Andrea Zlatar Violić, Slavenka Drakulić

Žena, tijelo, bolest, pismo

Sarajevske Sveske br. 03

Ovaj je razgovor jedan od mogućih rukavaca razgovora Slavenke i mene. Nastao je “po zadatku”, prema narudžbi za “Sarajevske sveske”, u prilično kratkom roku, zapravno vremenskom tjesnacu. I u načinu komunikacije e-mailom, koji mi se sada čini mnogo podobnijim medijem za privatnu prepisku, kakvih imamo što spremljenih što pogubljenih više stotina stranica, nego za pokušaj oblikovanja razgovora koji će imati vanjske, prave čitatelje. Ono što je bila okosnica razgovora svakako su neke slike, životne slike, po kojima pamtim Slavenku tijekom proteklih dvadesetak godina. Prvo iz medija, kao aktera naše javnosti, a zatim iz osobnog druženja, što stvara mogućnost pogleda u privatnost ili barem, osobnog pogleda .

AZ: Prva slika: Slavenka kratko ošišane crvene kose, u kožnom kaputu. Slavenka kakvu pamtim prije nego što smo se upoznale stvarno. Ona iz novina, s fotografija, nekad nasmiješena, nekad ozbiljna. Uvijek ozbiljna kad radi intervjue: ozbiljna pitanja, oštra pitanja. Slavenka s kraja sedamdesetih, početka osamdesetih (da li se točno sjećam?). Slavenka u raspravama, uvijek čvrsti stavovi, spremna na sukobe. U razgovorima: otvorena, živih pokreta, brza. Uvijek, naravno, to sad vidim, najbolje pamtim te slike razgovora.
Počnimo s pitanjem obrnutim redom: kada si radila zadnji novinski intervju? Kako je zapravo razgovarati s drugim ljudima, kako saznaješ ono što te zanima o njima? Kada sada gledaš to novinsko iskustvo, baš iskustvo rađenja intervjua? Kako sada gledaš sebe-tadašnju?

SD: Ne volim se vraćati u prošlost. Ne volim misliti na sebe od prije dvadeset pet godina. Ne volim gledati svoje stare slike. Čini mi se kao da je to netko drugi. Ne sjećam se kada se to dogodilo, možda zbog bolesti, ali ja sam zapravo naucila (istrenirala se?) živjeti samo u sadašnjosti: ovoga trenutka, sada. Ništa osim toga ne postoji, ni prošlost niti budućnost, naročito ne budućnost. To mi pomaže da preživim, inače bih sigurno pala u duboku depresiju, kad bi sagledala svu tu borbu koja jest moj život. Uzaludnu borbu, naravno. Bolje se ne okretati. Tako o sebi, prošloj, ne mislim ništa. Bila sam jedno jako radoznalo stvorenje koje voli ljude – to sam još i danas – i to me odvelo u novinarstvo. Ne odmah u literaturu, ali to je ženska priča (dijete, posao, muž, kuhanje). Intervjue sam obožavala. Otkriti što ima iza lica, pojave, svoje vlastite ili tuđe predrasude... Inače volim novinarstvo, volim pisati brzo i volim kad nagrada ili kazna stigne odmah. Intervju je također bila jedna slobodnija forma, za razliku od reportaže. Socijalističko novinarstvo jedva da je poznavalo reportažu – komentar da. Intervjuom se moglo mnogo toga reći. Ja sam u to vrijeme dosta putovala u Ameriku, tamo sam susretala zanimljive ljude – Noam Chomski, Gloria Steinem, Stephen Jay Gould… Bilo ih je puno, više se niti ne sjećam…

AZ: Slavenkina kuća na Medvešćaku. Uvijek telefoni koji zvone, upaljen televizor koji nitko ne gleda, kasne večeri. Pije se: kava iz visokog metalnog talijanskog espresa, crno vino, za Slavenku – Slavenkin čaj. Sredina osamdesetih: poznajemo se. Vrijeme prije prve transplantacije. Bolest je prešla nevidljivi zid kojim se Slavenka štitila. Bolest ne prijeti tijelu, bolest je postala tijelo samo. Strahovi, samoća..
Jednom si rekla da si se naučila mazati onda kada si se razbolila, kad je trebalo – putem šminke – napraviti "masku" za van, napraviti jedno lice za vanjski svijet. Uvijek kod tebe osjećam tu veliku razliku: Slavenka prema unutra, za sebe, Slavenka prema van, za druge.

