Miljenko Jergović

TUMAČ PJESNIŠTVA

Sarajevske Sveske br. 35-36

Sveto doba bezbožništva kad smo se počeli baviti poezijom. U jednome noćnom telefonskom razgovoru - ustvari njemu je bilo popodne, a meni noć - na moje ponovljeno čuđenje i snebivanje oko toga što su sredinom osamdesetih književnost, osobito pjesništvo, bili toliko važni i društveno uvažavani da se i s političkih govornica govorilo o novim knjigama pjesama i antologijama, s onom vrstom strahopoštovanja s kojim se govori o ljudskim naravima, o historiji ili o narodima i narodnim sudbinama, Semezdin je rekao da se nemam čemu čuditi, iako to doba jest izuzetak u našoj povijesti. Umjesto religije postojala je književnost, umjesto teologije književna kritika i svakodnevni govor o književnosti. Čak i to što su pjesnici zbog svojih pjesama znali ostati bez posla, što ih je znalo degradirati u građanskome i u egzistencijalnom smislu, i što se, još 1981, moglo završiti u zatvoru zbog ciklusa pjesama (slučaj "Vunenih vremena" Gojka Đoga), potvrđivalo je društvenopolitičko uvažavanju pjesništva.
Prvo u čitanju, u tuđem tekstu
Ono što je govorio, možda i nije bilo do kraja tačno, ali tako kazano, precizno opisuje našu vjeru u književnost i ono što smo tada bili spremni da učinimo iz posve pjesničkih razloga. Današnja pustoš i samoća u kojoj živimo, svatko na svome kraju svijeta, u vezi su s ondašnjim osjećajem kako je u književnosti sadržan cijeli jedan životni smisao i kako nam, zapravo, ništa drugo osim nje više neće ni trebati. Pritom, književnost je prvo bila u čitanju, u tuđemu tekstu, kanoniziranom ili pročitanom s upravo otipkanog lista pelira, a samo je za diletante književnost bila prvo u pisanju, u vlastitome tekstu i u bijesu i očaju što se toj iscijeđenoj i izlučenoj genijalnosti ne divi cijeli svijet. No, u to vrijeme mi i nismo imali potrebu da se nalazimo u blizini diletanata, živjeli smo svoje fascinacije, razmjenjivali ih i intenzivno osjećali – društvena zajednica nam je pružala takvu iluziju – kako je poezija od presudne važnosti za našu zajedničku budućnost, poput gradnje brana na hidrocentralama ili godišnjeg uroda žita. Posljedice tada stečene vjere danas osjećamo u svojim građanskim egzistencijama, uglavnom, kroz nedruštvenost i nespremnost za život među drugima, u drukčijim vjerovanjima i društvenim prioritetima.
Sveto je doba bezbožništva kada smo se počeli baviti poezijom. U vrijeme kada sam po nekim zaturenim jugoslavenskim časopisima objavljivao svoje prve pjesme, bilo je to u zimu i proljeće 1984, malo pred odlazak u vojsku, čitao sam Huga Friedricha "Strukturu moderne lirike", T. S. Eliota, Hansa Mayera "Autsajdere", Vinaverovu knjigu o Lazi Kostiću, Benjamina i Adorna, pa onu starinsku, lijepu knjigu Ilije Kecmanovića o Kranjčeviću... Bila je to lektira u kojoj sam, usporedo, pokušavao naći i odgovore na pitanja o modeliranju pjesme, ali i odgovore o društvenom kontekstu pjesništva, o biografskim, političkim, društvenim razlozima za poeziju. Ovo drugo je, a da toga nisam bio svjestan, možda, predstavljalo i potragu za prozom, za pripoviješću, za narativom (eto nam jedne moderne riječi) u poeziji, i priprema za bijeg u pripovjedni tekst, u priče i u romane.
