Danijel Dragojević [1]

TAKOĐER

Sarajevske Sveske br. [2]

U klaustrofobičnim situacijama, kada su zatvoreni nebo i zemlja, ptice lete; lete za nas, umjesto nas, oko nas, kao naše misli, želje i naša utjeha. Koliko težine, tereta, muka, krivnje, uskoće: što im sve nismo prepustili i gdje nas sve nisu zamijenile? "Tko može živjeti bez utjehe stabala?" A ptica je mnogo više od stabla. Ptica je živo produženo stablo koje nas vodi, odvodi i vraća, smještajući se u jezik, ono najdragocjenije u čovjeku. Ako se prepustimo slutnji, doznajemo da je govor vjerojatno nastavak pjeva, kao što je pjev produžetak leta. Zvuk, čini se, ne stiže samo daleko nego i duboko, u naše zvučno ja koje prepoznaje i prima sve strane mnogo snažnije nego što to čini središnja slika. Mnogi ni ne pokušavaju razumjeti svoje ptice. Najčešće one nisu simbolične već doslovne. Sve što im dajemo i što nam daju u naravi je činjenica. Kao što je vjerovao Blake, mnogo je manje metafora nego događaja, mnogo manje simbola nego preobrazbi. Recimo, jutarnje ptice. One nas doista bude, zovu naše budenje, njegovu dobrotu.

O prozoru znam koliko treba, ni previše ni premalo. Neka bude zamračen, zračan, akvarelno lagan, nizak, visok, ali neka bude. On je moj kućni ljubimac.

O kakva sreća što don Frane Bulić drži u ruci neki antički kamen, a ne gleda ljude, tropsko i suptropsko bilje i staklenike. O, kakva sreća što je on kip zelen, tvrd, glup, gluhonijem, smjeran, pismen, upravo stigao iz zemlje i odmah se u nju vraća.

Mooreova ovca oblikovana je okretanjem Zemlje. Postupna blagost, mekoća, prisnost. Neka obuhvatna mašta, taktilnost na svim stranama. Vrtnjom su došle doline, brda, rijeke, ravnice: sve oblo i zatvoreno. Zemlja se zanijela, oduševila, promijenila vrijeme i mjesto: bila jednom negdje jedna Zemlja, i sada je tu.

Tamo s druge strane gdje pada kiša na tamnom polju, u svijetloj glavi.

Plan zdravlja spušta se
i crta svoje vrijeme
na ispruženom jeziku guštera.
O, mi prvi, treći i posljednji
u toplom okviru rupe,
tlocrtnoj kiši, hladnom broju,
točki.

Opet po tko zna koji put s lavežom netko-nešto tuče po
horizontu. Traži da ga ne razumijemo.

Boja do boje, prijelaz jedva vidljiv. Prva mrlja priziva drugu, zatim
još jedna, i malo-pomalo ono što je najdublje nalazi put.

U srednji vijek, u srednji rod. Čekić kojim sudac prije izricanja
kazne stišava mnoštvo.

Možda sam Bog, a možda samo nekoliko milijardi tona bilo čega.
Ne vidite me, ali znate, prići ću s druge strane.

S lišćem otišlo je i nesigurno ime. Jasen i jesen nestali su. Jasen u
jesen, jesen u sivu daljinu.

Ključevi s unutrašnje strane vrata,
utvara od kovine. To možemo biti ti, ja,
svatko kome jastuk odbija napraviti
udubljenje glavi, suludoj prtljazi dana.
Ritam oblika, početni sklad sa svojim ropstvom,
ali i mala praznina kroz koju odbacujemo
rublje, pamćenje, nesreću.

Na razmaku od nekoliko metara, između dva odrasla puža, dvije kućice, dva dormitorija. Laku noć. Krivulja od tristo šezdeset pet toliko i toliko puta množena, dijeljena došla je u točku sna, nesna, u sjećanje na ružu.

To što je teško neka je okruglo. Da nema brda na koja smo naslonili budućnost, gdje bismo sada bili? Uspavljuje nas zemlja voljena noću.

