Ludwig Bauer

TORANJ KISELIH JABUKA

Sarajevske Sveske br. 35-36

( odlomci iz romana)

BOMBE I ZASTAVICE

Noću se čula jaka eksplozija, sa stropa podruma ukopanog u brijeg zaštropotalo je po velikim vinskim bačvama kao kad bacaš pijesak na tarabu da otjeraš psa koji se zaustavio s vanjske strane i radoznalo gurao njušku između letvica, onda je netko rekao da je to moralo biti jako, jako blizu, a onda sam ponovno zaspao uz uznemireni žamor, u mraku koji je osvjetljavala samo jedna jedina svijeća; sjećam se da se petrolejke ni fenjeri nisu upotrebljavali u podrumu jer bi vino moglo dobiti miris. Ujutro je nedaleko ulaza u podrum u dvorištu bila povelika rupa, izlizane cigle, kojima je dvorište bilo popločano, bile su na tom mjestu nestale, vidjela se mokra zemlja obrubljena nepravilnim svijetlocrvenim krhotinama, a naš kuhinjski prozor okrenut prema dvorištu bio je razbijen. Pod prozorom je bilo i nekoliko polomljenih crepova koji su pali s krova, a limeni je oluk uz rub krova bio izbušene na nekoliko mjesta. Mama je izašla iz kuće s raširenim stolnjakom u ruci. Bio je to stolnjak s utkanim bijelim ružama i žutim obrubom širine djetinjeg dlana. "Ne čudim se za porculan", rekla je, "ali špliteri su mi izbušili svu posteljinu i stolnjake. Ovo je čisti damask!" Te noći bomba je uništila dobar dio njezina auštafirunga, ostao je samo namještaj presvučen poliranim orahovim furnirom. Bombe, granate, minobacači, pucnjava i oružje pratili su život kao promjene vremena, kao sunce i kiša. Bombardiranja nisu bila česta, uzbune su oglašavali u pravilu noću, i tada se odlazilo u podrum urezan u brijeg ispod groblja, nevoljko i užurbano, ali bez panike, ili su se bar mama i tetka trudila da ne pokažu previše uzbuđenja. Ali bez obzira na sve bili su to ipak dramatični trenuci kakvi se urezuju u sasvim svjež mozak nejaka djeteta pa sam u pamćenju zadržao scene, ili bolje rečeno – fragmente scena, iz uzrasta u kojem većina ljudi ne sačuva nikakva sjećanja. Prvo bježanje, ili sklanjanje u podrum uz zvuk sirene, koje sam znao opisati kao četverogodišnjak, a i danas imam tu nejasnu sliku u pamćenju, sliku kišne noći i škrto osvijetljenog dvorišta, i uznemirujućeg zavijanja sirene, i onih teških drvenih vrata podruma, na koja je padala nemirna svjetlost fenjera koje je unutra trebalo ugasiti, i okomite, u bljeskovima osvijetljene zemljane stjenke sa strane, stjenke brijega na čijem je vrhu bilo groblje, sve se to urezalo u kutak moga pamćenje kada sam ima sedamnaest mjeseci. Dramatična sjećanja rano se pamte čak i ako ih dijete ne zna racionalizirati, staviti u okvir nekog vremenskog slijeda i zbivanja. Na sličan način zapamtio sam i onu pucnjavu iz automata, Maschinengewehra, kada su se vojnici najeli graha u krčmi, i napili rizlinga, i posjedali u otvoreni automobil, i zapucali u zrak, i smijali se glasno, i derali, i odjurili. I tu sam sliku zadržao zauvijek u pamćenju – zauvijek pod uvjetom da nisam pretjerani optimist u pogledu toga što sve senilnost zna izbrisati – i to je gotovo jedina slika iz moje ratne stvarnosti, iz mojih ratnih uspomena koja se koliko-toliko slagala s ratnim filmovima kakve su prikazivali desetljećima poslije rata. Svega ostaloga u filmovima nije bilo. Nitko nije prikazivao u tim filmovima ni kako se malo dijete, dječarac od tri-četiri godine igra, zajedno s nekoliko drugih takvih dječaraca, neispaljenim puščanim mecima. Sjećam se kako sam kamenom udarao patronu neposredno iza tanete usađenog u nju pa bi se metak rastavio, a iz iskrivljene patrone prosuo bi se barut u sitnim zrncima, i kada bi se po tome barutu, po sasvim maloj hrpici udarilo kamenom, onda bi to eksplodiralo, uz veliku iskru i malo dima, i na betonskom pločniku, ili na cigli, ostala bi crna mrlja. Odrasli očito nisu previše, ili stalno nadzirali djecu.
