Milenko Stojičić

SAMO TAKVA PRIČA

Sarajevske Sveske br. 11/12

Priča stidljivo svanjiva iz noćnog katrana. (Srećom, niko nikada to nije opisao!) Pisac, onaj iza priče, pust, sjedi u pustom staničnom restoranu i sam utonuo u katranski viliman. On ne zna šta mu priča sprema. Škilji u dvojicu putnika namjernika koji šute nad dubokim čašama punim pića. Čekaju da prvi pijetao zatrese krestom i kukurijekom rastrga tešku pancijerku od tišine. Teško su oboljeli od šutnje, pocrnili od katrana noći. Čega se to straše kad tako blizu prinose glave jednu drugoj? Slute li da bi se mogli zapetljati u kučine neke teške priče kakvih su puna usta noći? Pisac se trza od siline prepoznatog znaka. Lomi prste na rukama. Trlja čelo. Pritišće grudi. Potom se mahinalno hvata za «unutrašnji džep», napipava hladnu olovku i još hladniju agendu. Ona dvojica noćnih samotnika teško dišu i uzdišu, vrplje se, pogledaju okolo. Prvi šapuće drugome:
- Poješće nas noć! U čašama ćemo se potušiti kao miševi! Usta nam se zakovala! Šta misliš - da otkujemo koju priču, da se zagrijemo?!
- Otkivaj, zaboga! – kaže mu noćni saputnik, naiskap ispijajući čašu, stresajući se.
- Samo da znaš kakva mi se priča smotala na jeziku!
- Znači, zmija – priča! Bolje da nas i ona pecne nego ova noć!
- Nikada ne znaš u kojoj se priči smotala zmija! Pogotovo, u današnje vrijeme!
- Odmotavaj priču, budi zmiju, pa šta nam bog da!
- To je samo takva priča! - kaže prvi, prijeteći kažiprstom.
- Što mi prijetiš, pobogu? – pita drugi.
- To nam priča obojici prijeti! - odgovara prvi oblizujući jezikom ispucala usta.
Pisac krišom vadi iz unutrašnjeg džepa olovku i agendu. Tiho ih ritualno zapljuckuje, braneći se od uroka. I on naginje čašu ispirajući pelinom pelin. Svrbi ga uho, «organ straha». Ježi se od toga znanog svrbeža. Bogomdani likovi njegove buduće priče naručuju još po jedno piće. Sumnjičavo zagledaju konobara, okorjelog od noći i nesna. Pisac čuje kako konobar ršće crnu sedru noći. Krišom unosi u agendu komadićke te sedre koje će kasnije rastapati u mastionici. Čuje kako onaj prvi zanovijetac tiho kaže svome noćnom kamaratu:
- Sumnjiv mi onaj u ćošku! Osmotri ga! Drži se za olovku! Vidi koliko mu je uho! Nisu tu čista posla!
- Ne boj ga se! Računa čovjek svoju muku a mi svoju opričavamo! Zanio se i ništa ne vidi!
Pisac zubima glođe olovku u strahu da će biti otkriven. Vidi kako se čisti listovi agende ježe i zavrću. Umiruje ga primisao – da pisanje i jeste neka daleka forma računa i računanja. I priča se može računati i preračunavati – bez tačnog rezultata! Uostalom, i onaj nepovjerljivi pričac za susjednim stolom računa – da li je vrijeme da ospe kanuru svoje priče! A vrijeme? Nije svako vrijeme - vrijeme priče! Niti je svaka priča – zdrava priča! Dok ga ona dvojica osmatraju, pomalo sažaljivo, on misli kako bi ovoga trena potpisao – da treba sumnjati u priču i pričanje svuda i na svakome mjestu! Jer, samo se u Božje Slovo ne sumnja! Koliko li je samo puta, na primjer, priča bila i sjekira i presjecalo! Ko zna dokle bi pisac razigravao temu «priča i pričanje», da ga ne prenu pitanje onoga koji iznenada razvi priču na jeziku:
- Znaš li šta noćas rade Rusi u Sibiru?
- Rusi u Sibiru?! Pjanice – piju! Ko što i mi pijemo! – odgovori zapitani kušač priče.
- Mi pijemo da u rakiji preplivamo noć! Ali, zašto Rusi piju? - udvostruči pitanje zanovijetni pričac.
Kušač priče se srdi:
- Priča će ti se pretrgnuti od ovakvih pitanja! Dolijevaš mrak na mrak!
Pisac, brže – bolje, pripisuje kičmu buduće rečenice o «mrkloj priči u mrkloj noći». Ima škakljiv osjećaj da su dvojica pričaca već obeznanjeni pričom, da su sve više u priči a manje u staničnom restoranu. Trlja ruke od moguće književne dobiti.
- Onaj tamo trlja ruke... - kaže prvi pričac.
- Ne griješi dušu! Zapetljao se u crni račun kao pile u
