Srđan Sandić, Raphaëlle Oskar

Vrati se i kaži zbogom

Sarajevske Sveske br. 47-48

1.3 New Year’s Resolution

Prestat ću počinjati rečenice s «bojim se» i «volio bih». Telefon ću koristiti samo kada moram.
Utišat ću um.
Kažu mi neki ljudi da postoji vrijeme za ljubav. Meni je to maloumno.

Dok se ne smognemo usuditi. Sve je dobro.
I najbolje posude imaju neku pukotinu. Tamo i tu. Pa procure. Kao da imaju menstruaciju.
A nakon toga život kreće ispočetka.

I sve je dobro. Samo da je mir.
Još jednom sam maštao. Bajku punu punu punu.

Sada je to prošlo. Više neću tako.

Rečeno je da je to sve u kodu, znaš, da je ok biti i ljubomoran i patiti i
htjeti više, ali ja ne želim biti onaj koji sam bio. Ne želim patiti,
ni biti ljubomoran, ni ozlojeđen.

Zapravo se ništa loše nije dogodilo. Bezveze uopće i govorim o tome.

«Da sam ptica i da imam krila ja bih cijelu Bosnu preletila. Letila bih, nikad ne bih stala,
dok se Bosne ne bih nagledala.» Ta fascinacija me skoro
imenom uvjetovala:
Sultanija.
Ali bolje mi, mislim, stoji jedna druga funkcija:
bit ću efendija. I alčak.
Two in one.
U čakširama, a u nanulicama,

prevrnut ću ti s astala i fildžan i kahvu i džezvu.
Bujrum!

A ovo je crnogorska Julija Romeu:
«Đevojka ga, đevojka ga,
mrko pogledala, mrko pogledala. Danu momče, danu momče,
ne šali se sa mnom, ne šali se sa mnom, jer sam noćas, jer sam noćas,
grdne snove snila, grdne snove snila i da sam se, i da sam se,
mlada ja ubila, mlada ja ubila.» Da bih riječ rekla!

I cvrči, cvrči Nazorov cvrčak,
gospođa Ministarka se preko Nušića žali da joj puva,
dok je onaj Krmpotićkin sretan čovjek i dalje bez košulje. Gruvaju Crnjanskijevi topovi,
hoda se gore-dolje po Andrićevoj ćupriji,
sastaju se opet, rastaju se opet Dobrišine kapi, i ni Ršum više ne zna
da l’ slon telefonira il’ telefon – slonira.
A Kiš? On ti uopće ne veruje u piščevu fantaziju. Sve to, stara moja, na tvojoj polici,
dok si ti na poslu.
Otišla si biciklom,
s torbom na paktregeru i jednom Reči i Mišlju.
Za noćnu smjenu.
U pogonu.

Ja bih sada sjedila na tvom paktregeru glave naslonjene na tvoja leđa.
Kao Reč i Misao.

I umjesto da ti meni, ja bih sada tebi sve.

I pjevala, i čitala, i plesala, I Portorož, i Bled, i Bohinj,
I našla bih Bracanina dva
da tebi posluže bokal vina.

Ma, ja bih tebi
isprašila, očistila, oprala,
uštirkala, osušila, ispeglala, porubila, kao Biljana izbijelila,
tu tvoju Jugoslaviju.

Samo da se nije,
kao i majci Desanke Maksimović, i kada si umirala,
činilo da se osećaš krivom
što nas napuštaš.

Samo da nisi kao karijatida u svakom trenutku
držala cijeli svemir
da se ne uruši.

Samo da jednom.
Tu posljednju mandarinu. U zdjeli.
Nisi čuvala nekom drugom.

Samo da sam jednom vidjela da prvo misliš na sebe.
************************** Dođe mi da se ponašam
k’o drumovi bez Turaka.

Prva,
jedva, ali prođe.
Pa druga, stisnem zube. Treća, k vragu, sreća?
Četvrta i peta.

