Stevan Tontić

UZ PANORAMU SAVREMENE AUSTRIJSKE POEZIJE

Sarajevske Sveske br. 17

Austrijsku poeziju 20. vijeka, koju valja kao i poeziju te zemlje iz ranijih epoha posmatrati u sklopu sveukupnog pjesništva njemačkog jezika, ljubitelji poezije znaju i cijene poglavito po djelima njenih najvećih predstavnika s početka vijeka: Rilkea, Hofmannstahla i Trakla. Drugu polovinu toga vijeka (prema opšteprihvaćenoj predstavi o austrijskoj lirici) obilježavaju Paul Celan, Erich Fried i Ingeborg Bachmann te veliki, mada kod nas manje znani jer teško prevodivi, inovatori jezičkog izraza i oblika H. C. Artmann, Ernst Jandl i Friederike Mayröcker. Drugi značajni pjesnici, kao i u svakoj nacionalnoj poeziji, ostaju u sjenci velikih i internacionalno priznatih i poznatih imena. Pogotovo kod stranog čitaoca koji je osuđen da ih "konzumira" u prevodima. A prevoda nikad dovoljno, da i ne pominjemo rijetke, srećne slučajeve kongenijalnog susreta pjesnika i njegovog prevodioca.
Ovaj izbor iz savremene austrijske poezije obuhvata dvanaest imena, predstavnika bar tri pjesničke generacije. Izuzev nešto starijeg J. Schuttinga, svi su rođeni za vrijeme ili poslije Drugog svjetskog rata i markiraju austrijsku poetsku scenu tokom posljednje četiri decenije. Osim nekih, ovdje zbog ograničenog časopisnog prostora neuvrštenih imena (kao što su na pr. Peter Rosei, Peter Waterhouse, Hans Raimund, Franzobel i dr.), pjesnici i pjesnikinje iz ove panorame idu zapravo u vrednosno jezgro savremene austrijske lirike, u kojoj su žive i prepoznatljive različite pa i oprečne tendencije, kao i inače u poeziji našeg vremena. Počev od obračuna sa negativnim nasljeđem istorije, prije svega s pošašću nacizma i njegovim posljedicama (u djelima Schuttinga, Schindela, Turrinija i drugih autora), do kritičkih i žestoko ironičnih suočavanja sa stanjem današnjeg austrijskog društva, suočavanja sa ratnom zbiljom u neposrednom susjedstvu (odjeci najnovijeg rata u Hrvatskoj i Bosni u poeziji R. Schindela i S. Gruber, na primjer) pa do težnji na inoviranju samih formi i poetskog izraza, provokativno-anarhističke upotrebe žargona (G. Geiger), jezika birokratije ili sofisticiranog jezika nauke, jezika erotike (L. Fels) i tako dalje.
Za potpunije i obuhvatnije predstavljanje savremene austrijske poezije bilo bi, naravno, potrebno prevesti mnogo više autora i u znatno većem pojedinačnom opsegu; ovaj izbor je možda tek začetak jedne buduće knjige prevoda, jedne moguće antologije.
Na kraju ove kratke uvodne bilješke dužan sam se zahvaliti austrijskom KulturKontakt-u koji mi je omogućio dvonedjeljni boravak u Beču radi pripreme ovog izbora i prevoda za "Sarajevske sveske", kao i bečkom Literaturhaus-u, u čijoj sam izvanredno bogatoj biblioteci austrijske književnosti mogao - uz ljubaznu pomoć direktora Lunzera i njegovih saradnica – pronaći gotovo sve što me u ovom slučaju zanimalo.

