Venko Andonovski

SMRT LIKA MOJEG OCA

Sarajevske Sveske br. 13

Prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović

Čitaj roman dalje, čitaoče moj, a i ti, čitateljko moja. Dobar je i zasad nemam osobitih primjedaba: znao sam da si ti jedno razmaženo (iako, u suštini, talentovano) biće koje po navici i usljed puke lijenosti traži da mu sve bude sažvakano. Pa zar se ne osjećaš bolje, sad kad si pisac i kad se sve odvija po tvojoj volji? Diktator koji je bio sakriven u tebi, onaj manijakalni diktator koji te tjerao da ideš od knjižare do knjižare, da tražiš sve novije i novije knjige, od Kalvina, preko Kurejšija i Barika, sve do Basare, i koji je očekivao da će u dušama tih jadnih ljudi naći,da će iz njih iscijediti već gotov roman koji sâm treba da napiše, eto taj diktator sad sâm nosi odgovornost za to o čemu piše. Ja sam miran; narator u penziji. Ja konačno ulazim u samo-psihoanalizu. Moram da rastjeram neke svoje opsesije. Imam vremena za privatni život, konačno! Otac mi je nasmrt bolestan, vrata u zidu nisu otvorena, nemam erekciju, čak ni želju za njom (žene češće dobijaju mjesečnicu nego ja erekciju), nemam XXL, dugujem više od 20.000 eura za kuću koju sam sagradio na mjestu montažne kuće svojih roditelja, sedmica gore desno čeka operaciju na odjeljenju za maksilofacijalnu hirurgiju, pišem krimi-priče svake subote pod pseudonimom, svake srijede kolumnu pod imenom i prezimenom, predajem (za bijednu platu) staroslovenski jezik na Fakultetu i čekam, već izluđen čekam, da sretnem svoj lik, a i sâm sam već u lik preobražen. E, pa nije mi lako, zar ne? Roman mi je posljednja rupa na svirali sudbine, da se i ja pjesnički izrazim kao i ti! Ali još uvijek imam dušu, jer duša je talenat, a ne stilistika. Zato napravi pauzu s tim svojim padre Bendžaminom, kojeg sam ja izmislio, a i sad me sve to i interesuje jer smo se dogovorili da to budem ja! Samom sebi otac!
Imam tri-četiri godine i to je najranija percepcija mog života koje se sjećam. Veče je, zima, hladno je. Negdje me vode. Pokazuju mi nebo: zvijezde. “Ono veliko što svijetli je Mjesec”, kaže moj otac. Ja gledam: bijela kugla, medena oguljena dinja. Puna je kao oko. Zaljubio sam se u nju: išla je za nama cijele večeri. Nišanio sam u nju prstićem. Bila je svud unaokolo. Nisam mogao da pobjegnem od nje. A obično se i zaljubljujemo u ono od čega ne možemo da pobjegnemo. "Od čega je napravljena?", pitam. "Od šećera", kaže mi otac i zatim se on i moja majka smiju.
Jutros je padao snijeg. Prvi put sam vidio snijeg: bijelo, mliječno nebo i mnogo, mnogo šećera u prahu, kao na krofnama moje majke. Odjednom ustajem i, plačući, bijesno trčim prema kuhinji u kojoj moji piju kafu. Plačem, ne mogu da prestanem. "Što se dogodilo?", pitaju oni skočivši. "Okrnjio se Mjesec", kažem. "S neba pada šećer, u prahu". Roditelji me blijedo gledaju. "Neka prestane, neka prestane, želim da ostane nešto od njega!", vrištim, a otac se kikoće tako bezdušno da to nikad neću moći da mu oprostim. "Budalasto dijete", kaže i u tom trenutku i majka počinje da se kikoće. Mrzim ih tad: mislim da je to nekakva zavjera, mislim da je to što se Mjesec runi njihovo djelo, tajni plan, nečista stvar. Smiruju me krofnom. Na njoj, naravno, šećer u prahu. Grozno: kako da jedem leš nekoga ko mi je drag.
Veče - bistro nebo. On je tu, ali kao da je malo spljošten, kao da mu nedostaje jedna kriška. Istina je, dakle, da se runi. Samo je on mogao imati toliko snage da snijegom pokrije čitavu zemlju. I bar još toliko. I zatim je svake noći neka nevidljiva sila grizla od njega po jednu krišku. Znao sam da pada snijeg po drugim, inim predjelima. Nisam shvatao ko ga nagriza.
Konačno se ostvarilo i ono čega sam se plašio: izgubio sam ga. Vedro, ciča zima, a njega nema. Svake sam noći čekao da se javi, da se obnovi. Čekao sam ga kao što žena čeka mjesečnicu.
I jedne večeri ipak se pojavio: jedan noktić, koji raste iz noći u noć. Smirio sam se. Shvatio sam da ništa nije konačno: sve je svjetlost, a svjetlost je vječno odlaganje (to sad znam, tad sam drugim riječima sročio istu misao). Postoji smrt, ali i uskrsnuće postoji. Kao što kaže Bog: zrno mora da umre, da bi se zahvaljujući njegovom proljetnjem uskrsnuću rodila cijela njiva. Ako ostane živo, neće dati plod. Samo polako, bez suza, bez strasti, i straha da ono što odlazi iščezava. I kad prođeš pored drveta, ne plačeš, jer drvo ne iščezava: samo se krije od tebe, do sljedećeg javljanja, do momenta kad ti se put zamota u klupko, u kružnu kružnicu.
