Goran Samardžić

Što dalje tim bliže

Sarajevske Sveske br. 13

001.

Već i prije nego što ću otići počeo sam da mrzim tu stranu naše zgrade. Izbjegavao sam tuda da prođem i sasvim rijetko parkirao kola. Čak bih i na biciklu pored te strane zgrade brzo prohujao. Nešto je hladno i neobjašnjivo strujalo iz ulaza, iz tih prozora koji su se na mene bez razloga mrštili. Posebno su mi djelovali namrgođeno naša tri prozora. Ni cvijeće, ni šarene roletne, ni svježe obojena drvenarija, nisu im ublažavali ljutnju. Pitao sam se šta mi to mrtvo, jednolično i nijemo čudo od tvrdo stisnutih cigli, što djeluje imuno i na zemljotres, pokušava reći.

002.

Za četiri godine života u toj zgradi jedva da sam na njen donji, zvanični ulaz ušao desetak puta i to kad su mi se kese iz Mercatora usjecale u ruke i prijetile da me posjeku. I tako opterećenom mi se žurilo. Protrčao bih kroz par zamućenih stakala okovanih željezom i ustrčao uz stepenice na treći sprat. U stanu, iza sef-vrata, na kojima je pozlaćenim slovima pisalo Knez, čekali su me žena i dvoje djece (kažem čekali, a oni su jednostavno bili tu, kad su tu). Nasmijani i čisti mogli su poslužiti reklami za sretan život. Idilu je uvećavao i naš papagaj vrijedan dvije hiljade maraka. Znao je tada samo jednu riječ – TATA!

003.

Ja sam taktilan tip. Moja usta i ruke puni su receptora što izražavaju ljubav. S vrata sam počinjao da ljubim i grlim svoju djecu. Stisak sam popuštao tek kad bi to po njih moglo biti opasno. Roditeljstvo me očaravalo; svodilo na glupu i sretnu masu koja ciči i podvriskuje. Već me je zabrinjavalo što djeca rastu i po više od centimetra mjesečno. Ja sam želio da moja djeca zauvijek ostanu djeca, žive igračke u visini struka, teška taman toliko da ih mogu bacati uvis.

004.

Iz hodnika su se u obliku zraka sunca račvale četiri sobe od kojih je najljepše mirisala dječija. Ne samo mirisala, već i sijala. Noću sam ulazio redovno u tu sobu da malo stražarim nad onima koji su mi toliko važni. I kod dječaka i kod djevojčice lica su sijala i to ne samo zbog pomade. Puni povjerenja u onog ko ih čuva i koji bdije nad njima, spavali su široko razmaknutih ruku i nogu, s glavicama utonulim u jastuk i kapcima natučenim na oči. Jastuci su bili toliko mekani i debeli da sam strahovao da se u njima ne podave.

005.

Pitam se kako mi je uspjelo da toliku masu sretnih dana potrošim i nađem se sam. Mnoge sam samo kalendarski odživio. Bio sam ih svjestan tek kad prođu. Kad se brojke na digitalnom satu okrenu naopačke.Vidim sebe kako sjedim, skačem, spavam, smijem se i mrštim i to sve nekako u orbiti sopstvene djece. Nisam vjerovao da se iz nje može ispasti, i to naglavačke.

006.

Ja sam erotoman i pasionirani roditelj, dakle onaj što se po teoriji ne može zasititi rođene djece. To je idealna poza da se nađeš raščerečen, zbrkan, u pozi berača voća što se i u snu proteže za nečim. Simbolično rečeno, moja djeca i žena su bili otok, a druge djevojke i žene more koje ga zapljuskuje i tu i tamo potapa. Ja sam taj otok što je pulsirao od ljubavi, i napadao i branio, i ljubio i pljuvao.

007.

Šta god da sam radio, ja sam do posljednje ćelije mozga bio svjestan svoje djece i svoje žene, čak i u snu. Svijest da ih imam mi je namicala osmijeh i dok spavam. Djevojke i žene koje su ponekad voljele budne lješkariti pored mene i preslagati utiske, više dobre nego loše, ponekad su znale krivo protumačiti ovaj smiješak što mi lijepo stoji i što se tiče jedino moje porodice. Taj osmijeh im je govorio da ja ni muhu ne bih povrijedio, a kamoli njih.

008.

Čuo sam da voda u snu znači brigu. Prije nego što ću napustiti kuću, sanjao sam skoro svaku noć vodu. Puno vode. Nekad je bila mutna, a nekad toliko bistra da se kroz nju moglo vidjeti na kilometre. Hodao sam po dnu čudeći se kako mi uspijeva da pod vodom dišem. Nije mi bilo čak ni hladno, samo tužno. U jednoj takvoj šetnji što se odigravala srećom u snu, nabasao sam na svoju porodicu. Pod vodom, u dubini, suvišno je plakati. Šta suze znače u toliko vode kad su i same voda? Bilo je jasno da se nešto sprema. Tri para razgoračenih očiju u plavoj boji od mene su nešto tražili. Kose su im vijorile kao kod utopljenika.

009.

Otkud moja porodica pod toliko vode koja se mogla mjeriti u tonama, u megatonama? Otkud da u toj šetnji po dnu nabasam na one za koje sam mislio da mirno spavaju i čekaju me da se nalutam? Brinulo me je što niko od njih ne trepće. Pogotovo me brinulo što ne govore nego samo ukočeno gledaju kao da se vježbaju da postanu mrtvaci.

010.

