Mark Thompson

VIŠE BIBLIJSKI NEGO BALKANSKI

Sarajevske Sveske br. 10

Dok evropsko dvadeseto stoljeće nestaje za horizontom bučne globalizacije našeg doba i sa sobom odnosi čitave biblioteke poezije i proze u dubine (koje će samo učenjaci posjećivati), mogli bismo se upitati da li je ta era stvorila ijednog pisca sa dovoljno tehničke vještine i moralnog suosjećanja da bi se zlodjela nedavne prošlosti sažela u književna djela koja pozdravljaju modernističku inovaciju, ali u isto vrijeme poštuju i stariju narativnu tradiciju, ne zakidajući potrebu čitaoca za upečatljivim pričama.

Ovo se pitanje nameće jer bih ja volio ponuditi odgovor. Danilo Kiš je rođen u Jugoslaviji prije sedamdeset godina, u februaru 1935., a umro je u Parizu 1989. godine. On je bio daleko najistaknutiji autor koji se pojavio u Titovoj Federaciji, a možda i jedini koji je uspio ‘pobjeći brzini’ gravitacije lokalnih problema i običaja. Malo je njegovih radova objavljeno, ali njih četiri ili pet su toliko dobri da su – dozvolite da posudim Mauroisovu počast Borgesu – “dovoljni da ga nazovemo velikim”.

Osim kvalitetom zasebnih tekstova, Kišova dostignuća su osnažena i nečim neuhvatljivim, jednom dimenzijom koja se osjeća upoznavanjem njegovog opusa. To je plemenitost njegove nemirne predanosti književnosti – njegova potraga za vjerom u književnosti – što se može primijetiti od samog početka njegovog autorskog života.

Ovo nije retrospektivan opis skladnosti jedne karijere koja je inspirirana ličnom tragedijom, a brutalno prekinuta smrću od raka. Ovo je više skretanje pažnje na konzistentnost Kišove ciljane potrage za sredstvima (jezikom, formom) da iskaže pojedinačno iskustvo i kolektivnu katastrofu bez žrtvovanja istine ili finoće literarnog iskaza.

Kiš je brzo sazrijevao kao autor, ali bez neminovnosti. Više od bilo kakvog posebnog talenta, njegove prve pjesme i priče otkrivaju brzinu i predanost kojom je učio zanat slova. Svoj debi je napravio pjesmom “Oproštaj s majkom”. Početni stih ove prvoobjavljene pjesme je bio: “Majko! Tvoj stakleni pogled dušu moju muti”. Nakon četiri jednostavne strofe sa rimom ABAB, pjesma se završava zazivajući “nježnu ljubav majke koje više nema!” To je jedno bljutavo djelo, skoro sramno, ali ipak nekako nezaboravno zbog odlučnosti mlađahnog autora da se čistom snagom emfaze neposredno dotakne najintimnijeg, bolnog iskustva.

Kiš je neke od tema koje je istraživao čitav svoj život – gubitak, patnja i njihov uticaj – pronalazio posebno u ‘krugu porodice’. On će postati izuzetno vješt u indirektnom prikazivanju ovih (i drugih) tema. Ipak, on neće izgubiti ambiciju da piše i o prvobitnom ljudskom iskustvu. U tom smislu, Kiš je bio na svom putu.

***

Do vremena kada mu je majka umrla od raka, 1951. godine, Kiš je već stekao užasno iskustvo patnje i gubitka. Njegov otac je bio mađarski Jevrej, a majka pravoslavka iz Crne Gore. Koračajući panonskim nizinama i dinarskim planinama, ovaj veoma neobičan par se sreo slučajno, što je Kiš smatrao odlukom sudbine. Eduard Kiš je radio kao željeznički inspektor nekoliko kilometara od granice sa Mađarskom. Godine 1930., upoznao je Milicu Dragičević, koja je bila u dužoj posjeti sestri. Vjenčali su se naredne godine, a njihovo prvo dijete, kćerka, je rođeno 1932. godine.

