoj kući rodio se knjaz Nikola“, odgovori Zvolincev.
„Nije loše seoce ... a oni, divljaci nazivaju ga gradom. Takođe i Cetinje. Zabačena mjesta“, ocijeni Baron (18).
„Brzo su prošli širokom ulicom Njeguša oivičenoj jednolikim bijelim kućama. Stanovnici se gotovo nijesu primjećivali. Ponegdje gorštaci su sjedjeli na pragu u mirnim, lijepim pozama i ljenjivo dodirivali kapicu, ravnodušno klanjajući se prolaznicima“ (18).
Na dva kilometra od Njeguša nalazio se han Andrije Crnogorca. Golicin i Andrija stari su poznanici. Navraćao je Golicin u njegov han prilikom ranijih dolazaka u Crnu Goru. Andrijino ime unio je u svoj putopis U sinja morja.
„Putnici nijesu uspjeli da izađu iz fijakera, a prema njima već istrča iz kuće domaćin, vitki lijepi Crnogorac s gustim svijetlosmeđim brcima i srdačnim pogledom, poznavši Golicina, čvrsto steže njegovu ruku“ (19).
Golicin reče Andriji da za večeru spremi šunku, sir, kajmak, hljeb, jaja, lubenicu i kafu. Andrija reče da će sve biti, a takođe i rakija i dobro vino (19). Golicin je zabilježio da je Andrija „donio čitavo brdo šunke, sira i jaja“ (24).
Evo kako je pri kraju XIX vijeka bio snadbjeven namirnicama jedan crnogorski han na planini.

Krstac – Pogled na Boku Kotorsku

Zvolincev (odnosno Golicin), koji je jedva čekao da posmatra Boku prije zalaska sunca izađe na Krstac. I kako je tekst knjaza Golicina o prirodnim ljepotama Boke antologijske vrijednosti, citiraćemo ga u cjelini.
„Zvolincev nije prvi put vidio sliku koja se pred njim otvara sa Krsca na Boku Kotorsku, a međutim umalo ne uzviknu od ushićenja kada se ponovo pred njim otkrila. Njegov pogled obuhvatio je ogromno prostranstvo ljepote. Brda i more spajali su se u potpunoj moći svoje uzvišenosti, pružili su ovdje najviši izraz umjetničkog u prirodi. Sunce se približavalo ka površini Jadranskog mora; daleko-daleko, tamo, gdje je voda blistala kao srebro. I triput smjenjivali su se brdo i more. U udaljenoj Boki prozirno plavetnilo okruženo je svježim zelenilom; u srednjoj tamnoplava ravna površina kao ljepota nalazila se između sivih stjenovitih visoravni. A najbliža Boka, sa jedva vidljivim Kotorom, izgledala je kao crna mrlja. Kao da ljepota dolazi u talasima sa svih strana, umjetnički širile su se draži prirode koja slavi pobjedu. Čini se kao da se nebo i zemlja spajaju u čarobnu kao iz bajke himnu ljepote, da se sve viječno - lijepo sastalo u čarobnom jedinstvu stihijskih sila“ (20).
„Gospode! Kako je lijepo! Kakva izvanredna (nevjerovatna) dražest!”, reče Zvolincev.
Nadahnuće prepunilo je njegovo srce. Želio je da bude pjesnik, umjetnik, pjevač, da ovlada svim sredstvima kojima se slavi ljepota. I to uživanje koje je osjećao bilo je u isti mah stradanje zbog toga što je osjećao koliko je njegova duša mala da preživljava utiske. Teško im je, utiscima, u njegovoj duši. Ne uspijevaju da se razviju i ojačaju, guše jedan drugog i viju se kao nemiran vihor. Teško mu je i zbog toga što cio svijet nije s njim da uživa u onom što se pred njim nalazi. Želio je da vidi čitavo čovječanstvo koje je u znak poštovanja pognulo glave pred najvišim izrazom božanstvenog na zemlji. Samo takva ljepota mogla je u ljudima izazvati sve ono, što ih podiže iznad svega. Ovdje je otadžbina poezije, oduševljenja, vjere u srećnu budućnost“ (21).