Drugi prijeteći san odigrao se na zemlji, tačnije na betonu. Po betonu su bile razbacane naše kašike i viljuške koje je moja žena glancala do usijanja. S njima je ponekad bilo šteta jesti. Na betonu, za koji će se utvrditi da je ustvari pista, bio je prostrt tepih iz dječije sobe. Pitao sam se ko je sve to, i ono s čim se jede i po čemu se nježno gazi, izbacio pod golo nebo. Iznutrica našeg domaćinstva bila je pobacana po pisti, čak i igračke koje sam redovno kupovao jer sam želio da se radost moje djece zbog nečeg stalno obnavlja. Čim bi se zasitili jedne igračke, doturao bih im drugu. Ponekad sam ih držao u njedrima da im budu tople kad ih im dajem.

011.

U tom snu mi je umjesto vode zaprijetio ogromni avion i to crn. U mlazne zviždeće motore mogao je poprečno stati čovjek. Motori su se ugrijavali spremajući se da ogromnu, tešku masu odapnu u nebo. U snu je bilo strašno važno da to čudo odleti bez nas. I odletjelo je.
012.

Od aviona je ostala skoro samo buka na nebu. Crna, jedva vidljiva tačka parala je oblake. Avion je podsjećao na rajferšlus koji svaki čas može o nešto da zapne. Nekako mu se nije nestajalo s vidika. Bio sam u snu obavezan da taj crni avion ispratim pogledom do poslednje trunke.

013.

Buku je smijenila tišina, teška tišina. Zagrljaj s kojim sam stezao ženu i djecu nije popuštao. Ruke su mi se izdužile da bi u njega mogli svi stati. Bojao sam se da se taj snop, koji čine moja žena i moja djeca, ne raspe, ako ga prestanem stezati.

014.

Probudio sam se. Sa svih strana me je obavijao pokrivač od kamilhara. Skupa, do nevjerovatnosti meka tkanina, zavlačila se gdje može. Čak i među guzne polutke. Znao sam da je s moje lijeve strane žena gotovo hermetički umotana u isti takav pokrivač. Glave su nam tonule u jastuke punjene paperjem. Sjećam se da sam u Beču, na godišnjoj rasprodaji, zalutao sa ženom u jednu jarko osvijetljenu radnju gdje se prodavala posteljina i samo posteljina. Žena me je držala pod ruku. Iz te ruke je u mene strujala čista ljubav. Godine braka je nisu istupile, nego prečistile. Od prvog dana braka njena ljubav je zauzela taj kurs. Prav i dosadan poput autoputa. Lako sam se na to navikao. Prepustio sam se svim vrstama ugađanja, posebno onih u vezi kuhanja. Neki dani bi mi prošli u žvakanju, gutanju i mirisanju. Između obroka sam ošamućeno osluškivao svoje životno bilo. Mašina za suđe je spokojno preživala. Iznutra je kucalo srce, a spolja sat.

015.

Gomile jastuka svih oblika i dezena, jorgana i prekrivača, dosezale su do plafona. Između jastuka i jorgana plazili su se prospekti i cijene. Svirala je za taj prostor specijalno komponovana muzika. Manekenke odjevene u kratke spavaćice vijugale su između brda posteljine. Da je neko ukinuo sve zakone i običaje vezane za lijepo ponašanje, ja bih se bacio na te žene što su do jučer bile djeca. Raspričali smo se na grotesknom engleskom, i to o posteljini. Ja sam loš i nestrpljiv udvarač. Ja bih da sve bude riješeno i odlučeno odjednom. Uvertire preko kojih se dolazi do djevojaka, ako nisu prostitutke, umarale su me. Da nam svima prekratim muke, odabrao sam najskuplju posteljinu.
Ovu u kojoj spavam.

016.

Dodirom lakšim od ptičijeg pera prešao sam preko oblika što je u mraku ličio na morsku sirenu. Peraje joj je bilo prelomljeno preko ivice kreveta. Žena je od nekadašnje djevojke koju sam ljubio i zadovoljavao prešla u svetinju. Popeo sam je na tron i osudio na samoću. Sve rjeđe sam je dirao. U rijetkim danima kad sam joj prilazio, vođen bračnom obavezom, jedva sam čekao da se razvežem od nje. Bilo mi je neugodno da svoj ud guram u mjesto odakle su izašla moja djeca. Toliko sam rijetko vodio ljubav sa svojom ženom da su joj se usmine slijepile.

017.

Spuzao sam s kreveta i krenuo u dječiju sobu. U sobi je sve bilo mekano. U šta bih god dirnuo ruka bi mi potonula. Od onoga što je djeci moglo nauditi sastojao se samo luster i prozor. Olovke i bojice sam držao skrivene. Davao sam ih samo kad moram i kad su tupe. Noću, kad nije bilo nikog da me gleda, ljubio sam i njušio svoju djecu. Prvo sina, a zatim ćerku. Moji i ženini mirisi, moje i ženine crte i osobine su se umijesili u nešto novo i svježe. Ljubio sam i njušio čas jedno dijete, čas drugo, a onda se opružio na tepih i pod pijedestalom od dva kreveta na sprat - zaspao. Prosto sam se drogirao svojom djecom. Drago mi je bilo što snovi lažu.

018.

Slike tuge i žalosti ću u ovoj prozi ređati bez ikakvog reda, nadam se ne bez smisla. Žena mi je zabranila da prekoračim kućni prag. Moje stvari su uredno poslagane u kofere i torbe i iznesene pred onu strane zgrade s čijim sam opisom započeo ovu isjeckanu priču. Mogao sam se zakleti da je neke od mojih stvari moja žena zalila suzama. Snijeg je tih dana u gradu napadao do pupka pa sam kofere za sobom vukao poput sanki. Moj sin mi je pomagao. Solidarisao se sa mnom zato što smo istog pola. Pomagao je ocu kome se nigdje nije išlo. Samo mi se ostajalo s njim. Od ćerke sam vidio skalp iza prozora. Visinom nije dosezala dalje. Nisam mogao u isto vrijeme i odlaziti i odići ćerku sa poda da me gleda kako odlazim. Moj duh i tijelo su bili pakosno povezani; stopljeni u masu koja živcira i žalosti najviše mene. Moje emotivne i fizičke avanture van kuće događale su se zbog toga da bih se kući slađe vratio. To se moglo objasniti psihijatru, ne i njima. A ni vama.

