Keith Doubt

SOCIOCID U BOSNI

Sarajevske Sveske br. 10

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, gorio je dom za domom. Sa brda su metodično granatirane kuća za kućom duž ulica u selima, naseljima, i gradovima. Ako putujete kroz Bosnu, još uvijek možete vidjeti veličinu tog razaranja. Utvare spaljenih kuća krase brda. U svim dijelovima zemlje vide se goli zidovi kuća.

Zašto je ovakvo nasilje provedeno nad ljudima i zajednicama u Bosni? Razmotrimo značaj doma po tumačenju kulturološkog antropologa Tone Bringa.

Često je trebalo deset do dvadeset godina da se završi moderna kuća. Tek kada shvatimo količinu i dužinu teškog rada i napora koji su porodice uložile u gradnju svojih kuća (i domova), možemo posve razumjeti tragediju sistematskog paljenja domova u ruralnim dijelovima Bosne i Hercegovine tokom rata i strašni učinak koji je to paljenje imalo na ljude. Kada izgube svoju kuću, oni gube sve za što su radili u prošlosti i mnogo toga za što su živjeli u budućnosti. Naročito za muškarca kao muža i oca, kuća koju je uspio sagraditi simbolizira njegovu društvenu vrijednost; to je dokaz njegovog vrijednog rada i predanosti njegovoj porodici i njihovom budućem blagostanju. No kuća je također predstavljala moralno jedinstvo domaćinstva i moralni kvalitet njegovih članova, i dok su muškarci bili graditelji kuće, žene su bile čuvari njenih moralnih vrijednosti.

Šta je značilo željeti tako bezrazložno uništiti tolike bosanske domove? Neprijatelji Bosne su udarali u srce njenog društva. Oni su tražili načina da unište njeno društvo, vitalnost i kičmu njene zajednice. Rad i životno djelo Rusmira Mahmutćehajića je da u potpunosti i kritički izloži socijalni, politički i teološki značaj ovog zla, ne samo za Bosance već i za čitav svijet.

Oružani sukobi su zadobili perverznu formu. Ne samo u Bosni, već i u Ruandi, Čečeniji, Bliskom Istoku, a sada i u Iraku, oružani sukob ima ludačku svrhu. Ne samo da se s namjerom ubijaju žene i djeca, već i sami gradovi, njihovi običaji i način života. Ne samo da se uništavaju određene grupe ljudi i njihova infrastruktura, već i simboli njihove historije i kolektivno pamćenje. Ne samo da se sadistički napada i uništava društveni sistem, već i samo društvo. U prvom slučaju, nasilje se naziva urbicid. U drugom slučaju, nasilje se naziva genocoid. U trećem slučaju je neophodno uvesti treći termin, sociocid.

Šta je sociocid? Sociocid je novi koncept, a time je očigledno i nedovoljno teorijski obrađen. Nemoguće je neposredno razumijevanje zla, mada je moguće razumjeti perverzne posljedice zla. Sociocid predstavlja jedan način teorijske obrade posljedica zla. Mahmutćehajić ne samo da izlaže i razlaže ovaj ključni problem ispitivanja u ovom kritičnom dobu, već i na značajan način razrješava i prevazilazi ovaj problem.

U djelu Vječni mir, Kant piše: "Nijedna država neće tokom rata dozvoliti takve činove neprijateljstva zbog kojih bi uzajamno povjerenje u kasnijem miru postalo nemoguće". Ovom izjavom Kant zamišlja da je država toliko dalekovida da razmišlja o budućem odnosu sa neprijateljem i toliko etična da osigura mogućnost uzajamnog povjerenja sa neprijateljem u kasnijem miru.

Neprijatelji Bosne su rat vodili upravo na suprotan način. Naročito Miloševićev beogradski režim, koji je ne samo dozvolio, nego i planirao činove neprijateljstva zbog kojih bi uzajamno povjerenje u kasnijem miru bilo nemoguće. Takvim načelima se rukovodilo nasilje koje je počinjeno nad ljudima i zajednicama u Bosni. Rat je vođen da bi se uništio odnos jedne države prema drugoj. Mahmutćehajićevo djelo se bori protiv ove svrhe sa istinom, razumom, i otvorenošću, ne samo zbog Bosne već i zbog njenih neprijatelja.