Neke od tih knjiga, svakako "Autsajderi", Vinaver i Walter Benjamin, do danas su mi ostale dnevno važne, poput nekih životnih uputstava (pogotovu nakon što sam već pomalo i odustao od života izvan književnosti), ali nijedna nije na moju odluku da pišem, a ne samo da čitam, tako važno utjecala kao novinski tekstovi, časopisne analize, kao i rijetke televizijske i radijske emisije u kojima je sudjelovao Marko Vešović. O pjesništvu općenito, o pojedinoj pjesmi ili o jednome jedincatom stihu, govorio je tako sugestivno, u mimici i gesti, u intonacijama i u naglascima, da bi slušatelj ili gledatelj stjecao dojam kako taj čovjek svojim uvidom proniče kroz svaku riječ, kako na poeziju gleda nekim specijalnim rendgenskim pogledom, u svakoj riječi on osjeti njezin pjesnički potencijal i napon. Za sve druge, od Huga Friedricha do tada čestih Friedrichovih imitatora po Izrazu, Životu i Odjeku, tadašnjim našim književnim časopisima, najmanja nedjeljiva čestica pjesništva bio je stih. Marko je bio u stanju govoriti o još sitnijoj čestici, o riječi. A ono što bi govorio, djelovalo je uvjerljivo poput propovijedi nekoga darovitog propovjednika, zanesenjaka i fanatika, koji bi slušatelja mogao uvjeriti u sve, pa i u to da se, u ime vjere, pretvori u čovjeka bombu. (Ovo nije literarna figura: otkako su se, prije petnaestak godina pojavili karizmatični imami, vjerski vođe s političkim ambicijama, slijepi ili jednooki proroci svetoga rata s kukom umjesto šake, i na kraju – ljepooki i freskoliki saudijski plemić Bin Laden, intenzivno sam razmišljao o tome jesu li u mome životu, ili u mome sustavu vrijednosti, u mojoj vjeri, postojali ljudi koji bi bili u stanju tako prenositi vlastiti zanos ili koji bi me uspjeli fanatizirati preko granice razuma. A kako smo otkrili, fanatiziranje preko granice razuma bio bi najtačniji opis emocionalne i intelektualne pretpostavke za terorizam. Prvi mi je na um pao Marko Vešović, njegove propovijedi o poeziji.)
Iz poezije same
To što bi govorio i kako bi govorio, Vešović je umio pretočiti u tekst. Analiza stiha, ili cijele pjesme, nije – kao u drugih, naročito akademskih proučavatelja poezije – donosila samo analizu upotrijebljenih pjesničkih sredstava, alata i materijala. To bi spomenuo nekako usput, kao da se podrazumijeva i kao da to i ne može biti predmetom ozbiljne književne analize. Još manje ga je zanimalo ono čime će južnoslavenski i balkanski proučavatelji književnosti, naročito pjesništva, uskoro, od početka devedesetih, biti sasvim obuzeti: nije ga zanimala vidljiva i nevidljiva idejna i ideološka pozadina pjesnikova, nije ga bilo briga za najnovije književnokritičarske mode i škole, niti za sve ono novo čime se u našim mračnim balkanskim i južnoslavenskim provincijama nadomješta elementarni nedostatak sluha, totalna nemuzikalnost za poeziju, svakovrsna nenačitanost, odsustvo strasti i erosa pri čitanju bilo kakvih književnih tekstova... Uvijek je, naime, puno lakše zanatski se obučiti i teološki poučiti i podučiti oko najnovijih književnoteorijskih i književnokritičkih moda (za to je dovoljno površno proučiti kakav šapirografirani katekizam ili partijsku skriptu), nego, naprosto, s interesom čitati to što će u ona vremena, sredinom osamdesetih, u zagrebačkom Quorumu biti imenovano kao "književna proizvodnja".