PANORAMA SAVREMENE AUSTRIJSKE POEZIJE

izbor i prijevod s njemačkog: Stevan Tontić

Julian Schutting

VRTOVI A.

jedan bivši vrtlar koji se, kako tvrdi,
nekoliko godina starao o «vrtovima Auschwitza»,
izjavljuje kao član osnivač
jedne nacionalnonjemačke partije
u jednom novinskom intervjuu:
«sve je to kleveta! ni jednom jedinom
nije dlaka s glave falila,
ja bih to, najzad, morao da znam!»

stanovnici tržišne zajednice Mauthausen
protestuju protiv
«uznemiravanja dimom i zadahom»
kojem su izloženi od strane jednog
industrijskog postrojenja na zemljištu zajednice
pri istočnom i zapadnom vjetru,
ko bi mogao tako nešto izmisliti!

u jednoj austrijskoj antologiji,
objavljenoj iste godine,
Paul Celan se slavi zbog
«znalačkog umjetničkog ...
muzičko-lirskog oblikovanja
koncentracionog logora»
koje je naišlo na širok odjek –

gotovo da povjerujemo
da je osamdesetšestogodišnja
i bolešću za krevet vezana udova Maxa Liebermanna,
čija je deportacija počela na nosilima,
na putu onamo progutala veronal
samo zato što poslije izopačenih snova
nije htjela da je isporuče u bolnicu,
ili da se ponadamo da su minute
u kojima je egzekutirani
ispraćen do vješala
s violinom i usnom harmonikom
bile samo fotografske kompozicije
«pod uticajem smjelih metafora
nadrealizma» -
često ponavljane jer kao snovidne slike straha
nije trebalo da izgledaju namješteno,
ali ni odveć lagodno.

baš sad jedan gospodin s Televizije veli
da je 1938. Sigmund Freud
«odlučio» da napusti Austriju,
ali nekoliko dana kasnije
čini se da je u jednoj austrijskoj
pjesnikinji
odjeknuo
redak Paula Celana
«kopamo grob u vazduhu gdje neće nam biti tijesno»
kad ona, golim faktima nesavitljiva,
veli
da su tih «šest miliona»
«isisani iz prsta»

© Julian Schutting

Wolfgang Bauer

AUSTRIJA

Ne kao obično želim da te opjevam
lijepa, široka zemljo
zemljo sa planinama, jezerima, njivama;
želim da te do neba proslavljam
zemljo voska za skije, košenja njiva
zemljo nad zemljama
Austrijo.

Ne kao obično, rekoh
Austrijo, moj si Heimatland
daleko leži zastava Kine
daleko leži Samarkand!
Zemljo nad zemljama
Austrijo.
Ne kao obično - Austrijo!
Ne kao obično - Austrijo!

Mala, velika, lijepa zemljo –
Moj si svijet!

KRČMA

Kad drugdje se svjetla pogase
otvara se krčma.
Budi se mala jazbina.
Žamoreći i mameći.
Hop! Upadneš unutra
usisan žitkom kašom džeza
- sjediš i nasmrt se opijaš.

Moderni lovci zamkama
moderni Mohikanci
TI KRČMARI!!

NEW YORK

Stršiš ko dragulj «in the sky»
ukusa dobrog: jednoličja raj!
Na ulicama žega vreba
Crnci pričaju viceve tréba.

Katkad smo noću bili budni
kad bi se začuli pucnji čudni
iskakali smo iz kreveta
nastanjeni usred Manhattana!

New York je «very well», da!
Divan ali pun kriminala!
Ujutro se vide džogeri gdje trče
kroz silne se hrpe kamena grče.

S večeri sunce pada naniže
svjetiljčice sijaju sve više
i šarenije bivaju reklame
pohlepno na Times-Square mame.

Kad džambo-džet nazad poleti
i ispod nas New York zasvijetli
veselim se gore što nisam na tlu -
najzad umakoh vještičjem kotlu!!