kučine! Mi se plašimo njega a on nas! Liči mi na jadnika koji se drži za olovku kao za slamku spasa! Vidi mu krvave olovke, desni je razderao! Nego, vratimo se Rusima u Sibiru...
- Kad si već kod olovke, da ti kažem: koliko se njih
prevarilo na njoj! Znaš li, na primjer, da je ruska olovka kolik Rusija? Hoćeš li da ti pripovidim koju o tome, kako Rusi u Sibiru noćas piju u slavu te velike olovke?
- Baš si ga u po noća našao da jezikom šiljiš rusku olovčinu...Jest da noć svašta prima, ali toliku laž neće moći progutati...
- Nije laž! Nego, koliko Rusija ima mozgova?
- Ko to zna?
- Ja znam. A znaš li ti šta je mo – bi – li – za – ci – ja?
- Mobilizacija? Ne goniš me, valjda, u Sibir, strojevim korakom u rat protiv Rusa?!
- Ne trči ispred riječi ko vo ispred rude! Mobilisani su najveći mozgovi Rusije! Eno ih u Sibiru, prihvatili se one olovčine i računaju li, računaju! Računaju i piju votku!
- Računaju koliko su popili votke?
- Računaju kako da otope snijeg u Sibiru!
- Šta će pijan čovjek računati, nego kako da otopi snijeg u Sibiru! Meni se čini da si pijan i ti i tvoja priča!
- Priča mi je trijezna, vidjećeš! Možda baš ove noći ruski mozgovi olovkom u Sibiru ubijaju Ameriku! Bez metka!
- E, to ti vjerujem! Pogotovo, bez metka! Nema nego ujutru idemo Americi na sahranu! Čovječe božji, popio si tri – četiri rakijice i odmah bi započeo treći svjetski rat!
- Kad na olovku sračunaju kako da otope snijeg i led u Sibiru, od Amerike će postati Sibirsko more! Biće kao da Amerike nikad nije ni bilo! Ja šta ti kažem! Ali, to je strogo čuvana tajna! Za ovo bi mi u Rusiju skinuli glavu!
- Vjerujem ti. Znam šta je strogo čuvana tajna. Ali, da se olovkom sruši onolika Amerika!
- Olovka je, čuo sam, oružje budućnosti...Zato mi i nije mio onaj u ćošku sa olovčicom u ruci...Šta ako je moju priču savio u ono otvoreno blokče na stolu?...
- Hoćeš da kažeš, da je onaj tamo n e č i j i p i s- a c?! Da piše za nekoga!
- Neki pisac na zadatku!
- Ne vjerujem da smo mi velike čivije!
- Ali, priča nam je velika čivija! Brat bratu – teška je od šest mjeseci do godinu dana...
- Lijepo je to zakon uredio! Odležaće priču najmanje dvojica: onaj koji priča i onaj koji sluša! Po pravdi ko zna kojega i čijega boga!
- Nemoj mi noćas boga za sto! Nego, ako je onaj u ćošku zbilja taj što nam se čini da jeste – nečiji pisac...Šta ćemo?
- Napravićemo od njega n i č i j e g p i s c a n i č- i j e p r i č e!
- Šta imamo od toga?
- Ničiji pisac ničije priče je pisac svoje rođene priče!
- Opet nama ni iz kese ni u kesu...
- Mi nećemo priznati našu noćašnju priču o ratu Rusije i Amerike, o trećem svjetskom ratu!
- I?
- I, eto njega sa nama! Praviće nam t a m o društvo! Tako će zbog nikad nepriznate priče odletiti tri glave!
- A konobar? Što mi konobara ne bi prevalili na svoju stranu? Pa da nas trojica svjedočimo protiv onoga u ćošku! Konobara je lako...
- Eto, kakav si čovjek! Onom jadniku bi podmetno svoju priču! Ti pričao a on da robija! Tako bi i mene...A šta misliš – da se ja zauzmem za onoga n e č i j e g p i s c a?! I konobar je sa nama pride! Ti bi onda sam u svojoj priči ko čovjek robijao!
- Nemoj, bogati!
Pisac agendom mahnu pospanom konobaru i naruči piće suđenim likovima svoje buduće priče. Konobar, potom, «upali» radio. U noćnim vijestima spiker saopšti kratku vijest: «Iz izgnanstva u Rusiju se iz Amerike vratio veliki pisac, Aleksandar Isaijevič Solženjicin, dobitnik Nobelove nagrade za književnost...»
Pričac samo takve noćne priče šapnu svome kamaratu:
- Jesi li čuo? Čovjek pobjegao iz Amerike u Rusiju! Zna ono što i ja znam!
- Neka, neka - smiri ga kušač i slušač priče.
- Hm, jesi čuo? Zapjeva pijetao!
- Eto, vidiš! Znaš sve o tajnim ruskim planovima, o Američkom moru, o smrti Amerike...a ne znaš ništa o pijetlu!
- O pijetlu?!
- Nije to zapjevao pijetao! To je kukiriknuo preklan pijetao!
Priča osvanu a pisca zasvrbi vrat...