Andrej Nikolaidis

SIN

Sarajevske Sveske br. 13

O, kako je tih bio dom kada je otac otišao u tminu.
(SAN I POMRAČENJE, Georg Trakl)

Svakoga od nas, bez obzira na to što je i što radi, grubo odgurnu natrag sebi samom i on postaje noćna mora upućena na samu sebe...
(PODRUM, Thomas Bernhard)

I

Sve bi bilo drugačije da sam uspio suspregnuti gađenje, pomislio sam.

Kroz spuštene škure sam vidio sunce. Izgubilo je svu snagu i sada je, nemoćno da prži, nestajalo za krošnjama maslinjaka koji se pružao do šljunka Valdanosa, i dalje, sve do Kruča i Utjehe, uvala prepunih kupača odlučnih da im tijela upiju i posljednju kancerogenu zraku, prije nego odu kući, izgorjelu kožu natope kopijama skupocjenih parfema, obuku svoju izazovnu odjeću i odjure do diskoteka i terasa sa narodnom muzikom, puni vjere da će noćas leći na neko tuđe tijelo sa opekotinama trećeg stepena, da će imati i potom zaboraviti neko ljudsko biće, slično sebi.

Isprva sam bio odlučan da još neko vrijeme ležim, ali sam morao ustati jer je smrad znoja u sobi bio nepodnošljiv. Soba je sa zapadne strane, pomislio sam, zato je popodne u njoj vruće kao u livnici. Čitavo popodne sunce bije u zidove. Čak i kada prokletnik zađe, njegova toplota izbija iz zidova. Po svu noć me zidovi gađaju toplotom. Od kada smo uselili u ovu kuću, od kada sam prvi put legao u ovaj krevet – znojim se. Probudim se u tri ujutro i moram odmah ustati, jer su jastuk i čaršav natopljeni mojim znojem, natopljeni su znojem i stoga smrde, k tome smrde nezamislivo, prosto nesnošljivo. Probudim se po sred noći i moram ustati, sopstveno tijelo me istjera iz kreveta.

Bila je to katastrofalna odluka, izabrati baš ovu sobu za spavaću. Jednoga smo dana u nju unijeli krevet, ormar i police, i već tog dana je, iako ćemo to shvatiti tek docnije, bilo govoto sa našim brakom. Ništa nije moglo preživjeti noć u toj sobi, svakako ne nešto tako krhko, tako malokrvno kao naš brak.

Dvije godine sam se znojio, budio se prestravljen zadahom vlastitog tijela, satima na balkonu pio kafu, pred zoru bih nakratko ponovo zaspao na kauču u dnevnoj sobi, samljeven nesanicom i umorom je dočekivao zagrljajem kada se probudi, dvije godine sam pokušavao da shvatim što nije u redu, zašto je sve pošlo po zlu, dvije godine sam pokušavao da napregnem um, iscrpljen nesanicom i nezadovoljstvom koje je ispunilo ovu kuću. Dvije godine nisam uspijevao čak ni da mislim. Dvije godine tako i onda je sve bilo gotovo. Otišla je. Rekla je ne mogu više i otišla. Istog trena sam se bacio na krevet u kojem smo još sinoć, u našem ritualu hipokrizije, jedno drugom rekli volim te. Zaspao sam još dok sam padao. Probudio sam se u znoju, kao i uvijek. Zaista je otišla, bilo je prvo što sam pomislio kada sam otvorio oči. Nje više nije bilo. Krevet je i dalje zaudarao na mene.

Ustao sam, gotovo da sam pobjegao od kreveta. Zatvorio sam vrata za sobom, odlučan da iz te sobe nikada više ništa ne izađe. Odvukao sam se u kuhinju i stavio vodu za kafu na šporet. Potom sam se trkom vratio do sobe i za svaki slučaj dva puta zaključao vrata.