Pretpostavljam da su ljudi bili suviše zauzeti da bi se opterećivali djecom kao danas. Ili se svijet činio manje opasnim za dijete, čak i vrijeme rata? Bilo kako bilo, pamtim da sam i u ranom i u kasnijem djetinjstvu puno bio sasvim sam. U onom najranijem razdoblju zaključali bi me u dvorištu da ne izađem na ulicu i eventualno ne odlutam. Bio sam tako sitan da bi me, slikovito rečeno, mogla ugrabiti i susjedova mačka koju sam jednom vidio kako je uspjela zgrabiti pitomoga goluba i dvorištu. Neobično je koliko tako sitno i nejako stvorenje upija iz svoje okoline, stječe svijest i znanje o svijetu koje ga formira za onaj ostatak života u kojem se čovjek smatra svjesnim i zrelim bićem. To je poput onog famoznog zamaha leptirova krila u Kini koji će možda izazvati orkan u Americi. Pamtim kako je očev prijatelj, šef pošte, omiljeni čika-Hahn, došao po neki predmet koji se nalazio kod nas u kući. Kada je ustanovio da sam zaključan u dvorištu, zatražio je da mu dodam neki stari čavao pa je njime otključao bravu. Time je dakako postao mojim junakom; nikada mu nisam mogao zaboraviti tu čaroliju, a kada smo se za vrijeme mojih studentskih dana ponovno počeli družiti u Zagrebu, osjećao sam da moje poštovanje, gotovo obožavanje čika-Hahna čudotvorca nije jenjalo, iako sam čarolije te vrste već mnogo puta do tada bio izvodio i sam.
Taj isti čika-Hahn objasnio mi je da se ne treba bojati minobacačkog projektila koji čuješ kako zviždi. Tvrdio je da one koji idu ravno prema tebi ne možeš čuti; projektili su navodno prestizali zvuk. Ipak je noćno zviždanje popraćeno tutnjem eksplozija zvučalo uznemiravajuće, čak i u podrumu iza debelih vrata i pod cijelim laporastim brijegom, s grobljem na vrhu i crnogoričnim stablima s kojih su šiške znale padati u dvorište podno tih vrata. Bilo je neobično što se usprkos uznemiravajućoj prodornosti tih zvukova gotovo nitko nije bojao, a nerijetko su odrasli komentarima izražavali priznanje onima koji su, avionima koji su letjeli noću ili topovima i minobacačima s druge strane Dunava, pucali na grad. Samo jednom moja se čuvarica tetka Đurđa jako uplašila: čuo se pucanj, iako nije bila oglašena uzbuna, i ona se bacila preko mene. U tom trenutku igrao sam se na hrpi sitnog pijeska u dvorištu, a ona se sunčala. Projektil je doista pao u blizini, ali se valjda nije aktiviralo eksplozivno punjenje pa je mala, deformirana raketa ostala zabijena u dvorišne cigle. Ali što su uzbune i artiljerijska paljba postajali učestaliji, to je u podrumu raslo dobro raspoloženje. Na velikim bačvama bili su improvizirani ležajevi na koje se mogla smjestiti cijela obitelj, penjali smo se gore drvenim ljestvicama, gurali se na dekama prostrtim preko jastuka ili madraca, posjećivali stanare drugih bačvi, odrasli su pripovijedali što je javio Radio London, a djeca su se igrala, i sve je djelovalo poput nekog slavlja, danas bi vjerojatno rekli – pajama-party. Kada su s druge strane Dunava zatutnjali višecijevni bacači za koje sam kasnije čuo da ih zovu kaćušama, ali tada su ih zvali Stalinorgel, Staljinove orgulje, veselje se prelilo iz podruma u dvorište, na danje svjetlo, pa u kuće. Dan-dva ranije gledali smo iz navučenih