Toliko o tajnoj vezi između Mjeseca i snijega, za koju mnogi osjećaju da postoji, ali vrlo mali broj njih stvarno zna za ovu tajnu. Recept Slobotke Atanaskove za pravljenje šećera u prahu.

12.

Stajao je na vratima i gledao u duhovnika, s fenjerom u ruci. U reveru mundira imao je limeno znamenje: krupnu ružu sa šest listića.
"Kako čudno", procijedio je kroz zube satnik. "Dva poslije ponoći. Duhovnik u vodenici, po drugi put. A mi tražimo vještice."
"Kupala se jedna gola, maloprije, u jazu," reče zajedljivo otac Bendžamin. "Za malo vam se izmigoljila." "Je li?", reče još ciničnije satnik. Da joj niste donijeli odjeću da se obuče?" "Ne", reče otac Bendžamin. "Ionako ćete je zapaliti. Odjeća izgori prije kože. Da se bar na odjeći uštedi: skuplja je od ljudske kože". "A konj? čiji je konj?", pitao je satnik strogo. "Jeste li vidjeli vješticu na konju?", reče otac. "One obično koriste savršenija sredstva: metle. Konj je moj. Zar mislite da bih ostao ovdje, u ovoj pustinji bez konja?" "Što radite ovdje, oče?", pitao je satnik smirenije, jer je primjetio da je duhovnik loše volje. "Isto što i vi", reče otac. "Očekujem vještice. Želim da napišem knjigu o njima. U Parizu to od mene očekuju, na teološkom univerzitetu. A knjiga ne može da se napiše bez dokaza. Biće to bolja knjiga od ‘Malleus maleficarum'. Od one večeri, kad sam bio svjedok tog gnusnog sabata, u meni je gorio samo jedan plamen: plamen na kojem treba da se zapali hereza."
Satnik se povukao u sebe kao puž u kućicu, prije kiše. Pred njim je ipak stajao najbriljantniji teološki um Evrope, anđeoski doktor. "To će biti moj počasni doktorat, jer jedan već imam, satniče. I već sam počeo da pišem", rekao je i pokazao na figure iscrtane na pješčanom podu vodenice. Satnik je gledao zbunjeno u dvije figure, očigledno ne razumijevajući ništa, a zatim i u druge dvije. "Znate li što je rekao Pitagora kad su vojnici ušli u njegovu kuću, a on je prethodno već bio iscrtao geometrijske figure na pješčanom podu?", pitao je duhovnik. "Na sreću, znam, gospodine doktore", rekao je oduševljeno satnik, jer je zaista znao; a čovjek se, koliko god inače bio u zabludi, raduje kad shvati da zna nešto pred višim od sebe. "Non tagere circuos meos!", reče satnik salutirajući.
"Pakstekum", reče padre Bendžamin. "Ali niste morali odmah da otkucate gospodinu inkvizitoru da sam one noći dolazio ovamo. Pa već sam vam rekao: ova vodenica je takoreći moja. Imam uspomene koje me vezuju za nju".
Satnik se nasmija: "Razumijem vas, padre. Ali razumijte i vi mene. Kad sam prije četvrt sata vidio svjetlost na prozorčiću vodenice, znao sam da ste vi tu: pa koja bi vještica zapalila fenjer, ako se već krije u napuštenoj vodenici? I došao sam više zbog toga da bih vidio da li je sve u redu: osim vještica, ovdje ima i razbojnika. Želim da vas zaštitim. A to što sam vas otkucao za onu noć, molim, to je moja dužnost. Ali ispostavilo se da ste bili sasvim ispravni, odnosno da niste bili krivi: da ste bili u misiji. Naučnoj, ako tako mogu da se izrazim. Ali, molim, pa vi ste referisali pred cijelom skupštinom "Limenē ružē", čiji sam i sâm revnosni član, da ste bili svjedok nečastivog sabata: ja sam godinama u ovim planinama i nikad nisam naletio na đavolji sabat. Među nama rečeno, ne znam i da li bih želio: plašim se, iskreno da vam kažem." "Pametno je to što se plašite", reče padre Bendžamin. "Ja sam ipak teolog sa svim monaškim sakramentima: đavo se njih boji. A sabati nisu toliko česti kao što mislite. Kad bi bili česti, i djeca bi znala gdje se jeretici skupljaju, i vi ne biste imali posla, zar ne?" "Pa, tačno", reče razočarano satnik. Želim da znate da je ova vodenica, od ovog trenutka, pa nadalje, u mojoj nadležnosti. Za njenu bezbjednost ja garantujem", reče satnik s vidljivom željom da se dopadne ocu. "Čuvajte se lopova, iako vam ja garantujem da ću učiniti sve da ih satrem, sto kilometara unaokolo. Samo vi radite na svojoj knjizi. Jedva čekam da je pročitam. Osim toga, biće mi čast da učestvujem, makar i tako što ću čuvati njenog pisca."
Zatim se satnik poklonio, prvi put sagnuo i poljubio ruku padre Bendžaminu. "Pakstekum", reče otac. Satnik otpozdravi, zatvori vrata i već sljedećeg trenutka viknu: “Naprijed!” Konji odgalopiraše niz livadu.
