Berislav Blagojević

PROZA

Sarajevske Sveske br. 29/30

BLAGO NEZNANJA

O znanju je rečeno toliko mnogo da sam bio u velikoj nedoumici da li uopšte vrijedi pisati o tome. Jedno vrijeme sam mislio kako bi priču o znanju bilo dobro započeti nekim čuvenim citatom antičkih ili savremenih mislilaca, ali sam odustao. Onda sam negdje u nekom dnevnom listu pročitao tekst o S. L. i njegovom slučaju koji je dospio na stranice crne hronike. Počeo sam da se raspitujem, čačkam i kopam po prošlosti ovog neznanca sa entuzijazmom vjerskog fanatika. Sve dok nisam prikupio gomilu činjenica i dok se čitava stvar nije rasplela, nisam znao zapravo šta radim i čemu to opsesivno praćenje života jednog nepoznatog čovjeka. Sada mi je jasno da sam čeprkajući nenadano nabasao na blago nevjerovatne vrijednosti, na blago svih nas, na blago neznanja koje može izmijeniti živote i čitav svijet. Zato sam odlučio da ispričam priču o ovom blagu.

S. L. (zbog poštovanja prema ovom čovjeku i dalje ću ga imenovati inicijalima, iako je potpuno jasno da sam upoznat sa svim detaljima oko njegovog identiteta i životnog puta) je bio treće dijete od ukupno petoro koliko su ih imali njegovi roditelji. Siguran sam da ga nikada ne bi imali da su znali koliko će im problema kasnije prirediti. Bio je živo dijete, hiperaktivno reklo bi se, i stalno je bio prijetnja za pepeljare, tanjire, keramičke mace i druge stvari koje su mu bile pristupačne. Sa šest godina je pao sa drveta i slomio nogu, sa devet je prvi puta pobjegao iz škole, a sa dvanaest je već uvlačio dim iz cigarete kao pušački veteran. Nikada nije volio učiti i u školi je patio i sebe i profesore čiji su nervi postali istanjeni još u vrijeme studiranja. Družio se sa kavgadžijskim dangubama koje su ga uvlačile u svakojake neprilike. Jednom je tako zbog njih učestvovao u tuči gdje je primio nekoliko teških udaraca zbog kojih, ispostaviće se kasnije, neće moći imati potomstvo. Zato nikoga nije začudilo kada se u toku završne godine obrazovanja jednostavno prestao pojavljivati u školi. Njegovi drugovi su ispričali njegovim roditeljima da je njihov sin otišao sa Margitom T. (Margitin identitet ću takođe zadržati za sebe uprkos tome što ona to ne zaslužuje i što bi čitav svijet trebao znati kakva je kučka), zgodnom plavušicom bujnih grudi i ne tako bujne inteligencije. Mjesecima je tražio posao i konačno uspio da se zaposli, najprije kao istovarivač-utovarivač (poznat i kao „ljudski viljuškar“), a potom i kao vozač tegljača. Vremenom je postao smiren vozač, pažljiv i odgovoran suprug, dakle čovjek sa obe noge na zemlji. Izbjegavao je sukobe, sumnjive likove i kafane koje su zaudarale na krv i mokraću, a to je bilo izuzetno teško postići jer je S. L. na putu provodio i do dvadeset pet dana u mjesecu. S. L. i Margita su imali skromnu montažnu kućicu (koja je još deset godina trebala biti vlasništvo banke), on je imao svog masivnog mnogotočkaša kojeg je tretirao kao kućnog ljubimca, redovnu platu i još uvijek čvrst stomak, a ona je imala duge umjetne nokte, napirlitane jezičare za prijateljice, i ljubavnika za kojeg su znali svi osim njenog supruga. Život u blagostanju neznanja je bio divan. S. L. nije znao šta se dešava u svijetu, niti šta mu se dešava iza leđa, čak nije znao ni da mu se otac teško razbolio. Nije brinuo ni zbog čega.