zavjesa kako se u kasno poslijepodne povlači divizija Prinz Eugen, lelujava kolona umornih vojnika, sa smotanim dekama preko ramena, u prljavim uniformama, i s očajnim licima poražene vojske. Onda je valjda onaj sveprisutni Radio London, o kojem se sve vrijeme govorilo šapatom uz značajno kimanje glavom, donio vijest pa su se odjednom na kuhinjskom stolu našli bijeli papiri, a stari Kiefer, vlasnik podruma, krčme i kućice u kojoj smo stanovali donio je crvene olovke, drvene bojice i rekao: "Die Dajtschen sind kaputt. Sutra će biti Oslobođenje." Nije bilo jednostavno prekriti cijeli papir dovoljno gustim crtama da se dobije crvena zastavica, ali bilo nas je nekoliko, najspretnija je bila Lovorka, djevojčica dvostruko starija od mene, koja me je ponekad čuvala, i uspjeli smo našarati cijelu hrpu zastavica, a sutradan mahali smo tim zastavicama dok je ulicom prolazila motorizirana kolona osloboditelja. Dan kasnije u spavaću je sobu utrčala punačka djevojka s pletenicom, a za njom su upala dva vojnika, pa je započelo natezanje oko kreveta, ja sam se sakrio pod krevet, i kada je jedan od njih na krevet srušio moju mamu, ugrizao sam ga za nogu pa se i njegova psovka umiješala u onu vrisku što je ispunjavala sobu. Kleknuo je na pod i zavirio pod krevet i trenutak smo se gledali, i mislio sam da bih ga mogao ugristi i za nos, iako mi je u ustima još uvijek bio okus njegovih prašnih hlača. Ali je netko u međuvremenu dozvao našeg susjeda, kovača Živkovića, i njegova su dvojica sinova, ogromne ljudine, s kovačkim ručetinama, iznijeli krasnoarmejce kao krpene lutke. Zapamtio sam zauvijek da sam tim krasnoarmejcima prethodnoga dana mahao svijetlocrvenom, grubo išaranom crvenom zastavicom, Reißnagelima pričvršćenom na bijeli štapić, prut odsječen s nekoga grma na brijegu, s kojeg je bila skinuta kora. Slika te zastavice spojila se oko četiri godine kasnije sa slikom neke druge crvene zastavice koju sam vidio na nekom skupu u Sisku. Bilo je to vrijeme u kojem su se spominjale dvije nerazumljive riječi: rezolucija Informbiroa. Izgovarale su se te riječi vrlo glasno, gromoglasno i odlučno, ili sasvim tiho, šapatom, kao što se nekada govorilo da Radio London javlja. U kasno popodne, već se spuštao sumrak, među platanama gradskog parka skupilo se mnoštvo ljudi pa sam se nekako progurao do paviljona s kojeg su nešto gromko govorili. Povremeno gomila je vikala, ritmično skandirala. U podnožju paviljona primijetio sam čovjeka sa crvenom zastavicom u ruci. Štapić je bio deblji od onoga tankog prutića u Vukovaru, a zastavica je bila platnena, malo iskrzana, i sasvim nalik na zastavice kojima su mahali željezničari stojeći na stepenicama vagona koji su foršibali na pokrajnjim kolosijecima na željezničkoj stanici. Čovjek bi podigao zastavicu i ljudi su vikali. Mislim da su vikali: Tito-Partija, Tito-Partija, Tito-Partija, Tito-Partija. I možda bi tako vikali u nedogled da onaj čovjek nije spustio zastavicu pa bi nastupila tišina u kojoj se onda ponovno zaorio glas iz paviljona. Odjednom bi čovjek opet podigao zastavicu, gomila bi počela vikati iz petnih žila, glasno, ritmično, sve dok čovjek ne bi presjekao taj moćni zvuk spuštanjem zastavice.
