Vojislav Vulanović [1]

ODABRANA POEZIJA - VOJISLAV VULANOVIĆ

Sarajevske Sveske br. 23/24 [2]

PREDVRIJEME

Ne možemo pobijediti noć,
cio zadatak čovjeka jest
zbijanje hrpice sinova i kćeri
na ponjavi u ćošku svoga doma,
ne znamo za čiju gozbu,
za čiju radost ili nasladu,
ako ne za neprolaznu prolaznost,
za zahuktalu rijeku vječnosti,
koja mitari ljudsku vojsku,
da je ima ko osluškivati,
ushićivati se i slaviti je,
dok je njen duh neprijateljski,
zauzet nepoznatim naumima i gradnjom,
nalik naponu slijepih vodoskoka,
podižući nad ljudima svoju nadmoć,
svoju hitru neustrašivu tišinu.

SUNOVRAT

Vrijeme sumorno, teško, prijepotopsko. Škripe oluje,
kiša je štropot krvi.
Mudrost –
struganje sasuta duha.
Uzimanje prava na poočinstvo
nad čovjekom smetenjakom i baksuznikom.
Krvnici oštre mač o naša čela.
Čovjek nema nikakvu vrijednost.
Mogu ga pljuvati, ponižavati, ubiti,
kao posljednju seosku kučku!
Oteto je pramenje misli
kojima se biće liječi.
- A ona se ustremila da se uda,
u ovom lopovskom, okrvavljenom vremenu,
kada je sramota misliti na spas,
a još sramotnije ovom haosu
dodavati svoj krvavi odrezak.

HERAKLIT

Starci, zemni filozofi, nc bjehu dosegnuli tvari,
bavljahu se sitnim mjerama,
nadmudrivanjem, zagriženošću,
sudanijama za sitnice,
za zahvat raonika iza mednika
(no možda su tu vidjeli pomak vječnosti!),
dugo bi motrili došljaka
ne bi li otkrili varalicu,
opakog trgovca ili klevetnika,
a zatim mu nudili najbolji log,
ljudi toliko uvrnuti
nijesu znali drukčije
da ispune svoju prazninu
i iskupe zadatu opreznost
pred svijetom koji osjećahu
kao nejasnu i čudnovatu stvar,
palimpsest, nepostojanje, libido,
potom je nastao oštar sudija, Heraklit.

BOŽIĆ

Opkoljava me toliko nesreće
da ne moram kopati po sebi
da bih obrazložio svoje riječi,
zemlja se premeće u plamenu,
ljudi čine ljuta nedjela
da stvarnost doreći ne možeš,
da ti je patnja kosmička,
da ti srce visi o koncu,
da nigdje ne možeš da se obrneš
da vidiš iole svijetao izlaz,
leden je zrak, i taman, i zagušljiv,
a ljudi kao u predsmrtnoj uri,
pognute glave, obraza blijedih,
glasa prigušenog i ustrašenog,
nigdje jednog znaka Gospoda,
bijeg i sumnja su ti susjedi,
progonitelj obilazi tvoja vrata,
na dovratku upisuje crni krst,
u hodnik ti uskače progonjeni,
(od sebe, od manitoga svoga brata),
kojega žališ i daješ mu obuću,
mada je satara u njegovim rukama,
mnogo je nesreće oko moga doma,
mnogo neizrecive boli u srcu,
da učiniti ne mogu ništa,
a sam sam, i riječi su nizašta.

BOŽIĆNI PSALM

Zašto si me u svijet izveo, Gospode,
ako mi ne daš mir i tišinu,
ako mi ne daš blagoslov,
jesi li me dao na dar tiraninu,
koji pokušava da se pohvali
kako me milosno pušta da živim,
dok ne nađe razlog da me udavi,
ili u svom ratu pripremi mi pogibao,
zašto sam uistinu ovdje došao,
jesi li me u svoje predvorje izveo
da radujem se gledajući svijet,
da idem od gore do gore, od lista do lista,
da slavim sunce i pijem sa izvora,
ili da satani stupam na ispovijed,
da nemam lijepoga dana ni vedre noći,
ni prinosa svojih, do li spaljenih,
ni veselja bratskih, do li pokolja.

NA ČISTINI

Htio bih sakriti svoju
propast.
Moja je propast kiša
(slušam kako bije o zemlju).
Moja je propast rat
(misao se muči u polusjenama).
Moja propast je vrijeme
(što ne bi trebalo znati).
Ne plačem. Ne smijem se.
Život je obračun
Gospoda sa mnom.
Onaj sam koji u svojim kovinama
nije ostvario ni hiljaditi dio
svojih naslućivanja.
Onaj sam koji nema što podijeliti,
jer ništa nije ni ostvario.
Bačen sam na zemlju,
napućen na otimanje
kao spasenje unaprijed izgubljeno.

APOKALIPSA

Čitavoga svoga života
živiš u stravičnoj stisci,
otkada si uočio i osjetio
da je "borba" i "napredak" prevara,
da su na bojištima žrtve junaka
raskužene ptičurine,
koje treba lagodno zaboraviti,
da je bolje da su ljudsko meso
u pustinji potezali zvjerovi,
no što je sječeno kao ulog za otadžbinu,
obilježeno spomenikom koji već obaraju,
kada vladaju opake sile,
čemu se narod nije kadar oduprijeti,
kada je postao smućena marva,
koju jašu, zaluđuju i gule,
kada damar zla kuca iz Okeana
udarajući potmulo u ljudska srca,
kada je od laži i pogibelji na zemlji
uzavrio strašni besmrtni Posidon,
pripremajući ljudima pokoru i smak,
kako bi svijet od gube otrijebio,
od ljudskih pakosti, ozlojeđenosti i krvi,
kada su opomena, strijepnja i bol bili zaludni,
a čovjek sve krvožedniji i sve luđi,
mora se dižu na gradove i kopna,
vulkani se tresu zadriglog grla,
Kron se uznemirio u svojoj zlatnoj odaji,
ljudima slijedi ognjena oluja.