SD: Zanimljivo, čovjek mi mora biti vrlo blizu da to opazi... Taj dualitet postoji, naravno, i proizlazi iz toga što sam ja vrlo emocionalna osoba u privatnom životu. Podložna sam emocijama, ovisim o emocijama osoba oko mene. Prema vani sam čvrsta, odlučna. Ali ta maska, to sam također ja... Unutra, intimno, ja nemam obrane. Zato stalno bježim. Kad mi situacija postane preteška, onda pobjegnem. Ne borim se, ne u kući. Za to nemam snage.

AZ: Slavenka u tajicama, velikom končanom puloveru. Svijet unutarnjeg, tako različit od svijeta vanjskog. Pisanje: biti u kući, biti sam. Šetnje po kvartu u dugom smeđem kaputu, šetnje s Kiki. Koncentracija na sebe: koncentracija na pisanje.
Da li je postojalo "pisanje prije pisanja", pisanje kao takvo, osim novinskog, prije Holograma? Zašto su Hologrami bili prvi? Zrelost, neke vrste? Oslobađanje tereta bolesti, udisanje zraka punim plućima? Jako iskustvo, šok?

SD: Sve to zajedno. I još nešto: vrijeme. Napokon sam, nakon operacije, imala osjećaj da prvi puta imam vremena, da raspolažem svojim vremenom, da ne strepim više toliko. Mislim, koliko je smisla imalo započinjati neki duži projekt, roman, kad ne znaš što će se s tobom zbiti? A mislim na vrijeme i u jednom drugom smislu. Tada mi je već kćer bila odrasla, mogla sam se posvetiti pisanju. Ukratko, sve praktične prepreke su nestale. Ali nisam imala već gotovih rukopisa koje sam pisala dugo u noć pored zaspalog djeteta.

AZ: Pitanje tijela, uvijek. Slavenkine ruke, za vrijeme dijalize, čvornate žile koje kao da pokazuju stalne unutarnje grčeve, negdje zaustavljene grčeve, bol. Doživljaj tijela: Hologrami, Mramorna koža, Božanska glad, pa i Kao da me nema. Središnja tema – žensko tijelo, vlastito tijelo, koje je izloženo vanjskom oku, izloženo opasnosti, nečemu izvana: bolest, gledanje, silovanje, ljubavna strast, kanibalizam. Od tijela koje je izloženo bolesti do tijela koje se jede iz ljubavi, iz želje da se u potpunosti posjeduje drugo tijelo.
U tvojim se romanima tijelo pojavljuje kroz prizmu bolesti, kroz prizmu estetike i erotike, kroz prizmu komunikacije, kroz prizmu nasilja nad tijelom i borbom za njegovo posjedovanje ili samoočuvanje. Zapravo mi se čini da su na taj nacin – iako oprečni – Kao da me nema i Božanska glad dva romana koji su kao dva lica iste stvari: htjeti posjedovati drugoga, kroz tijelo, boriti se za samoočuvanje, za čuvanje svojega tijela.

SD: Normalna osoba doživljava tijelo kao dio svog integriteta. Međutim, što se događa ako se tu pojavi pukotina? Evo, mene zanimaju te pukotine, napuknuća u identitetu – bilo zbog bolesti ili zbog ljubavi ili zbog nasilja... Pitanje tijela je stvarno u mojoj prozi jedno od centralnih pitanja, pored nemogućnosti komunikacije. Baš zato mi je teško govoriti o tijelu. Naime, ja to stalno pokušavam u prozi, kao što i sama kažeš. Ispitivanje krajnjih situacija, opasnosti, straha, bola i još gore. Zato ne mogu govoriti o odnosu prema svome tijelu ovako... Makar to tijelo u prozi nije moje tijelo – ali su moji osjećaji. Osjećaji koji su opisani su uvijek moji...