Marko Vešović o poeziji je govorio iz poezije same, po sluhu i po notama, iz uvjerenja kako je pjesma samoj sebi sav smisao i sadržaj, i kako pjesma ne treba, a i ne smije, svoj razlog i opravdanje tražiti u nečemu što sa njom nije u organskoj vezi, u teoriji ili filozofiji, recimo. Na taj način, on je nepogrešivo prepoznavao pjesmu, prepoznavao je istinit stih, i bio je u stanju tako ga tumačiti, obrazložiti, braniti pred kaosom Svemira i pred nemuštim jezicima svake ideologije, kao i pred nemuštošću jezika u nedarovitim glavama, da se opčinjenom gimnazijalcu (a to sam tada bio: opčinjeni gimnazijalac) činilo kako iza svakoga stiha o kojemu Marko Vešović s udivljenjem govori stoji jedna sređena i skladna vasiona, na način na koji vasionski red postoji i djeluje u fugama Johanna Sebastiana Bacha. Zahvaljujući njemu, te na neki drukčiji način Slobodanu Blagojeviću, mogli smo, spremajući se za svoje mature i za sve one nepopravljive životne odluke, živjeti u zaštićenom svijetu pjesničkih knjiga, antologija, poetskih večeri i svih tih naših sarajevskih dana poezije. Iako Vešović ni tada nije bio nikakav društveni autoritet (to će on u Sarajevu biti u jednome drugom ključu i žanru, kratko, u prvim godinama rata), nije u njemu bilo krležijanske siline i samouvjerenosti, niti socijalne nametljivosti kojom bi, poput bagera, oko sebe raščistio ruševine, način njegova djelovanja, govora i pisanja o poeziji stvarao je golem, nikada izmjeren i odvagnut književnokritički utjecaj. Zahvaljujući njemu i Blagojeviću, u Sarajevu toga vremena – a stalno je o sredini osamdesetih riječ – društvena dinamika, ugled i moć nisu proizvodili pjesnički kanon, kao što se to, pretpostavljam, događa danas, ili kao što se, vrlo intenzivno, i tada događalo u Zagrebu i Beogradu.
Svaki književni sud u sebi nužno mora imati nečega proizvoljnog, jer književna kritika nikada nije egzaktna, premda će uvijek neki nemoćnici u pameti nastojati da stvore privid o vlastitim egzaktnim i objektivnim procjenama i uvidima. A polje za najšire i najobuhvatnije proizvoljnosti unutar književnosti, govor je o pjesmama, o pjesnicima i o pjesništvu. Tako je to u dvadesetom stoljeću. Ranije, dok je pjesništvo još imalo neku upotrebnu ili društvenu funkciju, kakvu će kasnije imati roman, a još kasnije film, nije nužno bilo tako. Još od međuratnih vremena, događa se da na pjesnički kanon više utječu životi pjesnika i socijalni kontekst svakoga od njih, nego estetske vrijednosti u samim pjesmama. Prelistajte samo stare almanahe, panorame i antologije, pročitajte uvodne analize tadašnjih neospornih autoriteta, i naići ćete na nevjerojatan niz sve samih, danas anonimnih, velikana, sa čijih je stihovima protok vremena sprao i raznio i one najsitnije tragove talenta. Može vam se tada, posve krivo, učiniti kako su se u međuvremenu stvari popravile, i kako su danas kanoni bolji i pravedniji. Prije će biti da je suprotno. Kanoni su onakvi kakvi su kanonizatori ili kakav je najbolji i najutjecajniji pjesnički čitatelj u nekome vremenu.

Moralne opsesije M. Vešovića
U to bezbožničko sveto doba, kada nas je Marko Vešović kao čitatelje poezije (a neke i kao pjesnike) evangelizirao, živa je bila iluzija da će uvijek postojati netko tko ima taj golemi, neprocjenjivi dar prepoznavanja pjesme. A zapravo je više talentiranih pjesnika, više je na svijetu doista velikih pjesnika, nego što je onih koji bi imali dara da pjesmu pročitaju. Iako se veliki čitatelj teško može biti ako se nije i dobar pjesnik, rijetki su veliki pjesnici (što Vešović u našemu jeziku svakako jest) koji su istovremeno obdareni talentom i karakterom velikih čitatelja. (Beskarakterni ljudi mogu, recimo, biti sjajni pjesnici, ali ne mogu biti dobri književni kritičari, ni čitatelji poezije.)
