Ismet Prcić

U Narodnom pozorištu

Sarajevske Sveske br. 37-38

prevela sa engleskog Irena Žlof

Svega nestane k'o da je neko svjetlo ugasio – i svjetlost, a s njom i šminkerska dvorana nalik pećini, i ušminkani ljudi koji se u njoj tiskaju, žamor tih ušminkanih ljudi – sve. Mrak je taj koji ušutkuje gospodu. On je k'o signal daljinskog upravljača. Nisi ti budala. Znaš da je to dio uglađene rutine, na ovom uglađenom mjestu. Kad se svjetla ugase to znači Vrijeme je: molimo vas ponašajte se pristojno i suzdržite se od razgovora. Ako i sam nisi uglađen, onda za tebe ovaj signal uopšte nije signal nego naredba. On znači Ukini priču, seljačino glupa, i slušaj šta ti imamo reći; možda nešto usput i naučiš, mada čisto sumnjamo. Ti jesi seljak, al' ti budala nisi. Ti ovca nisi. Tobom niko neće daljinski upravljat'.
Tu se ti podsmjehneš, 'nako da te čuju. U ovoj tami, u pećini, to zazvuči k'o kratki rafal motorke, pri čemu ovi ušminkani naravno pojma nemaju šta je motorka, nikad je čuli nisu. Osmjehneš se. Ne pada ti na pamet da pustiš da ti neke strane face u tvom glavnom gradu govore kako da živiš. A ne daš, boga mi, ni da te ova domaća gospoda, ovi šminkerski kurvini sinovi što se furaju da su ko fol' kulturni, da oni tebe predstavljaju pred ovim strancima. Jok.
Tu se ti opet podsmjehneš, da te čuju. Negdje u tami neko se zakašlje u tvom pravcu, onako diskretno. Muškarac. Osvrćeš se da vidiš koji li je, ali ga ne razaznaješ u mraku. Ovo je isto k'o da si slijep. Zaškiljiš, ali ne pomaže. Iskolačiš oči i opet ništa. Pustiš ti njega ovaj put, zasad.
I dalje je mrak. Vrijeme se razvlači, neugodno ti je. Svako malo začuje se šuštanje odjeće. Nečiji kratki nokti stružu po dlakavoj koži, a ti kontaš brada ili muda? Uglađenost ima smisla samo tamo gdje te drugi mogu vidjet'; u mraku svi se isto češu kad ih zasvrbi. Opet se nasmiješ.
„Možda im je nestalo struje”, kažeš ti, na šta masa odgovori uzdasima i zgroženim tc-tckanjem. Svi se stide, jedni se stide tebe, a drugih je stid u tvoje ime. Onaj muškarac se opet zakašlje, ovaj put manje diskretno ali još uvijek anonimno. Ponovo ga tražiš pogledom. Oči su ti sad k'o teniske loptice, ali džabe je u ovoj mrakači.
„Halo, kašljač”, prozivaš. Umjesto odgovora šuštanje u tami. “De, kahni još jednom, složiću te k'o metar drva!”
Neko drugi, opet neki muškarac, ušutkuje te.
„A ti, ušutkivač, de, Boga ti, još jednom da te čujem! Ma samo još jednom!”
Nakon ovog zadnjeg sve utihne. Ti se ceriš u tami. Ponovo se nasmiješ, tek toliko da razbiješ tišinu, ali niko se ne trza, niko ne komentariše. Osmijeh ti se gasi. Promijenili su taktiku. Sad te ignorišu. Pokušavaju izbrisati i tvoj glas, jedino što je preostalo u ovom mraku.
Sine ti ideja. Ponovo se nasmiješ a onda odmah zatim, tankim glasićem, kažeš:
„E pa neki ljudi stvarno nemaju mjere!”
Žena u redu ispred tebe se zasmije, zaboravivši se, ali je odmah zatim ušutka neko pored nje. Osjetiš prema njoj bliskost.
„Hvala Vam“, kažeš ti svojim normalnim glasom. „Možda ste ipak ljudsko biće.”