Nakon toga, ništa čudno, sve uredno, redno. Uglavnom sam si supertruper,
tu i tamo se sjetim čega ne bi trebalo,
ali zakrpam to, imam sistem. Štrikam, heklam, haklam, hendlam, menjam kune, marke, dolare.

E, a onda na moj rođendan, kardinalno zgriješim, ispadnem iz ritma, sjebem takt.

Nema takta bez predtakta.

Trt-mrt,
život ili smrt?*

Ajmo Jovo nanovo.

* Laza Kostić, prijevod prve rečenice Hamletovog solilokvija, 3. čin, scena 1, Hamlet:
«To be, or not to be: that is the question»

**Tako bi to Kiš rekao. A pod Nacionalizam čitajte Ona:

*Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma.*

Ona vam je takva.
A dodala bi još: «A šta da radim?»

I nema tih para. Aman, čovječe.
U vijeke vjekova.
Amen.

Kuću njemu, jer ima prezime. Ma, oženit će se.
Hoće.

Hoće.
On je normalan. Sve je.
On je njeno sve. On je neće izdati. On je nikada nije izdao. On to ne zna.

Elem: NJEZINA PSIHOPATOLOGIJA JE PREVELA SINA U MUŽA, KĆI U SLUŠKINJU, MAMU U BOGORODICU.
SAMO BOL.
BOL ZAUVIJEK.
PO NJOJ.

Samo da dobro oženi sina. Za kći je važno da ostane blizu. Da joj dođe očistiti, oprati, skuhati, brinuti o njoj kad ostari. Ne bi mogla nikada od sina zahtijevati isto što i od kćeri. Ne bi se sin nikada snašao. Ne zna sin, jadan. Kći zna. Zato će sin za nagradu dobiti cijelo imanje.

Ovime se izgovara: depresija, neizdrž, nemogućnost. Ona nije kriva.
Ni za što!
Ni zašto.
Nikada ona nije kriva. Pusti je na miru.
Odmah!

Kamioni, autobusi, veliki crni automobili i kombiji koji tutnje i jure i odnose samo njezine poglede. Kad već nju, sirotu, ne mogu.
Dosadan pejzaž.
Klasje, kukuruz, suncokret.
Zemlja. Je ravna. Ploča. Prostrana, nepregledna, teška. Zaleđena, utopljena, spržena.
Debeli trbusi pred ogradom,
koščati laktovi na prozorskom oknu, omaramljeno sjedilo.
Nanizani na međunarodne puteve i ceste. Oko čijeg vrata?

Oko njenog, naravno. Uvijek i jedino oko njenog.
Dok jede jabuke i šljive s kruhom.
Dok joj se vrti u glavi.
Dok misli da je taj vertigo neurološki, a ne psihološki. Dok ne voli svoju djecu.
Ta, naša majka.
Bosanskohrvatskosrpski sprčkana.

Kakva je to ideologija? Odgovor.

Snovi moraju biti u miru, utopljeni, ohlađeni, zaslađeni. Kao jagode,
iz vinograda,
s komarcima.
Kao jagode, u četiri popodne.
Pod hladnom arteškom vodom, sa šećerom iz šećerane,
s fatamorganom grada, koji je zapravo silos, ali izgleda kao grad. S tim dalekim gradom koji nikako da postane.

U noći, samo prije par sati me je pritisnula frka.
Nazvala je i rekla da joj ne radi televizor, da nema za kruh i da li joj mogu pomoći.
Rekao sam ne, jer ne mogu.
Ona je pomislila da je ne – da.
I danas me je nazvala i pitala istu stvar. Pitao sam: «Kako?»

Umjesto doručka
dočekao me prazan tanjur i čisto posuđe.
Volim kada mi je sve čisto. Voljela bih da se vratim doma
i da vidim da je sve razbacano i prljavo
i da se imam na koga naljutiti zbog toga.

Предуго си дизао руку
да би тако хитро замахнуо њом као да отклањаш сјећања

Дражи су ми
твоји плави трагови на папиру
него на мојој кожи

Моје си чекање без повратка. Заробила сам
пјесму тим рефреном.