Eduard je bio nemirna priroda (“bolesnik, alkoholičar, neurastenik”, rekao bi njegov sin), koji je tokom tridesetih godina bio dva puta hospitaliziran. Kada je saznao da je dijagnoza njegovog oca “neuroza straha”, Danilo Kiš je to shvatio kao potvrdu da njegov otac dijeli patnju tipičnu za perceptivne srednjoevropske Jevreje u periodu između dva svjetska rata.

Nakon što je Mađarska – svrstavajući se u sile Osovine – usvojila anti-jevrejske zakone 1938. godine, roditelji su krstili djecu (kojoj je u rodnim listovima stajalo da su Jevreji) u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kako bi ih zaštitili od fašista, koji su predstavljali sve veću prijetnju. Hiljade mađarskih Jevreja su pokušali primijeniti istu očajničku strategiju. Vlada je na ovo odgovorila usvajanjem Drugog jevrejskog zakona koji kaže da će se “osoba smatrati Jevrejem ako su ona ili on, ili barem jedan od njihovih roditelja, ili barem dva roditelja od roditelja pripadnici židovske vjeroispovijesti”.

U oktobru 1940. godine, Jugoslavija je usvojila svoje anti-jevrejske mjere u sklopu “prilagođavanja” pritiscima Osovine. Kada je nepopularna vlada u Beogradu zbačena narednog marta, šestogodišnji Kiš se pridružio drugovima iz razreda uzvikujući slogan protiv Osovine “Bolje rat nego pakt!”. On nije znao šta to znači, ali mu se sviđala “asonantna rima”.

Hitler je ubrzo izvršio invaziju na Jugoslaviju. Do polovine aprila 1941. godine, porodica Kiš je živjela pod mađarskom okupacijom u Novom Sadu, gradu na Dunavu. U januaru 1942. godine, mađarska policija i vojnici su krenuli u juriš na četiri hiljade novosadskih Jevreja. Pod punim pritiskom policijskog sata, pretresali su se i pljačkali jevrejski domovi, a Jevreji su ubijani na ulicama. Više od 1.400 muškaraca, žena i djece – većinom Jevreja – je odvedeno do smrznutog Dunava, pucano im je u leđa, a onda su gurani u rupu izbušenu eksplozivom u ledu. I više bi ih umrlo da rupa nije postala zagušena leševima. Iste večeri su stigle naredbe iz Budimpešte da se prestane sa ubijanjem. Ovo je odgodilo smaknuće nekoliko stotina preživjelih, uključujući i Eduarda Kiša.

Kiš je počeo vjerovati da je upravo ovaj šok slomio njegovog oca. No, ako je i bilo tako, ovaj nije pokleknuo. Narednog mjeseca je premjestio svoju porodicu nekoliko stotina kilometara željeznicom i cestom do sela u jugozapadnoj Mađarskoj, mjesta u kojem je rođen. Stavljajući se na milost rođaka, izgubio je i ono što je preostalo od njegove otrcane nezavisnosti. Mora da je procijenio da je njegova porodica imala veće šanse da preživi u ovom dalekom uglu uže Mađarske.

Porodica Kiš se nekako krpila u Kerkobarabasu, mjestu od dva tuceta kuća povezanih sa vanjskim svijetom jednostrukim kolosijekom, kao kuglice na žici. Eduardova sestra im je dopustila da žive u pomoćnom objektu, dvosobnoj daščari koju će Kiš sa neskrivenim gnušanjem opisati četrdeset godina kasnije. Živjeli su u neimaštini. Milica je šila da bi zaradila novac. Dani, kako su ga znali u selu, je čuvao stoku i čistio seljačke kokošinjce. On i sestra su bosonogi išli u školu, gdje ih je pažljivi učitelj uključio u časove katekizma. Kišovu maštu su uzburkavale i progonile priče iz Starog testamenta, od kojih je jedna – Potop – kasnije imala strukturalnu ulogu u nekim od njegovih knjiga: kao biblijski oblik katastrofe koja je odnijela njegovog oca i njegov svijet.