Nešto bih mogao pročitati, pomislio sam. Napokon bih mogao nešto pročitati, rekao sam sebi, ima već dvije godine kako ne čitam ništa osim crne hronike u novinama. Zanima me još samo crna hronika i knjige o serijskim ubicama. Samo me još neskriveni izlivi zla zanimaju, pomislio sam, nemam više snage za hermeneutiku zla, to je iza mene. Više ne mogu da izdržim da tražim zlo u svakodnevnim postupcima, kako kažu, običnih ljudi. Umjesto toga, biram vulgarne manifestacije zla. Čovjek je ubio trideset ljudi i zakopao ih ispod kuće – sa time se još uvijek mogu nositi. Ali svakodnevne zlobe, potisnute želje i jeftine lukavosti ljudi koje srećem, kroz koje gledam kao kroz ništa, dok mi se obraćaju kao slijepcu, uvjereni da su me prevarili, da su me namagarčili i naveli me da povjerujem u njihovu dobronamjernost – za to više nemam snage.

Novine su to jutro pisale: pojeo ga na njegovu molbu. Crna hronika je donijela veselu priču o Arminu Meiwesu, kanibalu iz Njemačke. Građanin Meiwes je svojevremeno pristupio, pisalo je u novinama, kanibalskoj zajednici na Internetu. Ljudi su druželjubiva bića: okupljaju se kada se rađaju, okupljaju se i kada odlaze u vojsku, da uče da ubijaju druga ljudska bića, okupljaju se i kada žele da se pare, te stoga stupaju u brak, udružuju se, napokon, i kada žele jesti jedni druge. Meiwes je pronašao mjesto gdje se okupljaju srodne duše. Želio je pojesti čovjeka i to je povjerio prijateljima iz kanibalske zajednice. Napisao je oglas. Javilo mu se 400 ljudi koji su željeli da budu pojedeni. Na kraju je pojeo jednog od njih. Ovaj je, izgleda, imao posebne zahtjeve: tražio je da, prije nego što bude ubijen, skupa sa svojim dobrotvorom Meiwesom priredi posljednju večeru i pojede vlastiti penis. Dobrostivi Meiwes mu je želio ispuniti želju, ali su se, nakon početnog entuzijazma, složili da je objed nejestiv. Uto je dobrovoljcu pozlilo i on se stao moliti Ocu na Nebesima. Meiwes, za koga su doktori utvrdili da je normalan, saopštio je da je molitvu preskočio, jer ne zna ko je njegov otac, Bog ili đavo, stoga mu nije bilo jasno treba li se moliti Bogu ili đavolu, tako je pisalo u novinama. Nakon molitve, Meiwes ga je ubio a nešto kasnije i pojeo, snimivši čitavo zbitije kamerom.

Sa police uzimam Eliotovu “Pustu zemlju”, izdanje koje nam je donijela prijateljica, našeg prvog ljeta u ovoj kući. Tokom novembra te godine, koji je bio kišan, tokom novembra koji nas je osudio na boravak u kući, jer su zbog kiše koja nije prestajala naše šetnje kroz maslinjak postale nemoguće, tokom novembra smo pokušavali da ostvarimo idilu iz B filmova. Sjedjeli smo u foteljama u našoj dnevnoj sobi, dok je u našem kaminu pucketala vatra. Sjedjeli smo i čitali Eliota. Ja sam čitao naglas, ona je slušala. Tada sam je volio, kao što sam je uvijek volio. Tada nisam mogao izdržati više, kao što nikada nisam mogao izdržati više. Tada sam odlučio da ipak idem dalje, kao što uvijek odlučim da sve ide dalje. Stvari nikada ne propadaju zbog mene, niti uspijevaju zahvaljujući meni. One uvijek idu mimo mene. Ja se samo prilagođavam. U djetinjstvu sam život zamišljao kao pustinju kroz koju koračam tako da ne poremetim ništa, tako da ne ostavim nikakav trag. Kada nestanem, iza mene nije ostala niti jedna stopa u pijesku, niti jedan pepeo vatre koju sam naložio, niti jedan skelet ubijene životinje koju sam pojeo, niti jedan karavan koji sam sreo, niti jedno stablo u oazi u čiju koru sam urezao inicijale svog imena, niti jedna žena u selu uz koju raste moje dijete. Samo sam prošao, tako da to niko nije primijetio, tako da niko neće moći reći: ovaj je bio. Tako sam mislio onda, tako mislim i danas. Ali nisam učinio tako. Oženio sam se. Uzeo sam ženu i nastavio da putujem bez traga. Na kraju je ona rekla ne mogu više i otišla, učinila je to, iako sam to isto mogao reći ja, ali nisam, rekla je ona, jer je jača od mene.