Onda je opet prošlo četiri ili možda pet godina, živjeli smo u Makarskoj, u jednoj od kuća najbližih moru; kuća je bila od pravilno tesanog bijelog kamena, ali se posebno isticala i time što je bila neoštećena, dok su u središtu luke još uvijek stršale zidine zgrada porušenih na kraju rata. Savezničke bombe ostavile su samo konture nekada vjerojatno najviših zgrada. Naš stan, na prvom katu, imao je balkon koji je nadvisivao palmu i bio vjerojatno najistaknutija točka u cijeloj luci. Imali smo i onakvu crvenu zastavicu. Očuh je običavao šetati nedjeljom prije podne uzduž obale s vinogradarskim škarama u ruci. Zastajkivao bi pokraj kakvoga ukrasnoga grma i orezivao ga, odrezao bi uvelu ili slomljenu granu ili šibu. Kada je bio gotovo ručak, mama je stavljala crvenu zastavicu na vrh željezne šipke koja se uzdizala u kutu kamena balkona. Ta zastavica mogla se vidjeti sa svakog dijela makarske obale pa je svima zapinjala za oko. Očuh bi dolazio na ručak, ali zastavicu su zaista vidjeli svi. Saznali smo kasnije da svi tu zastavicu na šipki iznad balkona smatraju smiješnom, nečim poput bezazlene šale. Mnogo godina kasnije vidio sam i neku razglednicu Makarske na kojoj se sasvim dobro vidjela zastavica koja je pozivala moga očuha na ručak, i nije imala više nikakvu drugu značajnu ulogu.

NEVIDLJIVI OTAC

Moje sjećanje na oca bilo je blijedo. Iščezao je iz moga života prije nego što sam ga uspio pouzdano zabilježiti u pamćenju. Čini mi se da dijete u najmlađem uzrastu bolje pamti događaje, procese ili neke elementarne doživljaje, onu vrstu senzacija kao što su mirisi i okusi – nego osobe. Oca jednostavno nije bilo, i meni nije ni na pamet padalo da bih ga trebao viđati u kući ili oko nje. Majka ga je rijetko spominjala, tetka nikada. Naknadno sam mogao zaključiti da je to bilo povezano s njegovom sudbinom komunističkog ilegalca. Od svojih gimnazijskih dana on je bio neka vrsta onovremenog Che Guevare, revolucionar, borac za jednakost, za klasnu pravdu, strastveni antifašist, ali onakav koji se zna prikriti, tako da policija nikada nema protiv njega dokaza iako raspolaže mnogim sumnjama, i od kojega policija neće nikada iznuditi priznanje. Po svojim marksističkim uvjerenjima nije se razlikovao od svoje braće i sestara, ali je on, najmlađi među njima, bio i najaktivniji. U nekoliko navrata upadali su žandari u kuću Bauerovih, na obali Save, odmah pokraj mosta, ali sve što je bilo kompromitirajuće, bilo je dobro skriveno. Neki je veliki ormar imao dvostruku stražnju stranu, a u podrumu je postojao dodatni zid koji je skrivao prostor u koji se mogao sakriti i čovjek. Onamo se ulazilo kroz peć s velikim bakrenim kotlom kakav su u ono vrijeme imale mnoge kuće; u tim kotlovima u nekim domaćinstvima kuhala se hrana za stoku, neki su u tome iskuhavali rublje, a koristili su se njima i prilikom kolinja. Majka mi je ispričala priču o tome kako je otac već negdje na početku rata minirao prugu. Vjerojatno je to trebala biti samo manifestacija otpora novoj kvislinškoj vlasti pa je otac izazvao eksploziju danju, u kasno poslijepodne. Žandari su slijedili trag blatnih cipela – ispod pruge tekao je potok u koji su ispuštali otpadnu vodu iz Tvornice tanina – i trag ih je doveo do dvorišta na obali Save. Pred kućom stajao je djed i gledao rijeku. Djed nije bio sumnjiv; uz ostalo i zato što je bio u sasvim čistom odijelu. Pretražili su kuću. U njoj nisu našli ni jednog muškarca. Malo kasnije kući se vratio djed koji nije bio sumnjiv, jer je su ga žandari već pri dolasku vidjeli kako šeta obalom Save u pratnji svoga psa. Dva dana motali su se po kući i oko nje, stalno pitali za moga oca, a on je ležao između dva zida u podrumu. Baueri su od ranije bili navikli na policijske premetačine, ali prije su se tražile nepoželjne knjige. Marksistička djela bila su na njemačkom, a to policiji nije bilo sumnjivo; njemački nisu razumjeli, nisu se dakako razumjeli ni u marksizam pa su u pravilu plijenili knjige crvenih korica.