Само зато што си имао симпатичне пјеге на носу.

Ti si slabić, iako.

Neka masna kosa ljubila je prozor autobusa. Ostao je otisak prošarane magle.
I na samom dnu.

једна мала уплакана нада.
да бар није.

x.xx.xxx

Ti,

dobro ti jutro.

Voliš ga gledati kroz prozor kupaone. Ovu uzavrelost sedmog mjeseca. Plavetnilo. Nedostaje ti more. Nedostaje ti hrana. Sjećaš se kako si se molio da odeš? Uvijek ti je bilo ovako. Nikada nisi bio zadovoljan stanjem u kojemu si. Htio si više ljubavi jer je iste bilo doista malo. Htio si normalne odnose u obitelji. Normalne profesore. Normalne vrijednosti. Tebi normalne vrijednosti. Iako nisi htio to ludilo, ludilo te je okružilo. Život nije normalan, dražesni. Od insomnije pate svi oni koji ti se čine da danas žive puno adekvatnije od tebe. Nije ti jasno? Pogledaj bolje. Što misliš što im je? Kako su povjerovali da im je život u toj mjeri isprazan? Zašto se osjećaju jednako krivima? Od čega se toliko odmaraju?

Ako su tako dobri prema sebi, zašto ne spavaju? Zašto bježe od ljudi? Zašto su stalno umorni?

Uvijek voliš one koji se prema tebi odnose fino, iako te ne vole. Ne znaju te voljeti. Ne onako kako bi ti volio da te se voli. Ne onako kako bi ti volio samog sebe kada ti ne bi bio ti, nego netko drugi. Razumiješ? Uvijek, onda, nakon nekog vremena s njima, ti želiš pobjeći. Optužiš ih za nedostatak ljubavi. Ti kao sudac i tužilac i jedini svjedok ipak dobivaš spor. Jer si bio i porota. Malo
ti je neugodno. Ubrzo shvatiš da si ti njih volio ipak više. Ubrzo to opovrgneš i shvatiš da su oni, logikom stvari, tebe morali voljeti više. Nije ti jasno kako su nastavili bez tebe. Ipak, priznaješ da jesu. I to vrlo brzo. I to – upravo – bilo s kim.
# Ne okrivljuj. Ne sumnjaj. Ne boj se. Nastavi. Voli. Smješkaj se. Opraštaj. # Da bi bio zreo, morat ćeš počet peglati košulje. Nositi košulje. Na vrijeme se
brijati. Kupovati svako malo odjeću da ne pomisle da nemaš. Oni koji imaju ne vole vidjeti one koji nemaju. Oni koji nemaju su bez imena i sami su si krivi. Sretni ne vole nesretne. Trudi se pratiti te glupe analogije koje se još uvijek nisu opovrgle.

Nekada ujutro, dok se svađaš sa svojom neurozom, otrčiš nazad do kreveta da poljubiš svog ljubavnika koji bezbrižno spava. Približiš mu se. Poljubiš ga. Iako ga sunce mazi, pomaziš ga i ti. Voli kada ga se češka po vratu. Kao veliki razigrani pas je. On te budi iz sna dok se smiješ. Sanjaš i smiješ se. Nisi to ni
Alkohol je tvojim rođenjem bio tvoje pitanje. Da, zbog njega. Alkohol je bio demon koji je njega pretvorio u osumnjičenika, gada, jadnika. Sada, kada si ti s njim, vidiš da on budi samo ono što u tebi jest. To je poražavajuće. Zar nije? Dakle, on je bio gad, jadnik, slabić. Kako god hoćeš. Ipak si ga volio. Je li
jesi? Jesi siguran da si ga volio?