019.

Svaki dan sam dolazio pod prozore koji su se mrštili na mene. Cvijeće u žardinjerama je uvelo. Od cvijeća su ostali zbrkani suvarci. Čekali su na ljeto da ih oživi. Snijeg više nije padao; skorio se i zamrznuo. Bilo ga je u gomilama i oblicima veličine polarnih medvjeda. Više sam po drugima shvatao da je hladno, nego po sebi. Iz usta im se dimilo, a pod nogama krckalo i škripilo. Ćerka je stajala na stolici, a sin pored nje. Otkrila je da u mene može gledati ako se na nešto popne. Čudili su se što sam napolju, a oni unutra. Što na hladnoći mogu stajati po čitav sat. Osjećao sam se kao astronaut koji je zakoračio u prazno iz broda. Patio sam i za brodom i za onima u njemu. Dva para malih ruku i nosevi su se lijepili za prozor. Suze su mi se cijedile niz lice, pored ušiju, pa niz vrat. Potkošulja mi je od njih postala mokra. Pitao sam se kako kroz oči odraslog čovjeka može isteći toliko slane vode.

020.

Prije nego što sam djecu počeo da viđam, ne samo kroz prozor, svaki dan sam dolazio ispred zgrade i stražario. To je bila jadna zamjena za vrijeme koje sam navikao provoditi sa porodicom. Silinom najdubljih i najnježnijih misli probijao sam zidove zgrade. Ignorisao sam sve prepreke naslagane između mene i moje djece. Najviše me je bilo u dječijoj sobi. Želio sam da ovladam silom teleportacije; da me bude tamo gdje me nema. Puno puta moja djeca i žena nisu znali da sam samo nekoliko metara ispod njih, u pozi čovjeka kome je ukočenost sudbina. Da nije bilo umora i želje da pored stojanja malo ležim i spavam, ja bih tu još duže stajao.

021.

Najteže mi je padalo da djecu vraćam kući. Metar za metrom sam se približavao našoj zgradi. Boljelo me je što puta do kuće nema malo više; što šetnja unazad, a ipak prema nečemu, ne potraje vječno. Njihova pitanja su me probadala jače od noževa. Na ubitačna pitanja davao sam ubitačne odgovore.
- Tata, kad ćeš opet doći?
- Kad mi vas mama da.
- Tata, a gdje spavaš kad nisi u svom krevetu?
- U parku.
- A čim se pokrivaš?
- Snijegom.
- A jel ti hladno.
- Jest.
- A jel imaš curu?
- Ne!
- Mama kaže da lažeš. Da si našao neku.
- Mama je povrijeđena i ne zna šta priča. Kad nije sa vama, tata se zakopa u snijeg i kuka.
- A jel se čuješ ispod snijega?
- Jok.
- A s kim ručaš?
- Sam.
022.

Mislim da bi mi bilo lakše da sam svoju kuću napustio u toku nekog godišnjeg doba koje nije zima. Hladnoća, snijeg i gole grane drveća su moju patnju pojačavali do daske. Dok su se valjali po snijegu ispred zgrade, a ja pokušavao da im se dodvorim tako što sam se i sam valj'o, ali bez osmijeha na licu koji ni stravičan napor volje nije izaziv'o, od svoje djece sam najjasnije vidio oči. Plave oči sa zjenicama sitnim kao čiode. Boja mojih i ženinih očiju se pomiješala i dala im plave. Kad bi ih grlio i naizmjenično nosio, dijeleći snagu na jednake polovine, naslage odjeće i obuće su mi smetale da dođem do njih. Kad sam kupio stan i kad su prvi put spavali kod mene, potresao sam se pri pogledu na ćerkine bose noge. Nisam je vidio bez cipela preko tri nedjelje. Uzeo sam joj stopalo, što je po svemu osim po veličini ličila na moje, i s obožavanjem poljubio. Dijete se smijalo, ne samo licem nego i tijelom. Pokušavalo je iz mog zagrljaja iskoprcati nogu. Svoju nogu koja je po sili roditeljstva bila i moja noga, naša noga. Taban joj je bio mekan, noktići tanji od krljušti. Na njima je hodala tiho k'o mače. Sina sam očima gutao. Falilo mi je ruku da ga dohvatim. Da i njega strpam u zagrljaj.

023.

Više od mjesec dana ja nisam uspijevao da obavljam ništa što nema veze s mojom djecom. Il' sam ležao u jednoj sobi, il' sam kružio oko zgrade i vrebao da se neko od djece pojavi na prozoru. Prozor bez djece mi je izgledao kao okvir bez slike. Čekao sam da se njima ispuni. Ni najprostiju radnju vezanu za svoj posao nisam uspijevao izvesti do kraja. Uvijek bi neko, ili žena ili dijete, ili svi skupa, iskrsli u mislima i sapleli me.

024.

Noći bez djece su mi prolazile teško. Spavao sam okružen njihovim fotografijama. Žena mi ih je u nekoj vrsti benevolentnog nadahnuća poslala na firmu. S nekih je makazama iskružila sebe. Uživala je da gasi nade koje nisam ni imao. Koristila je svaku priliku da me podsjeti kako je u mom životu više nema. Ne ostaviti nijedan komadić od sebe na fotografiji, a pritom ne zasjeći u tuđi, ličilo je na moju ženu. Žalosno je bilo što mi na takav način, više primjeren učenicama nego zreloj ženi, pokazuje kako je nema u mom životu.