Zahvaljujući tom njegovom daru, prije nego ičemu drugom, antologije bosanskohercegovačke poezije iz tog vremena, tko god da ih je sastavljao, kada ih danas čitamo, djeluju zanimljivo i skladno, i u njima doista ima poezije, a malo je u tim knjigama onih pjesnika čije nas pjesme na takav način danas zbunjuju ili ojade, da pomislimo kako su se u antologijama našli zbog svoga društvenog ugleda, pa kad te antologije uspoređujemo s hrvatskim ili srpskim iz istoga razdoblja, mogli bismo steći načelno posve krivi dojam kako je bosanska poezija nakon Drugoga svjetskog rata, superiorna njihovoj. U tim antologijama (od one Blagojevićeve, u specijalnom broju časopisa Lica, iz 1981, sve do Tontićeve, objavljene u Svjetlosti, godinu ili dvije pred rat) naći će se i opravdano zaboravljenih pjesnika, suputnika, uzgrednika, pjesničkih hobista i diletanata, ali s uvrštenom onom jednom dobrom pjesmom i u njom onim jednim važnim stihom. Drugdje su i takvi lako postajali nacionalnim bardovima i književnim klasicima. U Vešovićevome i Blagojevićevom, pjesničkom Sarajevu osamdesetih to više nije išlo.
Marko je i u ono vrijeme bio čovjek raznovrsnih, često proturječnih književnih i intelektualnih interesa i preokupacija. Osim kritike poezije, dakle, prvenstveno – čitanja poezije, prevodio je, u raznim kolaboracijama, s ruskog i engleskog, pisao je i objavljivao knjige pjesama, a 1982. objavio je svoj jedini roman, sjajno napisanu, poludokumentarnu prozu "Rodonačelnik", u kojoj je zabilježio govorenje svoga djeda (lijepog romanesknog, a možda i stvarnog imena: Simeun Pavlov Tapušković). Međutim, šest godina kasnije, bila je to već 1988, objavio je knjigu "Četvrti genije", žestoku publicističku studiju u kojoj raskrinkava stanovitoga srpskog akademika, navodnog oca jugoslavenske robotike, koji je, prema Vešovićevim saznanjima, nekoga gadno plagirao ili, tačnije rečeno, opljačkao je nečije intelektualno vlasništvo.
"Četvrti genije" za čitatelja je dovoljno zanimljiv i uzbudljiv tekst da bi ga čitao čak i ako nema nikakvih robotičkih interesa i saznanja. Ali ni njezin autor, prije nego što je, posve slučajno, valjda čitajući novine, otkrio plagijat, nije imao robotičkih interesa i saznanja, nije se bavio mehanikom ili tehnikom, a ni matematika ga (izvan pasionirane, ali i dalje hobističke šahovske igre) nije pretjerano interesirala. Da bi napisao knjigu, u kojoj će se obračunati s tamo nekim naučnikom, ali i s društvenom sredinom i mentalitetom koji pretjerano ne haju za ovakve slučajeve, Vešović se morao prilično temeljito uputiti u znanja koja mu više nikada neće zatrebati i prema kojima ne osjeća ni hobističku strast. Bilo je, u najmanju ruku, neobično za jednoga ozbiljnog pjesnika, sveučilišnog predavača književnosti i velikog čitatelja poezije, da troši vrijeme, mjesece i godine života, na takve stvari. Ali u tom je njegovom postupku, ipak, bilo sistema. "Četvrti genije" najavio je buduće moralne opsesije Marka Vešovića, koje će ga na koncu, u dvijetisućitima, učiniti svetim osamljenikom, čija će čudovišna potreba za obračunavanjem s kojekakvim četvrtim, petim i sedmim genijima proizvesti cijelu jednu paralelnu književnu i publicističku biobibliografiju.