Pola sata kasnije otac Bendžamin je, u polusnu, čuo kako rže konj: čuo je kako ga seminarista odvezuje a zatim se začuo meki kas kopita po livadi. Ali on je sanjao roza boju: stopala boje nedozrelog nara trče po travi, ka horizontu.
Ova je žena, ipak, bila djevojka: poput nedozrelog nara. Nije bilo odžaka na njenoj kući.

***

Sljedeće večeri otac Bendžamin se našao pred Medvjedgradom s prosjačkim štapom u ruci. Pješačio je cijelog dana i zaista se osjećao kao prosjak: nije imao ničeg na sebi, osim jutenih vreća: ostataka odjeće njegovog oca, iz vodenice. Crnu kožu ostavio je sakrivenu u vodenici. Iza najtajnijih vrata, vrata ljubavi i smrti.
Pred Medvjedgradom mimoišao ga je satnik s potjerom. Otac Bendžamin je navukao kapuljaču i sagnuo glavu. Potjera je prošla kraj njega u galopu; na sto metara odatle, skupljala se svjetina: skupština, velika, narodna.
Bila je to velika narodna svjetkovina: prikazanje sjenki i događaja iz Starog i Novog Zavjeta. Narod je bio uzbuđen. Prosjak se provukao između oznojenih i smrdljivih tijela seljaka. Mirisali su na svježu balegu i polje natopljeno znojem. Zaustavio se u prvim redovima. I podigao pogled. Po onome što je vidio znao je da put koji je tog dana prevalio nije bio uzaludan.
Na jednoj skeli, uzdignutoj taman toliko da se može vidjeti i iz zadnjih redova, bile su postavljene kulise od bijelog platna: bio je to zid neke kuće, s jednim zatvorenim, oslikanim vratima na njoj. Iza kulisa se probijala svjetlost: očigledno je iza platna bila zapaljena vatra. Nad kućom je bio još jedan paravan u formi trougla, kao krov. Bio je neprovidan, iskovan od dasaka. Bilo je to ovaploćenje crteža sa pergamenta!
Narod je žagorio, sve dok jedan dubok glas s čudnim, inorodnim akcentom nije progovorio: "Narode, božja skupštino, mir s tobom. Sad ćete vidjeti prikazanje o nesrećnoj Raheli, ženi čija se utroba zapečatila kao brava bez ključa, tako da nije mogla imati poroda". Otac Bendžamin je sad bio ubijeđen da je na pravom mjestu.
Nastupi strašna tišina. U mraku, na osvijetljenom platnu, u kući se pojavi sjenka muškarca: bila je to, u stvari, lutka za pravljenje sjenki; iza platna vješto pokretana od strane nevidljivog lutkara. Sjenka muškarca došla je do sjenke za stolom (bili su to savršeni odrazi na platnu), do sjenke žene koja sjedi (i ona je bila mala, kao i muškarac), i zatim započe rasprava: muškarac je prekoravao ženu da je jalova. Zahtijevao je začeće od nje. Zatim je uzeo tanjir sa pšenicom koja je stajala pred njom, bila je to njena večera, i prosuo je. Rekao je: "Kakva si ti to njiva, kad svake večeri jedeš po cijeli tanjir pšenice, a nijedno zrno ti ne niče u utrobi, ne uzrijeva klas." Začu se ženski plač. Sjenka žene plakala je nad prosutim sjemenom, koje je završilo na zemlji, kao kod bludnog Onana. "Da te je bar jedno zrno oplodilo", vikao je muž. Rahela je plakala. "A pogledaj Saru", kaže muška sjenka. "Pogledaj, bijednice, što je izrodila mužu svome: rod, porod i narod." Zatim je počeo da je tuče.
Svjetlost iza platna se prigušila i odjednom je (jer u tami se prave lukavstva), na mračnom platnu, otac Bendžamin primjetio brzu promjenu sjenki: sjenka ženske lutke odjednom se izgubila i na tom mjestu on je ugledao Njenu sjenku: sjenku tijela ženskog, tijela pravog, od krvi i mesa stvorenog; vidio je kako se ispravlja, kao što se prethodne noći ispravila i izašla iz jaza. Žena, u punoj veličini, jer nije bila lutka; bila je to prava žena i imala je isti mjesečev profil: oštru bradicu, prćast nosić, kovrdžavu kosu do zadnjice; i dvije polulopte je vidio, iz profila; vidio je i puževe kućice, dvije njuškice srna bliznakinja. Narod se sav pretvorio u poluotvorena usta, jer se sjenka žene od maločas nekako popunila, postala je tvarna i stvarna, obla i gola, velika.
