Zoran Ferić

REQUIEM

Sarajevske Sveske br. 14

Na nebu su divlje patke odlazile prema jugu u obliku položenog slova V. Kao da je znak za pobjedu netko gore napisao u ležećem obliku. Dolje na livadi, njih dvoje su se upravo provlačili kroz žičanu ogradu koja je okruživala dobro Veterinarskog fakulteta na sjevernoj strani Sljemena. Bila je to jedna od najljepših livada na planini, tik iznad Horvatovih stuba i otuda se moglo vidjeti daleko na sjever, planine u Sloveniji, a za lijepih dana i plavkaste obrise Alpa. Rupa u ogradi kroz koju su se provukli bila je tik do kapije sklepane od dasaka i zaključane velikim hrđavim lokotom. On ju je pridržavao za podlakticu, govoreći:
-Možeš? - Ili – Pazi žica!
-Mrzim kad si ljigav – rekla je.
Onda su malo šutjeli. On se pravio da gleda gradiće u podnožju, a ona je promatrala njegov profil. Bio je to profil čovjeka kojemu su u djetinjstvu slomili nos. Iz zraka je dolazio nekakav zvuk. Možda je to bilo glasanje divljih pataka.
-Neću više pokušavati – rekla je napokon.
-Možemo ponovo za tri mjeseca. Kad se oporaviš.
-Neću više! Razumiješ? Ni za tri mjeseca, ni za pet, ni za godinu. Neću više i gotovo.
-Postoje i drugi načini – rekao je.
-Neću! – povisila je glas. – Neću zato što si ovo jedva čekao. Uvijek kad mi ugrade, sleđen si od straha dok ne prokrvarim.
-Znaš da to nije istina.
-Misliš da ne vidim? Misliš da ti se to ne vidi na faci?
Kad umre netko tko se nije ni rodio, pomislio je, to uvijek izgleda ovako. Smirit će se za nekoliko dana i stvari će opet biti kao prije.
Onda su začuli nekakav zvuk. Širokim putem za odvoženje drva koji su koristili šumari približavao se automobil. Bilo je čudno vidjeti automobil tako daleko od ceste u ovom nestvarnom planinskom pejzažu. Bio je to stari Opel karavan boje trule višnje, zašprican blatom. Zastao je pred kapijom, a čovjek s maramom na glavi je izašao i pokušao otvoriti. Čupao je stari lokot, ali nije uspijevao.
-Šta ovaj radi? – rekla je.
Činilo se da to radi prilično histerično. Tresla su se čitava ta klimava drvena vrata, ali stari Wertheim nije popuštao. Onda se čovjek vratio za upravljač i automobilom jednostavno razvalio vrata. Jedna strana se potpuno srušila na zemlju dok je ulazio.
-Ne mogu vjerovati! – rekla je.
Bilo mu je nekako drago što sada ne misli na ono što je jutros iscurilo iz nje. Čovjek u automobilu je polagano prošao pored njih izbjegavajući krtičnjake i kamenje koje je virilo iz zemlje krivudajući kao da vozi slalom.
Kad su odlazili iz bolnice, isplakala je leće. Gledao ju je kako plače i onda ih skuplja iz očiju. Pažljivo ih je izvadila i stavila u papirnatu maramicu. Kao da su se suze stvrdnule pa ih sprema za uspomenu.
-Odvezi me na Sljeme! – rekla je.
-Nisu ti rekli da moraš ležati?
-Nije mi ništa – rekla je. – Odvezi me na Sljeme!
I sada su bili tu, na mjestu kamo su došli svega nekoliko puta i ona bi uvijek bila oduševljena. Postojalo je nešto posebno na ovoj livadi, nešto što njih dvoje nisu mogli dokučiti. To kamenje koje je virilo iz zemlje, kao u nekom kraškom pejzažu, grmovi borovnica, gusta borova šuma koja ju je okruživala kako kakav vijenac. Ta livada je, jednostavno, bila mjesto na kojemu se čovjek dobro osjeća. Međutim, ovo s automobilom bilo je prilično čudno. Mladić za volanom, njegova narančasta marama svezana na gusarski način, velika tetovaža na nadlaktici koja je izvirivala ispod kratkoga rukava majice. Još je čudnije, međutim, bilo što je mladić izgledao kao da ih uopće nije primijetio, iako je prošao nekoliko metara pored njih. Gledao je pred sebe kao da je mjesečar ili netko jako drogiran. U jednom trenutku mogao mu je vidjeti oči. Svijetle i staklaste. Opel je skrenuo ulijevo, prema šumi, a oni su krenuli u suprotnom smjeru, prema uzvisini s koje se odlično vidjela čitava dolina. Nekako mu je laknulo zbog toga, iako, zapravo, nije bilo nikakva razloga. Spustili su se stazicom prema Horvatovim stubama. Došli su do velikog kamena odakle su počinjale stube.
-Tko je bio taj Horvat? – pitala je. – I zašto je gradio stube na vrhu planine?
-Ne znam. Svaki put kad je došao, ugradio bi jedan kamen.
Stajali su na vrhu i gledali dolje, ali ni jedno od njih nije se usudilo spuštati. Kao da ih dolje čeka nešto jako neizvjesno.
-Onda, ovo kamenje – rekla je – to su njegovi dani.
Palo mu je na pamet kako to i nije loša ideja, pretvarati dane u kamenje.