Etika kao sudbina
U to vrijeme, kada je narastao srpski ekspanzionizam i fašizam, iz kojih će se, zatim, kao u Pekićevom "Besnilu", razviti fašizmi u svim jugoslavenskim narodima s kojima je Srbija krajem osamdesetih i u devedesetima dolazila u dodir, Marko Vešović nije bio naročito politički osviješten, ni ideološki "diferenciran". Njegov pogled na tu stvarnost bio je elementaran, jednostavan, pomalo djetinji i bitno određen vlastitom porodičnom biografijom. Kada se danas čita "Četvrti genije", ta knjiga djeluje kao proročki obračun sa ćosićevskim lažima srpskoga nacionalizma, kao najpravovremeniji takav tekst, uz "Mrtvouzice ili mentalne zamke staljinizma" Bogdana Bogdanovića, objavljene nekoliko mjeseci kasnije. No, činjenica je da sam autor u to vrijeme, 1987. i 1988., uopće nije imao na umu, nije imao pojma, da se, udarajući na "oca jugoslavenske robotike", obračunava s preporađajućim Molohom i svežderom srpskoga nacionalizma. Ne, Vešović uopće nije kanio pisati o tome, jer to još uvijek nije bila tema koje bi on, potpuni nevježa u stvarima politike i ideologije, bio svjestan. On je samo pisao protiv besramnog lopovluka i protiv onih koji se iz razloga vladajućeg društvenoga bontona mire s besramnim lopovlukom. A što je, između ostaloga, nacionalizam, nego pristajanje uz besramni lopovluk, zbog nekih viših interesa?
Etika Marka Vešovića elementarna je kao u antičkim tragedijama. Tako je i njegova sudbina pomalo antička. U početku rata, kada je iz Sarajeva onako goloruk, a moćan na riječima, sam sa ženom i malim djetetom, zagrmio suprotivu srpske artiljerije, raspoređene po okolnim brdima, postao je, naravno nakratko, sveti čovjek među većinskom, bošnjačkom elitom. Ali čim se, uskoro, pokazalo da Vešović sve to čini u ime načela, a ne zato da bi im bio sličan, niti zato što bi mu – recimo to vrlo precizno – komšijsko govno smrdjelo ugodnije od njegova vlastitog, našao se izložen najgorim komšijskim uvredama, sve dok mu na kraju, vrlo otvoreno, nije rečeno kako je gori neprijatelj Bošnjaka nego Radovan Karadžić. Etičko načelo, pogotovu ako je predstavljeno na tako jednostavan, elementaran način, razorno djeluje na svaki nacionalizam. Dok Radovan Karadžić narod svojih žrtava ujedinjuje u mučeništvu, Marko Vešović ga razjedinjuje na isti način na koji bi razjedinio i svaki drugi narod, jer ga suočava s pitanjima koja su moralne prirode i koja nužno ljude svode na pojedince. To je bio jedan razlog za uvrede na njegov račun. Drugi se, pak, ne tiče kolektivnih osjećaja, nego nečega što je duboko osobno. Ti ljudi su znali da za druge (dakle za pripadnike drugih vjera i naroda) nikada nisu, niti bi ikada učinili ono što je Marko Vešović činio za njihov narod. Na čas su osjetili grizodušje, nakon čega su instinktivno prezreli Vešovića. Iako, nisu imali razloga, jer on ništa nije činio zbog njih, nego zbog vlastitoga moralnog načela. Da je nešto činio samo zbog njih, valjda bi im na kraju postao sličan.
U ratu je, 1994. godine, objavio knjigu žanrovski vrlo raznorodnih tekstova, pod naslovom "Smrt je majstor iz Srbije", koje je iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, objavljivao na sve strane, po novinama i časopisima, koji često ne bi ni došli do svojih čitatelja. Neki od njih književni su dragulji neprolazne vrijednosti, najvažniji i najliterarniji tekstovi nastali na fonu bosanskoga rata. Neki su, pak, važan i vrlo pouzdan dokument o ljudima i o naravima, o životu pod opsadom i o načinu na koji se branio grad. Ima u toj knjizi i vrijednih portreta, likova s jedne i s druge strane fronta, žestokih, nemilosrdnih obračuna s bivšim prijateljima, u kojima je Vešović dopustio da mu samo literarni talent bude mjera i granica. Nađe se tu i vrlo efektnoga proklinjanja, gnjevnih psovki i koječega što se nekome neupućenom u sarajevske i bosanske ratne teme, kao i u Vešovićev opus, baš i ne bi svidjelo i u čemu bi se, izvan konteksta gledamo, moglo pronaći štošta politički nekorektno. "Smrt je majstor iz Srbije" snažna je potvrda jednoga raskošnog pripovjedačkog i lirskog dara, knjiga vrlo osobnoga gnjeva i netrpeljivosti, do kraja vjerodostojan etički manifest, u kojem je svaka rečenica napisana iz perspektive pojedinca, iza kojega nije stajao nitko, nikakva zemaljska ili nebeska sila, vojska, policija ili nacija.