AZ: Kada sam tražila po policama tvoje knjige, sve su bile na polici s autobiografskim ženskim autorima jer sam ih tamo vjerojatno smještavala po redu, nakon Holograma. No to je jedina tvoja "čista" autobiografska knjiga, ostale su proze oblikovane prema fikcionalnom obrascu.
Doživljavaš li sebe kao "autobiografskog pisca" ili ti se te zapravo za pisanje ne čini relevantnim je li neki tekst autobiografske tematike ili ne. S druge strane, ako i porijeklo teme nije vezano biografski, tvoja je omiljena forma pripovijedanje u prvome licu jednine. Što se za tebe mijenja s tom perspektivom prvog i trećeg lica pripovijedanja, gdje si najviše eksperimentirala s tim formama?

SD: To s autobiografskom tematikom je komplicirano. Istina, Hologrami su autobiografski roman, ali što to ustvari znači? Da se događaj opisan u romanu stvarno dogodio? Ja slijedim istinitu nit pripovjedanja, koja, dočim se stavi na papir, već postaje nešto drugo. Dakle to i jest i nije autobiografija, rekla bih da je to fikcionalizirana autobiografija. I naravno da prvo lice doprinosi "istinitosti" priče, uvjerljivosti u smislu svjedočenja. Međutim meni se čini da su i sva tri ostala romana u izvjesnom smislu autobiografska. Jer iako priče nisu "istinite" nego izmišljene, osjećaji opisani u njima su apsolutno autentični, proživljeni, pa dakle i "autobiografski". Zato ta granica meni nije važna, ne zanima me da li je neki tekst autobiografski zato jer sama činjenica da se stvarno dogodio ne doprinosi uvjerljivoti teksta. Uvjerljivost teksta dakle za mene ne počiva na stvarnom događaju, nego na tome KAKO je taj događaj ispričan, to jest napisan. Zato je za pisca, po mome mišljenju, daleko važnija mašta nego stvarni doživljaj odnosno stvarnost. Da postavim stvari još radikalnije: stvarnost je ništa, mašta je sve. Znam, s obzirom na autobiografičnost moje proze, to zvuči paradoksalno. Ali to je moj spisateljski credo.
Dobar primjer je roman "Kao da me nema". Čitajući i slušajući ispovjesti i svjedočenja žena (uglavnom Bošnjakinja) silovanih u bosanskom ratu, u jednom sam trenutku shvatila da se one strahovito ponavljaju i da zbog tog ponavljanja i načina na koji žene pričaju – vrlo škrto, reducirano, što je i razumljivo – njihovi iskazi postaju dosadni. Dakle, sama činjenica da su one doživjele silovanje, da je to autentičan i istinit događaj – nije dovoljna da djeluje potresno. Taj događaj mora biti ispričan na neki drugi način. I novinarstvo i svjedočenje ima svoje granice, u to sam se uvjerila – i ta se strahota mogla izraziti jedino kroz prozu. Dakle, istiniti događaj trebalo je pretočiti u prozu da bi bio dojmljiviji i djelovao istinitije. Jedino u proznom djelu njihovi su osjećaji došli na vidjelo, a to je ono o čemu žene nikada nisu govorile jer naprosto nisu mogle. Trebalo se dakle uživiti u njihove osjećaje, a za to je potrebna masta. Da sam ostala na površini, da sam se držala događaj i napisala recimo dugačak esej ili niz reportaža, bila bi to sasvim drugačija priča. Istinita, ali ne tako dramatična. Ali zanimljivo, ovaj sam roman napisala u trecem licu. Jednostavno, prvo lice bilo je preblizu dokumentaristici, svjedočenju. Bilo mi je potrebno da se malo udaljim... Božanska glad je recimo roman napisan u prvom licu, iako priča nema elemenata autobiografije. U principu, volim prvo lice ali ne bježim ni od trećeg .