-Zar taj tip nije imao obitelj, nekoga za koga bi se brinuo?
Ona se nikada u životu nije spustila tim stubama. On jest. Kad je bio mali, otac ga je na leđima nosio dolje. Pažljivo je opipavao nogom svaki kamen da se obojica ne strovale. I tek dolje postalo mu je jasno zašto je Horvat napravio to monumentalno kameno stubište. Bio je dijete, ali postalo mu je jasno. Ljepota pejzaža u koji se ulazi tim stepeništem sastoji se u tome što se čovjek osjeća kao da nije na Sljemenu. To pruža ugodan osjećaj da si negdje drugdje: na Soči, tamo ispod Vršića, ili čak na izvoru Save. To drugačije, koje se sa livade Veterinarskog fakulteta čak i ne vidi, nekako oplemenjuje čitav prostor i jednoj običnoj planini daje draž Alpa. Teško da bi joj to u ovom trenutku mogao objasniti.
Krenuli su natrag, drugom stazom, preko proplanka. Onda su opet vidjeli automobil. Stajao je u udolini ispod njih. Stari, blatan opel karavan. Imao je mrežicu između kabine i tovarnog prostora. Ona se vidno uznemirila. Zastali su trenutak, a onda vidjeli i mladića s maramom na glavi. Prilično blizu automobila kopao je lopatom rupu. Oni su zastali i gledali ga, a on je kopao. Prilično veliku i duboku rupu.
-Ne sviđa mi se ovo – rekla je.
-Što misliš, zašto kopa?
-Idemo – rekla je. – Ne želim to gledati.
Palo mu je napamet da se tako nešto često može vidjeti u filmovima. Čovjek koji kopa pored automobila. Požurila je naprijed nekoliko koraka, skoro je potrčala, kao da bježi od nečega. Kad su zaokrenuli stazicom tako da više nisu vidjeli čovjeka koji kopa, rekla je:
-Kad pomislim da je moglo biti živo, a sada nije, grizla bi ovo kamenje.
On je u tom trenutku shvatio da može bez nje. Samo tako. Odjednom. Poslije petnaest godina zajedničkog života palo mu je na pamet da može i bez nje. I to je bila sloboda. Sloboda od ljubavi, od dužnosti, od straha. Sloboda koju ponekad donosi smrt nekoga tko se nije ni rodio i sloboda čovjeka koji dane pretvara u kamenje.
-Stvarno – rekla je nakon nekog vremena – šta misliš, zašto kopa?
Očito, savladala ju je znatiželja.
-Ništa. – rekao je. - Vratit ćemo se.
-Ne znam? – rekla je kolebljivo.
Uzeo ju je za ruku i vratili su se.
Čovjek je napravio prilično dugu i duboku jamu. Bio je u njoj do pojasa i još je obrađivao rubove. Da jama bude lijepa. Bio je znojan i maramom je brisao znoj s lica, a rukave majice je zasukao do ramena. Desna ruka bila mu je šarena od tetovaže s nekim crvenim detaljima. Bili su dovoljno blizu, mogli su vidjeti. Nije se obazirao na njih.
Kad je uredio jamu, otišao je do automobila i otvorio prtljažnik. Nisu mogli vidjeti što je unutra. Onda je ušao u kabinu, uzeo cigarete, pripalio jednu i pustio muziku. Nešto vrlo glasno odjednom je zavladalo dolinom. Zvuk je brzo osvajao prostor, penjao se po rubovima udoline, ulazio u šumu, tjerao ptice s vrhova borova. Tip je sada stajao iznad prtljažnika i pušio. Slušao je glazbu, pušio i netremice gledao u prtljažnik.
-Kakva je to glazba?
Djelovala je začuđeno.
-Ne znam. Mislim Requiem.
Sada su malo tako stajali: on iznad prtljažnika, pušeći, a oni pored njega. I slušali su Mozarta. Bilo je čudno što mladić takva izgleda pušta upravo Requiem.
-Šta gleda? – rekla je.
Još uvijek se bojala, ali sada ju je znatiželja savladala potpuno. Više nije mogla odvojiti pogled od čovjeka, kao što on svoj nije mogao odvojiti od prtljažnika. U zraku se, uz muziku, čulo i kako kvaču divlje patke. U jednom trenutku rekao je:
-Došla je jesen!
Da su oblici kamenja, drveća i šipkova grmlja slova, pisalo bi smrt. Čovjek je bacio čik, zgazio ga u travi kao da gazi gadnog kukca i sagnuo se da s obje ruke izvadi nešto iz prtljažnika. To je bilo nešto prilično veliko, umotano u bijelu plahtu. A opet ne tako veliko kao odrastao čovjek. Možda kao dijete. Čovjek s maramom nosio je zamotuljak u naručju, uz glazbu, kao što se nevjesta nosi preko praga.
-Isuse! – rekla je.
Plahta se otkrila i mogli su vidjeti dvije dlakave šape. Bile su žute. Radilo se vjerojatno o prilično velikom psu. Čovjek ga je položio u grob. Stajao je tako malo nad njim, a onda počeo zatrpavati. Zatrpavao ga je brzo i žustro, kao da se obračunava s nečim. Bio je mlad. Tko zna, vjerojatno je odrastao s tim psom.
Divlje patke glasale su se iz visine.
Ona je opet plakala. Kao da čovjek pokapa njihovo dijete.