„Kako je lijepo! Kako je lijepo! “, nesvjesno je ponavljao u srećnom zanosu.
Odjednom sunce je dotaklo more i iznenada sve se pokrilo ljubičastom bojom. Dobila se čarobna kao iz bajke slika, nešto nigdje viđeno, za što nije pripremljeno ljudsko opažanje“, piše knjaz Golicin (21).
Olga Vasiljevna i njen suprug Aleksej Alekseevič Šaranov poslije boravka u Švajcarskoj, Italiji, Trstu doputovali su u Kotor. Fijakerom su izašli na Krstac da posmatraju Boku. Olga, oduševljena ljepotom Boke, reče suprugu: „Aljoša! Pa ovo je luda ljepota!“ (21).
Zvolincev koji nije primijetio da iza njega stoje njegovi Petrograđani u zanosu uzviknu: „Baš luda ljepota!“ (22).
Sa manje riječi i jače nije se mogla izraziti prirodna ljepota Boke Kotorske.
„Brzo se nadvio mrak. Zvijezde su zasijale na tamnom nebu, bijele, velike. I osjećala se veličanstvena tišina“ (23).
„Kako je lijepo! Kako je lijepo!“, odjekivalo je u duši Zvolinceva... Bio je u zanosu koji oduševljava i podiže čovjeka.“ (23-24).
Kada su išli prema hanu, Olga primijeti neku crnu figuru u mraku i uplaši se. „Koješta, u Crnoj Gori nema razbojnika. To je moj saputnik baron Štejnberg“, reče Zvolincev (24).
Olga oduševljena atmosferom koja je vladala za vrijeme večere pred hanom, u planini reče Zvolincevu: „Žao mi je što ne govorim crnogorski!... raspričala bih se sa vašim Andrijom“ (25).
„Crnogorski jezik ne postoji, s osmijehom reče Zvolincev - ovdje govore srpski“ (25).
Sada u akciju stupa Baron. „Ko ga ne zna, on (Zvolincev) to smatra kao zločin, podrugljivo reče Baron, - upozoravam vas da u ličnosti moga prijatelja vidite obožavatelja čitave slovenske fantasmagorije (iluzije).“ (25).
„Slavenofilstvo je sada potpuno zaboravljeno, postaje nam tuđe“, umiješa se u razgovor Šaranov (25).
„Neka nas bude stid! Mi se sramno ponašamo i gubimo svoj ugled“, reče Zvolincev (25).
„Dosta smo ih pomagali ( Crnogorce – J.J.), prezrivo reče Štejnberg – zašto da budemo vječni dobrotvori“ (25).
„Pomagali? Pomagali su oni nama a ne mi njima. I istorija nam dokazuje da govoriš nasumice. Otkad postoje veze između Rusije i Crne Gore, uvijek se Crna Gora žrtvovala za nas“, odgovori Zvolincev (25).
Štejnberg: „I uredno su od nas u znak zahvalnosti dobijali novce.” (25).
Zvolincevu je prekipjelo. Prestani da govoriš besmislice. Prva veza uspostavljena je tada kada je Petar Veliki (1689-1735) tražio pomoć od Crnogoraca, i, spremajući se da zarati sa Turskom, poslao je ovamo pukovnika Miloradovića, koji je rekao: „Pomozite pravoslavnoj slovenskoj Rusiji, pomozite pravoslavni slovenski narod, ustanite protiv Turske, zaratite s njom, odvratite njenu vojsku.“ I Crnogorci su pošli kao jedan čovjek, sjajno su ubijali Turke... A Petar je u ovo vrijeme bio prinuđen da zaključi mir i zaboravi na Crnu Goru, ne spomenu je u mirovnom ugovoru... Turska, kada se oslobodi, nas napade s čitavom vojskom na Crnu Goru, razruši Cetinje, spali stotine sela, pokla hiljade žena i djece... I mi smo im platili? Da, dali smo im pet hiljada rubalja. To je plata? To je nagrada? A u doba borbe sa Napoleonom, kada se Crna Gora zajedno s nama borila, osvojila je Boku Kotorsku, zar nijesmo oduzeli Boku od nje, od svojih saveznika, i nijesmo li je dali Austriji, svojem krvnom neprijatelju? A u posljednjem ratu, zar Crna Gora nije bila naše uporište? Sramota je govoriti tako kao što ti govoriš“, ljutito reče Zvolincev (25-26).