AZ: Kada čitaš knjige drugih pisaca, imaš li neke žanrovske preferencije, da li tragaš, u smislu uspoređivanja, za sličnim autorima ili autoricama? Ne mislim sada na konkretnog autora, ali kako bi sada za tebe izgledala "knjiga koju bi voljela čitati"? Kada su bili objavljeni Hologrami, pa Mramorna koža u hrvatskoj se suvremenoj književnoj sceni tek formirao začetak tzv. "ženskog pisma". Danas kada se govori o kraju osamdesetih, spominju se proze Irene Vrkljan, Dubravke Ugrešić i tvoje, kao povezane nekim ženskim ključem. Osobno, smatram da su tvoj i Irenin rukopis, barem u tom razdoblju bili bliži. Jesi li se ti osjećala ili da li i danas osjećaš neku pripadnost "ženskom pismu", bez obzira da li je to hrvatski ili svjetski kontekst?

SD: Irenini su tekstovi bili za mene otkriće. Pa iako sama nikada nisam pisala poetsku prozu poput nje, ipak je njena Svila, škare bila jako značajna knjiga za prozu u Hrvatskoj, rekla bih, prekretnica. Postalo je legitimno pisati o svojim osjećajima i u tom smislu sam i ja dobila taj legitimitet. Kritičari su to nazvali "ženskim pismom", jedan je kritičar u vezi mojih romana čak upotrijebio izraz "kuhinjska proza", naravno, u pogrdnom smislu. Osobno nemam ništa ni protiv jednog ni protiv drugog izraza. Ako se opisivanje posebnog ženskog iskustva naziva "ženskim pismom" to je u redu. Sasvim sigurno postoji dio iskustva koji je ženski i koji vjerojatno moze naći izraz samo u "ženskom pismu". Nota bene, vjerojatno bi Madamme Bovary izgledala drugačije da ju je napisala žena. Ja pisem iz ženske perspektive o ženama – međutim, nisam opterećena nazivima, teorijom, naljepnicama... Moj je posao da pišem. Posao kritičara i teoretičara je da me svrstavaju.

AZ: Mislis li da je bavljenje feminizmom, i kao sudjelovanje u pokretu i teorijsko bavljenje, utjecalo na tebe kao pisca, da ti je stvorilo neku vrstu mentalne matrice koju si usvojila i kao pisac? Koliko danas pratiš literaturu iz područja koje se, eto, danas uglavnom više ne zove feminizam nego gender studies?

SD: Bavljenje feminizmom je za mene bilo ključno u ranim osamdesetim godinama. Ali ne bih rekla da je to utjecalo na moju prozu. Možda više na moje novinarstvo, jer sam bila jedna od rijetkih novinarki koja se bavila feminističkim temama. S druge strane, može li se to uopće posve odvojiti ili se stvarno radi o mentalnoj matrici koja se onda očitava u svemu što radiš? Ne znam. Znam da nisam sjela i pisala romane iz perspektive žene zbog feminizma. Ne volim ideologije, tako da niti feminizam nisam usvojila osim kao socijalni pokret za ravnopravnost žena. Kod nas je naravno bio problem da je žene emancipirala država a ne one same. To se pokazalo fatalnim u času kad je komunizam/socijalizam propao. Dogodilo se najgore: žene su ostale bez potpore države. Nije istina da se kotač povijesti ne može okrenuti unazad, kako su nas učili. Naša nedavna povijest pokazuje da je to itekako moguće. Tako se dogodilo da se i ženska povijest vratila unazad, na situaciju kad se ponovo treba izboriti za ženska prava za koja smo mislile da su osvojena jednom zauvijek. Jedino što se sada žene samo moraju boriti za sebe, nema više nikoga – ni partije, ni države – tko bi se umjesto njih borio. Pogledaj koliko naših partija ima program namijenjen ženama, koliko se uopće žene percipiraju kao posebno biračko tijelo s posebnim potrebama?