Ali ubrzo je lavina nemilih događaja otkrila neke nove stvarnosti ostavljajući za sobom samo golu istinu kao kakvu ogoljenu stijenu. Prvo je S. L. dobio otkaz jer je vlasnik firme zapao u neke dugove pa je morao otpustiti dio radnika. Zatim je čuo da mu je otac umro i bio je bijesan na sebe što se odrodio do te mjere da ga ni na sahranu nisu pozvali. Kako nije uspijevao naći posao, bivao je u kuće sve češće i duže i počeo je da otkriva tragove nevjerstva koja je Margita traljavo sakrivala po ladicama. Nakon jedne svađe ona ga je ostavila, nazivajući ga gubitnikom, mekušcem, jalovim čovjekom i brojnim drugim epitetima koji nisu za svačije uši. Potom je S. L. zapao u depresiju, živio je neuredno, povremeno radeći poslove ispod časti, ma koliko široko shvatali taj pojam. Sve je manje izlazio iz kuće, počeo je sve više piti, a konzumiranje koještarija na televiziji mu je postalo nešto kao hobi. Moglo bi se reći da je postao ovisnik o raznoraznim nesrećama koje mu je televizija tako zdušno svakodnevno servirala. Činilo mu se da mu je lakše kada vidi ljude kojima je tornado odnio kuću ili garave vatrogasce koji pričaju potresne priče o sudbinama rudara zatrpanih u beznađu centralne Kine. Zapravo je to bio samo privid i S. L. je od gledanja i proživljavanja tog čemera u alkoholnim magnovenjima dobio čir. Vječito pripit ili pijan, sebe je krivio za raspad braka, za očevu smrt, za ratove na Balkanu, za glad u Africi... Onda su ga jednog dana probudili i rekli mu da mu je kuća zaplijenjena i da ima još sedam dana da se iseli. Znao je da nema kuda pa je spakovao nešto sitnica i krenuo put roditeljske kuće. Svega nakon par dana u rodnom gradu stupio je u kontakt sa starim društvom. Iste one propalice sada su bili srednjovječni sitni lopovi i ljudi sa podebelim dosjeima u lokalnoj policiji. Ubijedili su labilnog S. L. da učestvuje u pljački banke koju su planirali već neko vrijeme. On je u tome vidio priliku da povrati ugled i samostalnost, da se ponovo odseli iz grada i započne neki drugi život. Da je znao da će ga uhapsiti (tako sam i saznao o njegovom slučaju) sigurno ne bi ni krenuo u pljačku tog jutra. Ali to neznanje mu je vjerovatno spasilo život jer je nakon hapšenja zatvorski doktor blagovremeno otkrio njegovu cirozu. To isto neznanje zbog kojeg je uhapšen mu je omogućilo da se izliječi od alkoholizma i da u zatvoru završi srednju školu i izuči zanat.
Danas smo S. L. i ja dobri prijatelji, možda i najbolji, a kako i ne bi bili kada mi se čini da ga poznajem od najranijeg djetinjstva. Doselio sam se u kuću pored njega nekoliko mjeseci nakon što je izašao iz zatvora. Ja i dalje umišljam da sam nekakav pisac, a on radi kao vodoinstalater i od toga sasvim pristojno živi. Nijedan od nas nema televizor, ne slušamo vijesti, a u novinama čitamo samo sportski dodatak. Ne izlazimo na izbore i nemamo blage veze ko je predsjednik države ni da li naši sunarodnici negdje ratuju. Razmjenjujemo knjige Spinoze, Hegela i Mahfuza, filmove Vudi Alena i stare albume Pink Flojda. Nemamo briga. Uživamo u blagu neznanja.

CRVENA KNJIGA

Zabrinuti za budućnost brojnih endemskih vrsta u Bosni i Hercegovini, Matija i Senka su odlučili da osnuju Udruženje za zaštitu endema. Bilo je to dobro vrijeme za pokretanje takve akcije jer su nakon rata brojne međunarodne organizacije dijelile dolare i šakom i kapom. Matija je imao zadatak da pribavi sve neophodne dozvole, a Senka je sa Crvenom knjigom pod miškom (u kojoj su pored ugroženih vrsta bili pobrojani i svi poznati endemi sa ovih prostora) trebala obilaziti raznorazne humanitarce u potrazi za novčanom pomoći.

Matija je nakon mnogo muka i objašnjavanja u kancelarijama lokalne administracije konačno uspio dobiti odobrenje za formiranje udruženja. Ali to uopšte nije išlo glatko. Prvo su ga u jednoj buđavoj, sivoj kancelariji detaljno ispitivali o tome da li je on možda nekakav špijun, tjerali ga da prizna za koju službu radi i koji su stvarni razlozi osnivanja ovakvog udruženja. Kada im je predočio Crvenu knjigu njihove oči su na trenutak unezvijereno zasjale, kao u neke divljači koju progone lovački psi, ili čovjeka koga progoni prošlost. Kada su je otvorili, vidjeli su da je njihov strah neopravdan. Onda su ga proslijedili u drugu sobu ispunjenu paranojom gdje ga je dočekala službenica sa još uvijek svježim tragovima jogurta na nausnici. Ona ga je pitala o porijeklu, zapisivala neke brojeve iz njegove lične karte, raspitivala se o radnom mjestu njegovih roditelja... Dala mu je papirić na kojem je pisalo njeno mišljenje o slučaju i potom ga šutnula kao ping-pong lopticu u neku podrumsku prostoriju gdje se izdaju potvrde za sve i svašta. Tamo je Matija istrpio još nekoliko zblanutih pogleda i zajedljivih komentara pomiješanih sa znojem, smradom natrulih registratora arhive i skoro proždranog bureka. Brkati čikica je svojom masnom rahitičnom šakom zgrabio jedan od pečata i Udruženje je bilo osnovano.

