Predrag Lucić [1]

Mali jezikoslovni rječnik

Sarajevske Sveske br. 10 [2]

IZJAVA - punim nazivom: Izjava Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti o položaju hrvatskoga jezika. Donesena je na sjednici Predsjedništva HAZU u Zagrebu, 23. veljače 2005. Izjavom se izjavljuje: "Hrvatski je književni i/ili standardni jezik jedan i jedinstven. Hrvati u Hrvatskoj i Hrvati u Bosni i Hercegovini (to naravno vrijedi i za Hrvate u Vojvodini i Crnoj Gori) nemaju drugog jezika."

JEDNOST I JEDINSTVENOST - nepobitne značajke hrvatskoga jezika, verificirane i spomenutom Izjavom HAZU. Ali ako je hrvatski jezik jedan i jedinstven, zbog čega se u njegovu nazivu opet koristi ono shizofreno i/ili? Ako više ne moramo govoriti hrvatskosrpski ili srpskohrvatski (kako se već službeno zvao prvi materinski jezik na kojem sam školovan), a ni hrvatski ili srpski (kako je opet službeno preimenovan materinski na kojem su me nastavili školovati), kome je stalo do toga da nas i na putovima jezične samostalnosti i suverenosti prati to prokleto i/ili? Zar je osnovno svojstvo jednoga i jedinstvenoga hrvatskog jezika iskazivo latinskom sentencom "Aut aut aut nihil."? Ili jezik nad kojim se iživljavaju etatisti i ne može završiti nigdje osim u et/autizmu?

PODNATPIS - posljednja riječ jezične shizofrenije u Hrvata, otkrivena nedavno na omotnici jednoga DVD-a. Ova bi novosklepanica, ako niste razumjeli otprve, u svakodnevnoj upotrebi trebala zamijeniti nehrvatsku riječ titl. Treba li sumnjati da će nam tvorbeno načelo na kojemu je iznikla ova predivna riječ, u skoroj budućnosti podariti i podnatporučnika i podnadbiskupa i nadpotpalublje...

SLOBODA GOVORA - u Hrvatskoj je zajamčena Ustavom i istodobno ograničena nastavom hrvatskoga jezika. Izvan naziva jezika, u hrvatskome se ne dopušta nikakvo i/ili. Na planu naziva jezika, hrvatske se slobode šire i izvan granica Republike Hrvatske. Hrvatski akademici se u Izjavi zalažu za to da se Hrvati u Bosni i Hercegovini, Vojvodini i Crnoj Gori slobodno služe istim onim jezikom kojim se koriste i Hrvati u Hrvatskoj. Po naputcima svojih jezikoslovaca, Hrvati u Hrvatskoj govore sa ciljem da ne kažu ništa pogrešno ili neispravno, pa makar ne kazali ništa pod milim Bogom. Sloboda izražavanja hrvatskim jezikom definirana je devedesetih godina XX. stoljeća u naputku: "Govori što god hoćeš, samo šuti!"

SPOMENIČNOST - izraz posebnosti i pogrebnosti hrvatskoga jezika, na kojemu se može vrlo rječito šutjeti upravo zato što on, promatran optikom dobroga dijela hrvatskih jezikoslovaca, i ne spada u žive jezike. "Hrvatski jezik najvažniji je spomenik cjelokupne hrvatske kulturne baštine, mi drugoga jezika nemamo, izgubimo li ga, izgubili smo sebe", kazao je u povodu donošenja Izjave HAZU akademik Petar Šimunović, tajnik Razreda za filološke znanosti.