U ovome pomaže jasno razumijevanje pojma sociocid. Da bi se razvilo razumijevanje ovog pojma korisno je napraviti razliku između sociocida i genocida. U djelu This Time We Knew, Tom Cushman i Stjepan Meštrović definiraju genocid.

Općenito govoreći, genocid ne mora značiti direktno uništenje jedne nacije, osim kada se provodi masovnim ubijanjem svih pripadnika nacije. Genocid zapravo označava koordinirani plan provođenja različitih akcija koje su usmjerene ka uništenju osnovnih temelja života nacionalnih grupa, s ciljem uništenja grupe.

Ako je genocid koordinirani plan različitih akcija koje su usmjerene ka uništenju osnovnih temelja života nacionalne grupe, onda je sociocid koordinirani plan različitih akcija koje su usmjerene ka uništenju osnovnih temelja društva.

Izjava Jonathana Schella objašnjava kako genocid može dovesti do sociocida.

Kada su zločini određene veličine i karaktera, oni poništavaju našu moć da na njih odgovorimo adekvatno jer razbijaju ljudski kontekst u kojem ljudski gubici za nas obično imaju značenje.

Koji je to ljudski kontekst u kojem ljudski gubici za nas dobijaju značenje? To je društveni kontekst. Kada su zločini protiv čovječnosti određene veličine i karaktera, oni rezultiraju uništenjem ljudskog konteksta u kojem ti gubici za nas imaju značenje. Ubijanjam društvenog, zločini strašnih proporcija se mogu počiniti nekažnjeno. Oni pretpostavljaju postojanje neograničenog konteksta. Ubijanje društvenog neophodno prati ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid; ubijanje društvenog nije samo neočekivana posljedica; to je logična posljedica. Sociocid ide dalje od zla uništavanja pojedinaca, bez obzira o kolikom se broju radilo. Sociocid poništava ljudsku sposobnost odgovaranja na ove gubitke na adekvatan način jer sociocid sakati svijet života koji ima moć da ublaži pretrpljene ljudske gubitke. Svjetovna važnost Mahmutćehajićevog djela leži u tome da on ukazuje na to da moderna društvena nauka nije dovoljna da bi se riješilo ovo pitanje; teologija i razumijevanje božanskog su također potrebni.

Stoga je genocid možda nedovoljan termin za opisivanje posljedica oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, kao i u drugim dijelovima svijeta. Iako moćan i historijski nabijen značenjem, genocid ipak ne opisuje na adekvatan način "etničko čišćenje" koje se odigralo u Bosni i Hercegovini. Moglo bi se desiti da Milošević ne bude proglašen krivim za genocid u Bosni i Hercegovini. Haški tužitelj možda neće biti "uspješan" u dokazivanju Miloševićeve krivice. U isto vrijeme, Milošević može biti kriv za sociocid. U Bosni je genocid postao izvedena posljedica zločina sociocida. Naravno, sociocid nije pravni termin, niti predstavlja historijski priznat zločin za koji se jedna osoba može optužiti i osuditi.

Zunec implicitno izražava mogućnost sociocida, pozivajući se na rad Hobbesa, ali ne vjeruje da je uistinu moguće ubiti društvo.

U smislu Hobbesove klasične filozofije društva, ovi ratovi brišu dostignuća status civilis i označavaju povratak na status naturalis. Hobbesov Warrre, u kojem civilizacija, kultura i samo Društvo nestaju, se mora razlučiti od rata kao oružanog sukoba u kojem, bez obzira na obim ljudskih gubitaka ili materijalne štete, zajednička Moć ne nestaje…i u kojem, bez obzira na ljudske gubitke, materijalnu štetu i socijalne gubitke, nema društvenih gubitaka, odnosno nema uništavanja društva kao takvog i svih njegovih osnovnih funkcija.

Zlo stoga priziva nezamislivo. Je li moguće da zajednička Moć nestaje? Da li je rat u Bosni bio jednak uništenju društvenog i doslovce svih njegovih funkcija?