AZ: Još od osamdesetih prati žensku književnost i posprdni naziv "kuhinjskih priča". Kako su u međuvremenu otupjeli kritičarski napadi, meni se čak taj naziv i čini prihvatljivim, jer označava jednu od dimenzija ženske proze, a to je vezanost za ženske prostore. I u tvojim se romanima razgovori često odvijaju u kuhinji, uz kuhinjski stol, uz lonce u kojima se na štednjaku najčešće kuha govedska juha.

SD: Koliko smo samo puta sjedile u tvojoj kuhinji? To mi se čini samorazumljvim, uvesti kuhinju u prozu (i obrnuto, uvesti prozu u kuhinju) kad ionako dobar dio vremena provodimo tamo. Kuhinja je topla, mirisi hrane koja se kuha na štednjaku, ili kava, ne treba zaboraviti kavu. Jednom mi je netko od čitalaca rekao da u mojim knjigama stalno netko pije kavu. I kuha juhu, ja bih dodala. I piše na kuhinjskom stolu, i priča sa prijateljicom... Jedno tako toplo, intimno, životno mjesto napokon je našlo mjesto u literaturi. Volim kuhinju baš kao prostor ženske intime.

AZ: Ženska proza obično se prepoznaje prema tome što se napušta klasična pripovjedna fabula i nadomješta asocijativnim povezivanjem vremena prostora u romanima. To je i obilježje tvoje proze – kada si ga postala svjesna?

SD: Kad sam počela pisati Holograme straha bilo mi je jasno da je materija takva da ne mogu jednostavno ispričati priču. U toj priči ne bi bilo onoga do čega mi je bilo najviše stalo, opisa različitih psiholoških stanja i osjećaja, strahova, košmara... Tako da sam morala posegnuti za nekom drugom vrstom pisma. Hoću reći, odmah sam bila svjesna da je to drugačija vrsta proze. Međutim, u to vrijeme čitala sam Marguerite Duras – u prijevodu, doduše – koja mi je uvelike olakšala pisanje. Ne samo zbog njene vlastite poetske proze, već i zbog njenih tekstova o pisanju. Duras je rekla da su njeni tektovi već bili napisani unutar nje, trebalo ih je samo izbaciti. Osjećala sam se točno tako, kao da su Hologrami već napisani i treba ih samo iznijeti na svjetlo dana.

AZ: Jedna od najčešćih tematskih poveznica svih ženskih proza je ispitivanje odnosa kćeri i majke. Ono je eksplicitno prisutno u Mramornoj koži, ali i u nizu situacija i prizora u tvojim pričama. U životu tvoja je relacija dvostruka: i kao majka prema kćeri i kao kćeri prema majki. Često je mišljenje da način na koji smo odgojeni (od naših majki) definira, određuje kako ćemo odgajati naše kćeri: misliš li da je ta matrica doista tako definitivna?

SD: Ne, nije definitivna! Čemu onda feministički pokret, ako je tako? Mislim da je moja generacija žena svoje kćeri odgojila posve različito od generacije moje majke. U tome je ključnu ulogu odigrao ne samo feministički pokret nego, sto je još važnije, mogućnost kontracepcije. Tako se majke moje generacije nisu morale toliko opterećivati strahom od trudnoće njihovih kćeri. One su, naime, koristile kontracepciju. Mene odnos majke i kćeri jako zanima jer mi se čini da je to najkompliciraniji mogući odnos, neusporediv s bilo kojim drugim ljudskim odnosom. Imam osjećaj da, što više taj odnos istražujem, to mi se više područja za istraživanje otvara.

AZ: Kad se čitaju tvoje knjige, bilo romani ili eseji, stiče se dojam cjeline, da ih piše ista osoba, iako formalno ni tematski ne mora biti nikakvih veza. Zapravo, postoji svijest o tome – možda je najvidljivije na primjeru romana Kao da me nema da si o toj temi mogla napisati i knjigu eseja, ali si se odlučila za čisto literarnu formu. Jednako tako, proza u nekoj od tvojih tzv. "fakcionalnih" knjiga, kao što je Cafe Europa, ili Kako smo preživjeli feminizam, gubi granicu između eseja i priče, to je naprosto tekst u kojemu se istovremeno i reflektira i opisuje i pripovijeda.