Golicin je sve tačno napisao kao da je proučavao istoriju Crne Gore. U doba vladavine vladike Danila (oko 1670-1735) ruski car Petar Veliki poslao je u Crnu Goru pukovnika Radovića (Hercegovca) i kapetana Ivana Lukačevića (Podgoričanina) sa gramatom kojom poziva Crnogorce da stupe u rat sa Turskom. Crnogorska plemena kao da su jedva dočekala, otpočela su 1711. uspješnu borbu protiv Turske. Ali, Rusiji u ratu s njom sreća nije bila naklonjena. Zbog toga je Petar Veliki bio prinuđen da 1711, na rijeci Prutu, zaključi mir sa Turskom. Crne Gore se nije sjetio. Ostavio je samu da se bori. Sve do napada vezira Ćuprilića 1714, koji je sa ogromnom vojskom (oko 120.000 vojnika) napao Crnu Goru. Crnogorci su se hrabro borili. Ćuprilić je pokorio i razorio Crnu Goru.
Pod komandom mitropolita Petra I (1747-1830) Crnogorci su se borili protiv Francuza, koji su bili okupirali Boku. Kada su 1814, uz pomoć engleske flote, osvojili Kotor, posljednje uporište Francuza, čitava Boka pala je pod vlast Crne Gore. Međutim, ruski car Aleksandar I (car 1801-1825) jednostavno je naredio da Crna Gora ustupi Boku Austriji.
Kada Golicin govori o „posljednjem ratu“ misli na rusko-turski koji je Rusija otpočela 1877. A Crna Gora je godinu dana ranije – tj. 1876. - objavila rat Turskoj.
„Svuda je bio mrak. Vladala je planinska noć bez mjesečine, nekako gusta i topla. Na nebu je sijalo mnogo zvijezda i izgledalo je kao da od njih dolazi toplota“ (27-28). Ovako je Golicin opisao noć na planini gdje se nalazio Andrijin han.
Zvolincev u povjerenju reče Olgi Vasiljevnoj: „Žao mi se rastati sa Crnom Gorom.“ (28).
Olga: „Danas sam vrlo mnogo doznala zahvaljujući vama... Nijesam naslućivala da su Crnogorci tako dobri.“ (28).
Zvolincev: „Zaista su dobri ...u pravu ste.“ (28).
Olga: „I od sada ću ih uvijek voljeti ...i svima ću pričati“ ( o Crnogorcima – J.J. ) (28).
„I volite i sve nesrećne Južne Slovene, s osjećanjem reče Zvolincev. – Čudnovato koliko smo se udaljili od onoga što treba da nam je najbliže, kako smo neupućeni u slovenski problem... Mi se sjećamo samo da postoje Bugari, i beogradski Srbi, predstavljaju nam Istambul i Milano. Zaboravili smo da smo otpočeli rat zbog Bosne i Hercegovine ali ih nijesmo oslobodili. Sadašnje austrijsko ugnjetavanje kudikamo je gore od turskog. Biti Sloven ili pravoslavni to je takav zločin u očima vlasti koji se može iskupiti ili otpadništvom ili smrću... Da, da smrću... Našu braću sistematski uništavaju i za svaku sitnicu ih zatvaraju, ne dozvoljavaju da mrtve sahranjuju po pravoslavnom obredu, progone i vrijeđaju sveštenike, dovode stanovništvo do krajnjih granica gladovanja. Ja nijesam rječit, ne umijem govoriti... Mi Rusi ne možemo se ponositi sobom dok se naša braća nalaze u neizdržljivom i sramotnom ropstvu. Znate li vi do kojeg su stepena iznurenosti dovedeni pravoslavni seljaci u Bosni i Hercegovini? Kada je trebalo da pošalju nekoliko Bosanaca i Hercegovaca u na izložbu u Budimpešti, da budu u slovenskom (izložbenom) paviljonu, trebalo ih je ugojiti da svojom mršavošću ne bi plašili publiku. A Austrija iz ovih provincija dobija toliko novaca da na njihov račun živi u izobilju. Katolici i Muslimani su siti, a pravoslavni umiru od gladi i svakakvih oskudica. I oni još vjeruju u nas, nada ih još nije ostavila!“, uzdrhtalim glasom reče Zvolincev (odnosno Golicin) (28-29).