Senka je za to vrijeme pješačeći prešla nekoliko desetina kilometara u potrazi za ljudima koji bi bili voljni pomoći njihov plemeniti cilj. Pokazivala im je sličice biljaka i životinja i recitovala im napamet naučene latinske nazive kako bi zvučala ubjedljivije. Govorila im je o značaju zaštite ovih vrsta, o njihovom rasprostiranju i stepenu ugroženosti. Čak je prepričavala i priču o tome kako je došla u posjed Crvene knjige. Mislila je da će čudne okolnosti pod kojima je knjiga došla u njen posjed ponukati nekoga od njih da odriješi kesu. A okolnosti su zaista bile čudne, na neki način gotovo nevjerovatne i onostrane. Senka je jednog ratnog avgustovskog popodneva prije nekoliko godina krenula prema centru polumrtvog izranjavanog grada da se nađe sa prijateljicom. Iznenada je zaduvao jak jugo (što je samo po sebi veoma neobično), kidajući lišće i vaznoseći ga do neslućenih visina. Za par minuta i ono malo ljudi je nestalo sa ulica, a ptice su zlokobno graktale pod zaštitom streha najavljujući očigledno. Krupne kišne kapi su potpuno zamaglile vidik prije nego što je led započeo sviranje koračnice na limenim dobošima i ksilofonu od crijepa. Potražila je zaklon u podnožju nekadašnjeg Radničkog doma, sada napuštene zgrade na čijem vrhu se i dalje razaznaju obrisi slova imena koje je u jednom drugom životu milionima značilo tako mnogo. Tek kada je ušla u memljivu prostoriju čiji je ulaz bio zakamufliran mahovinom i bršljanom, Senka je uočila da nejaki strop ispunjen trstikom nije izdržao zemljotrese haubica i topova i da se sadržaj prostorije iznad sručio na gomilu koja je stajala pred njom. Upalila je šibice – koje su u vremenu bez struje bile nešto bez čega se nije mogla zamisliti svakodnevica – i vidjela brdo ispreturanih, presavijanih, zgnječenih, natopljenih i naglavačke nasađenih knjiga. Izgledale su kao jeretičke knjige pripremljene za lomaču koja će dodatno grijati ionako uzavrela srca pravovjernih. Oluja je napolju bjesnila već pola sata donoseći privremeni mir jer čak ni mržnja pomiješana sa barutom u čahurama puščanih redenika ne može promoliti svoju ružnu ubojitu glavu po ovakvom nevremenu. Senkine ruke su do lakata bile u blatu i vlažnoj, ljepljivoj prašini dok je preturala po napuštenom blagu. Bilo je tu svega: dokumenata o urbanističkim rješenjima, hronika NOP-a iz raznih dijelova bivše zemlje, zbirke govora druga Tita, knjiga Balzaka, Tolstoja i Selindžera, kao i kompletna lektira za osmogodišnju školu. Onda je sasvim slučajno vidjela Crvenu knjigu u sendviču između dvije zelene šnite odbjegle iz sabranih dijela Miroslava Antića. Na njima se kao neki čudni kalem klackala jedna zbirka Vaska Pope. Senka je na trenutak zastala a zatim izvukla knjigu iz pjesnikovog vlažnog i elegičnog zagrljaja u koji je nekako teturajući sada dospio Popa. Knjiga je bila neočekivano dobro očuvana i njoj se u polutami učinilo kao da je jedva dva-tri puta prelistana. Nije bila sigurna koliko je vremena prošlo kada je urlanje vjetra prestalo i kada su se ptice ponovo začule. Izašla je napolje izgrebanih koljena i umrljanih obraza, kao iz rudarske jame, noseći u rukama poveći ukoričeni rubin.

U jednoj od mnogobrojnih međunarodnih organizacija konačno su imali sluha za Senkinu i Matijinu ideju i dodijelili im oko osamsto dolara. Ohrabreni, oni su osmislili i izradili letke i bedževe koje su namjeravali podijeliti na tribinama širom zemlje. Vrijeme je prolazilo a na tribine niko nije dolazio. Članske karte udruženja koje je dizajnirao Matija još uvijek su bile uredno složene u male kutijice. Svaki put kada bi pogledali u njih činilo im se da im se prazne linije na kojima bi trebalo stajati nečije ime rugaju iskrivljenim podsmjehom. Ubrzo su shvatili da će uzalud potrošiti sav dobijeni novac, pa su odlučili da naprave male promjene u pristupu. Matija je smatrao da se u ovim teškim vremenima ljudi ne mogu brinuti o ugroženim životinjama ili endemima; sve dok ima toliko ljudi kojima je potrebna pomoć, njihovi napori će biti besmisleni. Tako su se složili da preimenuju udruženje u Društvo za pomoć ugroženim ljudima, životinjama i endemima. Namjera im je bila iskrena kao i ranije – da pomognu ljudima kojima je ona potrebna, ali da istovremeno upozore javnost o ugroženim i endemičnim vrstama i da prikupljaju sredstva za njihovu zaštitu.