U toj magičnoj kutiji usred polja, u tom svjetlopisnom kovčežiću, u tom malom svemiru sazdanom od dasaka i platna - stojeći s prednje, zaklonjene strane - otac Bendžamin prepoznao je laž svijeta, tijelo iza ruha, dušu iza tijela, dušu je svoju prepoznao iza crne kože rizom što se zove; ali je poznao i prepoznao i nju: svoju uplašenu zvjerčicu, koja je one večeri molila za još života, za još strasti. I zatim je vidio: lutku, muža njenoga, koji joj ni do koljena dopirao nije, kako počinje da je tuče! Lutka je tukla tijelo tvarno i stvarno i govorila mu:
"Ti si vještica, jer si mi magijom smanjila plodilo, a ti si postala velika, deset puta veća od muža svog, i teža deset puta od mene, vještice jedna, rod si mi smanjila, a jedeš moju pšenicu: svako zrno - jedan zlatnik! Jedno zrno dva rađa, jedan zlatnik deset zlatnika, a ti ih gutaš , trpaš ih u svoju utrobu i ništa ne rađaš; evo ti zato, Rahelo bijedna, kazne preteške: evo ti kamenja, roda i poroda tvoga, kojeg ćeš milovati! Miluj kamen, umjesto djeteta s rozim stopalima!"
I zatim se ona sagnu, snizi se do njegovog malog stasa, stasa muža; a on joj stavi kamen oko vrata i ona, jadna, poče da mazi čedo svoje, hladan kamen, pa mu zapjeva pjesmu milnu, pjesmu tihu, uspavanku.
"I potom Rahela skoči u rijeku, s kamenom svojim, s djetetom koje prohodalo nije, koje ni zadojila nije, i udavi se,” reče glas od iskona, s inorodnim akcentom.
Nikad ranije otac Bendžamin nije osjećao takvu želju, takvu čežnju, kao tada, takvu strast da pocijepa platno iza kojeg se krije najsavršenija laž na svijetu, svjetlopis. I odjednom narod, sav u poluotvorena usta pretvoren ovom pričom, vidje prosjaka obučenog u bijelo, poput anđela na grobu Hristovom trećeg dana od ukopa, i uplaši se mnogo. Jer vidješe svi čovjeka bijesnog, u ritama od brašnenih vreća, od grube jute sačinjenih, kako se probija kroz svjetinu sa štapom, i kako viče na sav glas: "Narode, ovo nije istina! Ovo istina nije, jer Rahela nije sjenka prava: žena je to, obla i gola, tvarna i stvarna, putena i plodna, njiva rodna, i nikakvom magijom ona nije savila plodilo trgovcu lakomcu, nego je on - nemuž, lutka obična, pokretana koncima lažnim!"
I zatim je ludi prosjak pocijepao platno svojim štapom i vrata na zidu otvorio! I kroz vrata su vidjeli svi: nju, golu, plodnu, oblu, putenu, bolno rodnu! Jednim pokretom štapa prosjačkog svoga svukao je Joanu kao goli, puni Mjesec, on, crnorizac bijel, s jutenim vrećama za brašno, u prosjaka prerušen. Ukazao se neočekivan prizor koji je otkrio prevaru prikazanja, svjetlopisa; pokazalo se da je raskoš s ove strane platna bila oskudna, jer je kovčežić magični pravo bogatstvo krio s druge strane, iza platna: ukazala se žena crvenokosa, od đavola i Boga zajedno ljepša, koja krikom pokri grudi. Ali i bijeda se ukaza: ukaza se jedna jadna drvena lutka (samo je okvir imala, čak ni tijelo imala nije, ni ruho ni utrobu), čija je sjenka bio muškarac koji je do maločas tukao Rahelu; ukazaše se i konci koji su povlačili i kretali ruke i noge muškarca. Konci su išli naviše, ka nebu, ka lažnom krovu kuće, od dasaka iskovanom. Ludi prosjak raskova štapom i taj paravan, visok koliko čovjekov stas, i, dok ga je raskivao, vikao je:
"Evo narode i Boga, evo tvog Boga koji se sakrio na nebu, da vidiš koliko je pravedan i koliko mu je visoko nebo, koliko mu je i pravda visoka, jer je prevarant ovaj tvoj Bog. Nevidljivim koncima pokreće mrtve lutke da načini sjenke živima, čisti privid, kao što je i život samo privid, samo san i mašta sjenke; evo tog tvog Boga, što prevarom, koncima nevidljivim, pokreće sve na licu zemlje, sve, ali baš sve, osim prave životvorne tvari i tijela nad kojima vlasti nema!"
I već se u sljedećem trenutku iza paravana ukaza običan starac, toliko star da je i od Boga stariji bio, s dugom bijelom bradom, kako stoji na skeli, zatečen u prevari i lukavstvu: u rukama je držao konce lutke koja je bila Rahelin muž. Ali nijedan konac nije išao od tijela žene ka njemu, nijedna struna živog tijela prema njemu nije išla. Starac se namršti, opsova i reče: "Narode, tucite onoga ko vas je razljutio i magiju priče rastjerao!"
Narod je stajao zbunjen. Nije mogao da vjeruje da je muž, gospodar ženin, bio samo drveni okvir, strunom s neba pokretan; nije mogao, čak i da je htio, da povjeruje da je te konce pokretao jedan bradati starac, poluslijep čini se, jer mu oči nisu vidjele ni onu svjetlost koja je davala sjenke njegovim stvorenjima; jer svjetlost je slijepa, ona samo osvjetljava, a sama je slijepa, jer je sama sobom zaslijepljena; nije mogao da vjeruje da je jedan poluslijepi čovjek gospodar nevidljivih struna, Bog koji upravlja tim raskošnim svijetom sjenki, i da je dodjeljivao sudbinu mužu, a i nju je, iako slobodnu, vezivao uz pomoć pšenice i muževljevih batina, za njega i za sebe, i za muževljevu sudbinu; nije mogao da vjeruje da je sva ta divota bila jedno platno iza kojeg se krila bijedna prevara: nijedna od tih sjenki nije imala svoju dušu, lik i odlike, osim žene. A svi su prije toga vjerovali da su sjenke prave i žive, i da samo bog iz Makedonije, opsjenar Isijan, zna kako da ih namami iz svijeta mrtvih i da ih čovjekovom oku učini vidljivim.