**

Htio bi da su tvoji ljubavnici ludi za tobom. Sram te je to priznati. Da te stalno zovu bi htio; trebaju, to bi tako volio, da su teatralni u onoj mjeri u kojoj su racionalni. Da te istinski vole. Da te istinski trebaju. Ali, što će ti to, zapravo? Daj si sekundu vremena za to pitanje. Jesi li siguran u pridjev «istinski»?
4.3 Rogovi u vreći

Sevilla.

Trg. Stražari. Don José.
Radnice iz obližnje tvornice cigara. Carmen.
Pjeva.

L’amour est un oiseau rebelle que nul ne peut apprivoiser
Et c’est bien en vain qu’on l’appelle
S’il lui convient de refuser ili
Ljubav je podivljala ptica
i ništa ju ne može pripitomiti. Uzalud ju dozivaš
ako nju boli ona stvar.

Pleše, rasteže lokne, pući usne, nabrekle joj sise. Baca cvijet.
Pred Don Joséa. Iritira ga.
Radnice se vraćaju u tvornicu. Micaëla.
Nosi pismo.

U pismu piše:

Don José, vrati se doma. Mama.
p.s. oženi je

Micaëla odlazi. Metež na trgu.
Carmen masakrira jednu od radnica. Don José je odvodi u zatvor.
Pred zatvorom ga ona zavede. On je pušta.
Za kaznu služi kaznu umjesto nje. Malo smo se zaljubili.
Izlazi iz zatvora. Krčma.
Carmen.

Pleše po stolovima. Escamillo. Toreador.
Zagleda se u Carmen.

Uskoro će moja borba s bikom! Odlazi.
Krijumčari i frendice.

Carmen, pridruži nam se u brdima. Neću.
Podijelit ćemo plijen. Neću.
Zašto?

Čekam Don Joséa. Eto njega.

Don José, idemo u krijumčarsku eskapadu. Neću.
Ti mene uopće ne voliš. Nije istina.
Lažeš.

Moram čuvati stražu. Iznenada.
Zuniga. Glavni oficir. Autoritet.
Napada Carmen. Don José mu ne da. Don José ga spriječi. Šakama.
Don José ga ozlijedi. Frka.
Nema vraćanja na dužnost. Don José.
Carmen. Bježe.
Krijumčarima i frendicama. U brda.
Brda. Frendice.
Carmen, dođi s nama gledati u karte.

Kad tamo: Smrt. Njezina. Smrt. Iznenada. Escamillo.
Gleda u Carmen. Don José.
Tuča. Šake. Tuča. Pucnjava. Rane. Frka. Iznenada. Micaëla.
Umire ti mama. Don José odlazi. Escamillo.
Uskoro će moja borba s bikom. Don José.
Vratit ću se! Korida. Ispred. Escamillo.

Carmen. Cmaču se. Frendice.
Don José ti je tu negdje. Baš me briga.
Eto njega.

Slinavi, balavi, preklinje: Vrati mi se.
Eno ti tvoja Micaëla. Ali želim tebe. Carmen baca prsten. Nož.
Don José probada Carmen. Smrt.
Koplje.

Escamillo probada bika. Smrt.
Trijumf. Dvostruki. Istovremeni. Gubitnici. Nema ih.

5.1 Pješčani sat

V*
I u najgorčoj zori
Negde za nekog odškrinuti su prozori i neko za nekog zebe. I čeka.
*Dušan Matić
I u najgorčoj zori
Što mučno se probija iz tunela u tunel jada
Voz što suludo juri neizbežnom kraju Negde kraj pruge u zagrljaju kestenova Stanica jedna skrovita čeka. I čeka
Od puta umorna čoveka.

_Uz zamračen prozor koji simulira hladnoću nema šanse da ćeš vidjeti prljav pod. Zato si i zamračio prozore. Voliš nevidjeti tu svakodnevicu koja cijepa
tvoj život. Nju, koja te iznova podsjeća na prljav pod, prljave šalice, prljav veš. Ona je tvoj izvanjski super ego. Dolazi iz materijala. S istim takvim se baviš
unutar sebe. Sve je jasno. Čim se odlučiš usuditi, omjer snaga postaje jasan.