U svim pričama otac je bio tajanstveni heroj, uvijek u pozadini, uvijek skriven zavjesom svoga njemačkoga imena i porijekla, samozatajni revolucionar koji se nije volio isticati. Sudjelovao je, pripovijedali su, u atentatu na Glavnoj pošti u Zagrebu kada su u rujnu 1941. podmetnutim eksplozivom prekinute njemačke telefonske komunikacije za područje Balkana. Bio je u tijesnoj vezi s Nadom Galjer, telefonisticom koja je unijela eksploziv u poštu, i Radom Končarom, narodnim herojem, koga su strijeljali Talijani, i kojem su sve poratne čitanke pripisivale junačko držanje pred cijevima pušaka i hrabre uzvike koji bi s distance vjerojatno djelovali ponešto teatralno. Ali možda su sve tragične ratne scene doista takve. Majka je spominjala da ga je otac jako volio i cijenio kao dobra i pouzdana čovjeka. Moga oca u zapisima o tim junačkim djelima nije bilo. Tek na nekim izložbama Poštanskog muzeja šezdesetih sam godina vidio njegovu fotografiju i bilješke koje su spominjale njegovu ilegalnu aktivnost i zasluge za pokret. Prema nekim svjedočenjima moj otac je i prethodno bio na prvom postrojavanju sisačke grupe koju su nazvali Prvi partizanski odred. Taj dan odnedavno je u Hrvatskoj državni praznik. Mnogi su mi posvjedočili da je upravo moj otac bio jedan od onih koji su usprkos paktu između Staljina i Hitlera, i usprkos direktivama koje su stizale iz Moskve, pripremali ustanak protiv fašista. Nisu mu dozvolili da se pridruži Odredu jer su ga navodno trebali drugdje, i opet u toj dijelom proslavljenoj, dijelom sasvim tajanstvenoj ilegali. U svom romanu Kratka kronika porodice Weber zapisao sam riječi koje je navodno mome ocu izgovorio njegov dobar prijatelj, predratni kavgadžija i komunist, a kasnije legendarni partizanski komandant i ugledni general Vlado Janjić Capo: "Ti nisi kompromitiran, tebi neće ništa. Osim toga, ti si ipak Švaba!" Iz svega što sam o tome čuo mogao sam naslutiti čak i to da je Capo, koji je u svoje vrijeme uživao u tučnjavama sa žandarima, htio zaštiti svoga prijatelja-intelektualca od grubosti gerilskog ratovanja. I on je, može se zaključiti, vjerovao da će rat biti završen za nekoliko mjeseci, čim voljeni drug Staljin naredi Crvenoj armiji da sravni Berlin sa zemljom.