025.

Stan u kojem živim je u potkrovlju. Pošto je nov, u njemu ne miriše još ni na koga. Hladni, žilavi zidovi opiru se da bilo šta prime u sebe. Kad sam pokušao da ukucam ekser, čekić mi je iskočio iz ruke. Te do bola bijele površine prožete nervima armature su željele da ostanu prazne. Od golog neba me jedino štiti krov. Krov pod snijegom stenje i uvija se. Za mene su snijeg i led postali simbol žalosti kojoj hladnoća ne dá da se otopi. Ledenice veličine mačeva i sablji vise s krova. Služe mi umjesto zavjese. Između stana i zatvora razlika je samo u onome od čega su rešetke. Ove u koje zurim su od leda i kad prođe zima, otopiće se.

026.

U svojoj djeci sve više vidim ljude, a sve manje igračke koje gnječim i gnjavim. «Tata, toliko sam ti mahala prošli put da sam sav prozor izgrebala, a ti si autom pobjego iza ćoška», kaže mi ćerka. «I ja sam, tata, maho, al nisam mogo stati u prozor», kaže sin, «ona kad maše se raširi.» Ja sam stvarno previše pritiskao gas svog BMW-a kad sam odlazio od djece i bježao im s vidika. Nema te žvake ili lastiša, te veze il' spone koji se do te mjere mogu rastezati a da ne puknu kao ove zamišljene između mene i moje djece. Fizička sila s kojom su me djeca privlačila sebi, pojačavala se ukoliko sam se udaljavao. I odlazak na put mi je predstavljao problem. Bojao sam se da ne ispadnem iz njihove orbite i postanem lutajući otac.

027.

Žena je djeci kupila kuče rase ši-cu. Po indijskom vjerovanju ovo kuče se čuva u kućama u kojima je zavladala tuga. Sad sam uz djecu šetao i ši-cua. Ne samo šetao već i malkice zavolio. Uobrazio sam da će i meni biti lakše ako ga budem milovao i dirao. Djeca su ga rastezala između sebe, ja mu pritrčavao upomoć u zadnji čas. Ši-cu je bio beba, svojom vrstom osuđen da nikada, ni u najzrelijem dobu, ne preraste mačku. Iz daljine se nije znalo gdje mu dođe dupe, gdje glava. Bio je zatrpan u sopstveno krzno i skuplji zbog ljekovitih moći od mnogih pasa. Ako sam želio da mu vidim oči, morao sam ih otkopati, razgrnuti dlake oko njih. I zaista te izbuljene oči su svemu i svakom praštale, pa i meni.

028.

Da ste nas vidjeli u parku s tim štenetom koje se između nas više valja nego trči, pomislili bi da sam ja jedan sretan otac, ne čovjek što svaki sat sa svojom djecom krade. Vrijeme se podijelilo na dva zaraćena vremena: na ono koje brzo teče i na ono koje mili. Dane sam dijelio na dane sa i bez djece. Čim bi zašla u ulaz, čim bi zgrada zinula i uzela ih u sebe, počinjala su mi nedostajati. Zbog toga mi je svaki detalj na toj zgradi postao ogavan. Zgrada je poživotinjila dobivši nos, oči, usta, a i crijeva i želudac u koji su na kraju upadala moja djeca. Mene ta zgrada više nije htjela da ima u sebi pošto me je onog dana povratila zajedno s koferom i torbama. Komšije su me zaobilazile. Samo su moja djeca, u nepokolebljivoj i neisprekidanoj liniji, prilazila i odlazila od mene. Ulazila i izlazila iz zgrade.

029.

Jednog dana ću se sjećati kao naročito teškog. Sin je bio bolestan. Danima sam ga čuo jedino preko telefona. «Tata ja sam lakše povraćao i bio bolestan kad si bio tu», rekao je. «Tata što te nema više?» Uspio sam da na sat vremena iz tog stana što više nije bio moj istrgnem ćerku i iznesem na hladan zrak. Nije joj se išlo tog puta sa mnom. Nosio sam je i upadao do koljena u snijeg, a ona je od mene okretala glavu. Osjećao sam kako me uopšte ne voli i kako jedva čeka da taj moj zagarantovani sat s njom najzad prođe. Nisam više za nju bio otac nego neki ojađeni mužjak što smrdi na alkohol i cigarete. Po licu i oko usta su mi izrasle bodlje. Dijete, što se tri dana prije zavlačilo pod moju mišku, odjednom me se gadilo. Pazuha su mi se osjećala na kiselo. Ljubav, koju sam po dužnosti dijelio nadvoje, taj sam dan svu istovario pred nju, svoju ćerku, pošto mi je sin bio bolestan. Dijete se osim mog zapuštenog izgleda uplašilo i od te ljubavi. Što sam više navaljivao, manje me je htjela.

- Jel ti to svog tatu više ne voliš?
- Ne lolim.
- A sto? - počinjao sam da tepam i tražim put do nje.
- Zato.
- Jel ti mama nešto rekla?
- Jest, tata.
To tata me je ohrabrilo da počnem dalje kopati po svom mlađem djetetu što je do skoro nosilo pelene.
- A šta ti je rekla?
- Da svako veče i svako juto poželi da si mitav.
- I juuuu, pa mama nije normalna. Pa ti onda više nikad ne bi imala tatu. Pa jel znas ti da bi tatu zakopali u zemlju? Svako dijete ima samo jeeednog tatu, znaš! – meketao sam.
- Znam.
- I ne bi ti bilo žao?
- Ne.