April je najokrutniji mjesec, kaže Eliot. Ali on nije živio na crnogorskom primorju i sugrađani mu nisu zgrtali bogatstvo izdavanjem soba. Nije vidio kako turisti, kao horde huna, pristižu u njegov mirni grad i pretvaraju ga u džinovski barbarski zabavni park, nije osjetio kako izgleda kada se životni prostor suzi na granice mog dvorišta, jer svaki izlazak iz kuće podrazumijeva probijanje kroz mravinjak stranih tijela, koja su ružna, bučna i u grču pohlepne potrage za užitkom, što me uvijek prisili da se u paničnom trku, neprekidno se osvrćući, jer opasnost vreba sa svake strane, vratim natrag u svijet svog vlasništva visokom ogradom odvojenog od ostatka svijeta koji su zaposjeli nepoznati i strašni ljudi. August je, kažem, najokrutniji mjesec.

Čini mi se da je Al Ghazali rekao da je nebo okruženo patnjom, dok je pakao okružen uživanjima. Posmatran odozgo, sa brda i iz šume gdje je smještena moja kuća, grad u kojem živim ljeti izgleda kao pakao. Jer turizam je prodaja užitka. Doista: čovjek je u turističkom gradu okružen uživanjima. Al Ghazali je u pravu: u paklu sam jer sam okružen uživanjima. U pravu je i Sartr, kada kaže da pakao jesu drugi. Njihov užitak moj je pakao.

Telefon zvoni. Javlja se prijatelj, kaže da mu je iz Amerike upravo stiglo DVD izdanje filma “Canibal Holocaust”. Šta je to, pitam ga. Film o ekspediciji filmadžija koja u Amazonu naiđe na pleme kanibala, kaže on. Početak obećava, šta biva poslije, pitam. Ništa, kaže prijatelj, ostatak filma ih ljudožderi jedu. Kuća od koje sam kupio film zove se Grind House i specijalizovana je za prodaju najopskurnijih, najšokatnijih i najgadnijih filmova svih vremena, rekao mi je prijatelj, ne bez oduševljenja. Zamisli šta vidim u njihovom katalogu: u bogatoj ponudi filmova u kojima ljude stavljaju na najstrašnije muke, dakle siluju ih, režu, čereče i jedu, ova kuća ima i opciju - bez nasilja nad životinjama. Shvataš li, viče u slušalicu. Shvatam, odgovaram kroz zube. Shvataš li, viče, oni se brinu o tome da ljubiteljima kanibalizma koji su gadljivi na nasilje nad životinjama ne pozli dok gledaju rasporene ljudske utrobe. Bojim se da shvatam, kažem.

Nakon ovoga, jasno mi je da ne mogu čitati. Uvijek se desi nešto što me u posljednjem trenutku spriječi da čitam. Za čitanje i, uopšte, bilo kakav duhovni napor, neophodna je dokolica. Da mi nije bilo dosadno, nikada ništa ne bih napisao. I dalje mi je dosadno, kao uvijek, ali već neko vrijeme ne mogu da se sjetim zašto bi uopšte bilo važno da čitam, ili pišem, zašto bi bilo važno da, kako kažu, razvijam svoj duh. Odustajem od čitanja i palim kompjuter.