Eduard Kiš je lutao selom i okolnom prirodom, često pijan, pjevajući, mamurajući pod živicom i stogovima sijena, optužujući svoje rođake za poniženja koja su vjerovatno bila i stvarna (kao i njegova tjeskoba) i imaginarna. Kada sam prije nekoliko godina posjetio ovo selo (broj stanovnika: 330), ljudi su se još uvijek sjećali kako je “težak” on bio i upoređivali to sa jednostavnom ljubaznošću njegove supruge. Jedan im se pokret posebno usadio u sjećanje: kako je lepetao rukama po reverima, pokušavajući da sakrije žutu zvijezdu ušivenu u kaput. Kada sam upitao da li je porodica Kiš imala poteškoća u selu, jedan od Danijevih bivših drugova iz škole je rekao “Ne, nismo imali problema s njima – ne kao sada sa Ciganima …”

Agonija odgođenog smaknuća se završila u maju 1944. godine, nakon što su nacisti okupirali Mađarsku. Eduard Kiš je odveden u obižnji geto, a onda deportovan u Auschwitz sa većinom svojih rođaka. Djeca su pošteđena, zajedno sa majkom. Godine 1947., Milicin brat ih je pronašao i oni su se vratili u svoju zemlju, u planinski grad Cetinje, nekadašnju prijestolnicu sitne nezavisne kraljevine Crne Gore, a sada zabit. Njegovi dječački prijatelji se sjećaju da je, nakon pet godina provedenih u mađarskoj školi, od njegovog srpsko-hrvatskog ostalo vrlo malo. U 12. godini je morao ponovo učiti svoj maternji jezik.

Njegov ujak je bio učenjak sa impresivnom privatnom bibliotekom. Tada učenik, Kiš je imao na raspolaganju ujakove knjige kako bi prebrodio zamorne večeri i beskrajne zime. U roku od oko jedne godine, međutim, njegova majka se razbolila od raka. Ona je bila njegov glavni oslonac, jedinstveni izvor ljubavi i sigurnosti u vrijeme opasnosti i oskudica tokom njegovog ratnog djetinjstva. Dvije godine kasnije, njegova se sestra udala i odselila. Gubitak je opet inspirirao poeziju:

Svatovi

Iz mog doma
izlaze svatovi

Crni su mi odnijeli
majku

a bijeli
sestru

Mome srcu jednako zvuči
pucaju li zvona
il’ zvone puške

Iz mog doma
izlaze svatovi.

Dvadesetogodišnji Kiš je naučio osnovnu lekciju: da istina i snaga osjećaja ne daju istinsko i snažno pisanje. Umjesto banalnih izjava u pjesmi majci, suprotnosti su izvajane u jednom obliku koji se kružno vraća na početak uokvirujući ispovjedničku erupciju. Iznad svega, sad je spoznao vrijednost potiskivanja: svaki slog se važe.

***

Godine 1954. Kiš je otišao iz Crne Gore – gdje se i danas puca u svatovima – s namjerom da studira književost na univerzitetu u Beogradu. Jugoslovenska prijestolnica ga je privukla kao magnet: nikad više poslije toga neće živjeti van velikih gradova. Ovdje je, nakon toliko nesreće, imao dvije sreće. Jedan dinamični fakultetski profesor, Vojislav Đurić, je pretvorio dodiplomski predmet ‘Svjetska književnost’ u poseban odsjek. Kiš je bio prvi student koji je diplomirao na ovom novom odsjeku.

To je bio izrazito zahtjevan odsjek, koji je uključivao Homera i Williama Faulknera kao najpoznatije klasike zapadne književnosti, dotičući se usput antičke kineske, indijske, perzijske i arapske kulture. Đuriću je trebalo, a on je i dobio, političko odobrenje da koristi Bibliju (izabrani Psalami i Pjesme nad pjesmama). Studenti su morali učiti dva ili tri strana jezika. Na fakultetu su se osjećali kao prvi među jednakima.

Zajedno sa teorijskom komponentom, “Svjetska književnost” je obuhvatala i predavanja iz komparativne književnosti, istorijsko razumijevanje žanrova i kosmopolitske pristupe kulturi. Otvaranje ovog odsjeka je pokazalo ekspanzivnost političkog momenta: otvorenost doktrine i kulture koja je uslijedila nakon što je Staljin izbacio Jugoslaviju iz Kominterne 1948. godine.