ZAŠTITA - budući da je hrvatski jezik spomenik a budući da spomenike treba zaštititi, u posljednjih je desetak godina čitav niz represivno-zaštitnih rješenja, od šestomjesečne zatvorske kazne za "odgovornu osobu u krugovalnoj ili dalekovidničkoj postaji u kojoj se rabi nehrvatski 'međunarodno-hrvatski jezik'", što je predlagao saborski zastupnik Vice Vukojević, do trogodišnje robije za onoga tko "u pisanom tekstu veličine jednog autorskog arka uporabi više od pet srpskih riječi ili drugih tuđica neprevedenih na hrvatski jezik", za što se zalagao viši stručni savjetnik u Ministarstvu pravosuđa Ivica Kramarić.

TUĐICE - riječi kojima je hrvatski jezik sudbinski određen, jer je društveno prihvatljivom govorniku hrvatskoga jezika neophodno znati kako se što na hrvatskom ne kaže, dok s druge strane uopće ne mora znati kako se na tom jeziku išta kaže. Godine 1995. Hrvatskom je saboru upućen prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku u čijoj se preambuli nariče nad "izrazito slabim postojećim stanjem hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj" jer se u njemu nakon desetljeća "nametljivog i drskog posrbljivanja u drugoj Jugoslaviji" nakotilo "oko 30 tisuća tuđih riječi nametnutih putem srpskoga jezika". U istoj preambuli čitamo: "U neovisnoj Republici Hrvatskoj dozrele su mogućnosti vratiti čast i dostojanstvo hrvatskom jeziku, a s njime zapravo i hrvatskom narodu. Ponajprije mora ga se osloboditi debelih nanosa i mnoštva suvišnih tuđica, koje su i bez utjecaja srpskoga jezika (koji je manje-više sastavljen od nesrpskih riječi) ušle iz engleskoga, francuskoga, njemačkoga i drugih jezika."

SRBIZMI - riječi kojih u hrvatskom jeziku ima 30 tisuća previše, a u srpskom - budući je manje-više satvoren od samih nesrbizama - nikada dovoljno. Stoga su se hrvatski lingvisti-distingvisti poput Mate Šimundića i Vladimira Brodnjaka bacili na izmišljanje srpskih riječi. Iz razlikovnih smo rječnika naučili da nam dobronedošli Srbin više ne mora hrvatski izostati kad već može čisto srpski izostanuti. Naravno, ne zato što bi nam bio nepodnošljiv, nego zato što je i samome sebi nepodnosan.

RAZLIKOVNOST - hrvatski se jezikoslovci žale da, razlikovnim rječnicima unatoč, Hrvati nailaze na poteškoće pri učenju stranoga srpskog jezika i da su one uzrokovane "nedostatkom jasnih pokazatelja različitosti". Stoga HAZU izjavljuje: "Samo ako se pojmovno jasno razlikuje hrvatski jezik kao poseban književni i standardni jezik, moći će se raditi na njegovu učenju i širenju." Zbog čega se plemenita težnja hrvatskih jezikoslovaca da nam jezik ne sliči ni na što ne bi iskazala i u njegovu nazivu? Zašto se službeno ne proglasi "hrvatski različiti i/ili ničemu slični jezik"?

BABIĆ, STJEPAN - hrvatski jezikoslovac, akademik i jedan od potpisnika Izjave HAZU. Svojevremeno pisao program za ukidanje srpsko-hrvatskih jezičnih razlika. Puno godina poslije zatražio da se Put svile preimenuje u svileni put, jer nas "Srbi na tome svilenome putu neće moći slijediti pa ćemo imati jednu kategorijalnu razliku više". Ova će akademikova inicijativa u lingvistici ostati upamćena pod nazivom "svilanje kursu".