Tamo naprijed nešto zazuji, zazuji i zaškripi. Vidiš duha u vidu horizontalne linije kako se podiže. Mrak ispod te linije, rastući mrak, izražajniji je od onog iznad nje, onog koji se sve više sužava. Donji mrak čini ti se opasnijim, k'o da je živ. Nema sumnje da u njemu nečeg ima. Šta li će iskočit'?
Zujanje prestaje. Uslijedi zastrašujuća tišina, nadmoćna tišina, tišina koja će te nadživjeti. Isto k'o da kaže: Ti nisi. Ali ja sam živ! želiš viknut', al' tišina ti ne dopušta.
Odjednom mrak eksplodira u sliku, popraćenu, čini ti se, zvučnim praskom. Ali ti taj prasak ne čuješ ušima; nešto drugo u tebi razabire ga u tišini. Ova slika ti odzvanja u glavi, i tako iz mraka i iz tišine – iz tog prostora mogućnosti – pred tvojim očima nastaje nešto konkretno: komad vidljivog i konačnog svijeta.
Kontejner za smeće. Prepun kontejner slomljenih točkova, tamo na lijevoj strani. Na desnoj, betonski zid prekriven vandalskim brljotinama u raznim bojama, valjda na američkom. Na sredini pozornice stoji čađava metaIna bačva iz koje kulja bijeli dim, s dvije gajbe, jedna crvena a druga smeđa, s bačvom između njih. U pozadini je nekakav peksinavi kauč, leđima tebi okrenut, s drvenom konstrukcijom koja se ukazuje ispod mjestimično izderane presvlake. Svuda, prekrivajući svaki mogući centimetar scene, vidi se strano smeće – strane novine, strane konzerve (ona najbliža tebi na sebi ima sliku graška, ali iznad slike ne piše grašak), strane i zlostavljane baštenske stolice, strani otpadci. Samo bi one krpetine mogle proći k'o bosanske, mada, da sad odeš i provjeriš, mog'o bi se kladiti da na njima negdje piše Made in America.
To je ono što te u ovom trenutku najviše nervira. Ovi imaju tol'ko para da im nikakav problem nije da odu i sakupe gomilu autentičnog američkog smeća, uredno ga upakuju, utovare na avion, pošalju na drugi kraj svijeta, raspakuju, i onda sve to fino razbacaju tu ispred tebe, ovdje na najotmjenijem mjestu koje tvoj glavni grad ima za ponudit'. A ti sad trebaš biti kulturan i zapljeskati im, ustat' i aplaudirat' smeću. Pa samo još da pošaljemo kak'o dijete da odnese buket karanfila ovim' što su ga 'vako fino razbacali.
Preturaš po džepovima kaputa u potrazi za kakvim bosanskim smećem i u lijevom džepu pronalaziš nož i autobusku kartu, a u desnom pola zvrka krompiruše umotanog u masni papir – sve što ti je ostalo od pet zvrkova s kojima te je jutros tvoja čangrizava žena otpremila. Zastaneš da malo razmisliš. Nisi ti to baš dobro razgodio. Sve si pare potrošio. Ovo ti je zadnji komad hrane do sutrašnjeg povratka kući. Da li se isplati?
Pogledaš u onu konzervu sa slikom graška. Nešto se u tebi pomjeri.
Zamahneš i frljakneš svojih po' zvrka pite preko šest redova gospodskih glava, pravo na scenu. On padne pravo ispred bačve, odbije se od nje, odskoči i, k'o nekom čarolijom, u zraku se raspadne na dva dijela, i to tačno iznad one smeđe gajbe. Prvi dio, po' zvrka pite, obrćući se u zraku završi u onim krpetinama na desnoj strani. Drugi, smotuljak masnog papira, na trenutak ostane lebdjeti iznad gajbe, a zatim se lelujajući spusti na nju, otkotrlja se do ruba, tu oklijevajući zastane, i onda mekano sklizne na pod.