Goli Mjesec pogleda bijesno u prosjaka i zatim uplašen, svojim rozim tabanima nošen, pobježe niz livadu.
Prosjaka su potom tukli. Kad je iznenađenje prošlo, ubili su ga od batina. Jer im je rasturio privid. Narod voli priviđenja. I ne želi da vidi strune kojima se upravlja njihovim životima. Tukli su ga kamenjem, štapovima, mazali ga izmetom. Tukli su ga jer su htjeli da žive ispred zavjese koja krije laž svijeta. Toliko su ga tukli, da je on, prije nego što je izgubio svijest, pomislio: "Bože, pa ja sam im samo pokazao da iza platna postoji nešto drugo." Zatim je zaspao tako tvrdim snom, da se više nije mogao sjetiti ko je.

***

Teško se budio, u vodenici. Bio je položen na dasku. Pokriven vrećama. Go ispod njih.
Nije znao kako je došao tu.
Nije znao ni koji je dan, ni koja godina.
Skupio je snagu i ustao, kao da mu je neko govorio da treba da ustane i da uradi nešto. Doteturao se do dolapa u prostoriji za brašno. Usput se omirisao: mirisao je na polje, na meleme od majčine dušice, na bosiljak i smilje. Na svog je oca mirisao. Rane po tijelu su bile suve i po tome je znao da je dugo ležao; najmanje pet dana, a nije se sjećao nijednog buđenja.
Kad je otvorio dolap, vid mu se razbistrio: vidio je crtež na pergamentu. To je bio isti onaj rebus koji mu je bio poklonio seminarista: očigledno, u onoj žurbi, seminarista ga je bio izgubio.
Ali postojala je razlika: na pergamentu je sad, oštrim očnjacima, neko bio izgrizao kožu, baš kod vrata. Neko je očito bio tu i našao izgubljeni rebus koji je ležao pred njim. To je sad bila čudna slika, rukom i očnjacima sazdana: ruka je bila nacrtala zid, a očnjaci su otvorili vrata na zidu, čineći rebus stvarnim, u tri pravca: vidjele su se visina, širina i dubina.
Posljednjim snagama gurnuo je tajna vrata iza dolapa. Ona su se otvorila i on je vidio tunel: crn, prazan. Iz njega je dolazio svjež dah vlažnog vjetra iz jaza. Zatim se vratio i legao na dasku, kao da je kamen, težak, milion godina star. I zaspao je snom tvrdim, ali slikovitim.
Vrata su bila otvorena. On je samo trebalo da sačeka.

***

Skup podivlja od radoznalosti. On tone: otac tvoj tone. Voda mu ulazi u usta. Uže između tebe i njega je kratko: baš onoliko koliko je potrebno za bliskost između oca i sina. Ti plivaš, taj jaz znaš kao svoju odaju: tu si se kupao sto puta s djevojčicom koja je bila kost i koža. Plivaš i ruke ti postaju vesla: vesla preteške Nojeve lađe, teške kao tuč. Za sobom vučeš oca: njegovo sjeme, sva potomstva tvoja i njegova, i sve koji su prethodili i tebi, i njemu. On sve češće guta vodu i davi se, propada i vuče te za sobom. A ti ga povlačiš i izvlačiš, svom snagom suprotnom i tjelesnom, ali sve je manje imaš: plačeš, vičeš, dušu uprežeš da bi vukao taj tovar. Očev tovar. Skup likuje, nalazeći neku utješnu radost u tome da Bog nije svemoćan: pa, evo, on je sebi sačinio kamen koji ne može da podigne. Pa zar nije svemoćan taj Bog?!
Vučeš, veslaš rukama očeve, Nojeve lađe, i za trenutak ga izvlačiš na površinu: on diše. Pelerina gleda ukočeno, kao da ne zna kakav je ishod. On je sudija, a pravom sudiji bi srce trebalo da bude u glavi, a ne u grudima. Kovačeva žena, iz nejasnih razloga plače; koprivareva žena se smije, čak i navija za kamenje. Za te nebeske ptice koje nikako da probude vatru u sebi, da se pretvore u vatru, da osuše vodu, ili, svejedno - da se pretvore u ptice, pa da uznesu tvog oca, oče Bendžamine, na nebo.
I, konačno: puca jedan mišić na ramenu ili na vratu. Bol u ramenu, do adamove jabučice: tama. Otac iza tebe propada i tebe vuče za sobom. Propadaš, propadaš u vodu i dišeš vodu, s njom poravnavaš sve razlike. A kako ih poravnavaš, kad si od tog trenutka pretvoren u crni kamen, crni oče Bendžamine?
Izvlače te. Samo tebe. Skidaju ti omču s vrata.
Brišu te i umotavaju u toplo ćebe, kao najveće bogatstvo. Mnogo, mnogo lica oko tebe: svi zabrinuti. čak i topao čaj dolazi. Miriše poput tvoga oca: na svježe orošeno polje, na majčinu dušicu.