Od jutra pristiže vlaga i sjene
možda s korčulanske,
možda sa splitske ribarnice.
Temeljni ton nečega čega nema,
što je bilo živo
a sada je nijemo,
tamni pozdrav.

Vratio sam oblutak tamo odakle sam ga podigao. Držao sam ga tren i prečicom stigao kamo sam bio krenuo, ni blizu ni daleko.

Jedan trubadur koji je promašio prozor. Jedan trubadur koji je promašio noć. Jedan trubadur koji je promašio svemir. Jedan trubadur.

Netko spava, diše jako. Ako prestane, povući će nas duboko.
Vodoravna je boja tamna i veoma sama.

Bliznecu, potoku što dolazi sa Sljemena, da ne bi oko sebe kupio nečistoću, betonirali su dno, zatvorili ga sa svih strana, tako da ne dodiruje zemlju, a ne vide ga ni ljudi ni životinje. Teče kao da ga nema. - To me na nešto podsjeća, samo ne znam na što, govorila je za veliki broj prigoda moja znanica. To doista na nešto podsjeća.

Saprofiti. Tu negdje pored, slijeva, zdesna, iz unutrašnjosti mogli bi krenuti. Vlaga pravi nove rubove, širi se. Oni su spremni. S imenima koja nikada nisu bila obznanjena obratna se povijest, nečujna glazba, brojevi horizontalno prostire tko zna po kojem pravilu. Sićušna i beskrajna družba, vic bez posebne poante.

Kao gušterica rep otpustio je pamćenje da bi preživio: vatra, trava, sramota, lucidnost, svetac. Što je ostalo od priče?

Visoke trave: za nekoga tko hoda i gleda.

Gdje su otišle žabe? Nema ih na prvom, drugom i trećem jezeru. Prazno u glavi i pogledu. Ostao je kreket iznad vode i malo dalje u šumi, ali on je nepouzdan i teško bi ga bilo slijediti do njihovog novog boravišta. Kao da su odjednom dobile nalog: Idemo, selimo, kupite boje, skokove, krekete, gladi, igre; sve drugo nas tamo čeka. I sada, kao što ih ovdje nema, tamo negdje ih ima. U nekoj zelenoj boji i mokrom životu, u bezazlenoj glavi, na pitomoj i bujnoj zvijezdi što se zove Mezopotamija.

U Maksimiru, u mojoj blizini, tuče djetlić. Kažem mu naprijed, i začudim se. Mislio sam da hodam, gledam i zastajkujem tamo gdje je i on, vani; ali ako nije tako, ako sam s druge strane, unutra (zašto bi inače tako ustrajno tukao?) onda - Dobrodošao, dobrodošao,
prijatelju.

Sreća je okrugla. Nesreća je okrugla. Psi trče oko Meštrovićeva zdanja. Magnolije bubre. Djevojke sjede i stoje. Nebom prolazi avion i vuče šarenu reklamu. Tko može neka bježi na sjever, na jug, u dugu razvedenu rečenicu. Neka se ne da izgurati iz nje.

U ranoj razdiobi zraka, o košuljo, kako si radosnija od mene. Pravim se kao da te ne vidim, kao da nisi na meni, kao da ne hodamo i ne okrećemo se zajedno. Dižem glavu, po nekome drugom zakonu raspoređujem sjene na njoj (Ugasite svjetlo, mogu hodati po mraku!), a tebe zadužujem samo za varku, dnevnu žudnju sada u mirnoj šari. Drugi svijet, treći zvuk, dogovorena daljina. Nesretna misao da sunce možda liječi.

Dogodilo se na strani ptica. Dogodilo se nešto. Promijenila se zemaljska slika. Povećala možda, možda smanjila. Ne znamo. Izgubilo se nije ništa.

Preko noći navalilo je neko drugo doba, buđenjem se naglo prekinula preobrazba u stvar i bolest, nestale su pojedinosti, pojednostavili oblik i svrha; ne treba imati evolucijskih iluzija, postoji obratan put, prekid, pokrov preko misli; teatarskom igrom otputovat ćemo u Srednji vijek, autizam, pripremu: udarac štapom.