Ovo vrenje je savršeno odgovaralo Kišu. Postao je instant preobraćenik na istorijski i komparativni pristup koji je upio u Beogradu. Nije imao nikakvog suosjećanja sa nacionalnim koncepcijama književnosti, koje su često duboko ukorijenjene u društvima u kojima se kultura koristila za političke projekte i izgradnju države i nacije. Ratno siroče, potomak nestalog svijeta, on se srodio sa književnošću. Njegova lojalnost Weltliteratur-u (volio je taj geteovski izraz) je bila doživotna i čini se baš prikladnim da je jedan od njegovih posljednjih poduhvata – u vrijeme kada mu je neizlječiva bolest skoro potpuno uništila volju za pisanjem – bio prijevod Der Erlkoenig-a.

Zaronio je u studentski život, imao dugo radno vrijeme u gradskoj biblioteci i učio da pije u beogradskim kafanama. U krugu prijatelja pjevao je za kafanskim stolovima pjesme na srpskom i mađarskom, prateći se na gitari. (Cijelog njegovog života ljudi su se divili njegovom pjevanju.) Također se i zaljubio u koleginicu sa fakulteta, Mirjanu Miočinović. To je bila njegova druga velika sreća. Vjenčali su se 1962. godine. (Njegova potreba za njenom podrškom nije se promijenila ni nakon boli prouzrokovane razvodom 1981. godine. Ni njegova smrt nije uticala na njenu lojalnost.)

Ubrzo nakon što je Kiš diplomirao 1958. godine, Đurić mu je otvorio vrata akademske karijere. “Možeš postati asistent sutra, ako želiš”, rekao je dok su se vraćali sa seminara. Za jednog sirotog i kukavnog diplomca, koji nije imao drugih izgleda, u jednopartijskoj dogovornoj ekonomiji, ovo je bila rijetka prilika. Kiš je bio zahvalan, ali nepokolebljiv: “Profesore, izabrao sam drugi put. Više volim da sam pišem nego da predajem o onima koji su već pisali.” Đurić se sjeća da je “on bio vrlo hrabar čovjek, izuzetan. Imao je unutrašnji sjaj. A bio je veoma osetljiv.”, dodaje on. “Uvredu je primao kao dete”.

Osim dvije godine rada na poziciji dramaturga u beogradskom pozorištu kasnih šezdesetih godina, Kiš u Jugoslaviji nikad nije imao stalno zaposlenje. Krpio se kao književni prevodilac (sa ruskog, francuskog i mađarskog jezika) i gostujući lektor na francuskim univerzitetima. Mirjana je imala skromnu platu na univerzitetu, gdje je predavala istoriju pozorišta. Njihov prvi dom je bio minijaturni stan u centru Beograda, gdje nije bilo mjesta ni za sto: Kiš je pisao na krevetu, sa mašinom za kucanje posađenom na skrštenim nogama.

***

Do 1960. godine Kiš je postao profiliran književni novinar i usko je sarađivao sa jednim poznatim kulturnim žurnalom, ali je pisao i oštre članke za dnevne novine. Dok je poštivao jugoslavenske književne gigante, Ivu Andrića (1892-1975) i Miroslava Krležu (1893-1981), nisu ga mnogo impresionirali mladi talenti ili lokalna književna debata. Pogotovo nije volio dominantne konvencije realizma koje su, po njegovom mišljenju, podržavale banalnost na nekoliko načina – umjetnički, psihološki, intelektualni i politički. A banalnost je, po njegovom uvjerenju, bila jedan i jedini smrtni grijeh književnosti koji je trebalo izbjegavati po svaku cijenu.