Majka te ljubi uplakana. "Bog da mu dušu prosti", kaže ti. "Bog da mu dušu prosti". “Koji Bog?”, kažeš i trčiš ka praznoj pelerini; počinješ da ga udaraš nemoćnim, pomodrelim pesnicama po grudima, a on se smije, jer je vazduh i ne možeš da mu naškodiš. “Koji Bog?!”, vičeš do neba. “Gdje je sad Bog da udari munjom ovog ovdje?!” I tučeš praznog, a on se smije i iz usta njegovih osjećaš ledeni dah vatre paklene.

***
Srećko, sreća od čovjeka, gleda te i kaže: “Ne mogu, pišče, da ti pomognem. To je to: šest terapija. Više od toga ne dajemo. Bataljujemo, pa što Bog da.”
I Boga spominje. Do Boga je otac došao. Kraj njega sjedi, s desne strane. Ali Bog ima posla: koga prvo da spasi? Da li moj lik oca gurnutog u rijeku, da li moj lik sina gurnutog u rijeku, da li moga oca, da li mene od one napasti s vratima, da li vještice kojima se sprema lomača: Doricu Vugrinec, Johanu Gracijančić, koga prije? Jer on je jedan za sve ljude i za sva vremena, jer sva vremena postoje vječno, paralelno.
“Hajde, bre Srećko,” kažeš mu. “Hajde, zar ništa niste smislili,” kažeš mu, “jebem ti doktore, jebem ti tolike naučne radove, magristrature, doktorate, pa zašto vas hrani ova država, sjeme i pleme vam jebem,” kažeš i hvata te bijes, ludilo te hvata, pa uzimaš viski J&B, DŽej-Bi (Joana i Bendžamin, jesu li unutra njihovi duhovi, spiritus u isparenom špiritu?), flašu koju je Srećko, tvoj školski drug, prijatelj tvoj prvorazredni, za tebe otvorio, za još neispuštenu dušu tvog oca, pa je zafrljačiš u kredenac njegove kancelarije i ona se sasvim usitni. Srećko ustaje, zalijepi ti šamarčinu (zna on, ljekar je: histerija se šamarom liječi), pa još jednu, a ti njega dočekaš pesnicom, on ti vrati dvaput istom mjerom i zatim, raskrvavljenog nosa, sjeda i kaže: "Daj smiri se, jebem te, nisi dijete!"
Sjedaš spokojno a pokojno, kao da ništa nije bilo, kao da ste razmijenili dvije čaše viskija, kao da ste nazdravili. I zatim kazuješ nešto što se samo u časovima tužnog ludila kazuje, kažeš suludo: "Jebem te, nisi dijete, tako si rekao", kažeš mu. “Pa zar treba da budem dijete, da bi me jebao? Pedofilčino jedna".
I zatim počinjete da se smijete kao blesavi, obojica krvavi. Toliko se smijete da prozori ječe i zveče. Nezdrav je to smijeh: tuga u ruhu smijeha. I odjednom, utihnete kao da se nikad niste smijali. Odozdo zuje frižideri mrtvačnice.
On se briše papirnatom maramicom, uzima tampon, sipa alkohol, pa briše tvoju arkadu. "Izgleda da sam ti je razbio," kaže. “Sići ćeš dolje, na hirurško, jedna moja kurvica će ti uštepati dva konca", kaže.
I zatim ćutite. “Daj cigaretu”, kažeš mu. Daje ti, pališ ti, pali on, iako ne puši, pulmolog je, ali uvjek u fioci ima Davidov, crni. Za ovakve, brze smrtne slučajeve. “Davidov: da vidim, ali da vidim bijelo, da ne vidim crno”, kažeš mu, pokušavajući da napraviš igru riječi od marke cigareta, a, u stvari, kalambur jada i ludila od bola praviš, dok nijeme suze teku niz obraze.
On te gleda i kaže: "Slušaj. Slušaj što ću ti reći. Ovo ne bih smio da radim. Ali za tebe ću uraditi, jebem ti pisca, ti jebem. Ti misliš: medicina je melodrama; za sve ima lijeka, sve završava hepiendom. Slušaj: ima jedan lijek, zakonom zabranjen. Koristili su ga prije dvadeset godina za ovakve slučajeve. Veoma je kardiotoksičan. Truje srce, ali ako upali, efikasniji je od onih šest doza. Ne dajemo ga, jer ga pacijenti često ne izdrže. Za tebe ću ga dati. Ali ako potpišeš. Ako preuzmeš odgovornost za svog oca. Ako lijek bude djelovao, ima još tri do šest mjeseci života, maksimum. Idi kući, naspavaj se. Ne pij po kafanama. Pozvaću ti taksi. Naspavaj se i sjutra mi reci", kaže.
I ti ga gledaš: Srećko, sreća od Boga stvorena, srećka koju ni lutrija izmislila nije, nudi ti ugovor s đavolom; oca svoga, s vrećom punom kamenja na grudima, C.A. dekstrum, da spašavaš užetom oko vrata, rijekom života da ga vučeš i da ga izvučeš. Da se obećaš đavolu: on, đavo, daće tvom ocu još šest mjeseci života, ali ako da Bog. A kako da potpišeš, kada tvoja majka još ne zna od čega je bolestan, kada i nju lažeš magičnom riječju - "nekroza"?