Knjaz Čavrov i Vasilij Danilovič Nuhin

U Petrogradu sastali su se stari knjaz Čavrov i Vasilij Danilovič Nuhin. Nuhin reče Knjazu da u toku dana očekuje dolazak iz inostranstva svoje kćerke Olge i njenog muža Alekseja Alekseviča Šaranova.
Na Knjaževo pitanje otkud dolaze Nuhin odgovori: „Iz Crne Gore, vaša svjetlosti. Bili su u Crnoj Gori ...u slovenskoj zemlji“ (64).
„Starac iznenada oživlje, sijevnu očima, ispravi se. Sjeti se čitavog niza slovenskih poslova koje je u naponu snage radio za sreću domovine“ (64).
- „To je dobro, vrlo dobro!, radosno progovori on – ja i vi smo već stari a mladi treba samo da prokrče put ...(65).
„Široko raširi svoje mršave ruke i nastavi na francuskom jeziku: Le Monténégro ... le point d'appui de la belle question slave, bien oubliée et bien devoyeé helas! Ah, si j'avais eté á Berlin á l' epoque du congrés! Mai, que voules vous, cela n' a pas dépendu de moi... et le Monténégro s' est pour ainsi dire perdu dans les plis de la politique... “ reče knjaz Čavrov (65).
(“Crna Gora ... uporište lijepog slovenskog pitanja, davno zaboravljenog i davno izgubljenog, avaj! Ah, da sam ja bio u Berlinu za vrijeme kongresa! Ali, šta ćete, to nije zavisilo od mene ...a Crna Gora je tako reći izgubljena u političkim igrama...“).
Na Berlinskom kongresu 1878. u ime Crne Gore prisustvovali su vojvoda Božo Petrović i Stanko Radonjić. Kongres je Crnoj Gori priznao nezavisnost. Umjesto Plava i Gusinja dobila je Ulcinj koji je uz velike žrtve osvojila početkom 1878. Kongres je riješio da se Crnoj Gori oduzme skoro 7000 km2, teritorije od 15355 km2 koliko joj je priznato Sanstefanskim mirom (19. februara 1878). A odlukom kongresa Austro – Ugarska je dobila pravo policijskog nadzora nad pristaništem u Baru. To je direktno miješanje Austro-Ugarske u unutrašnje stvari Crne Gore.
Možda je knjaz Čavrov imao u vidu ove činjenice (izuzimajući nezavisnost Crne Gore) kada je rekao „da je Crna Gora... izgubljena u političkim igrama“.

Dolazak Cetinjskog ljekara Stevana Radovanovića u Petrograd

Stevan Radovanović, Kamenec (možda bi se na Cetinju moglo utvrditi da li je ovo stvarno ili izmišljeno ime) je „ljepotan“ i kršni Crnogorac. „Visok, crnomanjastog lica, izgledao je kao oličenje fizičke snage, hrabrosti i vještine“ (310).
Studirao je i diplomirao medicinu u Petrogradu. Već je deset godina ljekar na Cetinju. Tu se s njim Zvolincev i upoznao. Po nalogu knjaza Nikole došao je u Petrograd, između ostalog posjetiće i Medicinski departman (Ministarstvo zdravlja?).
Radovanović je posjetio Zvolinceva koji se iskreno obradovao njegovom dolasku. Najviše su razgovarali o zahlađenju odnosa slavenofila odnosno ruskog društva prema Crnoj Gorii Južnim Slovenima uopšte. U to se Radovanović uvjerio još dok je studirao u Petrogradu. „Vidio sam da Rusi ne razlikuju Bugare od Srba, Crnu Goru od Albanije i Stambulove od Karađorđevića“, kaže cetinjski ljekar (312). No i pored toga Crnogorci su „zahvaćeni opštom ljubavlju prema svim Rusima, žive vjerom u Rusiju“.