S jednim izuzetkom. Kao već potvrđenog frankofila, impresionirala ga je smjelost nouveau romancier-a: Sarraute, Butor i Robbe-Grillet su osuđivali donnees i cliches realističke proze sa jednom polemičkom energijom u kojoj je Kiš uživao. Oni su potvrdili njegovu novu odbojnost prema izmišljenim pričama. I o njihovim pričama je, međutim, imao dvojbe. Ta razmetljiva geometrija, fetišizam svakodnevnih objekata, preferiranje gustog redanja motiva u odnosu na neposredno ili dramatizirano promišljanje o ljudskim dilemama, implicitna potraga za aktivnim čitateljem, želja da čitaoci iskuse konstrukciju romana – sve ovo je bilo vrlo pogodno za ukotvljavanje anahronizma (a otuda i banalnosti). Ali šta je sa sušom nouveau roman-a, njegovom hvalisavom nepovezanošću, neorotičnim strahom od bezobličja, antihumanizmom i omalovažavanjem metafizičkih potraga? Prema Kišu, ove tehnike radije treba koristiti da se, temeljnim temama određene epohe, ili možda bilo kojeg vremena, kao književnost ponovo angažira formiranje sebe kroz pripadanje i gubitak, glad za ljubavlju i smislom, neprihvatljivu istinu o nestajanju u smrti.

Godine 1960., Kiš je završio svoju prvu knjigu. Skladište je refleksivna fantazija, lagana kao puslica, ali manje slatka: priča koja je zbacila konvencije i očekivanja realizma. Kišova meta je uzurpirajuća moć literarne imaginacije. U njegovom jeziku se smjenjuju pučka jednostavnost i poetski poleti, sa primjesama poezije simbolizma koju je prethodno prevodio. Ovom alternacijom ‘vještački raj’ književnosti se istovremeno i priziva i ismijava. Vješto se priziva naratorova nesposobnost za praktičan život; čitalac dijeli njegovu nemogućnost da razlikuje pravi život od života u fantaziji.

Kišova slijedeća knjiga se veoma razlikovala po stilu i označila je autorovo otkriće temeljne teme: mostruoznost totalitarnih sistema učahurenu u koncentracionim logorima. Kiš je kasnije ocijenio Psalam 44 (1962) kao mladalački literarni poduhvat, napisan “za nepunih mesec dana, u svojoj dvadeset i petoj godini, za konkurs Saveza jevrejskih opština u Beogradu. … Roman sam napisao na osnovu jedne kratke novinske reportaže (jedan bračni par sa detetom posećuje logor gde im se poslednih dana rata rodilo dete), tako da sam tu pomalo neobičnu intrigu mogao da prihvatim kao činjeničnu”.

Ono što se danas posebno uočava u Psalamu 44 je njegovo poštivanje konvencija realizma. To je jedino Kišovo djelo u kojem on obilato koristi slobodni indirektni stil. (“‘Zato bih volela da to bude što pre. Razumeš: biće lakše’; no ona onda htede da sasvim rastereti svoju savest tih optužbi što ih sve više i više tovari na sebe pa sada i na Zanu i pomisli: Možda Zana tek smišlja nešto i možda se nije ništa ni desilo…”, itd.) Kiš je definirao slabost ove knjige kao “jedno fatalno odsustvo ironične distance”. Naprimjer, fraza “Fuer Juden verboten” je citirana nekoliko puta u tekstu; ovo je, kasnije je on smatrao, bilo neprihvatljivo grubo. Prava književnost ne izaziva automatske reakcije kod čitalaca. Naprotiv, ona im pomaže da vide stvari u drugom svjetlu.

Kiš je sigurno bio izrazito svjestan teškoće predstavljanja holokausta. Ipak, nije vjerovao da holokaust leži u jedinstvenom prostoru koji nije moguće opisati. Njegov je problem, zapravo, bio onaj već uobičajeni - problem izbjegavanja banalnosti (snagom umjetničke individualizacije) ostajući vjeran istorijskoj ili moralnoj istini. Same razmjere holokausta – i automatizam užasnutosti čitaoca – uvećale su ovaj problem, ali nisu promijenile njegovu prirodu. Za Kiša je opasnost falsificiranja istorije ležala u iskušenju da se piše u vidu izvještavanja o logorima. Kao i njegove savremenike, i njega je rat duboko pogodio bez da ga je on neposredno iskusio, ili da ga je iskusio kao odrasla osoba.