SD: Mislim da sve moje tekstove povezuje smisao za detalje. Ali inače ja sama pravim veliku razliku između fikcionalnih tekstova i onih ne-fikcionalnih, u prvom redu zbog toga jer je rad na njima posve različit. Rad na romanu zahtjeva povlačenje i samoću, a priče mogu pisati bilo kada i bilo gdje – u kafiću, u avionu, i naravno u kuhinji... Proza i eseji nastaju iz mojih sasvim različitih potreba. Za prozom posežem kad vidim da jednu temu ne mogu obuhvatiti esejistički, kad postanem svjesna ograničenosti neke teme u toj formi. Eseje pišem brzo i lako, jako volim tu formu, a s prozom je druga priča. Pišem jako sporo a toliko toga ima o čemu bih željela pisati! Pa onda napišem priču, što je ustvari linija manjeg otpora.

AZ: Kada bi danas pisala priče-mikroeseje o temama balkanske svakodnevice, misliš li da bi još uvijek prevladavale slične matrice, prepoznatljive u svim zemljama. Je li nas ovih zadnjih deset godina počelo mijenjati ili ne? Postoje li još uvijek zajednički nazivnici, kao što su neuredene kupaonice, nedostatak uložaka, kratke čarape, loši zubi?

SD: Da, to bi opet bila potraga za zajedničkim nazivnicima, samo što to ovoga puta ne bi bili loši zubi nego druge stvari, poput naglog bogaćenja i siromašenja, novih snobova, osjećaja nesigurnosti, obavezne odjeće s markom, lijepih automobila, razočaranja, Evropom koja podiže sve više zidove, itd. Situacija se promijenila, bivše komunističke zemlje nisu u istom položaju, ali nasljeđe nam je isto i to u mnogome jos uvijek određuje nas život. I sve bi to opet bilo iz "žablje perspektive", iz perspektive svakodnevice. Jedino me to zanima. A politika se ionako uvijek savršeno odražava baš u svakodnevici.

AZ: Upravo si završila rad na knjizi eseja-priča o ratnim zločincima "s tla bivše Jugoslavije", koji su procesuirani u Haagu. Kako izgleda rad na takvoj knjizi – budući da ona pretpostavlja istraživanje i dio povijesne građe, nešto što je podložno "objektivnom" prikazivanju. Kakve reakcije očekuješ na tu knjigu?

SD: Ova knjiga se naravno osniva na istinitim događajima ali... Moja ambicija nije bila da prepričavam događaje. Mene su zanimali ljudi, navodni ratni zločinci (kažem navodni jer za neke od njih sudski proces još nije završen). Točnije, zanimalo me kako to čovjek postane ratni zločinac, da li se radi o posebnoj vrsti ljudi, da li su to psihotične osobe, kriminalci, patološke ličnosti na bilo koji način? Posla sam od teze da je najlakše reći da su to čudovišta a ne normalna ljudska bića, obični ljudi. Ali šta ako to jesu ljudi oko nas, naši susjedi, rođaci prijatelji? Kakve to posljedice ima za nas, druge obične ljude?
Ja sam svoje tekstove bazirala na onome što se nekoj ličnosti moglo doznati iz sudskih spisa, ali to su ustvari profili nekih desetak osoba kojima se sudi ili su vec osuđeni. Moram reći da sam se u nekim slučajevima držala činjenica, ali sam upotrijebila i maštu, na primjer u priči o Ratku Mladiću i o Draženu Erdemoviću. Isto tako, neke su priče više novinarske jer se iz dostupnog materijala nije dalo napraviti nešto drugo. A što se reakcija tiče, to sigurno ovisi od zemlje do zemlje. U našoj zemlji to je još uvijek "vrući krumpir" i Haag se koristi isključivo u dnevno političke svrhe, pa nam se to i osvećuje. Naime, zbog službene verzije ratnih događaja – izraženih u saborskoj Deklaraciji – pravda za ratne zločince doživljava se kao nepravda. I tako će biti sve dok netko napokon ovom narodu ne kaže istinu o ratu, o ubijenim civilima i etničkim čišćenjima. Sve dok se istina bude čula samo i isključivo na tribunalu u Haagu, dotle će biti problema sa izručenjima. I sa pisanjem o tome.