Poslije rata kada je nastala strka za profitabilnim zaslugama iz prethodnog perioda, ni moja majka niti drugi Bauer nisu tražili službena priznanja za očev predratni i ratni angažman. Svi su se ponosili time što je Lujo bio na pravoj strani. To je bilo najvažnije. A kao služeno priznanje bilo je dovoljno što se na mramornoj ploči u predvorju sisačke gimnazije u nizu imena nalazilo urezano i Lujo Bauer. Devedesetih godina neki od onih budala koji nisu shvatili da se antifašističkim otporom valja ponositi, a neki će biti i suđeni kao ratni zločinci zbog svojih nedjela iz toga razdoblja, dali su ukloniti tu ploču pa je očevo ime ostalo uklesano samo još na simboličnom grobu na sisačkom groblju, na mjesto do kojega njegovi ostaci nikada nisu mogli dospjeti jer nisu nikada bili ni pronađeni.
O tome kako su se sami Baueri odnosili prema zaslugama svjedoči i zgoda iz sedamdesetih godina. Imao sam tada u Karlovcu drveni čamac i odlazio u ribolov na Kupi. Talijanski su ribolovci donosili sobom crve za kojima su kupske ribe naprosto ludjele. Velike količine tih crva ostajale su u skladištu u nekom podrumu Hotela Korana pa ih je čuvar skladišta dijelio poslije odlaska ribolovnih turista domaćim ribolovcima. Takvi se crvi kod nas nisu prodavali; mogli su se samo skupljati na klaoničkim otpacima, što meni, usprkos ribolovnoj strasti nije bilo prihvatljivo. Našao sam se zato s grupom dječaka u podrumu hotela, predstavio se, objasnio da bih kupio nešto crva. "Bauer", ponovio je čuvar moje prezime. "Odakle si?" Rekao sam, i uz neočekivano veliku porciju crva dobio sam neočekivanu priču. Čovjek je nekada bio sluga u Sisku, u susjedstvu Bauerovi, a tu i tamo pomagao je i kod njih u nekim poljskim poslovima. Za vrijeme rata dospio je u logor Jasenovac. Nije spominjao razloge, ali prema prezimenu – Pastuović – mogao sam zaključiti da je pravoslavnog porijekla. Tada je u logoru bio i moj stric, ali u posebnom statusu, ponešto povlaštenom statusu. Vjerojatno ga je njemačko prezime bar malo izdvajalo među nepoželjnim ne-Hrvatima, ali je još značajnija za logorske vlasti bila njegova struka: ustaše su trebali građevinskog inženjera za gradnju vojnih bunkera. Kad su Pastuovića vodili na likvidaciju, moj stric, zaustavio je čuvare riječima: "Ovaj mi treba za gradnju bunkera. On je zidar." U to vrijeme, negdje na početku sedamdesetih, stric je bio u bolnici. Nadao sam se da će ga pozdravi i izrazi zahvalnosti čovjeka kojem je spasio život – bar malo razvedriti. Ali se stric smračio. "Mogao sam spasiti samo jednoga", rekao je, "ostale su pogubili. Ubijali su ih batom. Udarac u potiljak i u Savu. Strašno je to kada se možeš igrati Boga: jednoga spasiš – sve ostale prepustiš sudbini. Nema u tome nikakve zasluge. Ne mislim nažalost da sam išta dobra učinio. Jednoga sam spasio – nekom drugom oduzeo šansu preživljavanja."