Muk. Tačnije, zvuk nekoliko stotina ljudi koji se ne usuđuju kahnut.
U tom trenutku ona se gomila dronjaka, to za šta si mislio da su nekakve krpetine u podnožju betonskog zida, ta gomila dronjaka na koje je palo tvog po' zvrka pite, počne se micati. Polako, prljave krpetine metamorfišu se u ljudsko obličje. Ta se spodoba ponovo pomakne, okrene se i uspravi u sjedeći položaj.
Crnac. Tebi prvi u životu.
On protrlja oči, osvrće se, razgleda oko sebe i, poravnavajući nabore svojih dronjaka, zadižući krajeve deka i zagledajući ispod njih, traži nešto. Konačno nađe on ono što je tražio – tvoje žene krompirušu. Pomiriše je, još jednom se oko sebe osvrne, pogleda uvis k'o prema Bogu na komičan način, ponovo je omiriše, a zatim je proždere.
Gromoglasni smijeh.
Ti to posmatraš otvorenih usta. Jedina si osoba u ovoj sali koja se ne smije.
Crnac dovrši tvoju pitu, obliže svih pet prstiju, i, smrdljivom, moljcima izjedenom krpetinom delikatno dotakne uglove svojih usana. I taman što se opet počne komotiti na svom dronjavom ležaju, praćen ostacima smijeha gospode iz publike, iza zida se pojavljuje divlji, prestravljeni čovjek, sapliće se i gura kolica za kupovinu kakva si viđ'o u američkim filmovima, s glavom prekrivenom rijetkim pramenovima kose i brade, u poderanom mantilu koji je telefonskim kablom svez'o oko struka. Šepa nabadajući na ukočenu nogu i dere se i izvikuje na američkom, prstom pokazujući negdje iza scene, k'o da ga šejtani gone. Na to se crnac toliko razljuti da počne kašljati, a taj si kašalj već ranije čuo, to je isti onaj teški, vlažni kašalj kakvim je tvoj otac kašlj'o prije nego što ga je spustilo u crnu zemlju.
Jedan drugom dovikuju na američkom, tamo 'vamo. Crnac se iskašlje u američko smeće. Onaj luđak izvuče američku flašu iz kolica i tu je oni počnu, tamo-'vamo, dodavati jedan drugom, pijući iz nje. Nastavljaju pričati na američkom. Američki, američki, američki. Tamo-'vamo. Isto k'o da tebe uopšte ni nema.
“Hej ba, de sad malo na našem”, kažeš ti naglas.
Ona žena ispred tebe se nasmije. Vidiš joj ramena, obasjana svjetlošću sa scene, podrhtavaju dok pokušava obuzdati smijeh. Drugi rondaju, mrze lakoću s kojom ih vraćaš u stvarnost, krivo im je što se sad moraju iznova ufuravati u atmosferu. Oni bi radije ostali pod onim mostom, u smeću, samo nek' je američko smeće. Kako je iš'o onaj vic s početka rata? Mijenjam kuću u Bosni za trotoar u Americi. Tražiti Jasnu.
Glumci, stranci, ne odustaju. Američki, američki, američki.
„Sa Gradačca bijele kule“, zapjevaš ti iz petnih žila, glas ti puca. „Zmaja od Bosne.”
Negodovanje iz gospodskih redova. Američki iz smeća.
„Sokolovi zakliktali…”
Čovjek koji sjedi pored tebe – naočale, neupadljivi džemper – pogleda te s gađenjem, a oči mu se stakle od straha.
„Šta je, šta me gledaš?” kažeš. „Pogled ispred sebe!”
On okrene glavu, gornja usna mu malo podrhtava. Ti kreneš pjevati iz početka, s još više žara.
„Haj'mo sad svi zajedno!” povičeš, hvatajući neupadljivi džemper za rame. Nekoliko ušminkanih gospođa iza tebe ustaju da idu. Negdje u pozadini otvore se neka vrata, a onda te sa strane osvijetli snop svjetlosti. U prolazu između redova stoji muškarac koji te ljubazno zamoli da se utišaš il' napustiš predstavu.