Ne uspijevam dospjeti na Internet. Dial up konekcija me uporno izbacuje. Telefonska centrala je preopterećena, mislim, na hiljade turista rodom sa Kosova baš sada šalju poruke svojim porodicama u zapadnim zemljama iz kojih su došli, u kojima su stekli sitninu kojom se razmeću ljeti, tokom dvonedjeljnih odmora koji im donose samo frustraciju, jer iako su se šepurili kao pauni, iako su imali mlade djevojke iz Peći, zavedene njihovim deset godina starim mercedesima i zlatnim lancima, smrad klozeta koji čekaju na njih, svoje čistače, smrad klozeta u Minhenu, Štokholmu i Gracu još uvijek im je u nozdrvama. Sada su se vratili sa plaže i bjesomučno telefoniraju i šalju mejlove, gonjeni potrebom da komuniciraju, nepismeni ljudi koji s mukom ravnom porođajnoj izgovaraju svaku riječ.

Gušim se od prezira i netrpeljivosti, od gađenja koje me je oblilo tako potpuno i fatalno, kao što je svece, kažu, oblivala ljubav. Potreban mi je pogled na prostranstvo, pogled na utješnu prazninu pučine, u plavo nezagađeno ljudima. Istrčao sam na balkon.

Bio je prvi sumrak. Sunce je ponovo zalazilo iza Stričevog maslinjaka, kako smo zvali brdo sa desetak korijena masline, koje nam je, tih pedeset hektara makije pune poskoka i divljih svinja, zaklanjalo pogled na more. Otac je tvrdio da je jednom vidio nešto sa onog svijeta, tako je rekao, kako slijeće iza tog brda. Nikada ga nisam uspio ubijediti da je to bilo sunce. Iz popodneva u popodne sjedjeli smo na terasi i čekali suton. ]utke smo gledali sunce kako zalazi, kako se gubi iza siluete brda koje oduvijek stoji između mene i svijeta. Kada bi svjetlost zgasnula, utac bi ustao, autoritativno rekao ne, nipošto, to nije bilo sunce. Potom bi nestao u kući. Nadalje su samo tonovi Baha odavali da još uvijek postoji, da kao i svake večeri leži u mraku spavaće sobe, paralisan depresijom koja ga zlostavlja već dvije decenije.

Te večeri, brdo je gorjelo. Umjesto svježeg vjetra sa mora, u lice me je tukla vrelina šume u plamenu. Vatra će ponovo odnijeti sav očev trud, pomislio sam. Poslije svakog požara, policija je obilazila teren i pokušavala pronaći trag koji bi ih doveo do počinioca. Nikada, treba li reći, nisu otkrili ništa. Ni komad stakla, ni šibicu, kamoli tragove piromana. Nikada ni neće otkriti ko nam pali brdo, kad vam kažem, kako bi i mogli otkriti, kada ovaj oganj dolazi s onoga svijeta, ponavljao je otac.

Kada je brdo prvi put gorjelo, on je to shvatio kao znak od Boga. Čitav život mi je prošao, a da se nisam ni okrenuo na maslinjak koji mi je stric ostavio. Sada više nema maslinjaka. Ima samo moje obaveze prema toj zemlji. Tako je rekao, moj otac, sklon fatalizmu, kao i svi u ovoj mahnitoj, prokletoj porodici.

Ogradio je čitavo brdo. Probijao se kroz izgorjelu šumu, korak po korak, lomio kamen i u stijenu, kao u srce vampira, zabijao glogove kočeve. Onda je na kočeve kačio bodljikavu žicu koja mu je drala meso na rukama. Mjesecima se kući vraćao crn od glave do pete, kao rudar koji je upravo izašao iz najdubljeg kopa. To i jeste bio: rudar. Ušao je u srce svojih uspomena. Nije on krčio šumu: on je kopao svoju nutrinu, lomio je taj kamen koji ga je gnječio, uklanjao je lavinu koja ga je prekrila i živog sahranila. Mokar i garav se vraćao kući, sve dok jednoga dana nije saopštio da je njegov posao završen. Imanje je bilo ograđeno i očišćeno. Nove suvomeđe podignute, nove masline zasađene. Poveo nas je na terasu, mene i majku, i po ko zna koji put nam pokazao Stričev maslinjak. Rodio sam ga iz plamena, rekao je, moj otac.