AZ: Rasprave o ratnim zločinima u nas se najčešće vode oko temeljne dvojbe: kolektivna odgovornost i kolektivna krivnja, u odnosu prema individualnoj odgovornosti i individualnoj krivnji. Koja su najčešća pitanja, najčešći odgovori koja postavljaš u svojoj knjizi, odnosno, kako se tvoji "likovi" odnose prema tim pitanjima?

SD: Individualizacija odgovornosti je jako važna i sud u Haagu služi upravo tome. I svi oni koji se odupiru takvoj individualizaciji kroz suđenja, ustvari se zalažu za kolektivnu krivnju i za demonizaciju citavih naroda. S druge strane, po mome mišljenju ipak postoji – a ako ne kolektivna krivnja – a ono kolektivna odgovornost građana, barem moralna i politička. Netko je podržavao Slobodana Miloševića, ustvari podržavali su ga i glasali su za njega milioni ljudi u Srbiji. Bez njihove podrške on ne bi mogao biti ono što je bio, ne bi mogao imati toliku moć. Ista je stvar i s Franjom Tuđmanom. I sada, odjednom, nitko nije odgovoran! Bojim se da stvar ipak nije tako jednostavna.

AZ: Kada sada gledaš na devedesete, koliko ti se čini važnom uloga, to jest, uloge (različite) koje su pisci/intelektualci imali? Neki kao alibi onome sto se događalo, neki kao proroci, neki kao kritiari? Što ti se čini, koliko smo daleko dospjeli u tom procesu suočavanja sa prošlošću, njezinoga "probavljanja" a ne naprosto likvidiranja, "pospremanja pod tepih"? Adornov je termin za taj proces bio najtočniji: "odrađivanje proslosti".

SD: Pa zapravo mi je najgore sto nekako ne osjecam tu zelju da se "odradi proslost". Ni kod gradjan a niti kod intelektualaca....Mozda zato jer smo se sve do jucer previse bavili prosloscu? Ne znam... To je tuzno jer netko ce ipak morati odraditi taj posao - u ovom slucaju tribunal. Ili sud u Rijeci na primjer. Istina ce izmiliti na sunce kad-tad. Sa ili bez intelektualaca. Kojima ne treba apriori vjerovati da su oni nekakvi istinoljubivi tipovi. To se bar dalo nauciti od prosloga rata. Intelektualci su kao i svi ostali i ne krasi ih posebna vrsta morala. Pokazalo se da su spremni servisirati vlast i veselo suradjivati u propagandnoj masineriji. Stovise, neki od njih su bili ratni huskaci. Zar cemo onda od takvih ocekivati borbu za istinu?

AZ: Uz nenapisane knjige, teme o kojima si razmišljala pa si ih napustila, koje ti se teme ovih mjeseci vrte u glavi, o čemu bi htjela pisati?

SD: Ima toliko stvari o kojima bih rado pisala. Na primjer, neko vrijeme mi se ideja transgresije između spolova vrtila po glavi. Naime, jedan je moj poznanik nizom operacija postao žena. Naravno, tvrdio je da je oduvijek bio žena, ženska duša zarobljena u muškom tijelu. Ja ga još uvijek vidim kao muškarca, mada izgleda kao žena. Što se dešava u takvom jednom stvorenju? To me fascinira. Ali ima još drugih tema i ideja koje me zanimaju, tako da zapravo ne znam koja će se od njih iskristalizirati kao tema za sljedeći roman.