© Literaturverlag Droschl, Graz 1992

Peter Henisch

PROBUDIO SAM SE u polovnoj kući
Tu vjetar mete

Vjetar ulazi i izlazi kroz zidove
Ja sam jevrejsko dijete ja sam
naci-dijete ja sam jedno
dijete
i ja tu ne mogu ništa

U mojim su snovima
jedna vrata
što u slobodan prostor vode
(duboko – povrati se dah)

Ja spavam
Ja sam spavao
Ja spavah

Al budan sam sada
Kroz krov kiša pada

*

KIŠA PADA svakog dana
ponekad bi i gràd pao
Vrata što u slobodan prostor vode
moj otac je zakovao
Vrata pozadi survana
no otad je suviše
vremena već proteklo
pa to čak ni istina
nije više (Hopala)

Moje srce je maleno
niko se u njeg ne bi udjeno
Molim se nice
Probuđen sam budan kao
na tapetu stjenice

Moj otac je fotograf
pravi opet svjetlo od sjene
U nebu stanuju anđeli
u podrumu pacovi
Anđeli su đavoli uvis pali
pacovi su knjavala
Mačka se survala
ali ja potičem od
mačaka (Hopala)

Potičem od mačaka
i rado bih imao sedam života
Kad u odveć slobodan prostor stupi
čovjek mora da lebdi
Moj otac je povratnik kući
muž je mojoj mami
Gledam u tami
dah zaustavljajući

*

PROBUDIO SAM SE u invalidnoj kući
Tu vjetar mete

Kuća spolja izgleda kao neka
kuhinja s lutkama Ja sam dijete
Ja sam još uvijek
dijete i imam previše upitnika
i previše razmišljam

Tamo
još uvijek visi jedna slika
Ispod nje
mora da su stajali kreveti
Mrtvi
spavaju u slobodnom prostoru
Uskoro će snijeg nov
Tiho

Zaptivamo krov

*

ZAPTIVAMO krov
bijelimo zidove
kad se naprsline zagipsaju

Onda će biti lijepo
vidjeću već
na kraju

Sve se okreće
na dobro će poći
danju posmatrano

Samo na rubovima
dani su
u ogrtaču noći

© Peter Henisch

Robert Schindel

VINETA I

Ja Jevrejin sam iz Beča, tog grada kojem
Vrela srca, i moje, u slijepom crijevu stoje
Direktno na Leti leži najljepši svjetski grad
Živim u njemu i tako se smijem - kao nikad.
Nekad glavni svjetski grad antisemita sviju
Danas glavni grad zaborava. Ljudi se u njem smiju
Oni što suza imaju taman za život goli
U tamnoj kuhinji sjede, silan ih teret skoli

Ovaj Beč ipak u Austriji ne leži
I ko još misli da ovaj grad, što malo teži
Na vagi srca, glava je zemlje od alpskog bunkera
Taj nek se iz Prekoalplja ovamo dolje pomjera
Nek dadne nam devizne brabonjke i drangulije
I miriše u Hofburgu najljepše leševe Austrije

Ah ovaj grad nije tu zarad alpske rumeni
U dijaspori mu je živjet, kao i meni

OČAJNICI (POZDRAV MILU DORU)

I

Šta Srednja Evropa, frkće Milo Dor, i gleda okolo
U krugu diskutanata, svi govore
Engleski, to treba da bude Srednja Evropa?

Vi Srednjoevropejci bez Jevreja, vi izgledate
Kao Srednja Evropa o kojoj govorite.
Odoh sad u Café Hummel, tamo pod stolom
Je Srednja Evropa, u sjenci lažnog mramora.

Dotle Slovačka tiho vesla prema Konstantinopolju
I tvoj Beograd crveneći od stida
Prima na konak očajnike kako bi
Poslije noći ispunjene urlicima ustali
Da u drugim gradovima druge potuku

Dubrovnik s ranama sanjari o prošlosti Raguze
Daleko Sarajevo o sunđeru za suze
No u kraškim brdima prijete prirodne stvari
Pod uobičajenom putanjom
Sazviježđa

Srednja Evropa, ona navire
Iz naprslina u podu, misli prlja

II

A zanjišu li se zidovi tvoje kuće
U Rovinju, druge vrste vihori
Uskopiste se u kršu, bacaju ovamo
Prijatelje, u tuđem narodu buna se razgori

Maska iza maski, krv iz izbušena
Nosa ipak curi na brčić usneni
K tome muzika – na početku razdešena
Dugo već sjediš, što je dobro, u Vijeni.