Ćerku je u trenutku iznenadilo ono što je rekla. Uplašili smo se da to ne postane jednom istina. Obraz je prislonila uz moj. Moja brada je postala mekša. Sav sam se pretvorio u nešto što ne grebe i ne bode. Učinilo mi se da su i snježni oblaci zastali da nas odozgo pogledaju.

030.

To je bilo prvi put da me ćerka nije skroz htjela. Razišli smo se nekako poluposvađani, polupovrijeđeni. Skliznula je u zgradu bez trunke žaljenja za onim koji ostaje napolju da se smrzava. Izostao je i poljubac. Zbog tih poljubaca, koje sam ponekad iznuđivao, a ponekad spontano dobijao, bivalo mi je žao da se umivam.

031.

Osjećao sam se prebijeno. Biologija me tjerala da se zavučem negdje i plačem. Ušao sam u kola i položio glavu na volan. Krik je iz peta, poput lopte koju držiš pod vodom pa pustiš, iskočio na usta i zadavio me. Glava mi je odskakala od kožnog volana. BMW se ljuljao od bola. Na još toplu haubu skočio je Fahirin crni mačak i zagledao se u mene. I taj ugojeni mačak s prvog sprata bio je naviknut da me s djecom viđa skupa. Mačka sjajnih žutih očiju smo milovali. Nije nas plašilo to što je crn i zlokoban. Ponašao se kao da nam treba biti čast što ga mazimo.

032.

Kako si bio juče, kako si danas, kako ćeš biti sutra, zvali su me telefonom il' u četiri oka pitali prijatelji sličnih poriva prema životu izvan braka. Većina je s manje ili više žara varala svoje žene i planirala da ih ostavi, pa makar privremeno, zbog djevojaka duplo mlađih od njih. Našu zavjereničku grupu je povezivalo i to što imamo djecu, od dvoje, pa naviše, a i žene na koje smo navikli. Jednom kad smo slavili Novu godinu prebrojao sam da ukupno imamo preko dvadesetero djece. Obuzela me je toplina pri pogledu na te male ljude što nas za susjednim stolom kopiraju, pušeći umjesto cigara slamke i pijući mjesto vina sok. Bili su to patuljci što se spremaju da nas odmijene i jednog dana sahrane. Plafoni zadimljene kafane su im bar za po metar bili dalji nego nama. Moja žena je našu djecu posadila tačno u liniju očiju i ja sam, kad god bih digao pogled sa hrane i pića, vidio prvo njih. Porodica mi je bila centar, osovina oko koje se vrtim; utočište sterilizovanioh peškira i plahti, ostava u kojoj sam i u mraku znao gdje šta stoji. Ja sam prvi među prijateljima napustio porodicu, a prijatelji su me umjesto kroz oči počeli gledati kroz lupe. Moja hrabrost ih je prenerazila. Svako je od njih želio da nastavi živjeti po starom i da, tu i tamo, prati kako to ja živim i snalazim se u novom. Bila me je obuzela ludačka želja da probam živjeti bez svoje porodice. Da se budim i liježem kao neki lažni momak. Najslađe mi je bilo da u krugu žene i djece maštam o tome kako ću se jednom preseliti, al' ne daleko. Čak sam zamišljao da iz neke zasjede pratim kako to moji najmiliji žive bez mene.

033.

Zaokupljenost djevojkama i ženama započinje s mojom četvrtom godinom. U porodičnom stanu postojao je okrugli sto sa šest stolica ispod kojeg sam se krio i virio im pod suknje. Nikog nije zanimalo dijete što satima leži u sjenci stola i bulji im u noge, skriveno pod šifrom igre. Bio sam muško u zametku. Mislilo se da mi oči služe samo da bih ih po danu širio, a po noći sklapao. Pod svodom debljih i tanjih butina, većih i manjih zadnjica, pod svim tim što odnekle odozgo srče kafu i krcka keks, započela je inkubacija moje muškosti. Rijetko kad mi je u životu bilo toliko malo dosadno. Slike u koje sam gledao su se micale i meškoljile. Jedino ih je bilo zabranjeno dirati. Butine su se talasale i namicale na ivice stolica, a one deblje i dobroćudnije se prelijevale. Po boji i po obliku mogle su se porediti s tijestom što kipi iz vangle. Žene su se ponašale opušteno zato što nisu smatrale da ih iko važan gleda. Između mene i tepiha na kojem sam ležao razlika je bila u tome što se po meni nije gazilo. Jednostavno sam puštan da budem tu. Na mene se u prvom talasu razgovora, u prvom vihoru smijeha, zaboravljalo. Moje gledanje među ženske noge se u to vrijeme nije brojalo, nije važilo.

034.

Drugo čega se jako dobro sjećam je ključaonica, mnoge ključaonice kroz koje sam virio i izoštravao oko. S druge strane vrata se po pravilu kupala neka žena. Kad bi se ono u šta sam gled'o geometrijski uprostilo, svodilo se na tamni trokut i dvije lopte s ventilima. Prvi koji sam vidio bio je od jedne Vesne. Voda joj je razdijelila kosu na pipke i bičeve. Slanu, morsku vodu spirala je običnom, iz tuša. Masa vode ju je učinila sjajnom, klizavom, nepodesnom za zagrljaj. Pogotovo moj. Drugi trougao, dlakaviji i veći, pripadao je povelikoj djevojci sa sela koja je pokušavala da me sačuva dok mi roditelji dođu s posla. Pokazala mi je polni organ da bih prestao plakati. Isto se dogodilo i sa grudima. Uzbuđenje koje se kod odraslih sabija u penisu kod mene se razlilo po čitavom biću.