Iako Psalam 44 potiče od Kišovih sjećanja iz rata i onoga što je čuo od nekoliko očevih rođaka koji su preživjeli Auschwitz, on je počeo misliti da je podlegao ovom iskušenju. Kada je ponovo pisao o ratu, uvlačio je svoje sopstveno iskustvo. To iskustvo je podrazumijevalo – a kasnije se i fokusiralo – na lik njegovog oca. On, međutim, nije nastojao da zamisli šta se njemu desilo u periodu između deportacije i smrti; literarni izazov i moralni prigovor u vezi takvog poduhvata su se sigurno činili nepremostivim. Umjesto toga, on će u svojim narednim knjigama rekonstruirati svoj odnos sa ocem, a zatim i ratna iskustva svog oca prije deportacije.

***

Kišov osjećaj “srama” zbog Psalama 44 nam govori o dimenzijama njegove savjesnosti kao umjetnika i njegove odlučnosti da se kloni sredstava realizma i njihovih konfekcijskih manipulacija. Mimo ovoga, još jedna ambicija je formirala njegove odluke: njegova umjetnost će biti uzorna. Neće biti kompromisa sa društvom u kojem je živio, sa njegovim sveprisutnim političkim sistemom (koji se širi i uvlači u svaki kut života), niti sa općeprihvaćenim standardima njegovog poziva. Njegovi uzori će biti pisci čija su imena sinonimi za modernistički perfekcionizam, apsolutna predanost njihovom umijeću: Flaubert, Proust, Joyce, Isaac Babel i nekoliko drugih.

Njegova naredna knjiga je bila Bašta, pepeo (1965). Od samih uvodnih rečenica, ta knjiga nije sličila ničemu što je Kiš prije napisao: “U kasna letnja jutra majka je ulazila bešumno u sobu, noseći poslužavnik. Taj je poslužavnik već počeo da gubi tanku niklovanu glazuru kojom je nekad bio prevučen. Po ivicama, gde se plosnata površina izvija u malo uzdignutiji obod, još su se videli tragovi negdašnjeg sjaja – u ljuspastim plohama nikla, sličnog staniolu istanjenom pod noktima”. Elegijska, sinestetska, sjetna, intenzivna, ponekad komična, Kišova proza je pronašla novo, fleksibilno bogatstvo osjećaja identificirano sa gracioznošću Mnemozine, majke svih muza.

Priča je ustvari priča Kišove porodice za vrijeme rata; glavni likovi su Andreas Sam i njegov otac. Glavna tema je nastojanje naratora-sina da rekonstruira (izgradi, stvori) karakter i sudbinu izgubljenog oca. Kiš uspijeva u prenošenju stvarne istorije u prostor halucinirajuće živosti koja izbjegava banalnost i patos, a u isto vrijeme na tačan način prikazuje dječije iskustvo. Paranoičan, kihotovski, prezirući puke karte u korist ucrtavanja svog sopstvenog puta uz pomoć zvijezda, padajući na koljena da bi uzvratio lavež režećim psima, Eduard Sam je beznadežno nesposoban za normalan život; ali ništa ionako nije normalno, tako da je Eduardova ludost u skladu sa epohom u kojoj se bitne zvijezde ne mogu naći na nebu – što Kiš pokazuje lijepom rečenicom o Eduardovim nagonskim tumaranjima: “Koračao je poljima, zamišljen, zamahujući visoko svojim štapom, gazio je mesečarski, idući sa svojom zvezdom, koja bi se u suncokretima sasvim izgubila, i on bi je pronašao tek na kraju njive – na svom crnom, zamašćenom geroku.”

Podtema knjige je sinov bijeg od brutalnosti činjenica u književnost – nejasna evolucija koju je s nelagodom podržavala njegova majka nakon “nestanka” njegovog oca, što rezultira stvaranjem pjesme, “autentičnog remek-djela nadahnuća” koje se sastoji od šest riječi “raspoređenih u idealnom i neponovljivom poretku”. Andreasovo veliko oslobođenje – na lijep način prožeto komedijom – poklapa se sa njegovom pobjedom nad strahom od smrti. To također daje uvod u prelaz ka narednom romanu.