„Ko će me to natjerat'?” kažeš ti. „Platio sam kartu!”
Ustaneš. U tebi ima dva metra. Od tvog kaputa mog'o bi se napravit' porodični šator. Tvoje čvornate, kvrgave šake su crvene i otečene, kadra su smrviti sve u prah. A i voljne također.
„Smrdi na rakiju“, neko doviknu.
„Zvat ću policiju”, kaže držač baterije.
„Policiju?” prosikćeš, i kreneš prema njemu. „Pa na čijoj si ti strani, jarane?”
Redareva baterija krene oslikavati besmislene arabeske po tami; on pođe uzmicati, spotakne se, i padne na dupe. Posegneš preko nekoliko sada upražnjenih sjedišta i dograbiš ga prije nego što uspije pobjeći. Ščepaš ga za vrat. Njegove mlatarajuće ruke udaraju te po licu, njegova koljena pokušavaju pronaći tvoje prepone negdje u predjelu tvog koljena – sitan neki lik, al' uporan. Igraš se s njim k'o da je lutak, okrećeš ga i prevrćeš. Prstima jedva da dotiče tepih.
Svjetla se u sali upale. Na trenutak si zaslijepljen, ali kako ti se oči privikavaju na svjetlo, ti ih osjećaš – njihove oči. Osjećaš ih na potiljku, zarivaju ti se u lobanju. Još uvijek držeći redara – sad vidiš da se radi o liku s bradicom, pedesetih godina – okrećeš se prema gospodi. Neki od njih još uvijek su na svojim mjestima; drugi su se iskupili oko izlaza, spremni da klisnu – zlu ne trebalo, prave ovce koje dopuštaju da im nekakvo smeće odvuče pažnju ne bi li zaboravili prošlost.
Sad ti je jasno zbog čega si kod kuće ostavio svoju čangrizavu ženu i žgoljavu djecu – zašto si pokupio zadnje ostatke svoje bijedne boračke penzije i s planine se spustio u dolinu, prvo pješke, onda zapregom, pa zatim u kombiju, i konačno autobusom, da vidiš glavni grad gdje zaboravna gospoda donosi odluke o tvojoj planini, o tvojoj ženi i djeci, tvojoj boračkoj penziji, tvojim prevoznim sredstvima. Sad ti je jasno zbog čega si odlučio sjebati ovo zadnje para što ti je ostalo i doći u Narodno pozorište da vidiš šminkerske strane glumce, Amerikance, u šminkerskoj predstavi o lažnoj sirotinji. Sad ti je sve jasno.
„ŠTA JE?” zaurlaš. Redar zašuti, paralizovan strahom i tvojim stiskom. „Hajde, zovite mi policiju! Ja sam taj koji je kolonizir'o svijet, koji je istrijebio Indijance, sjeb'o im zemlju! Ja sam spalio Japance, napalmom spržio divljake po džunglama! Ja sam taj koji je mirno sjedio i na televiziji gled'o vas, glupe ovce, kako čupate gelere iz svojih zidova, iz svoje djece, svojih kućnih ljubimaca! Ja sam taj koji je sve to gled'o na televiziji i kurcem mrdn'o nisam da to zaustavim! Hoćete da budete Amerikanci i imate pravo slobode govora? A mene ćete strpat' u zatvor zato što govorim ono što mislim! Ja, koji sam se borio za vas, izgubio bubreg za vas, ja koji pravim hranu koju vi kupujete po svojim gospodskim pijacama! Mene ćete u zatvor!”
I dok to govoriš, iako su ti oči pune suza, znaš da ništa od tog nije istina. U vojsci si bio kuhar; u tri godine triput si opuc'o iz puške i to u zrak, jer si bio p'jan. Bubreg su ti izvadili kad ti je bilo dvanaest, zbog tumora. Godinama nisi or'o svoju njivu. Znaš da to što govoriš nije istina i nije fer – ali bi moglo biti. Oni ne znaju ko si ti. Dovoljno je samo da to izgovoriš na pravi način, provokativno, glasno. Niko od njih pojma nema.