035.

Iz kojeg god ugla pogledam u slike svoje djece, učini mi se da me optužuju. Naročito ćerka. Ona se zbog istog pola i solidarnosti potpuno stopila s majkom. Izgovarala je njene riječi, prosto me bola njima. Njen pogled kao da je pit'o: «Tata, pa zar bi ti da imas sve, i nas i njih? Pa zar ni od jedne žene što nije mama ne možeš odustati? A šta ako ja kad porastem naletim na nekog takvog kao što si ti koji mi po godinama može biti tata, ali ne i po onome šta bi mi radio?» Sam sam sebi, kroz zamišljene razgovore sa svojom ćerkom, otvarao vrata pakla. Ja sam jedino želio da budem veseliji i da mi vrijeme u životu brže teče, ali ne i da takav jedan veseljak naleti na moje dijete. Dalje, nije mi se žurilo da od moje ćerke postane djevojka i žena, a od mene starac što u ničijem životu više ne učestvuje, osim u svome. Starenje sam odgurivao u mislima pošto nisam znao kako bi se kao starac ponašao. Sve što sam u životu radio i u čemu sam uživao (trčanju skakanju boksanju ronjenju plivanju jedenju pijenju) nisu primarno radili stariji ljudi, već oni koji se razmeću mladošću. Ja sam u to doba bio ukopan u mladost. Mene kao starca nije imalo šta da odredi osim samoće i bolesti.

036.

Čim sam otvorio oči, sjetio sam se da moj sin toga jutra prvi put ide sam na more. Do tada, njegova plivanja, brčkanja, bila su nezamisliva bez mene u blizini. Od trenutka kad je sunce izranjalo iz vode, do trenutka kad je uranjalo, ja sam ronio i skakao zajedno s njim. Inače, na moru, na plaži, među suncobranima i peškirima, kremama i loptama, ovim i onim što se naduva da bi plutalo i bilo šareno, ljudi nemaju drugog posla i zadatka osim da budu sretni. I nesretni na moru djeluju k'o da su takvi svojom voljom.

037.

Otkad sam napustio kuću, moj sin nekako brže raste. Naslage i prevoji dok je bio manji istegli su se i učinili ga za pola glave većim od djece u razredu. Žurio je da me premaši visinom i razumom. Prostor što je ostao za mnom punio je svojim rastom, da ne kažem sobom. Više bih volio da sam svoju neprisutnost, svoje nebivanje sa djecom, mogao zataškati i spriječiti ih da vide da me nema. Ali, za mnom je ostao krater! Svaku kašiku sam bar po sto puta stavio u usta, svaki prekidač i kvaku dodirnuo, nema mjesta na podu koje nisam zgazio; toliko sam se toga nadodirivao i nagutao, s toliko toga stopio...

038.

Na parkingu Zetre roditelji i djeca su u čoporu okružili čiste, bijele autobuse. Bilo ih je šest. Na svakom je bio nacrtan po plavi delfin. Ogromne dizel-mašine su tiho prele. Šaputale su «ne brini se, ne brini se». Neobjašnjiv spoj elektronike i mehanike bio je smišljen da proizvede čistu kultivisanu snagu dovoljnu da našu djecu poveze na put oko svijeta, ne samo do mora.

039.

Kad sam ja bio dijete, autobusi su se drali i smrdili na naftu i spečenu gumu. Šofer, derući motor i šklopotava karoserija su nekako bili važniji od nas koji se vozimo. Mi djeca šezdesetih, a današnje majke i očevi, pjevali smo i falširali uglas da bi riku i vibraciju od koje su nam se tresli obrazi – pobijedili. Uživao sam stopljen s ostalom djecom i sa autobusom čije kočnice na vazduh ljuto otpuhuju kad se spušta niz brdo. Bilo mi je žao što ću se jednom morati vratiti svojoj kući. I tada sam bio okružen i određen stvorenjima koja će za koju deceniju postati žene. Već su me brinuli, ne samo veselili, načini kako se dolazi do njih, šta im se kaže i posle radi. Spremao sam se za ovo što sam postao danas.

040.

Rijetko koje lice se na parkingu Zetre nije smijalo, ili bar osmjehivalo. Ovaj prizor pod kosim jutarnjim suncem bi me u drugačijim okolnostima, dok smo još bili porodica, oraspoložio. Učinio za stepen-dva sretnijim nego što sam inače. Sve se sijalo: autobusi, okolne zgrade, pa i sama djeca oduševljena što prvi put negdje idu bez nas. Osmijesi su im parali lica.
041.

Moja žena je stajala sama. Oko nje se stvorio prsten koji niko nije prekoračivao, pa ni ja. S ono malo zemlje na kojoj stoji odvojila se od svih i svakog. Smršala je i skupila se u mjeri u kojoj se vidjelo da je to i dalje moja žena. Preko sto noći nismo spavali jedno kraj drugog. Preko sto noći u prostor između nas nije upuzalo naše manje dijete.

042.

Stvarnom opisu miline koju stvara dječije tijelo ugrijano od sna ova proza nije dorasla. Moje ruke su bile dresirane da prihvate ćerku koja više nesvjesno nego svjesno u rana jutra napipava put između nas. Imao sam više prstiju na ruci nego ona godina. Kad bi se u ovu zbrku od ljudi i jorgana uvukao i moj sin, pitao sam se da l' je neko na svijetu sretan k'o ja.
043.