Hobbes kaže da stanje prirode u kojem postoji rat svih protiv svih jer nema društva, predstavlja ideal, mit. U historiji nije nikada postojalo. Kao što je Zunec naveo, čak ni tokom rata društvo ne nestaje. Rat ipak uništava društveno. Hegel čak navodi da rat ponovno stvara društveno. Većina priča koje se prepričavaju iz rata u Bosni su one koje potvrđuju uzajamnu povezanost koju su ne samo građani već i vojnici različitih strana pokušavali održati tokom surovog i sadističkog rata kroz koji su prolazili. Mahmutćehajić piše na način koji podsjeća čitaoce na ovu fundamentalnu društvenu činjenicu.

Hobbes kaže da je stanje prirode isuviše bolno da bi ga izdržala ljudska rasa. Život je kratak, gadan i surov prema svima. Za Hobbesa, stanje prirode je tek heurističko sredstvo, hipotetička situacija, weberski idealni tip, kojim se objašnjava perverzna i poremećena orijentacija rata u Bosni i Hercegovini.

Ono što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji jeste da je u interesu stvaranja novih nacija-država izvršen pokušaj ubijanja bosanskog društva. Ono, međutim, što je zapravo ubijeno je bilo jugoslavensko društvo. Danas nije moguće biti Jugosloven jer je uništen ljudski kontekst u kojem je biti Jugoslovene imalo značenje i smisao. Pitanje koje se sada javlja jeste da li ove nove nacije-države koje su uspostavljene na ovaj način mogu postati funkcionalna društva ako je način na koji su postale bio da se uništi društvo koje im je prethodilo i na koje, u određenoj mjeri, se oni još i danas oslanjaju.

Jedna žrtva rata, mada ne smrtna, je i kolektivna predanost Bosne pluralističkom, tolerantnom, integriranom društvu. Nezamislivo nasilje i maliciozna propaganda su bili usmjereni protiv njenog nasljeđa, kulturnih ubjeđenja, društvenih praksi i građanskog poretka, što je Bosni gotovo posve onemogućilo održavanje njenih multikonfesionalnih i sinkretističkih tradicija. Tone Bringa piše: "Ni bošnjački, ni srpski ni hrvatski identitet se ne može u potpunosti razumjeti samo u okviru Islama odnosno u okviru kršćanstva, već se mora razmatrati u specifičnom bosanskom kontekstu koji je rezultat zajedničke historije i geografske pozicije Bosanaca islamske odnosno kršćanske vjere." Kada se razmotri Bringina izjava, što i sam Mahmutćehajić pokazuje u vlastitom djelu, shvati se da je multikulturalizam krivi naziv za bosansko nasljeđe, bez obzira što se ovaj termin često koristi.

U Bosni i Hercegovini nije postojalo više kultura koje su koegzistirale u neposrednoj blizini. Postojala je posebna, bosanska kultura koja je uključivala sve etnicitete i činila različite vjeroispovjesti, uključujući kršćanstvo, islam, i judaizam, sinergetski uzajamno ovisnim. Bosna je bila, i još uvijek jeste, izrazito sofisticirano društvo, i ta sofisticiranost je njene neprijatelje isprovocirala da je pokušaju ubiti. Mahmutćehajićevo pisanje kritički razotkriva ovu perverznu i surovu motivaciju.

Kao što je nepobitno pokazano u radu Andrasa Riedlmayera, zlo etničkog čišćenja je bilo u tome da se što je potpunije moguće iskorijene dokazi o bosanskom nasljeđu. Poenta je bila u tome da se unište ne samo bosanske zajednice (mala sela, naselja i gradovi) sa mješovitim stanovništvom, već i kulturni materijal poput knjižnica, džamija, crkava, mostova, škola, koji su stajali kao svjedoci ostavštine bosanskog multinacionalnog nasljeđa. Ono što se desilo u Bosni i Hercegovini nije bio samo genocid, namjerno razaranje osnovnih temelja jedne određene zajednice ili grupe ljudi unutar društva. Naravno, genocid je bila posebna odlika nasilja koje je primjenjeno protiv Bosne. Ono što se desilo u Bosni se može dobro objasniti i kao sociocid, ubijanje progresivnog, kompleksnog, i prosvijećenog društva da bi se ono zamijenilo regresivnim, jednostavnim i vjerski netolerantnim društvom. Ivo Banac (1993:138-39) iznosi slijedeći kritički stav:

Da je Bosna bila kolektivitet odvojenih jedinica, onda bi ona bila mini-Jugoslavija. Ali ona nije to. Bosna predstavlja historijsko biće koje ima svoj vlastiti identitet i vlastitu historiju… Ja Bosnu vidim primarno kao funkcionalno društvo što Jugoslavija nikad nije bila. Moje pitanje je kako održati jedinstvo jednog tako kompliciranog, kompleksnog bića kao što je Bosna i Hercegovina?

Ukoliko Jugoslavija više nije mogla biti to što jeste nakon secesije bivših republika Slovenije i Hrvatske, jugoslovenski nacionalisti su smatrali da onda ni Bosna ne može biti više to što jeste. Bosna, koja je predstavljala prvobitni kalup za društveni poredak Jugoslavije, se također morala razbiti.

Šta je u jerusalemskoj konfiguraciji vjeroispovjesti u Bosni -- katoličanstvo, istočno pravoslavlje, judaizam i islam -- Bosnu učinilo podložnom nacionalizmu njenih susjeda? Šta je to u enigmatičnoj mješavini bosanskih epoha, uključujući jedinstven, blistav i malo proučavan srednjevjekovni period od XIII do XV stoljeća, osmanski period od XV stoljeća, austrougarsku vladavinu tokom XIX stoljeća, i komunističku Jugoslaviju tokom XX stoljeća, Bosnu učinilo bespomoćnom pred naletom izgradnje nacionalnih država zasnovanih na monolitnom etnicitetu? Kada se prepozna načelni, progresivni karakter bosanske tradicije, koji je rječito opisan u Mahmutćehajićevom djelu, čovjek bi pomisio da je Bosna posljednje mjesto na svijetu gdje bi se etničko čišćenje moglo odigrati sa takvom malicioznošću i sadizmom. Unutar Jugoslavije, Bosna je služila kao primjer građanskog poretka, model koji je prevazilazio formalni model unutar same Jugoslavije. Kada su Hrvatska i Srbija tražile načina da izgrade države-nacije na osnovu antitetičkog, primitivnijeg modela građanskog poretka, zdraviji i progresivniji model građanskog poretka u Bosni je predstavljao prijetnju njenim susjedima. Zaista, elementi građanske vrline koji prožimaju bosanskohercegovačku tradiciju su prisutni u Hrvatskoj i Srbiji. Hrvatska i Srbija nisu mogle postati moderne nacije-države koje su željele postati bez da prvo unište suprostavljeni i prijeteći model na svojim granicama. Iako se Bosna često opisuje kao nepovezana sa Europom, ili nerazvijena u odnosu na europske zemlje, njeno nasljeđe kao pluralističkog, tolerantnog i otvorenog društva sa kompleksnom i jedinstvenom kulturnom tradicijom, služi kao nepriznati primjer europskih integracija koje se sada odvijaju.

Postoji veliki broj knjiga, među kojima ima mnogo dobrih, koje se bave Bosnom i značajem bosanske tragedije. Njih su pisali novinari, historičari, filozofi, sociolozi, diplomati, i politolozi. Ono što je izuzetno u pogledu nedavno objavljenog djela Rusmira Mahmutćehajića, Bosanski odgovor: O modernosti i tradiciji, jeste da se on bosanskom tragedijom bavi bez pribjegavanja cinizmu, nihilizmu, mržnji, rezignaciji, ili nezasluženoj konfuziji. Njegov projekat predstavlja otpor ovim negativnim odgovorima i edukaciju protiv njihovog ubjedljivog ali otrovnog karaktera. Ono što je takođe izuzetno u vezi Mahmutćehajićevog djela jeste da ono nije samo o Bosni. Tokom rata Bosna je postala centar svijeta. Svijet je posmatrao kako Bosna pati. Svijet, međutim, nije promatrao samo Bosnu; posmatrao je i sebe, svoje vlastito propadanje i bespomoćnost. Mahmutćehajić piše da bi eksplicirao ovu dijalektiku; on objašnjava uzajamnu ovisnost koja se razvila između Bosne i svijeta, uzajamnu povezanost koja, mislim i pored toga što naoko izgleda drugačije, još uvijek postoji.