Sedamdeset ti je, sred onog što tvoriš
Sred djela što ti se posrećilo čujem te
Kako tužno i gnjevno o zločinima zboriš

Kao da si okružen samo ludacima
Što za smrt se svoju novom smrću svete
Ti potišteni ipak osta brat potištenima

© Suhrkamp Verlag, Frankfurt a. M. 2000

Peter Turrini

PAR KORAKA NAZAD
(četiri pjesme iz istoimene zbirke)

Moj otac
uvijek je htio
da nagovori moju majku
da posjete njegovu
italijansku roditeljsku kuću.
Ona je odbijala.

Jednom je bila tamo
kazala je nama, djeci
i nikad više.

Tamo nema klozeta
samo jedna jama iza kuće
sa dva štapa
za pridržavanje.
Nužda se mora obaviti stojeći
pod slobodnim nebom.

Ona tri dana
nije išla u klozet
i radije se
obuzdavala.

*

Moja majka smjestila je
moga oca
zbog jedne priče o prostati
u Zemaljsku bolnicu u Klagenfurtu.

Kada ga je
poslije nedjelju dana
htjela povesti kući
on je već tri dana
ležao u prosekturi.

Ljekar je rekao
da ime
preminuloga
nije mogao naći
u telefonskom imenu.

*

Kad je moj otac sahranjivan
moj stariji brat i ja molili smo
seoskog sveštenika
da ne drži nadgrobno slovo

Na otvorenom grobu moga oca
Sveštenik je rekao
ovdje leži čestiti čovjek
iz Careae u Italiji

Ime italijanskog sela izgovorio je
tako pogrešno
da sam nevoljko
morao da se smijem

Moje cijelo tijelo
treslo se od tog
smijeha.
U očima seljana
otkrilo je
svu neotesanost
moga bića.

*

Sada su svi oni
mrtvi.
Moj italijanski otac
koji je zabasao u jedno
kranjsko selo
i nije se više pronašao.
Moja majka
koja se čitav život
povrh svih bolova
smiješila.
Tetka Pia
krompirasto lice
koje je jedan auto
zgnječio.
Ujko Tilio
koji je sa zadnjim prdežom
sa stolice pao.
I moj djed
Bastian Terror zvani
kojeg je ljekar
u devedesetčetvrtoj
odvikao
od lokanja
i od pušenja
i od života.

Sada se mogu
oglasiti svojim čežnjivim pozivima
za bilo čim što tražim
o svima njima izmišljati
lijepe laži.

© Suhrkamp Verlag, Frankfurt a. M. 2002

Ludwig Fels

Dobro jutro. Sunce
zalazi. Ali sad se
polni organ uredno zagrijava.
Ah, krasnog li života tu napolju.
Razgledam plan grada Beča
dok mi oči ne zasuze od tolikog zelenila
i parkova, da čovjek zaboravi sive vrane i
crni snijeg.
Burgtheater i Parlament
ah, Bože
divno prkno Ottakringa, zebraste prelaze
Hernalsa, posebno posute
za sve te stare pse.
A ja, uvijek bezmjerno opčinjen, želim
jebati striptizetu iz Pratera na otvorenoj sceni
pred publikom, političarima
pred svim ljudima, dok me volja za pisanjem
pjesama
konačno ne prođe.