„Meni ćete zvat' policiju, a oni su ti koji su vas popljačkali, koji vam s visine govore, koji vam prodaju svoje smeće? Što oni ne nauče vaš jezik kad dođu u vašu zemlju da vam pričaju priče? Što vi morate učiti njihov?”
Neko zazviždi s pozornice – onaj luđak s kolicima, palac i kažiprst mu u ustima. Dovikne ti nešto na američkom na šta se nekoliko ovih domaćih šminkera nasmije. Onda se počne udarat' po prsima i nešto ti maše da priđeš; bradom upire u tebe, pokazuje prstom na tebe, pa na sebe, opet na tebe i onda opet na sebe. Eno ga stoji tamo u onom smeću, isprsio se i raširio ruke.
Ti pustiš redara i zaletiš se prema pozornici. Dok si u pokretu, osjećaš se moćno, k'o da letiš. U dva koraka već si na sceni, na šta luđak šutne onu bačvu iz koje ispadne kesa puna nečega, a iz kese sukne hladni dim koji se počne širit' svuda oko tebe, pokrivajući smeće bjelinom. Lik zbaci mantil sa sebe a ispod njega se ukaže uska crna majica koja naglašava njegove čvrste, šminkerske trbušnjake. Lice mu je prljavo i brada mu izgleda poprilično uvjerljivo, ali kad se iskezi, vidiš da su mu zubi kalcificirano bijeli, njegovani. Koji lažnjak, pomisliš i kreneš da ga ufatiš za vrat.
U sljedećem trenutku on ti visi na leđima, ruke je obmot'o oko tvoga vrata, stišće te, pete ti je zabio u bedra. Nema šanse da ga zbaciš. Vrtiš se ukrug, savijaš i grčiš – ali džaba je. Svjetlice ti se ukazuju u uglovima uma i padaš na koljena, narušavajući bijeli oblak koji je poleg'o po pozornici. Vidiš šminkere kako plješću, i čuješ ih također, ali se slika i zvuk ne podudaraju. Rubovi tvog vidnog polja tonu u mrak, mrak koji svakom nanosekundom zauzima nove teritorije, sve dok tvoja svijest ne postane samo bijela tačka u opštem crnilu – njena vrela bjelina ostane žariti još jedan trenutak u središtu svega. A zatim se sve, k'o svjetlo, ugasi.

Prva stvar koju vidiš kad se probudiš je neka mutna smeđa krpetina na podu na kojem potrbuške ležiš.
Gdje sam?
Vruće ti je. Čuješ ljude kako pričaju, ali je nerazgovijetno, k'o zvuci iz podruma tvoga oca kad bi on sluš'o onu svoju religioznu radio-stanicu. Oči ti lutaju po prevojima i naborima smeđih dronjaka pod tobom. Ugledaš bijelu etiketu na nečemu što izgleda k'o majica. Zaškiljiš da pročitaš šta piše.
MADE IN CHINA
Srce ti zalupa i odjednom ti se sve vrati.
Sporo, neprimjetno sporo, posežeš u džep svog kaputa i vadiš nož. Srce ti tako jako udara da ti se čini da te odiže od scene. Malo pomjeriš glavu, i čuješ kako ti neko prilazi. Podigneš pogled; to je isti onaj lik koji te je ponizio. Izvinjava ti se, pruža ti ruku, i iako ti pruža desnu ti mu pružaš lijevu. On tebi onda pruži lijevu, prihvati tvoju, a desnom te poduhvati za lakat – pogolem si ti tip – a kada te konačno pridigne na koljena ti mu zabiješ nož u prsa. Osjećaš kako mu šminkerska majica popusti pred nožem, a onda i koža; zatim nož udari u kost koja ti priječi pristup onoj mekanoj masi unutra, ali ti zakreneš nož i proburgijaš mu put između dva rebra. Pobjedonosno ga gledaš dok on kolači oči u kojima više nema onog samopouzdanja, to više nisu oči čovjeka koji se busa u prsa. Zatim se lik stropošta na pod.