Moja žena je za mnom sve oprala i uglačala peglom zagrijanom na najjače. Nije dala ni bakcilu da nastavi živjeti poslije mene. Oči su joj postale veće. Pogledom se prikačila za nešto u gužvi za šta sam znao da je naše dijete. Postrance sam se probijao veslajući kroz more vrištećih, od sreće izbezumljenih bića. Uključio sam svoj očinski radar i počeo da pretražujem po masi djece u kojoj je samo jedno bilo moje. Uhvatio sam pravac ženinog pogleda i pomoću njega došao do sina.

044.

Moj sin je u tom trenutku bio tužan, ne samo visok. Visina ga je činila ranjivim, stvorenim da među djecom prvi upadne u oči. Pribojavao sam se da svojim rastom ne privuče neku nesreću. Zamislih ga kako se davi u moru, a mene nema da ga spasim; kako autobus, u kojem ima više djece nego zrna u šipku, pada u ambis; kako se naginje kroz prozor zgrade s kojeg ako padne ne može biti ništa nego mrtav. Čitavim bićem sam otresao te glupe pomisli što ih roditelji kuju u panici. Svu djecu su pratili od dvoje, pa naviše ljudi, a njega za sada samo jedno. Majka ga je ostavila u gužvi da proba biti sam. Gužva je bila more, njene oči pojasi za spasavanje. Ja sam s druge, sasvim neočekivane strane, iskrsnuo i podigao ga iz mase što mi se pela preko struka. Brzo, da sebi ugodim, a njega zasmijem, pokrio sam mu poljupcima lice i prosto mu zgulio tužan izraz. On je bio ja, a ja on, plazma koju sam prije osam godina istisnuo iz sebe u drugog; dokaz da žena i ja nismo ono činili uprazno, već s namjerom da od toga nešto bude. Da se stvori biće!

045.

Glupo je i dosadno citirati šta otac priča sinu prije nego sin pođe na put. Mišljenja sam da su to sve manje više slične riječi i fraze koje roditelji troše iz iste riznice. Riječi što se upućuju voljenom djetetu ne znače ništa bez onog ko ih izgovara i onoga ko ih čuje. Vrijednost im nije u smislu, već u onima koje spaja.

046.

Do polaska autobusa ostalo je samo nekoliko minuta. Koristio sam ih tako što sam grlio i ljubio svoje starije dijete. Po tome kako to grčevito radim, ne vodeći računa o okolini, znalo se da nešto među nama nije u redu. Drugi roditelji su se s manje strasti opraštali od djece, umireni osjećanjem da će još dugo biti s njima. Ja sam se ponašao kao da sam sa svojim djetetom još samo tada; u to tada morao sam sabiti prije i poslije.

047.

Dok je moj sin ulazio u autobus, pored mene se stvorila žena. Gađenje od moje blizine savladala je željom da do vrata autobusa otprati sina. Udružili smo se u grljenju dječaka i okrznuli tijelima. Žena je odskočila od mene. Naša energetska polja se više nisu voljela. Ćelije su nam bile u ratu. Moje i njene ruke bile su se zamrsile oko djeteta. Problem s djecom čiji se roditelji razvode jeste taj što se djeca ne mogu poloviti. Dijete samo može trčati od jednog do drugog i nastaviti da raste.

048.

- Prvo ga ti malo grli pa ću ja – rekoh.
- Grli ti svoje kurve, one što su ti razorile brak.
- Bar me nijedna nije izbacila na snijeg, na 19 ispod nule. S koferom od tri tone.
- Marš, sram te bilo.
- Mrš ti.

049.

Dijete nas je odozdo gledalo. Bilo je zadovoljno što bilo šta razmjenjujemo, pa makar mržnju. Za dijete je bilo bolje da između roditelja bude nešto, nego ništa. Popelo se u autobus i zauzelo mjesto kraj prozora. Naše neveselo dijete obučeno u vesele boje. Zanimalo me je da li žali ili jedva čeka da se odvoji od ljudi od kojih je jedno veće, a drugo manje, jedno otac, a drugo majka. Kroz ekran termičkog, hermetički zatvorenog stakla, moglo je vidjeti kako u prazno otvaramo usta, s razdaljine od dva metra. U masi što je gustom i bučnom čine djeca bili smo jedini roditelji okrenuti jedno ka drugom. Pomislih da smo tu da mašemo djetetu što prvi put ide negdje samo, a ne da se svađamo. Odavno nismo ništa razmijenili pa je to provalilo iz nas. U zadnjem trenutku smo se okrenuli i zamahali.
Svako svojom rukom.

050.

Autobusi su polazili. Strogo su se držali rastojanja. Jutarnje sunce je odskočilo i počelo da grije, ne samo da izgleda. Sin mi se polako iskradao iz pogleda. Više se vodeći instinktom nego namjerom, primakao sam se ženi i nastavio da mašem. Stari magneti su se razbudili. Osjetio sam da je moja žena sva mirišljava od nečega. Naše dijete se smiješilo. Sviđalo mu se da nas vidi skupa. Čim je odmaklo, iskoračio sam iz prstena koji sam zamislio oko svoje žene. Bio sam zadovoljan što će sin sa sobom ponijeti sliku na kojoj glumimo da smo zajedno. Ja sam pošao prema svojim, ona prema svojim kolima. Da je mogla da se probije kroz kore smisla i besmisla, naša ljubav bi se oglasila tužnim kmekom; kao beba ostavljena na hladnom pragu. Mi smo bili jedini ljudi na tom parkingu koji će se odvesti nekud sami.

051.