Godinu dana su bezuspješno tragali za dobročiniteljima, volonterima i sponzorima. Prošli su tačno trideset šest većih i manjih gradova u potrazi za članovima i ljudima koji su voljni pomoći drugim ljudima i, na koncu, životinjama. Ništa. Niko. Nigdje.

Senka je uzela olovku i otvorila Crvenu knjigu. U odjeljku sa pobrojanim ugroženim vrstama, prije čovječije ribice po azbučnom redoslijedu, ona je odlučno debelim štampanim slovima dopisala jednu jedinu riječ: čovjek.

IMENA

Upoznao sam mnoge ljude i susreo se sa zaista mnogobrojnim i različitim imenima. Neka od njih su ozbiljna, neka smiješna, neka su prastara, neka opet moderna, poneko ime štrči ili para uši, a neka imena imaju nekakve veze sa biljkama pa su kao kakva mirođija tom čudnom čorbuljku. Neka imena sam upamtio, neka nisam, neka od njih nose neku poruku, a druga su, bar naizgled potpuno besmislena. Imena me ponekad podsjećaju na boje, na objekte ili lica, na neke prostore ili čak osobine. Jelena je uvijek lijepa. Goran tako uvijek asocira na zeleno, Ljupka je razdragana i miriše na djetinjstvo. Azra ima hrapav glas, Alen nekako naginje ka umjetnosti, a Davor je ponekad pun sebe. Aleksandra me podsjeća na Pančevo, Ostoja na Semberiju, Senka na neke male kućice koje nalikuju jedna drugoj. Tu su Andrijana, Igor, Ninoslava, Sanel, Mario, Aldena, Slobodan... Svako ime nosi neku priču, neku boju, neki miris. Neka imena su pirgava, neka nadmena, poneko ime je glatko i oblo, neka izazivački škilje ispod oka, a neka me gledaju s visine. Svako ime ima značenje, znak.

Nekada su roditelji davali imena djeci kao Vladimir, Miralem, Miroslav, Mirko, Mirza, Damir, Branimir, Mirela... Nisu zaostajala ni imena poput Miroljub, Mirsad, Budimir, Stanimir, Samir, Miranda, Bratimir, Mirta, Radomir, Mira... Nekada su djeca dobijala imena po očevima, djedovima i bakama, kumovima... Danas se djeca u ovoj zemlji nazivaju po sumnjivim carevima, prevrtljivim kraljicama, svirepim vojskovođama. Valjda je i to neki znak!

JA, REVOLUCIONAR

U vremenu u kome je obmana opšta pojava
govoriti istinu ravno je
revolucionarnom djelu.

Džordž Orvel

Nisam to želio. Tako su me naučili. Čovjek se s nečim rodi, ali uglavnom sve drugo uči. Rode te nevinog, pravdoljubivog, neiskvarenog, iskrenog. A onda čitavog života učiš da lažeš ili da kriviš činjenice. Neki kažu da je prećutkivanje istine posebna vještina i to navodno manje loša do sama laž. Nisam siguran u to. Ali siguran sam da sam pravi revolucionar, iako nikad nisam držao pušku u rukama. Orvel mi je svjedok. Ako to nije dovoljno, pitajte Gospoda.

Mene su, dakle, na moju veliku žalost, naučili da govorim istinu. Još kao dijete nisam znao kako se umiljavati ujnama, pa sam jednostavno priznavao kako im je grašak bljutav ili kako glupavo izgledaju sa tim šarenim čičkavim viklerima. Dok su se drugi izvlačili na kojekakve izmišljotine, ja sam redovno dobijao jedinice iz matematike. Nisam znao da lažem, a svrhu određivanja limesa nisam razumijevao (limese sam oduvijek posmatrao kao pošast koja će nam svima na koncu doći glave). Nešto kasnije sam jednoj djevojčici priznao kako bubuljica na njenom čelu izgleda kao Etna tren prije erupcije. Još i danas mi obraz zabridi kad se sjetim njene „vulkanske“ reakcije. Jednom sam univerzitetskom profesoru rekao ono što smo svi znali i osjećali, ali niko nije smio ili nije želio da prizna – rekao sam mu da je obični šarlatan koji je kupio diplomu i koji uglavnom ne zna šta govori. Uskoro je poštar donio moj indeks sa uredno popunjenom ispisnicom. Politikom sam se bavio još kraće nego studiranjem. Na političkom skupu sam, neoprostivog li grijeha, rekao šta zapravo mislim i kakvo je istinsko stanje u našoj zajednici. Ulizivati se poslodavcima i bez pogovora trpjeti šezdesetočasovnu radnu nedjelju, deranje, ponižavajuće ponude i još jadnije poslove za mene je potpuno strano. Zato i jesam nezaposlen. Zato nemam ništa i nikoga, jer niko ne želi biti blizak onome koji govori istinu, svi žude za ulagivanjima. Zato i jesam u ovom memljivom podstanarskom ćumezu, nalik na one trošne planinske kolibe u kojima se skrivao Če Gevara. Zato i nemam ništa u želucu sem buđavog hljeba, jer niko još u isto vrijeme nije pomirio pun stomak i puna usta istine. Zato i jesam istinski revolucionar, onaj koji bez rezerve daje sebe za cilj koji će, pod uslovom da se do njega i dođe, prije ili kasnije biti ocrnjen i od ljudi i od saboraca i od istorije. Zato ću i skončati kao mnogi revolucionari prije mene, pod neznanom crvljivom humkom od trulog lišća i jalove zemlje. Možda će me neko i upamtiti kao jedinog revolucionara koji je pucao u sebe, a ne u druge. Jer sve što sam u životu učinio bilo je upereno, kako se ispostavilo, protiv mene. Ali pravi revolucionari nikada ne odmiču od svojih ideala:

- Istina svakome i sve za istinu! – juriiiiiiiiiiiš.

KUĆA GOSPODINA LANGA

Šetajući bostonskim ulicama, Netenijel Lang je dugo razmišljao šta da učini sljedeće. Znao je da sve one molbe, žalbe i peticije koje je sakupljao, dostavljao i potpisivao u posljednje tri godine, neće još dugo „držati vodu“. A kada brana popusti... Gospodin Lang visoko zamahnu svojim štapom, kao da želi odagnati misli koje ga progone već mjesecima. Štap koji je koristio kao pomoć pri hodanju, dobio je prije pet godina od Džordža D. Kalahana, bogatog nadobudnog Teksašanina, koji je od njega tražio da mu projektuje ranč. Projekat za ranč, sa Vilom Kalahan u njegovom centralnom dijelu, donio je gospodinu Langu dovoljno novca da mirno ode u penziju. Kao bonus nagradu za svoj posljednji arhitektonski podvig, Netenijel Lang je dobio crni štap načinjen od titanijuma, sa ukrasnom drškom od slonovače. Mrzovoljno je pogledao u štap. Odjednom je imao silnu želju da ga baci, ali se ubrzo predomislio, pružajući svoj hromi korak prema stadionu Boston Seltiksa.

Netenijel je stajao u masi i osvrtao se. Sa dvadesetog sprata obližnje poslovne zgrade izgledao je kao ostarjeli, senilni termit koji se u centru mravinjaka izgubljeno vrti oko sebe dok neumorni radnici naoko bezglavo jurcaju na sve strane.
- Zdravo Net – začu se iz mase dobro poznati glas.
- Pa gdje si do sada? – uzvrati Netenijel. Čekam te već pola sata!
- Ah, saobraćaj, kao da ne znaš... – nastavi stariji gospodin koji je na sebi imao crno odijelo s bijelom košuljom i tamno sivom leptir mašnom.
- Dobro, dobro sad – prekide ga Net. Hajde da sjednemo negdje, da porazgovaramo i da odmorim ovu prokletu nogu.