Život ti može proći u čekanju.

Čekanju da novac dođe, da se on promijeni, da se prestanu svađati, da se televizor stiša.

Život je čekanje.

_

_

_

A poslije tebe opet ti.

[ Ljubav. Svu. Gdje. Čeka. Te. Netko. Ponesi. ]

Svaki sam dan gladna. Gladna sam kao gladni ker. Zadnjih godina. Nisam baš
mislila da ću u životu biti i gladna, ali eto. Vjerojatno to nitko i ne misli da će biti. Tako je lakše živjeti. Priznajem.
Sramota se skrila u sitne novčanice. U drhtanje pred onima koji dobra imaju. Čudna vam je ekonomska konstrukcija: DOBRA!!! Vidite kako su se posjednici i u jeziku odredili vrijednosno, kao bolji. ONAJ KOJI IMA DOBRA MORA DA JE DOBAR. KROTKI LJUDI KROTKA DUHA. BLAGO ONIMA SLABOGA DUHA, NJIHOVO JE CARSTVO NEBESKO. OVO ZEMALJSKO ĆEMO MI DA DELIMO. Ma, mislim. Jesmo li fascinirani?

Drhtim pred njihovom osudom. U TRESKAVICI SA SVOJIM ODGOVORIMA: nemam; znate, ne mogu; neću; nisam, hoću; još koji dan; uskoro; oprostite; sorry; žao mi je. Nikad dosta. I gladi i osude.

Ima li to veze s nevoljenjem sebe ili s društvom? To tako vidite? Vi vjerujete da je odgovor u sredini? Ja znam da nije, ali da – možete i tako «misliti».

Jede mi se Čušpajz, Mahuna, Grah, Kobasica, Šunka, Sir, Previše Keksa, pije mi se Cola, Jogurt, JEDE MI SE Domaćica, Braco, Seka, Eurokrem, Jaffa, Munchmallow, Žele Bomboni, Kikiriki, Zrele Šljive, Zelene Šljive, Kruške U Proljeće, Jagode U Ljeto, Trešnje, Višnje, Dudovi. Jabuke U Šlafroku.

Ne da mi se biti umjerena.

Želim spavati s imaginarnim brigama. Bez zlih slutnji. Bez gladnog želuca. Želim se buditi s Hesseom uz glavu i trčati po dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća, predosjećati Drugi svjetski rat. Kada prođe, fino ga sublimirati. Osjećati da se veliki užas nije dogodio i da je to baš dobro. Knjiga i ja, pokriveni plahtom, u sparnoj noći s dva-tri komarca koja zuje. Može i četiri. Otići u spavaću sobu i potrčati s Karlom Mayem po balkanskim gudurama. Vratiti se u svoju sobu gdje me čekaju Pepeljuga, Baš Čelik, moj Disney. Osjećati da nikada neću biti gladna. Osjećati da nikada neću biti sama. Želim sita utrčati u te sobe. Tada još ne s Tobom, oprosti mi, mili. Ne pothranjena, ne umorna. Ne umorna od pothranjenosti. Umorna od pristanka da jedem samo jednom dnevno. Ne takva. Ne, ne.

Želim željeti, opet željeti. Onako.

___________________________________________________________________ On će Vas pričekati. Po noći. S koferom. Pola noći. Duže. Ako opet zakasnite.

Svježe ošišan i obrijan. Samo za Vas. On Vas doista voli. Jeste li sretni zbog toga? To ste htjeli, zar ne?

Umor je samo Vaš.
6.7 Rubrika «Želje, pozdravi»

Sarah Bernhardt je sinoć, u istoimenom kazalištu Sarah Bernhardt, igrala Hamleta, Princa Danske, u istoimenoj predstavi Hamlet, Princ Danske. Narančaste kose, nosa kao s freske – ovoj ženi je već više od pedeset ljeta. Davno je trebala prerasti takve mladenačke štosove. Neka se bavi kiparstvom.

Vjerni Obožavatelj