Veličanstvena zavičajna građa
U ranijim svojim pjesničkim knjigama, "Nedjelji" (1970), "Osmatračnici" (1976) i "Sijeriminim sinovima" (1979) bio je pjesnički raskošan, katkad hermetičan, zavičajni lirik. Biti "zavičajni lirik" u nas se, uglavnom, smatra pogrdom, valjda zato što zavičajnim liricima, obično, bivaju pjesnici koji nikada nisu otišli iz zavičaja ili pjesnici koji zavičaj doživljavaju na način slikara seljaka iz Hlebinske škole. Malo je onih koji bi umjeli ozavičajiti cijeli svijet, ili koji bi uspjeli izmisliti vlastiti zavičaj, sagraditi ga iz temelja i omitotvoriti tako da čitatelj povjeruje kako, zapravo, važnijega mjesta na zemlji nema. Oni koji takvo što uspiju, oni su, zapravo, pravi zavičajni lirici, epici, romansijeri. Marko Vešović ustrajno je gradio mit o svojim rodnim Papama, najprije sramežljivo, evokativno, nostalgično, ne skrivajući provincijalca u sebi, potom kroz visoku stilizaciju, sve dok se slika ne pretvori u slikarsku apstrakciju, kao u fantastičnoj pjesmi o bijelome glogu u Papama, da bi na kraju, u ratno i poratno doba, od Papa doista načinio jedan gotov svijet dobra i zla, ljepote i moralne nakaznosti, čistoće i svakoga gada, svijet koji je tako plastičan i slikovit da se kroničnom Vešovićevom čitatelju učini da je domaći u Papama, kao što je domaći u Andrićevom i Selimovićevom Sarajevu, u Londonu Miloša Crnjanskog, na jugu Williama Faulknera, u Zagrebu ili Budimpešti Miroslava Krleže.
Toga što je Vešović stvorio od Papa, postao sam svjestan ovoga rujna, kada sam se iz Podgorice dolinom Morače vozio prema Bijelom Polju, gdje ću, u toj meni neobičnoj, pomalo jučerašnjoj, sandžačkoj čaršiji provesti četiri dana, uglavnom šetajući, promatrajući ljude, sjedeći pred kafanama, uživajući u svijetu koji je tako utješno daleko od svijeta u kojem danas živim, ali i od svega što me se danas lično tiče. Jedino mjesto na koje sam, ciljano, želio otići bile su Vešovićeve Pape. Valjda ni desetak kilometara od Bijelog Polja, negdje u brdo, putem uz koji je rujila bjelogorica, trebalo je otići i to vidjeti. Ljubazni domaćini nudili su se da me tamo povedu, ali na kraju nisam otišao. Možda sam se plašio razočarenja, a naravno da bih se razočarao, jer ni Berlin nije kao u Alfreda Doeblina ili u Klausa Manna, ili mi se činilo kako bi, odlaskom u Pape, nezvan provalio u Markovu intimu? Ne znam, nije ni važno o čemu se radi i zašto nisam išao u Pape, ali to da sam htio ići, da sam ta četiri dana toliko razmišljao o Vešovićevu zavičaju, zapravo govori o veličanstvenoj zavičajnoj građevini njegove književnosti.