Tigran Manasian, rogobusni Jermen u godinama, probijao se kroz gužvu prema jednom od restorana koji su se nazirali iza drvoreda, ostavljajući za sobom brisani prostor po kojem je Net s grčem na licu šepao za njim. Net i Tigran su već trideset i šest godina najbolji prijatelji, još od dana kada su se zaposlili u „Frenkovom arhitektonskom birou“. Tigran, Jermen i po ocu i po majci, nikada nije vidio Jermeniju, iako je o njoj često govorio. Njegovi roditelji su se kao siročad doselili u Ameriku, pošto njihovi roditelji nisu preživjeli stravične zločine iz 1915. godine. Kada ga je Net jednom upitao zašto je za poziv odabrao arhitekturu, Tigran mu je odgovorio da u njegovim žilama teče krv Aleksandra Tamaniana, poznatog jermenskog arhitekte. Ipak, tvrdnju da su on i Tamanian u srodstvu Tigran nikada nije uspio dokazati.
- Dobar dan. Izvolite – reče konobar sa nategnutom učtivošću.
- Dobar dan. Dva dupla viskija. Bez leda, molim – uzvrati Net, pogledavši konobarove cipele koje su se sjajile kao planinsko jezero na aprilskom suncu.
- I? Šta sad? – procijedi Tigran, ispraćajući pogledom neko dvoje koji su upravo napuštali bar.
- Jutros sam dobio dvije koverte. Jednu je adresiralo Tužilaštvo Masačusetsa, a na drugoj je krupnim crnim slovima pisalo Deamon Incorporated. Tužilaštvo je omogućilo da se vanparničku nagodbu, ali...
- Koliko su ponudili, Net? – upita Tigran, bez dobro poznatog sjaja u očima kada se govori o novcu.
- U toj drugoj koverti je bila cedulja na kojoj je pisalo da ću izgubiti, odlučim li da idem na sud, a pri dnu papira napisan je broj 200.000 – reče Net ispijajući gutljaj viskija koji je konobar upravo spustio na sto. Na cedulji nije bilo potpisa.
- Prokletnici! Dvije stotine hiljada dolara za istoriju, to je smiješno, Net! - vikao je Tigran, dok mu je leptir mašna poskakivala od uzbuđenja.
- Smiri se, prijatelju. Znaš da se ovdje uopšte ne radi o novcu. Osim toga, znaš koliko smo mi platili Rusima za Aljasku, pa...
- Jebi ga, Net! Još mi spominješ i Ruse! Želiš li da me ubije pritisak? – povika vidno uzbuđeni Jermen čije su jagodice poprimile boju tepiha koji se prostire pred holivudske zvijezde u noći dodjele Oskara.
- Izvini, Tigrane, znaš da nisam želio da...
- Dobro, izvini ti što sam ovako nervozan. Nego, šta dalje? Zašto ne bi nazvao sina, možda može da pomogne? – upita Tigran, osjetno smirenije.
- Ne znam, Tigrane. Moram razmisliti. Novac mi ne treba, to znaš, a što se Majkla tiče... – Netenijelovo suvo grlo nije mu dopuštalo da završi rečenicu. On i Majkl su se udaljili nakon smrti Netove supruge Heder. Njenu smrt je teško primio. Majkl je oduvijek bio više vezan za majku jer je otac često bivao odsutan zbog posla. Kada su se drugi očevi sa sinovima igrali bejzbolskom loptom, Majklov otac je crtao planove, skicirao budućnost i sjenčio fasade objekata od kojih mnogi nikada neće biti izgrađeni. Kasnije, kada su drugi očevi puni strepnji i nadanja ispraćali svoje potomke na životni put, Netenijel je bezuspješno pokušavao nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Majkl je znao da ga je otac volio, ali mu u dubini duše nikada nije oprostio zanemarivanje njega i majke.
- Hajde, Net, biće sve u redu. Razmisli još malo, a šta god da odlučiš, biću uz tebe. Konobar, donesi još dva viskija – reče Tigran, gledajući u Neta koji je zamišljeno prekrio rukom usta i desni obraz.

To popodne Netenijel je prelistavao karte Bostona koje je izradio kapetan Džon Boner još u XVIII vijeku. Nije znao šta traži na njima. Isprva je napinjao svoje oči detaljno pregledajući karte kroz povećalo. Nakon nekoliko sati, povećalo je bilo na samoj ivici masivnog radnog stola od mahagonija, tik iznad ladice u kojoj je uredno bio smješten pribor za crtanje. Netenijelov pogled je bio potpuno odsutan, fokusiran na jednu nepravilnu mrlju u uglu karte, vjerovatno nastalu tokom kopiranja. Ubrzo je već šetao Milk Street-om koja vodi ka okeanu, skidajući šešir uz lagani naklon, pozdravljajući dame sa malim šarenim suncobranima koje prolazile pokraj njega. Monokl, srebrni džepni sat i tamno plavi frak su mu dobro stajali, čineći ga jednim od najpoželjnijih muškaraca u Bostonu, gradu koji je te 1743. godine imao više stanovnika od Filadelfije i Njujorka. Na uglu Milk i Pearl Street-a, naišao je na manju grupu Iraca, okupljenu oko jednog starca koji je držao besjedu. Ispostavilo se da je stari Irac zapravo „divlja guska“ – jedan od vođa ustaničke vojske koju je 1690. porazio kralj Vilijam II. Ovim vođama, tj. „divljim guskama“ je Limeričkim ugovorom iz 1691. dozvoljeno da „odlete“ u Francusku i druge zemlje. Avanture starog Irca će se prepričavati narednih stotinu godina i svih 35.000 Iraca, koliko ih je bilo u Bostonu 1850., će ih znati napamet. Gospodin Lang je šetao laganim korakom. Noga ga nije boljela, a ruka u kojoj je gotovo neprekidno držao titanijumski štap bila je slobodna. Tumarajući, uživao je u proljetnom suncu koje je bilo nisko na nebu i išlo prolaznicima direktno u oči. Sunce mu ipak nije smetalo da vidi kočije i osedlane, nakićene konje kako prolaze ispred Bridžmanove kuće u kojoj je vesela družina pila rum i pjevala još od ranog jutra. Zastao je kod rodne kuće Bendžamina Frenklina. Bila je to relativno uska drvena građevina, nalik na većinu drugih kuća u to vrijeme. Učinilo mu se da vidi mladog Bendžamina kako zamišljen sjedi u polutami tavana i posmatra prašnjavi svijet kroz suvi prozorski okvir. Naprezao se da bolje vidi dječaka. Želio je da im se pogledi sretnu ne bi li ugledao iskru u dječakovom oku, onu iskru koja će ga kasnije učiniti posebnim i ispuniti stranice istorijskih udžbenika i drugih knjiga koje su ga predstavile čitavom svijetu. Sunce je bilo gotovo paralelno sa Netovima obrvama i njemu se učini, dok je škiljio kroz trepavice, kako se iskra pretvara u plam, a plam u buktinju koja lakomo ždere sve pred sobom. Odjednom, on ugleda prošlost grada ispisanu ugarcima. U XVIII vijeku petnaest stravičnim požara poharalo je Boston: drugog oktobra 1711. izgorjelo je sve uz Cornhill preko School Street-a do Dock Square-a uključujući Town House, First Church i gornji dio King Street-a; godine 1794. gorjele su Pearl i Atkinson Street. Vatra je neznalica koja ne poznaje granice, zakone, ili kulturnu baštinu. Ona je ista blagodet i isto prokletstvo od prapočetka. Vatrena stihija je tako nastavila da pustoši Boston i u XIX vijeku, pa je rodna kuća Bendžamina Frenklina izgorjela već 1810. dok se u Bridžmanovoj kući pjevalo i pilo do 1824. godine. Bespomoćan, on je stajao i posmatrao kako narandžasti jezičci najprije oblizuju a onda ugljenišu kuće, brijačnice, crkve, škole...