ISTINA

Istina je da ništa ne doživljavam. Živim
život a ne doživljavam ga.
Nebo se plavi, nebo mavi
dan i noć.
Između toga se rađamo
i vjerujemo u sreću. Sreća
drugih pokazuje u istini
da ljubav koju želim za mene ne postoji.
Nikad ne doživljavam silu svoga srca, nikad
mržnju svoje strasti.
Ležim mrtav u oblacima, u sanjanim
dan i noć
a nebo se plavi, a nebo mavi
ljepše riječi nema.

© Ludwig Fels

Gerhard Kofler

BEČKA APOTEOZA

dúga
na zidu
kafea

stràna
poput mene

A GDJE LI JE GRAMATIKA?

kad
skitnički jezik
pjesnikâ pleše
dogodi se
da se gramatika
samozadovolji
u tašni za akta
prosvjetnog savjetnika
koji ništa ne sluti
i niko se ne usuđuje da pita
a gdje li je gramatika?

SRCE I MUDA

kretati se na njemačkom znači
mnoge riječi zaboraviti
jer mnogo jača
od tvog srca i tvojih muda
jeste žilava alijansa
kiča i varvarstva

PAKLENA JAJA

vidjeh sve nas u paklu:
jeli smo jaja
susjedovih kokoški

iako smo ih nalazili u našem
vrtu, iz ovih su se jaja
dvije godine legle moje mòre

želim prepoznati sve one
koji su mi kokošinjac đavola
stavili u glavu

ali mi ne polazi za rukom
bilo ih je premnogo

© Haymon-Verlag, Innsbruck 1999; Hannelore Kofler

Günther Geiger

POZNATI DIVLJAK

ja sam poznati divljak
s asfalta usred grada
svijet sa mnom nije blag
rado me upuca odzada

jelo kradem iz prodavnica
ne dam da sve propadne
prijete mi mračnih lica
građani znaju da mrze jadne

kćerke nastranu vodam
biram samo one naj-naj
svaka se ubrzo poda
svakoj nevinosti učinim kraj

krv svoju rakijom vidam
drogama dušu svoju
preda mnom se šešir skida
pripadam najvišem soju

gradski park mi služi za slavlja
kao krevet koristim travu
silne tu goste ja pozdravljam
kad mi ludilo dođe u glavu

moj prijatelj je mladi pjanac
drugi je njemu sličan
svaki od nas čist posranac
kaže narod svemu vičan

godišnje pred sudijom dva puta
perem ruke u nedužnosti
o meni on sudi iz drugog kuta
ne uči kurvanju i zlosti

on sam je zločinački lik
pa makar ja u zabludu pao
da nisam državni podanik
čašu bih mu otrova dao

iza rešetaka pola godine
uživam u redu i radu
napolju bjesne olujine
osjećam svoju čežnju mladu

najradije bi vidjeli da crknem
plačuć s omčom o vratu molim
jadikujem po zvucima crkve
kajem se – to narod voli

u tuđini gonjen od policije
što emigranta pravi od mene
često me neka cica skrije
i u neznanca preodjene

a ako sam usred bankrota
vrludam po slivnicima teturam
obrnem nastranu leš skota
puštam da se odzada gura

mrze me ti cajkani isti
i svi koji su u uniformi
oni vole kada se čisti
sa arijevcima su konformni

tovni građani mrze mene
u crno-bijelu nedjeljnom odijelu
vidim ih u dželate preobraćene
radovali bi se mom opijelu

vole me i misle na me
male djevojke domaćice jošte
iz gradića finije dame
brzo ja dođem do milošte

vole me i mudri iz sudnica
sudije nevezane za državu
oni cijene odvažna lica
moju otvorenost nehajnu pravu

ja sam poznati divljak
asocijalnog dokraja lika
svijet sa mnom nije blag
ja sam za druge neprilika

© Günther Geiger 2001

Evelyn Schlag

IDEAL I ŽIVOT

Plavomodri džin član studentskog udruženja
s jednim duhovno ometenim djetetom

Drugi jedan koji u svom listu čita
Auschwitz je laž
s maloumnom kćerkom koju voli

Skupljač kàmâ visokokaratni
gospodar-čovjek kojeg nešto godinama
čini lomnim i sve više parališe

Klaus Barbie s rimskim blagoslovom
prebačen u miru u La Paz
brat jednog maloumnog brata

Izliveni u formu potisnutoga
okorjeli borci mekani ko vosak

Ja vodim nasljedno bolestan bezvrijedan
život zadržavam ga za sebe
niko me ne slijeti samo pitanje:

Potvrđujem li ja ono protiv čeg se borim
ili im jednu žrtvu uskraćujem?