Peščanik (1972) je njegovo remek-djelo. Kiš se bavi istim likovima i epizodama kao i u Bašta, pepeo, ali je ovaj put potpuni fokus na liku oca. Roman je strukturiran kao blistavi, dugi komentar na pismo koje je Eduard Kiš napisao jednoj od svojih sestara 1942. godine. (Ovo pismo je prekucano u posljednjem poglavlju knjige i nazvano “Sadržaj”.) Dok Eduard Kiš dva puta spominje da ga je ispitivala policija, njegov izmišljeni alter ego, “E.S.”, prolazi kroz dva duga ispitivanja. Aluzije na Marie Antoinette ili krompire u pismu izazivaju esejistička promišljanja u romanu.

Napuštajući strukturu sazdanu od sekvenci, Kiš gradi portret života E.S. i njegove opterećene svijesti tako što reda segmente četiri naracije u formu čiji se kohezivni oblik može samo intuitivno osjetiti. Uhvaćen u lucidnost ovih fragmenata, progonjen njihovom proročanskom nepotpunošću, čitalac uranja dublje u mađioničarev labirint. Kao i Fineganovo bdenje, to je noćni rad: E.S. sastavlja svoje pismo u noćnim satima. Pozadina, osvijetljena svjetlucanjem, ali bezimena, jeste evropska noć genocida. Izvanredno autonoman, Peščanik uspijeva u potpunosti odgovoriti istini i istoriji.

Čini se da Kiš implicira jedan normativni argument o etičkoj vezi između teme i forme proze. Umjetničko nastojanje da čitaoci vide temu svježim očima i bez predrasuda moralo je biti ekstremno kad se radilo o temi Holokausta. U tom smislu, za Peščanik se može reći da kritizira trivijalizaciju anti-humanističkih tehničkih otkrića od strane autora dvadesetog stoljeća. Kišov ekperimentalizam odaje konzervativnu vjeru u tradicionalnu naraciju.

Ova implikacija je bila gotovo eksplicitna u Kišovoj slijedećoj knjizi. Grobnica za Borisa Davidoviča (1976) sadrži sedam povezanih priča koje imaju – po prvi put u Kišovom djelu – jasnu političku svrhu: da potvrde monstruoznu prirodu sovjetskog totalitarizma. Ovu je knjigu napisao dok je predavao u Bordeaux-u, gdje je postao ogorčen ravnodušnošću francuskih ljevičara prema staljinističkim zločinima. Odlučan da knjiga treba da bude šokantna, on je pronašao savršenu inspiraciju u Borges-ovim pričama o varalicama u Buenos Airesu, koje su sabrane u Općoj povijesti beščašća (1935). Kiš je odlučio da Borgesov naslov nije tek tako neka slabašna šala: bio je sramotan u doba nacističkih i staljinističkih zlodjela. Borgesov stil – suh, zbijen, krcat prave i lažne učenosti – treba primijeniti na stvarnu povijest beščašća našeg vremena.

Oslanjajući se mnogo na priče svjedoka o sovjetskim uslovima, uključujući i sibirske logore, Kiš je sastavio biografije izmišljenih likova koji su u potpunosti živjeli u ideologiji. Ako su njihovi motivi bili slabo istraženi, to nije bilo zbog Kišove vječne odbojnosti prema “psihološkom” uvidu u prozi, već zbog njihovog sopstvenog odbijanja da pruže taj uvid. Kao predani revolucionari, ravnodušni prema drugim etičkim standardima, oni su se dehumanizirali i prije nego je staljinistički sistem završio svoj posao. Zlokobna saradnja između idealizma i tiranije je najbolje prikazana u naslovnoj priči: osramoćeni revolucionar Novsky i njegov ispitivač Fedukin se sukobe, a par su smrtnih mitomana, raspravljajući o značaju (ne o istini) života Novskog i njegove neminovne smrti.