Boju konopljuše nećemo mijenjati ni u ovom ni u nekom drugom životu, blaga žed i jutro smještaju je u naše oči, u poklonjen višak. Tu će ostati.

Došlo je vrijeme da oni koji su crvendaću (za kojega Vian kaže da mu srce zauzima ono što kod drugih životinja ispunjavaju prostački organi) prepustili brigu o ljubavi pitaju gdje je on, kamo je odletio, što pjeva. Pa kada se vrate, neka se ne suzdržavaju učiniti što su čuli.

Vremenom metak našega samoubojstva, zajedno s oružjem, trune. Tko nakon svega iz police kupi male hrpe smeća, ne zna što će baciti. Metal je otišao u dane, dani u korake, koraci kojekuda i kojekako, u uzdah i prah.

Prije ili poslije, stol ostane prazan. Svjetlost na njega pada kao na pučinu.

Udaraju vesla, smijeh se na površini stvara, širi i nestaje.

Povremeno se pojavi nešto veće od svijeta što se i dalje zove
svijet, ali i vjetar, Julija, željeznica, kišno jutro.

Tramvaj se zaustavio, otvorila su se vrata,
osjetio se topao vjetar s juga, rujan,
spustio sam jednu i drugu nogu, lijevu
pa desnu, dotakao prvu stepenicu, drugu,
onda i tlo, pomislio napisat ću neka pisma,
napustiti dva, tri stoljeća, otići u šumu,
na otoke, pustiti da sjena prođe preko mene,
zaboraviti glavnu temu ako je to ono o čemu smo
govorili, izgubiti se u sljepilu, zlatu, metafori.

Dolaze tiši dani. Barke su izvučene i okrenute. Što je bilo gore i što se hvalilo prazninom sada dolje zatvoreno gleda zemlju, ne miče se, trpi. Težak položaj, možda ponižavajući. Osobito ako bude trajao. Kako je to lijepo riješio Gabro Rajčević na jednoj svojoj slici! Mnogo tih tako okrenutih barki, izmedu dva zida a blizu mora, obojio je najrazličitijim bojama. Kao djeca. Crvenim, plavim, žutim, ljubičastim, ružičastim, zelenim, s mnogo bijeloga u njima i oko njih. Dotad nevidljiva u more, ta dna, moglo bi se reći, pjevaju u zraku. Zamišljamo kako je i stranama dolje okrenutima lakše, odahnule su.

Na kraju pročitane knjige bijela prazna stranica. Tu sam, kaže ona.

Teško je s porukom praznog podruma, kao i onom portreta s
kojeg brišemo prašinu pošto se ugasila smrt.

Nismo nikada vidjeli tako temeljito ugašenu svijeću.

Sa stola, nehotice gurnuta, pala je knjiga. Dobro ako si tako htjela. I ostavim je. Ranije se ne bih tako ponio prema njoj. Podigao bih je i stavio na mjesto koje joj pripada. Izgleda da se, po planu koji se bojim rasvjetljavati, svijet polako seli u tlocrt. Knjiga padne, izgubi osobine koje je imala, smiri se i gotovo nestane. Javi se prozračna siva boja.

Vratio se znanac iz Beča gdje je bio otišao po galerijama vidjeti poznato obilje, a vidio je, kaže, samo Rembrandtove autoportrete, oni su ga pratili sve vrijeme. Umjetnik je, čini se, bio odlučio da će ga gledati iz daljine, da će biti izuzetan svjedok iz svoje svjetlosti, i on je to sada, preko svih dana i mjesta, i postao. Međutim, dok je znanac govorio, mislio sam na one ranije slikare koji su svoja lica posuđivali svecima, mitološkim i drugim likovima i tako sudjelovali u događaju, skrivali se u njemu i iz njega gledali. Sjetio sam se i Emanuela Vidovića koji je u svojem ateljeu u Splitu na zidu držao jednu poveću reprodukciju u boji najpoznatijega Rembrandtovog autoportreta iz Beča što se među pojedinostima i slikama isticao svojim "zlatom vremena". Sjetio sam se isto tako da Vidović nikada nije naslikao ne samo autoportret nego ni išta živo, ništa osim onoga što je spavalo u svojoj anorganičnosti, pa mi, hoćemo li to, samo u nepokretnome možemo tražiti njegovo lice, njegov skriveni obratni pogled.