BROZOVIĆ, DALIBOR - hrvatski jezikoslovac i jedan od potpisnika Izjave HAZU. Anglistiku zadužio riječju "novoštokavian". Tvrdio da je "hrvatskosrpski jezik kao lingvistički fenomen oduvijek bio jedan", pa ga "nije ni trebalo izjednačivati". Isto tako govorio da je "nemoguće jednoznačno odgovoriti na pitanje služe li se Hrvati i Srbi istim standardnim jezikom". Potom došao do spoznaje da je "opstojnost hrvatsko-srpskoga dijasistema samo uskoznanstvena lingvistička činjenica" koja "za hrvatsko društvo ne vrijedi više i nema načelno veću važnost nego što za ljudsko društvo ima prirodoznanstvena činjenica da je obična, svakodnevna kuhinjska sol kemijski spoj kovine natrija i nekovine klora (NaCl)". I po cijenu bljutavosti ustrajavao i ustrajava na odvojenosti natrija od klora. Kaže: "Ne dolazi u obzir stvaranje nadnacionalnoga bosanskohercegovačkog standardnog jezika."

ANDRIĆ, IVO - hrvatski pisac čija bi djela, kako se zahtijevalo koncem prošloga stoljeća, "trebalo kroatizirati, jer se u suprotnom sugerira da su hrvatski i srpski jedan jezik" ili ga, kako se to tražilo koliko još prošle godine, "nakon turskoga, kineskoga, francuskoga, engleskoga itd. prevesti i na hrvatski, radi naše djece, da ga mogu čitati".

BULCSÚ, LÁSZLÓ - hrvatski jezikoslovac koji je tvrdio da nam je jezik "toliko savršen da ga nitko ne može naučiti, pa ni mi sami".

DEKLARACIJA - punim imenom Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, dokument što su ga Društvo književnika Hrvatske, Hrvatski centar PEN-a, Hrvatsko filološko društvo, te više odjela JAZU, katedri i instituta izglasali ožujka 1967. U Deklaraciji možemo pročitati da je "Novosadski dogovor opravdano deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika ne poričući historijsku, kulturno-historijsku, nacionalnu i političku istinu o pravu svakoga naroda na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života", kao i da su "te tekovine formulirali i ustavni tekstovi, i Program Saveza komunista, političkog predvodnika naših naroda u revolucionarnoj borbi". Stoga u društvu hrvatskih jezikoslovaca ni danas nije uputno huliti ni na Novosadski dogovor ni na Program Saveza komunista, tim prije što se Izjava HAZU u pojedinim reakcijama s ponosom svrstava uz bok Deklaraciji.

NE ĆU - ono što je ostalo od jedne među najljepšim hrvatskim riječima nakon pravopisnog tretmana kod Stjepana Babića, Božidara Finke, Milana Moguša i Sandre Ham. Važan, možda i presudan korak u pretvorbi hrvatskoga u jezik na kojemu se može samo povlađivati.

GRAĐA - u glasovitom Vukojevićevom prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku "učenje i ovladavanje hrvatskim jezikom" proglašeno je "glavnom zadaćom prosvjete u Republici Hrvatskoj". I doista, ako pažljivije osluhnete govor većine izvornih govornika hrvatskoga jezika, neizbježno ćete doći na pomisao kako tim simpatičnim ljudima ništa ne bi bilo od tolike koristi kao priručnik Hrvatski s izgovorom. Hrvatski akademici, međutim, misle da narodne potrebe zadovoljava Hrvatski s javorom. U Izjavi HAZU piše: "Srodnost hrvatskoga, bošnjačkoga (bosanskoga), srpskoga i crnogorskoga specifične je naravi tako da genetsko-lingvistički status njihove jezične građe ne daje povoda za genetskolingvističko razlikovanje i istraživanje, kao što kemijski sastav javorovine u violini i u guslama ne daje povoda za drvnokemijsko razlikovanje i istraživanje, a ipak su violina i gusle jasno različiti predmeti." Eto napokon objašnjenja zašto nam je jezik drven!

ZNANOST - pojam vrijedan znanstveničkoga prezira, jer - prema riječima hrvatskoga jezikoslovca Stjepana Damjanovića - "ime jezika nikada i ni u jednoj sredini nije propisivala znanost". Stoga ni naziv "bošnjački jezik" nisu propisali znanstvenici nego - hrvatski akademici.