Netenijel se probudio obliven znojem. Osjećao je vrelinu u obrazima i stomaku i u prvi mah nije shvatao da li je požar usnio ili se on zaista desio. Tromo je podigao masivnu kristalnu čašu i ispio svu vodu iz nje. Tek tada je postao svjestan more koja ga je iznurila. Stajao je u centru svoje radne sobe u 180 godina staroj kući smještenoj u dijelu nekadašnje ulice Dalton, kasnije znane kao Congress Street.
- Samo preko mene mrtvog – reče Netenijel polutiho hrapavim ali odlučnim glasom.

Ding-dong! Ding-dong! Netenijel se prenuo, a zatim ukopao. Tu-dum, tu-dum! Starinsko zvono na ulaznim vratima i njegovo srce na trenutak su imali isti ritam i isti hod po notnoj skali. Klizeći prema unutrašnjosti hodnika, teška vrata od punog drveta polako su otkrivala obrise osobe koja je stajala sa one strane masivnog praga. Kada su se vrata u potpunosti otvorila gospodin Lang je mogao vidjeti da je osoba koja je pozvonila bila u nekom čudnom raskoraku, kao da je više željela da ode nego da uđe. Desna ruka figure u polumraku je nesigurno i neprirodno lebdjela između tijela i zvona, kao da nije njena. Luster iz hodnika je bacao svjetlo boje mlijeka na mršavu, u tamno odijelo obučenu osobu pred vratima.
- Zdravo Majkl – prvi je prozborio Netenijel.
- Zdravo oče – odgovori Majkl tiho, dok mu se glas miješao sa zvukovima ulice.

Majkl je ćutke pratio oca do dnevnog boravka. Ni Netenijel nije progovarao dok je za sebe i svog gosta spravljao čaj. Nasuo je irski viski u dvije čaše sa debelim dnom, stavio ih na stolić pored čaja a onda je sjeo nasuprot sina. Ćutali su. Majkl je prevrtao čašu iz ruke u ruku, tako da je viski izgledao kao nadošla rijeka koja bijesno udara u obale odnoseći sve pred sobom.
- Znam zašto si došao – reče Net blagim i pomalo tužnim očinskim glasom.
- Ne razumijem zašto si tako tvrdoglav. Zašto sve ovo radiš? Nude ti lagodan ostatak života, novac koji možeš...
- Oni mi nude!? Ja ne vidim njih, Majkl. Vidim tebe i slušam kako pokušavaš da me kupiš u njihovo ime. Osim toga, taj novac je prljav i ne treba...
- Ali ti ne shvataš koliko su moćni ti ljudi! Ne možeš ih pobijediti! – vikao je Majkl udarajući otvorenim dlanom po stolu.
- Očigledno je da si ti taj koji ne razumije – smirujućim glasom reče Netenijel.
- Šta ja to ne razumijem, oče? – nervozno i zajedljivo prosikta Majkl.
- I ja sam nekoć bio kao ti. Mislio sam da je svijet nastao onog dana kada sam dobio diplomu, mislio sam da sve znam i da mogu sve. Vidiš, sine, ja se ne borim protiv tebe i tvojih poslodavaca. Borim se protiv najgorih usuda ljudskih: vremena i zaborava. Deamon Incorporated je samo produžena ruka...
- Ti si obična matora budala – odsječe Majkl i žurno krenu prema izlaznim vratima.