Jednom će se moći izmjeriti veličina ovoga stola. Reći će se, 200 za 80. Sada je to površina koja se hvali, kao kod Bena Nicholsona, linijama, uglovima, čvrstoćom i solidnom smještenošću na podu i u prostoru. Ali tko joj može povjerovati? Jedna svjetiljka, mnogo olovaka i drugih pisaljki, ljepila, gumice, spojnice, oštrila, šalice, kutije, bilježnice, knjige i jedan Lončarićev anđeo koji se s nemoćnim krilima ljulja visoko na žici i ne dopušta da se išta od toga (predmeta i riječi) ukruti i uozbilji.

Tridesetpet tisuća: ali čega? Broj se negdje zagubio, usamio, obeznanio. Stanje posve neprikladno. Nije ni u dobitku ni u gubitku, ni u sreći ni u nesreći, ni u stanju ni u kretanju; bez adrese, datuma, nigdje i nikako, a broj lijep, visok i čist kao prava apstrakcija.

Tridesetpet tisuća stoji pred pričom i htio bi u nju, htio bi da bude ona, čas subjekt, čas predikat, u glagolskim načinima i sam način, dobrotvor, žrtva, pomoćnik, protivnik i slično: da dođe, bude neko vrijeme i ode. A i ono što nije on, što je njegova druga strana, želi i očekuje njegov dolazak. Tridesetpet tisuća, toliko bi radosnih i nesretnih prilika mogao uvećati, pobrojiti, s njima rasti, mijenjati horizont, sudjelovati u preobrazbama, i na kraju s njima, kao u svakoj priči, nestati. Broju je, međutim, svejedno, on, moglo bi se reći, traži hranu, traži da bude hrana, sudbina, udio u Bogu, san, smrt i slično.

Četrdeset, pedeset, stotine godina plovimo od Splita do Dubrovnika, po otocima, i čekamo da se iza zora, kiša, kamene noći vremena, pučine koju brod kupi oko zvuka motora pojavi Jadransko more i bude srce svijeta, kasno otkriće jezika, on i ona, malo od svega, malo od ničega, sve svega, potpuno ničega: da se pojavi i bude u
svome imenu.

Tu, pored našega tužnog života,
šuma je, rijeka, sjeverno i južno more, otoci, gorje
kamo ćemo otići subotom, nedjeljom
ili nekim drugim danom, širom otvoriti prozore
i reći tim prozorima gledajte, gledajte,
gledajte onako kako mi nikada nismo
i kako vjerojatno nikada nećemo gledati.

U visini od nekoliko tisuća metara zatvaram oči, na zemlji drhti ležaj na kojem sam kanio spavati. Kada siđem, ako siđem, zeleni svibanj neće mi znati adresu. Zanesen, gotovo lud, on pokazuje put vlastitoj svjetlosti.

U snu jednoga brijega on je brijeg koji silazi do mora, tu malo postoji, opusti se, predahne, veže i odveže brodove i ponovo se uspne.

Nečemu, bilo čemu, bilo kako, bilo gdje, ma kako se zvalo kažem, mi se odnekle poznajemo; ono šuti, ne daje znaka, a ja znam da se nisam prevario.

On želi zamijeniti, zamijeniti bilo što.
Njegovo bilo što je na jugu. Njegovo bilo što je
praćka, glava, sljepoća, pojam, teritorijalnost,
rog, ja, termiti, Bach, hrpa, zlo, topovnjača, napokon.
Njegovo bilo što je Bog, riječ puna drugih riječi.

Na grančicu breze što nehajno visi u velikoj brzini doletio je vrabac, zaljuljao se i nastavio se ljuljati sve dok se grančica nije posve smirila.

U ožujku strah od zore. Čim ptice utihnu, ona će bez ikakva obzira sve otvoriti, svuda ući, sve pogledati. Kuda se skriti ispred te navale svjetla?