U pjesničkim knjigama koje je objavio nakon rata, Vešović, mimo lirskih i papljanskih tema, koje je dalje razvijao, započinje svoj i jedan drukčiji poetski ciklus, što će ga, pretpostavljam, razvijati dok je živ. Svoj glas ustupio je žrtvi i počeo ispisivati niz strašnih sarajevskih i bosanskih ratnih sudbina, emocionalnih senzacija, mentalnih, egzistencijalnih, duševnih slomova... Kao izvanredan govornik našega jezika, rasni usmeni pripovjedač, koji ima i sva akademska znanja o jeziku, ali u svome jezičnom, govornom osjećaju ima upisan njegov ritam i melodiju, Marko Vešović ovakve svoje pjesme piše pouzdajući se u transformativnu moć govora, u govornu rečenicu što se, kao rijeka u korito, ulijeva u stih, u melodiju i u ritam pjesme. Takva poezija u ovim se krajevima obično zove "stvarnosnom" i obično se, posve krivo, smatra kako je riječ o nekakvoj omladinskoj novotariji. Ali duga je tradicija, od "Ratnih drugova" Stanislava Vinavera iz 1939. ili ciklusa "Detinjstva" Oskara Daviča, do Sidranovih pjesama, "Reza" Vaska Pope i "Građe za pripovetke" Sinana Gudževića, nižu se u našim jezicima (ili - našem jeziku) primjeri narativnog pjesništva, koje možda jest, a možda i nije stvarnosno, ali pjesničkim sredstvima tretira proznu temu i pripovijeda neku priču. Zanimljivo je u takvome kontekstu čitati Vešovićeve poslijeratne narativne pjesme, držati ih na istoj stalaži s Vinaverom ili Popom, jer tek tada se, u tom dobrom društvu, na pravi način čuje, osjeti i razumije koliko je, i na kakav način, on veliki pjesnik. Njegove rečenice doista se, bez pogreške, saliju u stihove, a jezička raskoš i tačnost bivaju izrazitije nego u njegovoj prethodnoj lirici.

Proklet, progonjen, prezren
Ova poezija još po nečemu je važna i izuzetna. Njegov pjesnički glas često je glas muslimana, češće muslimanke, i te pjesme su, bez imalo straha ili zebnje pred posljedicama toga čina, bošnjačke, kad god se u njima govori o nečemu zajedničkom, o nekome "mi". Ono što, barem iz njegove perspektive, ne bi bilo časno, ni dopustivo u nefikcionalnim tekstovima, u esejima, novinskim člancima, ukoričenim obračunima i drugim međužanrovskim Markovim pisanijama u kojima se, biva, valja pisati samo onako kako jest, istinu i ništa drugo, slobodno mu je i posve na volju u pjesmama, u kojima on, često i ponizno, poništava i samoga sebe, da bi onaj drugi, koji pred njegovim očima strada, dobio pravo na sebe i na svoj glas. Ima u tome neke sličnosti s ciklusom pjesama Ali Binakua, velikoga i prokletog srpskog i crnogorskog pjesnika Radovana Zogovića, u kojemu je on, u vrijeme strašnoga karađorđevićevskog terora nad kosovskim Albancima, preuzeo na sebe da bude jedan albanski glas. Kada je već pred kraj svoje predavačke, fakultetske karijere Vešović bio prisiljen da doktorira, jer bi u suprotnome iz administrativnih razloga izgubio posao, on je dugo pisao i napokon dovršio svoj veliki tekst upravo o Zogovićevoj poeziji, koji je na kraju objavljen i kao knjiga, 2008. na Cetinju. Naslov je akademski suh: "Jezik u poeziji Radovana Zogovića", a zapravo je riječ o valjda i najljepšoj, najzanesenijoj knjizi o umjetnosti pjesništva, objavljenoj u nas otkako nas kao jezične zajednice više nema. Sa Zogovićem njegov proučavatelj dijeli jezik, njegovo poznavanje i dar da se jezikom služi, ali dijeli i samoću i izdvojenost na koju su se obojica, svaki na svoj način i iz svojih razloga, pred svjetinom, ali i pred književnim i političkim elitama, doživotno osudili.