Nekoliko tipova odjednom se pojavljuju iz mraka. Crnac je tu, oprezno ti prilazi, dok ostali u rukama drže alatke i daske. Viču, bijesno. Previše ih je.
Šta učinih?
Ova te misao onesposobljuje brže od onog luđaka. Dah ti izmiče, koljena klecaju i vrti ti se u glavi, osjećaš da moraš negdje sjest', spustit' se na pod. Strpajte me u zatvor, pomisliš. Pomisliš na svoju žgoljavu djecu kako postaju još žgoljavija, na svoju čangrizavu ženu kako i ona zajedno s njima postaje žgoljavija. Osjećaš nož u ruci, dršku od ružinog drveta. Pogledaš prema luđaku koji krvari u smeću, dim se već polako razilazi oko njega.
Počnu ti navirat' lude ideje. Ti još čvršće stisneš dršku noža jer ludio te plaši. Osvrćeš se i gledaš u Amerikance oko tebe. Šta li će sad uradit'? A oni, svi se k'o jedan spuste na koljeno, visoko u zraku drže stisnute šake, čekiće, daske. Začuje se tump kada njihova koljena udare o pozornicu.
“BUU!” začuje se iz njihovih usta.
Odnekud počinje svirati cirkuska muzika. Amerikanci se smiju i pomažu ti da ustaneš. Poredaju se u liniju u vrhu scene a tebe posade u sredinu. Publika u čudu bulji. Oni su čini se zapanjeni više i od tebe. Amerikanci ih počnu ohrabrivati da plješću. Čuje se pljesak, isprva stidljiv, ali su ubrzo pretvori u tutanj. Već u sljedećem trenutku svi se smiju i plješću, i redar, i čovjek u neupadljivom džemperu, i žena u redu ispred.
Još uvijek potpuno zbunjen, osvrćeš se i iza sebe vidiš onog luđaka kako skoči na noge, k'o gimnastičar. Trči, ozareno, prema prednjem dijelu scene, i stavlja ti ruku na rame. Kada ga publika ugleda njihov pljesak postaje zaglušujući.
„Good job,” razabireš u buci, i nekako razumiješ šta ti je rek'o.
„And now…” kaže on, a ti znaš da je i na tebe red da se pokloniš.
I onda se sjetiš kako ti je kiša dobovala po licu i ramenima onog dana kada ti je otac umro u dvorištu, kada ti je rek'o da ga izvedeš napolje da ne umre u kući. Još uvijek osjećaš kako ti obraz žari od dodira ženine ruke onog dana kad se rat penj'o na tvoju planinu i kada si je onakvu trudnu s djetetom u naručju mor'o poslat' u Tuzlu, ne znajući hoćeš li ih ikada više vidjet'. Sjetiš se kako su Damiru, onom mlađem, koji se rodio pred kraj rata, prvi put dali bananu i kako ju je, ne znajući šta je, zagriz'o prije nego što ju je ogulio i kako ste se svi smijali.
Pokloniš se zajedno sa ostalima I dok se klanjaš, licem si u lice sa zjapećim ustima one konzerve graška. Pogled ti sklizne na tvoje cipele, zatim na cipele luđaka pored tebe. Krv – da li je? – kapa ispod ruba njegove nogavice u sada veću poveću lokvu.
Svi se zajedno uspravite. Amerikanci podignu ruke u zrak. Luđaku malo klecaju koljena, i osjećaš kako mu ruka na tvom ramenu postaje sve teža, stisak grčevitiji. Na natopljenoj majici vidi se pravi rez tamo gdje si ga ubo. Tekućina nadire iz rane. Drhteći, spuštaš pogled prema svojoj ruci i vidiš da je nož koji držiš u njoj, tvoj nož s drškom od ružinog drveta, zapravo lažnjak.