„Tamo daleko, na Cetinjskoj visoravni, u dolini Zete, na obali Neretve, po čitavoj Dalmatinskoj obali i među planinama Krajine milioni ljudi se u vas zaljubljuje“, ističe Radovanović. Mi smo naivni Don Kihoti a vi ste za nas opjevani Dulčineji (Dulčineja de Tobozo – ličnost u romanu Servantesovog Don Kihota), kojima mi u svojoj mašti pridajemo oreol koji nas nadahnjuje. A treba samo ovdje doći da se uvjerimo u taštinu i besmislenost naših nada. Odjednom vidiš da vam nije stalo za nas. Ovo nije prijekor, sasvim nije. Ja dobro znam da vi imate dosta svog posla. Ja nijesam zbog toga uvrijeđen što se vi ne žrtvujete za nas, ali ne bi smetalo da se ponekad sjetite da mi postojimo. Nama je kudikamo potrebnija vaša moralna pomoć nego materijalna. Drugim odnosom prema vama vi bi sjajno osmislili svoje političko postojanje. Nama pomaže Ruska vlada, ali rusko društvo odnosi se prema nama potpuno ravnodušno. I znate šta me najviše boli? To što kad se vratim u Crnu Goru nikome neću otkriti svoje utiske. Lagaću i podržavati laž zbog toga što je istina strašna“, reče Radovanović (312-313).
Cetinjski ljekar sve više kritikuje rusko društvo. „Stotine pravoslavnih Slovena ginu, umiru od gladi, propadaju, dolaze do očajanja u vremenu koje Petrograđanin utroši na gledanje dvije baletske ili operske predstave. Desetine slovenskih porodica idu po svijetu dok vi idete da uplatite novac u korist stanovnika zlatonosnog Transvala.“ (314).
Knjaz Golicin, naravno preko Aleksandra Petroviča Zvolinceva, priznaje da je sve tačno što je Cetinjski ljekar rekao okrivljujući unekoliko i sebe za nastalu situaciju.
„Da, to je potpuno tačno. Mi smo - Vavilonjani, koji se ludo tiskamo u nedovršenoj kuli. U tom smislu, ni ja nijesam bolji od drugih. Kada ste ušli ovdje sjetio sam se svega onoga što se zametnulo u mojoj duši za vrijeme mojeg boravka u Crnoj Gori i vidim kako sam sve to zaboravio. Mi ovdje živimo, smijemo se, uzbuđujemo, tugujemo, vidimo samo sebe zbog toga što ne brinemo o vama. Mi smo veliki i moćni, imamo velike potrebe. Vi ste malobrojni i gotovo nemoćni, i mnogo stradate. I ja sam samo tada osjećao da stvarno živim kada sam među vama bio, kada sam slušao vaš govor...“ (313).
Ljekar Radovanović poziva Zvolinceva da dođe u Crnu Goru i da o njoj istinu piše. „Aleksandre Petroviču, zovem vas na veliko djelo, na hrabru službu čitavom slovenstvu, reče Radovanović. Možda ćete biti neprimjećen borac, svoje ime nećete proslaviti, odlikovanjima se nećete obogatiti, ali ćete krupno djelo ostavriti. Zbog toga što ćete postaviti temelj obnovi plemenitog pokreta u korist zaboravljene mlađe braće“ (315).
„O! S kakvim bih zadovoljstvom sve ostavio što me ovdje muči, pošao u Crnu Goru makar i na mjesec dana, uzviknu Aleksandar Petrovič ... Poći k vama u divan kraj prošlih vjekova“ (314) . „O! Kakva bi to sreća bila za mene!“ (315).