Kao što pokazuju rani Mahmutćehajićevi radovi, postoji transetnička kultura i historija koja je duboko usađena u bosansko društvo, a današnja tragedija Bosne je u tome što nema održivih i funkcionalnih transetničkih institucija koje bi podržale ovo nasljeđe. Titov komunizam je bio moderan u smislu institucija i ideologije i u njemu je bosanska tradicija transetničkih vrijednosti preživjela, mada u uskim okvirima. Najbolji Jugosloveni, često se kaže, bili su Bosanci. Odnosno, građani širom Jugoslavije su se ugledali na Bosance kao primjer autentičnog i snažnog osjećaja građanske vrline. Bosanci su usvojili Titov pojam bratstva i jedinstva lakše od drugih u Jugoslaviji zbog toga što su već ranije usvojili širi i dublji princip. Mahmutćehajićev rad obnavlja ovo nasljeđe, ne samo za Bosance i Hercegovce, već i za njihove susjede i svijet. Zbog plitkog, instrumentaliziranog i formalističkog odnosa međunarodne zajednice prema Bosni, Bosna se bori da ponovno uspostavi transetničke institucije koje su joj očajnički potrebne za preživljavanje.

Mnogi ljudi koji su bili prisiljeni da izbjegnu iz Bosne tokom rata su bili iz mješanih brakova. U većim gradovima Bosne i Hercegovine značajan postotak brakova su bili dvo-nacionalni. Gdje ove porodice mogu živjeti sigurno danas u Bosni, nakon njene podjele, nasilja i etničkog čišćenja? Ovaj element društva, iako ne većinski, predstavljao je stabilizator društva. Ovaj element je bio jezgro zajednice. Ohrabrivanjem migracije ovog ključnog dijela društva, međunarodna zajednica je djelovala u pravcu uništenja Bosne, odnosno djelovala je u skladu sa ciljevima neprijatelja Bosne. Mahmutćehajić piše s ciljem očuvanja temeljne ostavštine bosanskohercegovačke dijaspore, očuvanja nasljeđa koje je od suštinskog značaja za ovu zemlju, usprkos zloguke propagande i perverznih praksi njenih neprijatelja.

Mahmutećehajićevo djelo je izuzetno važno za različitu publiku zbog političkih, filozofskih i teoloških razloga. Među bosanskom elitom kod kuće i u inostranstvu i među međunarodnim akterima koji žive i rade u Bosni i Hercegovini, Mahmutćehajić važi za poštovanog naučnog radnika i odgovornog građanskog lidera. U ranim danima sarajevske opsade, njegovo političko i vojno vodstvo je imalo odlučujući značaj u sprečavanju potpunog kolapsa grada.

Povremeno, mudrost i dubina autorova djela podsjeća čitatelje na odlomke Martina Bubera, kao što je autorova osjetljivost na ono što Buber naziva odnosom Ja-Ti i njegovim propadanjem u svijetu koji je prezasićen odnosima Ja-Ono. Ova vizija je ključ za Mahmutćehajićevu kritiku konkurentnih sekularnih i utilitarističkih verzija sada i ovdje u ovom svijetu.

Povremeno, autorovo vladanje dijalektičkim razmišljanjem i njegova sposobnost da sistematski iznosi suprotstavljena stajališta čitatelja podsjeća na Hegela. Poput Hegela, autor se ne boji koristiti riječ apsolutno, i koristiti je s pozitivnim konotacijama. Mahmutćehajić piše: "Svaki pojedinac, poput svakog društva, prihvata i svjedoči o svojoj nesavršenosti i svom potencijalu za okretanje Apsolutnom". Poput Hegela, autor je u stanju staviti se u poziciju drugog, čak i kada je taj drugi protivan autorovim najdubljim ubjeđenjima. Autor se prema protivnicima odnosi na takav način koji bi putem ubjeđivanja naveo protivnike da svojom slobodnom voljom promijene svoje mišljenje. Mahmutćehajićeva sposobnost da objasni ukorjenjivanje nacionalizma i da kritizira njegovu prirodu punu manjkavosti koje su štetne za samog subjekta, nema premca među postojećim diskusijama nacionalizma.