Pitao sam se je li to generacijsko viđenje svijeta; njegovo viđenje stvari bilo je šire, nekako iznad partikularnosti konkretnog. Bio je to zasigurno velik teret: u toj širini i moralnoj dosljednosti za strica nije bilo olakotnih okolnosti. Kakav je stvaran izbor mogao imati u onoj situaciji?... Ali bez obzira na odsustvo odgovora na to pitanje, stric je nosio u sebi trajan osjećaj krivice. Osjećao se krivim i za to što je preživio. Neki su ga prijatelji koji su imali potrebne koneksije u ustaškoj vlasti izvukli iz logora. Jamčili su i svojim i njegovim životom da neće imati nikakve veze s onima u šumi. Poslije izlaska iz logora stric je radio na regulaciji Save pokraj Zagreba. Hidrogradnja bila je njegova uža specijalnost. Navečer, poslije zalaska sunca, čamcem je znao dolaziti kurir. Stric je trebao prenijeti poruku zagrebačkim ilegalcima ili predati njihovu poruku partizanima. Bojao se, panično se bojao povratka u jasenovački logor smrti, panično se bojao za živote prijatelja koji su za njega jamčili, a nisu ni slutili kakav je bio istinski rizik. I toga se svoga straha stidio, rekao mi je to onomad u bolnici, i zbog toga paničnog straha koji je pekao u želucu kao da mu je u utrobu zariven nož – također je osjećao grižnju savjesti. Ovako i onako bio je stalno kriv. Dok je gradio brane i mostove, sve one godine nakon rata, dok je upravljao jednom od najvećih građevinskih firmi u ovom dijelu svijeta, mogao je potiskivati cijeli taj svoj sindrom krivice i grižnje savjesti zbog svih izbora koje nije imao i zbog svega što je učinio i nije učinio, a bili su to postupci kojima su se drugi ponosili i kitili, i na račun kojih su tražili privilegije. Sve te godine bio je ugodan čovjek koji nikada ne podiže glas, blag nalogodavac koji sa svima razgovara kao s jednakima, i s djecom, i s radnicima, i s akademicima, koji nerijetko razgovor začini bauerovskim humorom, onim blagim, lišenim zajedljivosti, ali i iluzija, humorom koji je prvenstveno motiviran time što je svijet zapravo smiješan; smiješan i tragičan. Možda je tada bio neobičan samo po svojoj pretjeranoj skromnosti; kao student doživio sam scenu pri kojoj je stric u starim pokrpanim hlačama na središnjem gradskom trgu razgovarao s uglednim arhitektom koji je bio sav uparađen kao što se činilo da dolikuje takvom statusu, u skupom odijelu i sa svilenom kravatom, i taj je ugledni gospodin – zapravo ugledni Drug – s naglašenim poštovanjem slušao stričev ležerni komentar, i gotovo ponizno kimao je glavom, i duboko se poklonio kada mu je stric na rastanku pružio ruku. Ali kada je otišao u mirovinu, strahote rata, strahote logora, strahote nedjela koja čovjek može počiniti – postale su pretežak teret njegovu senzibilitetu. Vjerujem da je to pridonijelo njegovom posljednjem činu, koliko ekstremnom toliko i racionalno izvedenom. Poplaćao je sve račune, napisao oporuku, počistio svoj radni stol i skočio kroz prozor na mjestu gdje nikome nije mogao nanijeti štetu.
Moj otac nije doživio taj stupanj razočaranja. U pismu koje sam pronašao dugo vremena nakon što oca više nije bilo, piše mojoj majci o besmislu rata; nalazio se tada negdje u Bosni, u vojničkoj uniformi, usred kaosa. Napisao je kako se nada da će na toga rata nastati drugačiji svijet i da će njegov sin, tada sam mogao imati oko tri godine, živjeti u tom drugačijem, boljem svijetu. Igrom slučaja, ili logikom povijesti, to je pismo dospjelo k meni u dane kada je moj šesnaestogodišnji sin Lujo, imenjak moga oca i mene, i moga djeda Ludwiga Ljudevita i pradjeda Ludwiga Lajosa, zajedno sa mnom čistio i obzidavao šumski izvor ispod sela Galgova pod Okićem, kojih dvjesto metara od naše kuće. Pobunjenički Radio Petrova gora javljao je kako se u selu nalazi 5000 ustaša, a ta se etiketa mogla u tom trenutku, s minimalnom dozom opravdanja pripisati samo dvojici-trojici lumpenproletera koji su još prije izbijanja sukoba od svojih političkih pokrovitelja dobili pištolje pa su znali i zapucati u zrak kada bi se napili. Namjeravao sam tada braniti selo i svoju kuću od upada četnika, a u bolji svijet nisam vjerovao. Vjerovao sam da je obrana svoga doma moralna obaveza. Srećom, iz onoga teškog revolvera koji sam tih dana nosio o pojasu nisam bio prisiljen nikoga ubiti, čak ni zapucati.