Smatrao sam da meni kao jednom zdravom primatu nije dopušteno da se bojim i brinem. Mislio sam da će moja žena i djeca lako nastaviti da žive bez mene, a da ću ja redovno dolaziti da ih potkresujem i činim urednim i lijepim za svako oko. Ali nije bilo tako. Sin je smršao, žena se smanjila, ćerka po nogama i guzi dobila osip. Mene je neko ubrzano propadanje takođe spopalo. Pušio sam preko svake mjere i nisam odbijao piće. Poslije spavanja sam na jastuku nalazio gnijezda kose. Uredno jutarnje pražnjenje, po kojem se mogao navijati sat, takođe se pobunilo protiv mene. Po pola sata sam sjedio na keramičkom tronu u isčekivanju da iz mene nešto izmili. Crijeva su me opominjala, krčala, pravila smetnje kao da je u meni ugrađen stari radio. Svako je od nas, bez obzira na pol, uzrast, dozu krivice i nevinosti propadao - i to naglo.

052.

Ovaj ispovijedni tekst se do sad bavio posljedicama, a manje razlozima koji su me doveli do toga da ga pišem. Izlijevam ga iz sebe samo kad moram. Lakše mi je kad svoju patnju rasputim na hiljade adresa.

053.

U trenutku dok se u meni rađa ideja da se odselim od kuće i oprobam ponovo biti momak, meni je 40 godina. Toliko svjećica na tortu ne može više stati. Moj život je rezervat u kojem se čeka na neko iznenađenje pa makar neprijatno. Stanje mog života podsjeća na one starinske lakirane frizure što vape da ih razbaruši vjetar. Postalo mi je dosadno od toga što živim mirno i dobro, što je sve zalizano na istu stranu.

054.

I tako počinjem da želim da me bude na više mjesta. Da se valjam s djevojkama po krevetu i činim im sve što je u granicama zdravog razuma, i bivam s porodicom u ambijentu koji odmah može da se slika za žurnale. Parovi oprečnih slika činile su me sretnim, obradovanim spoznajom što sam živ: ja sa ženom i djecom u gumenom čamcu kojeg tjera ka pučini drekavac od čet'ri konja! Ja sa ženom i djecom ispred televizora SONY zagnjuren u meku fotelju! Ja sa ženom i djecom na livadi na kojoj pasu ovce! Odlučio sam da u more svjetske dvoličnosti dokapam malo svoje. Izašao sam jedne noći da oprobam kako je to biti drugačiji od čovjeka kakvog me žele kod kuće. Znao sam da su mogućnosti ljudskog ponašanja ograničene i da ću uvijek, šta god pomislio il' uradio, podsjećati na nekog na ovom svijetu. To me je i brinulo i tješilo. To što su putevi u ovo moje stanje bezbroj puta prije mene prokopani i ispitani. Ja sam kao u hodu po dubokom snijegu u koloni na začelju samo uvlačio noge u tuđe korake, utabavajući ih za nekog iza. Ipak sam želio da se bar razlikujem od prvog do sebe ili od onih koji se u tom trenutku naguravaju oko šanka pokušavajući se pritisnuti uz njega svojim najmekanijim dijelom. Poslije skoro deset godina pauze zapalio sam u diskoteci Marllboro light i nalio se najskupljim pićem s cjenovnika. Na meni je sve što sam obukao, od gornjeg do donjeg sloja, uključujući prsten i sat, premašivalo cijenu prosječnog auta. Novac stiješnjen u zmijskom novčaniku jedva je čekao da bude potrošen.

055.

Čim se oko moga mozga uhvatila skrama od popušenih cigareta i popijenog pića, čim sam sebe i druge počeo gledati kroz dioptriju dna od ispijenih čaša, počeo sam misliti kako radim pravu stvar i kako je vrijeme poslije dvanaest noću, dok moji ukućani spavaju, ionako vrijeme koje odbijam od sopstvenog sna. Bilo je prijatno u dimu i buci, među masom naguranom u ćoškove i uzdignutom na tanjirasta ispupčenja za ples, zamišljati mjesto u kome vlada tišina remećena samo dubokim disanjem majke i djece. U diskoteci, koja je zbog zavijutaka, hodnika i blijedocrvenog svijetla podsjećala na džinovsku matericu, postojali su i ljudi po godinama ravni meni. Već sam registrovao jednog vršnjaka čiji su laktovi i zadnjica bili usijani od sjedenja za šankom. Tanka kosa mu se lijepila za tjeme. Lice mu je bilo na onoj neprijatnoj granici i prelomu kada se vidi kako će izgledati k'o staro. Pretpostavio sam da tamo gdje on spava sada nema nikoga. Bilo mi je jasno da nijedan dan svog života ne bih poželio biti on.

056.

U mojoj zemlji su vladale sve moguće krize. Bilo je žeđi za svim osim za običnom vodom. Mene su krize zaobišle. Sretni slučaj me je iskružio iz mase i podigao na visinu s koje sam se čudio drugima kako žive, da ne kažem postoje. Zemlja je prošla kroz teški i dugi rat. Veliki broj muškaraca je prop'o u ništa. Odjednom sam se sa ženama i djevojkama, na neki zastrašujući način, počeo sudarati na ulici. S ogromnim osjećajem krivice sam zaronio u tu masu koja se šetala glavnim gradom i slijedila svoj slijepi instinkt. Nišana i krstova je bilo i po fudbalskim terenima, čak i po teniskim. Ispod njih su ležali većinom muškarci u najboljim godinama. Groblja u Sarajevu već duže nisu mogla nikoga primiti u sebe. Prosto im se podrigivalo od mrtvih. Bilo je i umotanih u kese, uguranih u ormare i zakopanih pod prozor, po šumama i brdima nesahranjenih ili samo ovlaš zagrnutih da životinje imaju šta da rade prije nego što ih počnu jesti. Pošto su se masovno jele konzerve, mrtvaci su se jedva raspadali. S teškom mukom su se stapali sa zemljom. To je dodatno činilo rat groznim.

(odlomak iz romana)