Da je Kiš napisao ovu knjigu u ekstazi kreativnosti jasno je u mnogim dijelovima:

Vidim Verskojlsa kako se povlači iz Malage, peške, u kožnom kaputu kojeg je skinuo sa mrtvog falangiste (ispod kaputa bilo je samo golo mršavo telo i srebrni krst na kožnoj vrpci); vidim ga kako juriša na bajonet, nošen svojim sopstvenim pokličem kao krilima anđela istrebljenja; vidim ga kako se nadvikuje sa anarhistima koji su svoju crnu zastavu istakli na golim padinama kraj Gvadalahare, spremni da umru nekom uzvišenom i besmislenom smrću; vidim ga kako sluša, pod usijanim nebom, negde kraj nekog groblja u blizini Bilbaoa, predavanja u kojima se, kao pri stvaranju sveta, razgraničavaju smrt i život, nebo i zemlja, sloboda i tiranija.

Čak i bez zadnje rečenice, biblijski eho bi dočarao milenijsku samosvijest Marksizma-Lenjinizma. Ova knjiga postiže začuđujuću ravnotežu između navoda istorije i književnosti. Iako je kontekst Hladnog rata nestao, fundamentalistički fanatizam ponovo postaje uporište globalne geopolitike; Grobnicu za Borisa Davidoviča bi trebalo ponovo otkriti.

***

U beogradskim književnim krugovima Boris Davidovič je izazvao skandal koji je Kiša označio do kraja života. Apsurdno optužen za plagijat, uspješno se odbranio i na sudu i u brilijantnoj polemičkoj knjizi, Čas anatomije (1978). Shvatio je da je osnovni prijestup njegove knjige bilo negiranje bilo kakve iskupljujuće utjehe u staljinističkim progonima. (Njegov glavni klevetnik se žalio da u Kišovoj knjizi, zamislite, potpuno nedostaje “onog čudesnog optimizma i vere u budućnost” koja se isticala u svjedočenjima preživjelih zatvorenika sovjetskih koncentracionih logora.) Kišovi prijatelji u Beogradu podjednako krive čistu zavist i provincijsku ograničenost.

Koji god da je pravi razlog, ovaj skandal je imao udjela u Kišovoj odluci da se preseli u Francusku kasne 1979. godine. Poslije toga je objavio samo još jednu knjigu proze. Enciklopedija mrtvih (1983) je zbir devet priča koje se protežu od biblijske Samarije do savremenog Stockholma. Borges je, ponovo, glavni duh, ali Kišove priče sadrže suosjećanje i središnju jednostavnost koji su samo njegovi. Govorio je da su ljubav i smrt teme koje oblikuju knjigu, ali je jedinstvo postignuto i na osnovu implicitne kritike političke mitomanije. S obzirom na ulogu koju su se nacionalistički kreatori mitova spremali da odigraju u Jugoslaviji, izazivajući ratove koji će ubiti hiljade ljudi za manje od desetljeća nakon objavljivanja njegove knjige, Kiš ranih osamdesetih godina možda nije bio ništa manje dalekovid nego što je to njegov poluludi E.S. iz Peščanika bio 1942., kada je upozoravao svoje spokojne srodnike da će “pre no što Saveznici budu mogli bilo šta da učine, doći po nas Jahači Apokalipse … Čujem rzanje njihovih konja. I čujem kako pršti na vetru zalepršano perje na njihovim crnim šeširima.”

Nakon što mu je dijagnosticiran rak, 1986. godine, Kiš je pisao malo: nekoliko kratkih eseja, nekoliko kratkih govora za konferencije, neke prijevode. Njegov partner, Pascale Delpech, koji je veći dio njegovih djela preveo na francuski, pružao mu je ogromnu podršku. Kad bi ga pitali na čemu trenutno radi, slegnuo bi ramenima: ništa, sve je gotovo. “On a deja ecrit.” Njegova domovina – koju nikad nije imenovao u svojoj prozi – nadživjela ga je za par godina. Njegova sabrana djela su objavljena 1995. godine, a novo izdanje je u pripremi.

Sa engleskog prevela: Nina Karađinović