I kažeš Srećku, sreći božijoj, neviđenoj: "Daj formular. Sad. Za mog oca drugog sjutra osim danas nema. Sad ću potpisati." On kaže: "Idi kući, razmisli. Da ne bude poslije - eutanazija. Da ne budeš oceubica.” A ti ga gledaš, i kažeš: "Daj, ne jedi gurabije, Srećko. Gadi mi se od tebe. Budi hrabar, daj svom drugu formular." I zatim on popunjava formular, ugovor s đavolom, ovjeren njegovim pečatom, prim. dr Srećka; a ti kažeš: "Pa ovo ‘primarijus’ znači prvi među prvima na latinskom. Srećko moj je to, nije šala. Đavo lično, primus i primarijus!”
I potpisuješ da preuzimaš odgovornost. Za smrt ili život svog oca.
I sjećaš se: ulazi tvoj otac kod tebe bijel kao krpa. Kao Betoven mračan, poslije devete simfonije.
Pijan.
Liježe na krevet i kaže: "Bolestan sam." Majka mu kaže: "Nisi bolestan, pijan si." A on: "Nisam pijan. Bolestan sam."
I daje joj novine. Novine od danas. Ona čita na prvoj stranici, zaokruženo crvenim flomasterom. Nadnaslov: Dvije godine pobijeđene demokratije. "I?" kaže mu ona.
"Ništa", kaže on. "Greška. U kucanju. Nisam je vidio. Treba da stoji: Dvije godine pobjede demokratije, a ne Dvije godine pobijeđene demokratije." Pogriješili su kad su prekucavali tekst.
Majka jadikuje. "I što si im rekao? Pa trideset godina si noću dežuran, trideset godina loviš i ispravljaš greške u sistemu, bilo je red da jednom pogriješiš!"
On gleda u tavan onim njegovim zelenim očima i kaže: "Ništa. Niko ne vjeruje da je tehnička greška. Misle da je genetska. Moj brat Dimče bio je partizan. A poslije komunista, došli su oni, demokrate."
Majka mu kaže: "Pa glavni urednik je onaj uredničić, iz sela si ga doveo, prvi si mu tekst napisao jer si se sažalio nad njim, jer te podsjećao na tebe samog s probušenim cipelama. Stan si mu dao, državni, socijalistički; na ćevape si ga vodio u kafanu.”
"Ne važi to ništa", kaže čovjek sa zelenim očima i diše duboko, kao riba na suvom, kao da mu se povraća. "Nova pjesma se svira sad. Ne smije biti grešaka, čak ni tehničkih."
I zatim zaspi teškim snom i bunca, iz buncanja shvatimo i ja, i moj brat, i majka: ovi novi, demokrate, izbacili su mu sto u hodnik. Po naredbi onog uredničića. Rekli su mu: bolje da ga oni ne otjeraju, bolje da sam ode u penziju. Najbolje bi bilo da se razboli, preko veze, s ljekarskim uvjerenjem, tako mu penzija neće biti mala.
Ti ideš u drugu sobu i, dok on spava, uzimaš telefon. Ponižavaš se iz ljubavi. Uredničiću kažeš: “Kako te, bre, nije sramota. Čovjeka je od tebe napravio, a ti - sto u hodnik.” A on kaže: “Shvati me, molim te, nisam to ja, ovi iznad mene, iz partije, ne vole ga, nimalo ga ne vole, jer je zapeo s tim njegovim istorijskim feljtonima protiv Vanča Mihajlovskog. Zapeo pa zapeo, kao da je Galilej - ne okreće se Sunce, Zemlja se okreće, kao da je važno što se oko čega okreće, jebem li ga. Posavjetuj ga da napiše jedan tekst o Vanču, odmah će mu vratiti sto nazad, kaži mu da savije vrat. I meni će laknuti, znaš koliko ga volim. Kao otac mi je bio, stan sam dobio zato što je on bio predsjednik Komisije. Daj, kaži mu,”kaže ti glas bez tijela i ruha, glas iz slušalice i zatim zaćuti. Ti dišeš šumno, ne znaš što da kažeš, a on otud traži izlaz, pa kaže nešto što se nijednom sinu ne smije reći da učini svome ocu: "Ili bar ti našvrljaj nešto o Vanču, proknjižiće se kao da je on napisao, jebem li ga, ne budi dijete!"
I ti spuštaš slušalicu tako da se aparat pod njom smrska u hiljadu plastičnih krhotina.
Poslije mjesec dana obitavanja po hodnicima propljuvao je krv. Odvedoh ga kod Srećka, sreće moje, druga krvnog. Preko veze.
“Zar baš trpni pridjev mjesto imenice, dva-tri slova u jednoj riječi, tako da presude tvome ocu? Je li toliko bitna razlika između ‘pobjede demokratije’ i ‘pobijeđene demokratije’ da čovjek umre zbog nje, otac, povrh svega? Ili je, pak, taj uredničić bio ovaploćenje greške, tanatosne razlike, koja se naziva demokratijom? I što si vidio ti od te demokratije, jebem joj mater? Kakva je pravda ta demokratija kad i ti, i neki idiot koji kopa nos, pravi lopticu, pa liže prst jer nema gram mozga u glavi - imate pravo na po jedan jednako vrijedan glas? Jeste li do te mjere podjednako pametni, da ti on može presuditi u kakvoj ćeš državi živjeti?!”