U vrijeme kada je moj otac napisao ono pismo, majka je sve češće pitala: "Sjećaš li se ti uopće tate?" Dozivao sam u pamćenje maglovitu sliku visokog i vitkog čovjeka koji se osmjehivao. Odgovarao sam potvrdno iako se slika nije uvijek pojavljivala u mome pamćenju. Moje sjećanje nije bilo vezano uz konkretan događaj, nejasno sam pamtio samo lik, dosta apstraktan lik koji se u mome pamćenju dijelom spojio s fotografijama oca koje mi je majka pokazivala. Ali preklapanje dvaju likova nije bilo potpuno. Začudo, onaj otac koji se pojavljivao kao slika u mome sjećanju izgledao je mlađi od lica koje sam vidio ne predratnim fotografijama.
Ne znam u kakvom je obliku stigla vijest o očevoj smrti. Tog jutra čuo sam vrisak i dotrčao u kuhinju u kojoj je majka glasno jecala i jaukala, udarala glavom o zid i kredenc, neko se staklo razbilo, na kraju je čučnula između stola i kredenca, zatim je ustala, zagrlila me i pritisnula uz pregaču sa cvjetićima, a u ruci je držala komad papira za koji nikada nisam ustanovio je li stigao standardnom poštom ili preko nekog ilegalca. Puno kasnije pročitao sam papir koji je potpisao i neki župnik i partizanski oficir, svaki svoj dio tekst; na kraju je stajalo verzalom: SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU! Majka je tada bila mlada, vrlo mlada, ostala je takva i u mom pamćenju: žena u dvadeset i trećoj godini, zahvaćena eksplozijom očaja, toliko snažnom da nikada nisam vidio nešto tako bolno ni u životu niti na filmu. Kasnije, desetljećima kasnije, naslutio sam da je u onom afektu mogla biti i nijansa krivnje što je ona ostala živjeti, nijansa krivnje i za sve ono što je mogla doživjeti dok oca nije bilo. Očeva slika u mome je pamćenju postala još maglovitija i bljeđa, sve dok se na kraju nije potpuno stopila s nekom fotografijom iz dokumenta koji je majka nastavila čuvati. Majka se od svoga šoka nije oporavila godinama. Patila je od glavobolja. Uzimala je lijekove za smirenje, a liječnici su je slali na klimatsko liječenje u Sloveniju, nekoliko godina uzastopno poslije rata. Stalno je tvrdila da sam toliko nalik na oca da svatko u meni može prepoznati njega, ali drugi su to uglavnom vrlo mlako potvrđivali. Danas kada uspoređujem njegovu fotografiju iz mladosti sa svojom fotografijom iz mladosti, i ja nalazim dosta sličnosti, ali se to ni izdaleka ne približava njezinim tvrdnjama, na njezino ushićeno: "Izrezani otac!" Time je možda samoj sebi govorila kako otac nije potpuno nestao. Više od svega što se odnosilo na njezin odnos prema ocu u pamćenje mi se usjekla izjava koju je izrekla jednom, vrlo ozbiljno i nije ju više ponavljala: "Nikada mu neću oprostiti što nas je ostavio, i tebe i mene. Njemu su ideali bili važniji od nas."
Onu kućicu u kojoj nas je ostavio nisam više vidio nakon odlaska iz Vukovara. Prilikom dva posjeta gradu kao odrastao čovjek bio sam premalo sentimentalan da je tražim, ali sam je potražio devedesetih kada se moglo ponovno otići u Vukovar, gotovo sasvim razrušeni grad. Prepoznao sam ostatke kućice, od nje su ostala samo tri uspravna zida i otvori prozora u njima. Unutra je rastao neki korov i trnoviti grm akacije.