Zvolincev, znajući visoke moralne kvalitete Crnogoraca, osjeća da nije sposoban da on njih preporađa već, naprotiv, oni njega. Zbog toga kaže ljekaru Radovanoviću: „Da, stvarno, ja nijesam za takvo djelo za koje me zovete. Ja sam suviše Petrograđanin. Pokvaren sam. Svakako, ja mogu poći, vidjeti, čak razgledati i pričati drugima... Zar je za takav posao potrebna takva duša kao moja? Kažem vam, ja sam pokvaren. Meni treba vaša moralna pomoć, a ne moja vama. Kako da ja preporađam druge kada umjesto srca – imam prazno mjesto!“ (315-316).
I po ovome se vidi koliko je knjaz Golicin cijenio karakter – moralnu snagu crnogorskog naroda. Po njegovom mišljenju, civilizovani Petrograđani, sinovi jedne velike i moćne zemlje Rusije, treba da se od Crnogoraca uče poštenju, ljudskosti.
I na kraju, Zvolincev se ipak riješio da ide u Crnu Goru. I sama ta pomisao njega je tako reći preporodila. „Aleksandar Petrovič se osjećao takvim kakav odavno nije bio. Svježina se u njemu probudi, ponovo se pojavi snaga, nastalo je takvo osjećanje kao da je dugo i stalno živio ništa pred sobom ne videći i odjednom se ponovo pred njim prikazala (otkrila) budućnost. Razišla se magla koja mu je zaklanjala put, otkrio se život“, piše Golicin (316).
A Aleksandar Petrovič o svom putu u Crnu Goru ovako razmišlja: „Kroz nedjelju dana, prvih dana maja, otputovaću... Kroz dvije nedjelje biću tamo gdje je priroda ljepota, gdje me ništa neće podsjećati na sve ovo što se pojavilo u meni pod tmurnim ovdašnjim nebom. Vratiću se izvoru plemenitih osjećanja. Svoje postojanje prilagodiću smislu života. Više neću biti beskoristan i bez motiva“ (316).
Ovim knjaz Golicin kao da je htio reći – da je put Aleksandra Petroviča Zvolinceva u Crnu Goru u stvari put u jedan nov i srećan život. Takva filozofija života se rijetko (možda i nikako) može naći kod inostranih autora koji su pisali o Crnoj Gori.

Slovenci u romanu Vavilonjani

Član redakcije lista STOLICA Boris Adamovič Manover primio je za saradnika Porfirija Nikolaeviča Vereskova. Vereskov treba da pođe u Ljubljanu radi prikupljanja građe o Sloveniji i Slovencima koju će u nastavcima objaviti u pomenutom listu. Knjaz Golicin ističe da je Vereskov već dosta znao o Slovencima. „O Slovencima je čuo mnogo zanimljivog. Kažu da su najnapredniji i energični južnoslovenski narod koji brani svoju kulturnu nezavisnost bez obzira na niz nepovoljnih uslova. Odlični su radnici, neobične ekonomske sposobnosti, odlikuju se političkim taktom i strastveno su odani Rusiji. Možda su ovo jedini Južni Sloveni kojima nije potrebna naša materijalna pomoć, vole nas i ništa od nas ne očekuju. Problem o opšteslovenskom jeziku (riječ je o ruskom jeziku - J.J.) kod njih je najbolje riješen, zbog toga što se nigdje nije pojavilo toliko mnogo besplatnih kurseva ruskog jezika. I sada austrijska vlada nemilosrdno progoni sve koji predaju ruski jezik. One koji su u državnoj službi otpuštaju, njihovu djecu sistematski “režu“ na ispitima. Predstavnike slobodnih profesija, doktore i advokate, koliko najbolje mogu ograničavaju u njihovim djelatnostima... A oni nastavljaju da rade na korist dragoga im posla, žrtvuju sebe ne gledajući na to što mi ne primjećujemo njihove napore.
- Zar ovo nije dirljivo? Zar možemo da ih ne podržavamo! Vatreno zaključi Porfirij Nikolaevič.“ (325-326).

Ruski knjaz Dmitrij Golicin (Muravlin) roman „Vavilonjani“ objavio je u Petrogradu
( izdanje A. S. Suvorova ) 1901. godine. Str. 2+343.