Marku Vešoviću nije, naravno, mjesto među svecima, niti je on uvijek i u svemu u pravu. Koliko je grešan, valjda i sam zna. Kao što sam zna kada je, o kome i koliko napisao krivo, ili kada je sudio, a da nije trebao suditi. Ali ono što je važno jest da je pisao uvijek u svoje ime, protiv one moralno indiferentne, gluhe i slijepe većine, koja se, obično, zove narodom i koja na sebe, kao neku vrstu bespovratnog kredita, preuzima sve muke i mučeništva pojedinaca koji su joj, po logici znaka i imena, ikada pripadali. Tako pišući, čovjek protiv sebe ima sve same svetinje vlastitoga i svih drugih naroda, biva proklet i izložen svakoj vrsti prezira i progona. Ali jedino pisac ima pravo i da ne bude u pravu. U ime nacije sagriješe hulje, a u vlastito ime sagriješi čovjek.
Ali sve je počelo od poezije i od svetoga doba bezbožništva, kad nam je Marko Vešović stvarao iluziju kako pisanje pjesama ima smisla, jer će se uvijek naći netko tko će prepoznati pjesmu koja je imala svoj razlog ili stih zbog kojega su hlađenje užarene lopte i pojava života na zemlji imali smisla. Na kraju ispada da nas je, ne znajući to, i prevario. Ono za što smo vjerovali da je načelo, bio je samo jedan čovjek. Drugi, na žalost, pjesme nisu umjeli čitati, niti ih je poezija zanimala. Naravno, ni u toj stvari on nije bio, niti jest, nepogrešiv, jer ni poezija nije egzaktna vještina (kao, možda, robotika), samo što se njegova subjektivnost razlikuje od drugih subjektivnosti. I kada griješi, može mu se vjerovati da je i ta greška sasvim pjesnička.
Vešović 2014.
U njegovom društvenom - da opet ne velim moralnom, jer nikako ne mogu reći političkom - radikalizmu, postoji jedan izuzetak. Sve će, naime, Marko Vešović osporiti čovjeku za kojeg povjeruje da je ništarija, poništit će ga do jajeta iz kojeg se ispilio, samo jedno nikada neće. Ama ako i najgori među najgorima, ako i ratni zločinac i djecoubojica napiše dobar stih, Vešović će naći načina da se tom stihu divi, i neće ga zatajiti. Možda je i to djetinjasto, možda je naivno, ali bez te vrste naivnosti ni poezija više ne bi imala smisla, niti bi je imao tko pisati nakon Auschwitza, Jasenovca, Vukovara, Srebrenice, jer ne bi bilo onoga koji bi je mogao čitati. Na to nas je, rasute po svijetu, osamljene i ostrvljene jedne na druge, Marko Vešović podsjetio i prije koji tjedan, kada je negdje na webu objavio jedan munjevit esej o jeziku poezije Matije Bećkovića, koji započinje obračunom s političkim idejama Bećkovićevim, nastavlja se obranom crnogorskog jezika i identiteta, sadržanog u njegovoj poeziji od njegove građanske i političke namjere da zataji i poništi i jedno i drugo, da bi se na kraju, u tom vešovićevskom istjerivanju vraga, nekako neprimjetno, došlo do opisivanja Bećkovićevih pjesničkih postupaka i otvorenog divljenja pjesnikovom umijeću i njegovoj umjetničkoj veličini. Bit će da Marko nije ni primijetio kada je iz jednoga registra prešao u drugi, i kada je iz govora o užasima vremena u kojemu živi prešao u govor o ljepoti poezije i književnosti.
Ako se dogodi, a može biti i da hoće, pa da Sarajevo počaste naslovom europskoga grada kulture za 2014. godinu, turiste će u obilasku kulturnih i umjetničkih znamenitosti toga grada vodiči morati da dovode pred živoga Marka Vešovića i da im govore: ovo je pjesnik i tumač pjesništva! Jedno od nekoliko čuda zbog kojih Sarajevo može biti europski grad kulture. A turisti će onda krivo misliti kako su već sreli takvih ljudi i kako oni nisu nikakvo čudo.