Izlaziš kroz vrata i odjednom se, kao u filmu, sudaraš s crvenokosom: stažira tu, na pulmologiji. Leptirica užarena, zaljubljena u tebe (znaš to, je li, iz knjige koju pišeš znaš), u bijelu uniformu obučena, poslušna, s kosom vezanom u dvije kikice, poput srednjoškolke. "Dobar dan", kaže sa strahopoštovanjem. "Dobar dan, pišče, kako ste?", dodaje, jer ti ćutiš. “Dobro, kažeš. Dobro sam ja. Kako si ti?", i snažno uzbuđenje ti preplavi lice. Erekcija: poslije toliko vremena, samo zbog njenog glasa! U zao čas za tvog oca, jer erekciju dobijaš, gade jedan, jer je rečeno: gdje je smrt, tamo je i nagon za rodom i porodom, eros. "Nema te nešto, nisi došla onda, u srijedu", kažeš joj i vidiš: mantil joj je raskopčan, a ispod mantila jedna tanka majica, a ispod nje nema grudnjaka, samo njuškice od srnice njuše. Interesuje ih što ti tu tražiš, kod Srećka, srećke neviđene, kakvu lutrija još izmislila nije, s đavolom uortačene. Jer, ko kod Srećka ide, ne stiže sam do kraja. A ona te gleda svojim očima-ugljenčićima, muškom strašću još neužarenim, predosjećajući da si se i ti upisao u Srećkovu knjigu (jer uzeo si tri mjeseca plaćenog odsustva na Fakultetu), kaže: "Nosim ovdje knjigu, u torbici mi je", i vidiš da na ramenu ima pletenu torbicu, skromnu, ali lijepu. "Hoćeš li mi je sad potpisati?", kaže, kao da predosjeća tvoju lošu kob. Ti je gledaš, ona te gleda i guta te tim ugljenčićima koji se polako žare, i ti sasvim hladno na taj žar sipaš led: "Ne. Ne sad. Samo što sam potpisao jednu posvetu. Ne mogu sad", kažeš joj, i ona vidi suze u tvojim očima.
Laknulo joj je, jer nisi ti u Srećkovu knjigu upisan, jer čovjek ne plače nad svojom smrću; nad tuđim smrtima plače. Ti otrčiš stepenicama, a ona ostaje za tobom, s tim svojim otvorenim ustima, malim dragim trouglom, geometrijom savršenom, djelom majstora iz tajfe mijačke zidarske.
Sljedeće srijede, a da ni sama ne zna zašto, iako zna da si tri mjeseca na ferijama, ona čeka pred tvojim kabinetom na Fakultetu. A ti na groblju. Vratićeš se ti, vratićeš se, ali humka se neće vratiti kući: to je ostalo od njega, od oca tvoga. Na rukama ti je umro, dva dana prije toga, a posljednje riječi su mu bile: "Nekroza je, obična nekroza, ništa to nije, ne brini se, sinko." I eto ti Srećka, pošto se sve završilo, zemlja je prekrila tijelo: dolazi, grli te i umjesto: "Primi moje saučešće", kaže ti: "Jebem ti pisca, ti jebem. Rekao sam ti da nije melodrama, nije med za srce, otrov je za srce, kardiotoksično je." Ti ga grliš, on polaže dva karanfila na grob, dok te grli kao kliještima, kaže ti: "Moraš da znaš: još prije prve terapije, kod prve doze, kad je ležao kod nas tri dana, prve noći, na mom dežurstvu, našao sam ga. U kancelariji dežurnog, u mojoj kancelariji. Bio je uključio lampu na stolu, otvorio svoj dosije i čitao. Ja ulazim i kažem mu: 'Što radiš to?!' On kaže: 'Gledam kako ljubav i od smrti pravi nekrozu', i smije se. Izvadio je iz fioke crni Davidov, zapalio, puši kao da mu je to prva cigareta u životu, uvlači i kaže: 'Preklinjem te, djecom te kunem: nemoj mu reći da znam. Neka teče svijetlopis: nek mu moja sjenka vjeruje da mi tijelo nije bolesno. Ako kažeš, sjeme će ti se zatrijeti. I ja ću igrati igru: ja ne znam. Igraću kao da ne znam da svaka svjetlost ima svoju sjenku.' I zatim puši, ne trepće; drugu cigaretu vadi, pali, mojim cigaretama me nudi i kaže: 'Koga lažete? Čarlija Hita? Ja sam, da bi na put izveo njega i brata, napisao stotine i stotine krimi-priča pod pseudonimom. Za pare: 100 maraka jedna. Sve tajne detekcije znam.’
I ti gledaš Srećka, srećku koju dosad izmislili nisu, i znaš da čitalac, čitateljka tvoja moraju jednom doznati: ti ne pišeš krimi-priče, ti ih prepisuješ i kompiliraš od tvog oca. Da zaradiš neki dinar, da bi vrata sebi otvorio.
Ako ne budu dobre, nisi ti kriv: nijedan plagijator ne odgovara za vrijednost originala. Ako budu valjale, novac i slava su tvoji.
Kaži da ti je otac đavo, i Papa ćeš postati.

(odlomak iz još neobjavljenog romana "Vještice")