Kada je brdo izgorjelo po drugi put, opet je postavio ogradu i zasadio masline. Povrh svega, izgradio je i štalu. Onda je iz Austrije doveo koze. U svojoj radišnosti išao je tako daleko da je čak i čuvao koze. Te godine bio je pastir. Preko dana bi sa kozama lutao brdom. Predveče bi ih odveo u štalu, na spavanje. Ispaša je ove godine savršena, govorio je, iz spržene zemlje izlaze mladice, stoga moje koze jedu najbolju hranu. Ograđene su, bezbjedne od čagalja, konačno na suvom su. Kao u hotelu sa pet zvjezdica, ponavljao je. Majka je držala da zna korijen očeve posvećenosti kozama. Stric je, tvrdila je da se toga sjeća iz babinih priča, bio grudobolan. Sa grudoboljom je i umro, rekla je majka. Posljednje godine života dugovao je kozama, rekla je. Neka žena iz Šestana donosila mu je mlijeko. Zahvaljujući tom mlijeku živio je nakon što su ga doktori otpisali. Bio je sam, bez žene i poroda, pričala je majka. Imao je samo babu, ženu pokojnog brata, imao je tvog oca i te koze gore u Šestanima. Kod babe i oca je živio, zahvaljujući kozama je živio, rekla je majka.

Čovjek iz rodne Crmnice odlazi u Ameriku. Napušta svoje selo bježeći od gladi, samo da bi stigao u Njujork, velegrad u kojem će tri naredne godine gladovati. Spava u napuštenim skladištima. Na pijacama krade povrće, da bi se prehranio. Ponekad ubije psa-lutalicu, i tada Gospodu zahvaljuje na vještini ubijanja koju je stekao loveći ptice na Skadarskom jezeru. Već nakon nedjelju dana znao sam da ću uspjeti, znao sam da ću preživjeti, pričao je kasnije bratovoj ženi i njenom sinu. Usred Njujorka živio sam kao usred gore, govori im. Dječak ga netremice gleda dok govori o psećoj koži od koje je načinio cipele. Nikada taj dječak nije vidio oca, ali ga zamišlja sličnog stricu, sa kratkim sijedim brkovima, kako u cipelama koje mirišu na - možda baš pseću - kožu ulazi u njihovu kuhinju, kako grli majku i njega, kako mu, onako kako čine stričevi, u džep tutne nešto novca za slatkiše, kako uveče, kao stric, pripovijeda sve one uzbudljive avanture koje je proživio.

Čovjek u Americi stekne imetak, ali umre prepuklog srca. Nikada se nije ženio, zato je nesretan umro, dječak čuje majku kako govori. Sve što sam uradio, sav put koji sam prošao, sve uzalud jer umirem bez sina, tako je pred smrt rekao tvoj stric, rekla mu je majka, rekao mi je otac. Sve što je imao ostavio je porodici svoga brata. Da se stric nije vratio duže bi živio, do smrti je tvrdila moja majka, gledao je tvoga oca i patio za svojim nerođenim sinom, imala je običaj da kaže, to ga je na koncu ubilo.

Čovjek se čitav život muči da bi umro sam kao pas. Sav imetak ostavi ženi svoga brata. Spasi je od siromaštva u kojem je, nakon muževe smrti, bila osuđena da podiže dijete. Čitavu mladost sam jeo stričev trud, hranio sam se njegovim znojem i mukom, tako je govorio moj otac.

Čovjek se muči i onda umre. Eto čitave priče o svakom od nas, eto potpune biografije čitavog ljudskog roda. Sahranjen je prije pedeset godina. Sve što je od njega ostalo noćas gori.

Sada je sve gotovo, mislio sam dok sam gledao plamen kako se diže u noćno nebo. Šuma je ponovo gorjela, po treći put u deset godina. Vatra će napokon poraziti oca. On više nema snage da imanje ponovo diže iz pepela. Otkako je majka umrla, kroz nametnutu samoću na koju nije bio spreman, ojačala je depresija. Gotovo da je sasvim prestao izlaziti iz kuće. Po čitavi dan je samo sjedio u zamračenom salonu. O čemu je razmišljao?, pitao sam se i bilo mi je svejedno. Samo sam se nadao da razmišlja, da barem misli uspijevaju da probiju glatke, visoke zidove depresije koja ga je okružila.