Sudska parnica se otegla kao kolona automobila na prilazu Los Anđelesu. Za te dvije godine Majkl i Netenijel su se u hodnicima sreli mnogo puta, ali nisu razmijenili ni riječi. Majkl ga je posmatrao i primijetio kako svakim danom sve teže hoda i kako sa sve većim naporom prikriva bolni grč na licu. Uprkos svemu, grizla ga je savjest što je u ovim mučnim mjesecima uz njega bio Tigran a ne on. Iako je do samog kraja smatrao da Net nije u pravu, na neki čudan način mu je laknulo kada je sud nenadano presudio u korist njegovog oca. Raspamećeni pogledi vrhuške Deamon Incorporated nisu mu dozvolili da čestita ocu. Osjećao se slabim, postiđenim čak.

Pritisci na Netenijela nisu prestajali ni nakon presude. Net je iskusio razne druge oblike prinude koji nemaju nikakve veze sa zakonom, pravom ili sudskim sistemom. Odolijevao je napadima i prijetnjama koliko je mogao. Izdržao je i razbijene prozore i išaranu fasadu i prijeteća pisma i nemoralne novčane ponude. Ali njegovo srce nije izdržalo. Umro je u snu, brzo i bezbrižno, onako kako umiru oni na koje Gospod gleda blagonaklono i kojima se smiluje u odsutnom času.

Nakon nebrojenih tužbi, žalbi na tekst testamenta, lobiranja u sudu i u Zavodu za kulturno i istorijsko naslijeđe države Masačusets, kuća gospodina Langa je dospjela na aukciju. Glavni ljudi iz Deamon-a su zajedno sa regimentom pravnika zadovoljno trljali dlanove. Bili su zapanjeni kada je anonimni kupac ponudio basnoslovan iznos koji je nekoliko puta premašivao njihov. Menadžeri su zaključili da kuća, odnosno zemljište na kojoj se ona nalazi, ni izbliza ne vrijedi toliko. Konačno su odlučili da zaborave na planiranu investiciju. Kasnije se pročulo kako je anonimni kupac zapravo Netov sin. Pričalo se čak da su se Majkl i Tigran udružili kako bi otkupili kuću. Ove tračarije nikada nisu potvrđene. U kuću se niko nije uselio. Nakon nekoliko mjeseci i pošto se slegla prašina oko cijelog slučaja, u ured Zavoda za kulturno i istorijsko naslijeđe je stiglo pismo upakovano u oker kovertu, bez adrese pošiljaoca. U pismu se navodi kako se kuća daje na upotrebu Zavodu, ali uz nekoliko uslova: Kuća mora nositi ime „Langova kuća“; vanjski izgled i unutrašnji raspored prostorija se ne smiju mijenjati; kuću treba prilagoditi tako da sadrži biblioteku sa posebnim odjeljcima za starine i arhitekturu u kojem bi svoje mjesto našli i neki manje poznati arhitekti kao što je Aleksandar Tamanian.

U GLUVO DOBA NOĆI

Sofronije: Danile Ivanoviču, šta mislite o krizi u koju je dospio Svijet?
Harms: Nisam siguran da sam prava osoba za ovaj razgovor. Znate, ja sam se upokojio još 1942.
Sofronije: Ništa za to, gospodine. I mene su ubili 1992. Osim toga, umirali su i prije vas, pa su uspijevali pametovati još vjekovima kasnije! Platon, Kant...
Harms: Dođavola s njima! Dakle, (nakašlja se da pročisti grlo) smatram da je Svijet pokvareni frižider.
Sofronije: Pokvareni frižider?
Harms: Da, frižider koji se pokvario.
Sofronije: Kako to mislite?
Harms: Pa, led se topi kad se frižider pokvari, namirnice plivaju u vodi i sve u njemu postaje kvarljiva roba.
Sofronije: Danile Ivanoviču, možete li ovo promišljanje detaljnije objasniti?
Harms: I led na Zemlji se topi, zar ne? Prema tome, sve u tom frižideru će uskoro da grca u vodi – podsjećam vas na Katrinu, ili na razorni cunami od prije par ljeta. I već sada sve je kvarljiva roba – i kuće i aerodromi i ekonomije i moral i vlast i ljudi uopšte su kvarljivi. Svijet kakav poznajemo nestaje...
Sofronije: Možete li da nam date neki savjet?
Harms: Da. Ostavite me na miru!
Sofronije: Danile Ivanoviču, zašto ste tako nervozni?
Harms: I vi biste bili kada bi vas neko uznemiravao u gluvo doba noći sa ovakvim tričarijama! Osim toga, ubi me kostobolja. Mora da će promjena vremena...
Sofronije: U redu onda. Laku noć i doviđenja, gospodine Harms.
Harms: Zbogom.