LINGVISTIKA - znanost čiji je teorijski aparat, kako ćemo vidjeti u Izjavi HAZU, nedostatan da se njime izrazi posebnost hrvatskoga jezika: "Ako i jesu nazivi za brojeve, rodbinske odnose ili osnovne glagolske radnje dalekosežno podudarni među hrvatskim, srpskim, bošnjačkim (bosanskim) i crnogorskim jezikom, nazivlje s područja kulture i civilizacije (uz veći broj razlika čak i u gramatici standardnih jezika) jasno se razlikuje. Argumentaciju za posebnost hrvatskoga jezika u odnosu na genetski tako bliske, ali standardološki i kulturološki jasno različite jezike, nije lako artikulirati jer suvremena lingvistika nije dovoljno razvila teoriju književnoga i standardnoga jezika, a u nazivlju i teorijskom aparatu genetske lingvistike, kao ni dijalektologije ili sociolingvistike, takva se očita posebnost ne da dobro izraziti ni objasniti."

ARGUMENTACIJA - čak kada bi ta zakržljala lingvistika i bila u stanju izraziti i objasniti tu "očitu posebnost" hrvatskoga jezika, hrvatski bi se jezikoslovci zalagali da se u obračunu s osporavateljima jezične samostalnosti, samobitnosti i suverenosti ne koriste stručni nego priručni argumenti. Ili kako to suptilno formulira Marko Samardžija: "Stajališta o nepostojanju posebnoga hrvatskog jezika izravno izrastaju iz političkih nazora svojih autora pa njihovo kritiziranje i pobijanje nije moguće samo stručnom tj. lingvističkom argumentacijom."

POSEBNOST - kad već te razlike među jezicima ne može objasniti čitav niz znanosti, hrvatski akademici drže da bi od koristi mogao biti zgodan niz primjera: "Kada bi pripadnici hrvatskoga naroda bili prisiljeni govoriti pozorište, kiseonik, sijalica, defile, a ne bi smjeli reći kazalište, kisik, žarulja i mimohod, onda bi se time potirala i diskriminirala njihova kulturna, znanstvena, tehnička i civilizacijska posebnost. A ako se ona priznaje, očito se priznaje i posebnost njihova hrvatskog jezika." Hrvati su, dakle, kulturno posebni stoga što izbjegavaju pozorište ali ne idu ni u kazalište, znanstveno su posebni po tome što umjesto zagađenog kiseonika udišu ništa čišći kisik, tehnički su posebni jer im katkad pregori žarulja a ne sijalica, a civilizacijski su posebni zato što su spremni, svi kao jedan, stupati u mimohodu, za razliku od prostaka iz drugoga civilizacijskog kruga koji tabanaju u defileu.

ZAJEDNIČKO - nešto čega nema ili ima da ga nema. Ako još ima onih kojima navedeni primjeri civilizacijske različitosti nisu ništa posebno, neka pročitaju posljednju fusnotu Izjave hrvatskih akademika: "Čak se i u kulturi svakodnevnoga života jasno razlikuju hrvatski i srpski, i drugi jezici. Govornik hrvatskoga sjest će za stol, te jesti iz tanjura pomoću žlice, vilice i noža, a obrisat će usta ubrusom ili salvetom, a govornik srpskoga sjest će za trpezu ili sto, te jesti iz tanjira pomoću kašike, viljuške i noža, a obrisat će usta servijetom. Nemoguće je napisati tekst od nekoliko rečenica, osobito ako se radi o kulturološki obilježenu sadržaju, a da bude i hrvatski i srpski (ili još i bošnjački i crnogorski)!" Za pretpostaviti je da akademici, makar i hrvatski, znaju što rade i da navedeni primjeri različitosti iz svakodnevnoga života nisu izabrani nasumično. Pa tako valjda nije slučajno ni što je u tom svakodnevlju i Hrvatima i Srbima i Bošnjacima i Crnogorcima zajednički samo - nož.