EKSPEDICIJA U UNUTRAŠNJOST ZEMLJE

Položena centralno u nultoj tački Evrope
tamo gdje se kraci šestara s udarom
sklope ostaci ranijih vremena

Prethodno posjetiocima živo predstavljen muzej
oštro ocrtane prilike u slobodnoj svjetlosti
drugdje pod istorijskom zaštitom

Težak tabu ovdje su
saznanja najnovijeg istorijskog
istraživanja ko ga prekrši nanosi
štetu zajednici kažnjava se

Straćare gusto nadžidžane spram tuđega
krhke nastambe pod spomeničkom zaštitom
dragocjen izmet nazvan Protiv
prljanja malterom prijateljstva

U bolnicama umiru zamrznuti
borci oni i u onostranosti čvrsto
s obje noge na zemlji stoje
runa na smrtovnici rašepurena

VITA CONTEMPLATIVA

Kraj mene jedan Credo galopira
ograde, skrupule – lomi sve što dira
ovdje sam ja papirnati kamerat
sa mnom se ne loži nikakav rat
samo jednom na gibljivim člancima
zemlju ovu obdarit opakim snima!

© Evelyn Schlag

Michael Donhauser

PAS

Svojim glasom, svakim lavežom, on baca komad pomrčine u popodne.
Usrdno, kao da bi htio da ga potamni, svijetlu tišinu načini svojom
pećinom.
Opsjednutom, zarobljenom, ta mu volja ili njegova priroda ne da mira.
Mora li se još stvoriti, ako od njega ostane samo skica ili kroj.
I u sjećanju kratko istrajavanje, poluotvorena čeljust, očekivanje.
Da se ponovo nađe kao pećinski pas, kao pećinski pas u zamračenom
popodnevu.
Gdje se njegov zov ne gubi.

KAMEN

Nemoguće je o njemu govoriti u množini a da se ne izgubi njegova jednosložnost , on se dakle i ovdje obrazuje nizom negacija.
On ne odbija prelomima, ne pokazuje rub koji ne bio zaobljen, njegovo porijeklo izbrisano je dugogodišnjim djelovanjem vode.
Njegovom otporu tako je uzeto sve upadljivo, sve lako shvatljivo poput prelamanja suprotstavljanjem.
Opire se poređenju sa krompirom koji bi ga, oguljen, povrijeđen potezom ašova i nagrižen možda od crva mogao razjasniti.
Bez kože koja ga štiti, njegove ravne površi gotovo bez nabora, lako požutjele ili nalik neprozirnom mozaiku, liče samo onima koje koža ima.
Ravninama je svjetliji, ogledalski se sjajeći, tako da nastaje iluzija neke providnosti, nekog vremena prije nego što se nijema sadašnjost u njemu stvrdnula, postala opipljivom.
Leži li u ruci, daje joj da osjeti njegovu nikad dovršenu formu, da okretanjem i trenjem dobije predstavu o njoj.
Svojim mirisom još zadržava najprolaznije, prvo rashlađivanje s početka jedne oluje, kad se ona podiže, gotovo hukće.
Inače bez uspomena, samo želja da ga bacimo, njegovo stvrdnuće putem jezika učinimo djelotvornim.

© Literaturverlag Droschl, Graz 1990

Sabine Gruber

S KOJIM SNAGAMA

S kojim snagama moj jezik
Treba da izbije
Iz mene, kada
Slova na liniji života
Mrtvački ples vježbaju.