Te noći je brdo gorjelo, ali on nije izašao pred kuću, ni da osmotri vatru koja je gutala sav njegov trud. Sa balkona svoje kuće gledao sam terasu njegove, bez nade da će se ukazati, da će kročiti kroz vrata iza kojih je riješio da umre. Njegova žena je umrla, moja je otišla. Dva čovjeka, svaki u svojoj kući, koje čak ni stotinjak metara udaljeni požar nije mogao ujediniti, makar u pogledu na vatru u kojoj nestaje njihovo imanje.

Brdo u plamenu je zvučalo kao pucketanje stare ploče. Kao šum na kaseti. Kao nešto što će ukloniti pritisak na Dolby dugme. Plamen se, međutim, nezaustavljivo širio ka podnožju strme padine. Uključio sam lokalni radio. Javljao je da su prve kuće već evakuisane. Iza prvih kuća su, naravno, druge kuće. A onda moja. Užasnula me je pomisao da je čitav komšiluk ponovo udružio rad i svim snagama pokušava da zaustavi požar. Zapravo smetaju vatrogascima da rade svoj posao. Mogao sam da zamislim kako me ogovaraju. Samo on nije došao, vidio sam ih kako šapuću, pa njihovo gori a njega nema, pa zar mi da gasimo njihovo, pitaju se. I pri tom ignorišu činjenicu da spašavaju svoje kuće, ne moj maslinjak. Da moj maslinjak gase samo zato što se boje da će plamen zahvatiti njihove kuće. Moj maslinjak, koji uostalom i nije moj.

Vlada je, javili su na radiju, sve kanadere prodala Hrvatskoj, zato što su procijenili da im nije potrebna flota aviona za gašenje požara. To je bilo na proljeće. Već u prvim danima juna primorje je zapaljeno. I još gori. Lastva iznad Tivta, Budva, Petrovac, Možura, sve do Skadarskog jezera. Sada gori i Ulcinj, plamen se sa Stričevog brda proširio do prvih kuća Limana. Zidine Starog grada su u opasnosti, javio je radio.

Zato što je Vlada prodala avione, požar gase helikopterima. U nečem što liči na vreće vuku vodu koju ispuštaju na vatru. U trenutku kada voda padne po tlu, dim i para zaklone pogled na ljepotu vatre. Sve nestaje u sivilu i narednih minut-dva potrebno je plamenu da ponovo uspostavi vladavinu nad imanjem moga oca.

Ubrzo shvatam da mi je prizor dosadan. Sada su tu već tri helikoptera. Jasno je da će poraziti vatru – još jedan trijumf tehnike. Nema tu više ničeg za mene. Ničeg za mene tamo gdje se bore tehnika i priroda. Prosto ne znam što je od to dvoje monstruoznije – zla priroda ili zla tehnika kojom je pokušavaju nadvladati. Prije nego se okrenem i vratim u sobu, pogledam očevu kuću. Svjetla su ugašena, ali znam da ne spava.

Onda sam čuo meket koza. Putem prema kući komšija je tjerao stado. Ooj, kojšo, čuo sam i to mi je sledilo krv u žilama. Nisam bio spreman za razgovor sa njim. Nisam bio u stanju da mu se zahvaljujem što je očeve koze spasio plamena. Da ga pozovem unutra na piće. Da se ispričamo – kao komšije, kao ljudi.

Ali već mi je mahnuo, već je stajao pred kapijom koju uvijek držim zaključanom. Prekasno: više nije bilo uzmaka. Obukao sam bokserice i sišao da mu otvorim.

Moj kojšo, rekao je, što nas je ovo snađe. Srećom, nije očekivao da odgovorim. Sve izgorje, sve što ti je otac radio, nastavio je, dok je ugonio koze kroz kapiju. Jedva sam ovo živo spasio, rekao je, izvukao sam ih kada je vatra zahvatila štalu, njoj nije bilo spasa. Greota je, moj kojšo, rekao je još, ali to ti je život - čovjek se muči, a ne zna za šta. Mučiš se, govorio je, i dok dlan o dlan, sve nestane. Kažu: odnijela vatra, rekao je, a nije vatra – Bog je to, moj kojšo. Bio sam siguran da među ljudima koji ga poznaju važi za mudrog čovjeka.