Povremeno, način na koji autor brzo i po kratkom postupku odbacuje logički pozitivizam kao adekvatnu formu društveno-znanstvenog razumijevanja podsjeća čitatelje na Jürgena Habermasa. Mahmutćehajić igra oko naopako postavljene ontologije pozitivizma na isti nemilosrdni način koji odlikuje Habermasa.

Ponekad, autorovo kritičko, nevoljno, ali ipak puno simpatija shvatanje Zapada podsjeća čitatelje na Žižeka. Mahmutćehajić ne iskazuje primjerima svoje izučavanje suvremene filozofije ili marksističke tradicije koja krasi Žižeka. U svom teoriziranju, međutim, Mahmutćehajić je manje sugestivan od Žižeka i ima više povjerenja u dublju svrhu svojih istraživanja. U stilu postmoderne, Žižek se igra sa popularnošću svoje teme; u stilu klasike, Mahmutćehajić se suočava sa ozbiljnošću svoje teme, ne toliko u stilu Sokrata koliko u stilu proroka. Ponekad, Mahmutćehajićeva naracija zvuči poput molitve ili propovijedi.

Ponekad, autorova politička vizija pravca u kojem se kreće svijet, grešaka u državničkim potezima, i regresivnog karaktera države-nacije podsjeća čitatelje na Havela. Obojica su ono što Platon naziva kraljevima filozofima.

Ponekad, autorova naracija je zakučasta više no apstraktna, i čitatelj bi želio da su ključne tačke pravovremenije iznesene i pažljivije iskazane. Ipak, ima rečenica koje, čak i u prijevodu, stoje kao biseri mudrosti koje treba podjeliti i posvjedočiti. Ove bisere treba staviti na pijadestal da bi privukli i odrazili što je više moguće svjetla. Ova viđenja, zasnovana na razumu, vjeri, i dobroj namjeri, u potpunosti kompenziraju povremenu težinu proznog stila.

Ponekad, autorovo pisanje podsjeća čitatelje na govore dr. Martina Luthera Kinga. Obojica pišu o moralnoj savjesti nacije i moralnoj savjesti nacije u odnosu prema univerzalnoj istini. Obojica formuliraju dobro u ljudima naglašavaući pozitivni i neophodno uključivi sadržaj njihove kolektivnosti. Obojica teoretiziraju miješanjem sociologije i teologije na takav način da obje nauke postaju jače. Evo jednog pasusa iz Mahmutćehajićevog djela koje je lako mogao napisati i King: "Jer zakoni koji potiču samo i nacionalne pripadnosti nisu više zakoni utoliko što više nisu dijelovima integralne strukture koja prava slabih štiti od jakih".

Autor vješto prikazuje konstruktivnu napetost između emske i etske perspektive bosanskih kulturnih vrijednosti. S jedne strane, on izražava i dijeli kulturološko razumijevanje bosanskohercegovačkog društva koje je samo po sebi za njega suštinsko kao za građanina Bosne i Hercegovine. S druge strane, on kritički i otvoreno koristi studije bosanskog društva koje se nalaze u djelima stranaca. Njegov glas je prirođen i globalan u isto vrijeme. Baveći se emskom i etskom perspektivom, on transcendira paradokse koji mogu nastati iz njihove suprotstavljenosti. Ovaj dar je rijetkost i treba ga cijeniti. Pogledajte, na primjer, zanimljivi način na koji autor miješa materijale od Maxa Webera i Ive Andrića da bi doveo do kritičkog shvatanja obojice.

Ponekad, autorova proza podsjeća čitatelja na duhovnost u pisanju Pierre Teilhard de Chardina, kojeg su duboko obilježila iskustva u rovovima i na bojišnicama prvog svjetskog rata. Obojica su bila direktnim svjedocima nezamislivog klanja, i njihove duše su odgovorile potrebom transcendiranja užasa njihovih iskustava da bi vratili duhovnu ljepotu ljudskog bića koje je stvoreno na božju sliku i priliku.

Sa engleskog prevela: Danijela Valenta