PAZI

Pazi da ne
Sagoriš pod svojim svetačkim oreolom.
Ko se tako svjetlosti prikuči,
Uskoro ostaje bez ikakve sjenke.

ZEMLJA ZA RUŠENJE

Tako brzo skraćuješ
Ono što čuješ na jednu riječ,
Čija težina sve lomi

Zalaziš u pretpostavke
Kao u sopstveni džep.

Tako brzo se našla
U jednoj jedinoj tački
Zemlja za rušenje.

TAKO DAKLE ĆUTIMO

Tako dakle ćutimo
Na riječnom i morskom žalu
Ćutimo već sedmi mjesec
I naše trenutke renoviramo.

Bila bih se iselila i bez naredbe
Da se čistim, smijala se
Tvome namještenom srcu, kasnije
Se radije s tobom svađala.

Odavno je sve svejedno
Tvoje slike mrtvih kupljene
Tvoje svjedočenje o vremenu opet nije
Doslovno, ne rješava ti ništa.

Iznad Hrvatske je tvoja zvijezda izašla
Iznad onih s odsječenom glavom treperi
Tvoje ime, tvoje neumorno Dalje.

Penjući se dalje iz sjećanjâ
I još uvijek previd

© Wieser Verlag, Klagenfurt /Celovec 2002

Bettina Balàka

MOST PREMA TEBI, OČE

Treba da nacrtam most prema tebi, oče
od moga Ja prema tvome Ti
to znači: podbosti skok preko klanca
u kojem crne zmije bjesne.
Nije mi potreban most prema tebi, oče
jer si u mojim grudima zarobljen
jer izlaz kroz moje meso žderuć se tražiš
jer bih svoje sopstveno srce morala da ogradim palisadom
da bih te odatle istjerala.
Htio si me samo u komadima, oče
zato si me po mom rođenju isjeckao
utrobu pred tuđe svinje bacio
bijele kosti po svojoj sobi rasturio.
Plaši te to što još živim, oče
što sam ti postala pretijesnim zavičajem
što te dalje nosim u bolnice
gdje se pri svakoj operaciji
jedna tvoja riječ odstrani.
Spavam pod mostom prema tebi, oče
da ne puknu njegova drmusava užad
da tvoje gorke kletve ne ujedu
ono što od mojih ostataka stane
u gredu raspuklu na mrazu.
Bojim se, oče, mosta prema tebi
na kojem me zavijanje sirena zgrane
gdje se moj plašni korak surva u rijeku
razbijen o tvoj klizavi greben
i nema, oče, mosta prema tebi
on je ruševina kojom me kamenuješ
sediment što tok mog disanja potiskuje.
Tako sad crtam tri tačke na papiru, oče
tvoje Ja, moje Ti
i rupu koju jedna umiruća zvijezda
u pamćenju svemira progori.

USPJEH

Sleđenim stazama dalekoj stremio meti
čovjek kom lukavstvo je bilo na pameti.
Poznavao je imena svih tihih duhova
Okcident sa kojeg dođoše iznova
i slutio da i njega opsjedaju
oni što vazduh razjedaju.
On je pak pola svijeta obletio
da bi tamnom demonu umakao
uskoro moć zadobio –
usud je to izmislio
kao da je poludio.

UŽASI PACOVA SLIKANI U ULJU

ranjav mu se trza roza nosić krivi
masnicama od boja slijepljena čupica
srdit potez kičicom pada ko palica
smrt je umjetnik, pacov ipak živi.

kandže u platno zarivene, sivih
maljica, tijelo se trese i guri
utopljen u ulju, iz usta mu curi
umjetnik je mrtav, pacov ipak živi.

©Verlag G. Grasl, Baden bei Wien 1994

     All rights reserved. Sarajevske sveske © 2010 - 2017.