Napokon je sve koze utjerao u dvorište. Sad mi je svega dosta, pomislio sam. Koze su se već dale u posao preživljavanja: bića koja su maločas izmakla smrti sada su ravnodušno brstila travu i pri tom bezočno smrdjela. U tome su prednjačili jarci, koji su smrdjeli čak i gore od komšije koji je uporno išao za mnom, svaki put kada bih se pokušao odmaći od njega i udahnuti čisti vazduh.

Nego, kojšo moj dobri, rekao je odlučan da naplati svoje dobročinstvo, ja svima uvijek govorim da nema bolje rakije od vaše. Hajdemo gore, rekao sam, nemoćan da se borim sa tom vrstom neuljudnosti, sa ljudima koji se sami pozivaju u tuđe kuće. Zakoračio sam na stepenice i naglo se okrenuo, jer sam osjetio da me neko posmatra. I jeste, moja paranoja ponovo je bila opravdana: crni jarac je buljio u mene. U mraku sam vidio njegove žute oči kako me netremice promatraju. Njegove tamne, duguljaste zjenice ličile su na pukotinu u zemlji, spremnu da me proguta. Prijeteći je širio nozdrve niz koje se slijevala svjetlucava slina. Sitnim zubima žvakao je travu po kojoj sam gazio, ne skidajući oči sa mene. Bio sam siguran da mislimo na isto: on misli kako me jede, ja mislim kako moje meso nestaje u njegovim ustima, kako se njegovi zubi zarivaju i otkidaju komad po komad mog tijela.

Kojšo, jesi li dobro, čuo sam čovjeka iza sebe. Okrenuo sam se i vidio komšiju, na kojega sam potpuno zaboravio. Po prvi put u životu bilo mi je drago što ga vidim. Po prvi put sam pronašao utjehu u drugom ljudskom biću, pomislio sam ugledavši njegov krezavi osmijeh i tupi pogled, njegovo nisko čelo i klempave, crvene uši. Samo što dalje od zvijeri, mislio sam dok sam žurio uz stepenice. Komšija je u čudu trčao za mnom. Polako kojšo, malo si mi blijed, čuo sam ga da govori. Uveo sam ga u kuću i još jednom pogledao jarca – stajao je na istom mjestu i dalje zurio u mene. Kao da mi stavlja do znanja da sam mu otvorio kapiju svoje kuće, da je ušao i da više nikada neće otići, da će do kraja, ma kada moj kraj došao, stajati tu i čekati na mene.

Nemam rakiju, rekao sam, piješ li viski. Sve pijem, rekao je. Sebi sam sipao punu čašu, njemu samo dva prsta, jer sam želio da što prije ode. Sjeli smo u fotelje u dnevnoj sobi, jedan naspram drugog. Bocu sam spustio na sto između nas, nadajući se da će mi zakloniti pogled na njega. Uzalud: sto je bio prenizak a boca premala.

Kroz balkonska vrata mogao sam da vidim vrhove plamena koji je do sada, mora biti, dokrajčio brdo. Vidio sam plamen i našao utjehu u tome. Plamen je bio savršeno opravdanje da ne gledam u čovjeka pred sobom. Misliće: pati zbog požara. Misliće: žao mu je oca. Pokušao je da započne razgovor, ali je ubrzo odustao. Riješio je da me prepusti tugi. Kojšo, rekao je, ja ću sam sipati, nećeš zamjeriti, ti razmišljaj, rekao je. Nakon toga, sjedjeli smo u tišini. Kada mi je popio sav viski i kada mi se od virenja kroz balkonska vrata već ukočio vrat, otišao je. Dok je izlazio, rekao je: dobar si ti čovjek. Klimnuo sam glavom, odbivši da ga pogledam. Kada je zatvorio vrata za sobom, zaplakao sam.

(odlomak iz romana)