Renato Baretić

PRIČA O LJUDIMA I PSIMA

Sarajevske Sveske br. 17

3. svibnja 07.
Čudno je na selu. Mirisi koji me uvijek razgale kad načas dopru kroz otvoreni prozor auta, ili za jednodnevnih izleta u zaleđe Dalmacije, sad se čine kao prijetnja. Miris konjske i kokošje balege, miris svježe pokošene livade ili jutros raskopane zemlje, miris mokre šume što se suši na kratkotrajnom suncu, miris ove kuće u koju je vlaga bespovratno ugrađena s prvom uzidanom ciglom, još prije više od stoljeća i pol – to su mirisi s kojima moram živjeti sljedeća četiri tjedna. Valjda ću se brzo priviknuti, i na mirise i na zvukove: meket ovaca, kukurikanje i kokodakanje, mukanje bijelih goveda, baršunasti topotić zečjih šapa po daskama trijema, režanje pasa koji pokušavaju zubima izvući zečeve iz njihovih brložića i šum vjetra u lišću stotina stabala uokolo kuće, neprestani šum, kao kraj vodenice.
Jučer me Paul, gazdaričin prijatelj (nevjenčani suprug, rekli bi zakonodavci) čim sam stigao, pitao jašem li i želim li, ako jašem, razgledati imanje na konju. Šuma sjeverno od kuće ima devet kilometara staza, a s južne dvanaest... Hvala, jahao sam samo dvaput, i to oba puta samo bosanskog brdskog, takva karma, ne usudim se ni približiti Paulovom Felixu, punokrvnom arapskom pastuhu...
Selo se zove Vollezele, izgovara se otprilike "Voluzele", u flamanskom je dijelu Belgije, gdje se ništa ne izgovara onako kako ti se čini da bi bilo logično ako znaš barem malo engleski, njemački i francuski. Tri susjedna sela zovu se Tollembeek, Oetingen i - moj privatni prvak svijeta! - Denderwindeke. Zamišljam kako bi bilo uzjahati Felixa i izgubiti se putem, ne svojom krivnjom, pa po mraku zapitkivati seljake kako ću nazad...
Het Beschrijf je (ovo, naravno, naknadno umećem u dnevnik, jasno vam je) flamanska književna udruga koja je ove godine uspostavila suradnju s hrvatskim ministarstvom kulture na projektu razmjene pisaca. Kao prve Hrvate pozvali su Ivanu Sajko i mene, a zauzvrat će u studenome, u Dubrovniku, mjesec dana boraviti jedan Belgijanac. Odnosno Flamanac. Ili, pardon, Belgijanka. Pače Flamanka...
Ja sam prvi ušao u kuću i uvukao kofere u staru vlastelinsku vilu, podignutu početkom 19. stoljeća i pokrivenu pola metra debelim krovom od slame. Zato sam i zauzeo prvi apartman, ne znajući da je ljepši, ili barem svjetliji, od onoga što sam ga prepustio Ivani. Pola sata poslije bilo mi je malo neugodno, ponudio sam i zamjenu, ali me Ivana odvratila od te namjere tvrdnjom da na vlagu jednako bazdi i kod nje i kod mene, i da muhe jednako zuje, a da ona ionako ne kani ovdje gledati kroz prozor nego u ekran laptopa.
Moja radna soba nema prozor. Ima velika staklena vrata kroz koja se izlazi na daščani trijem, dva koraka od radnog stola, a dalje je golema livada, oivičena drvoredom bukvi i jablana. Prednji dio, ovaj bliži kući, uredno je pokošen, a dalje je ostavljena visoka trava, viša od metra, kroz koju je netko kosilicom pročistio široku vijugavu stazu, skroz do stabala i, valjda, ulaza do onih dvanaest kilometara šumskih puteva na južnoj strani. "Umorstva u Midsomeru", to mi je prva asocijacija.
Sinoć sam se odmah, štreberski, uhvatio rukopisa. Večeras mi se nekako ne da, pa žvrljam ovo. Dnevnik nisam pisao od drugog srednje, više od četvrt stoljeća, ispričavam se.

7. svibnja 07.
Bilo svega pomalo, najviše kiše. Povirio na internet, prognoza za sljedećih deset dana – čista katastrofa. A najgora za vikend, kad mi dolaze Maja i Kate. Javio sam jutros Maji da mi donese sve majice dugih rukava i barem još jedan džemper...
A njoj u Splitu Sudamja i plus trideset!
Družio se neki dan cijelo popodne s Ines Sabalić, piše odavde ko mahnita za Slobodnu Dalmaciju i Globus. Piše pametno, upućeno i ne pravi se važna zato što je ona tamo a mi tu. Pokriva sve euroinstitucije, plus Belgiju, Haag i cijelu Francusku. Ko onaj episkop, bog te, "zagrebačko-ljubljanski i cele Italije"! I nikako da je zaposle, ni u Slobodnoj, niti u Globusu. Valjda zato što je ona tu, a oni tamo.
S romanom mi ide solidno, 29 kartica u pet dana, odnosno noći. Danju mi je nekako depresivno, pod tom kišom i oblacima, a noć mi je ionako otprije prirodniji ambijent za tu vrstu pisanja. I ne vidim oblake. Zato se gotovo ne viđam ni s Ivanom: ona ustaje u sedam i piše do jedan – dva; ja liježem oko četiri ujutro, pa spavam do jedanaest - podne. Onda ona odlazi u Ninove (prođete kroz Denderwindeke, pa još tri kilometra, samo ravno, snaći ćete se) u teretanu. Ima neki oblik dijabetesa kojeg uspijeva sama samcata kontrolirati, strogim režimom prehrane i pojačanom fizičkom aktivnošću kojom sagorijeva višak šećera iz hrane. Svaka joj čast!
A hrana, kad sam je već spomenuo, ovdje je... Neću sad, kasno je čak i meni, tri i kvarat.

10. svibnja 07.
Sve je tako prokleto, jebeno, faking, maderfaking i faderfaking ekološki!!! I, što je najluđe, ja pazim! Pazim na to u koju ću od četiri kante ispod sudopera, označene natpisima "glass", "plastic", "metal" i "composed", što baciti. "Metal" i "glass" pune se (od mog piva i, u znatno manjoj mjeri, od Ivaninog vina) tako da ih dnevno praznimo u barem jednu plastičnu vrećicu. A njih nam, tih vrećica, fali, jer smo oboje već drugog dana u supermarketu u Enghienu (selu na valonskoj strani željezničke pruge, o tome ću drugi put) kupili ozbiljne, čvrste, ali biorazgradive cekere i s njima odlazimo u spizu... Majku im biorazgradivu, trebalo mi je deset minuta dok u tom supermarketu nisam pronašao bočicu ekološki najbiorazgradivijeg deterdženta za suđe, istog onakvog kakav nas je, gotovo do kraja potrošen, u čajnoj kuhinjici dočekao prvog dana...
I sad, ajde, mi ostavimo zavezane te vrećice s našim "glass" i "metal" minulim radom, i što onda s njima? Vjerojatno postoji neki smetlar koji potom i njih dodatno razvrstava: vrećice su, naime, "plastic", zaboga! Ili, što ako meni slučajno zgnječena limenka od piva poleti u krivu kantu pod sudoperom, kao jučer, kad sam se do krvi ogrebao brzo je, u kratkom čučnju, pokajnički vadeći iz "plastic" kante? Postoji li smetlar koji, s časnom titulom, ne znam, "suradnik u razvrstavanju obnovljivih resursa", negdje istresa na stol sve te vrećice, jednu po jednu, i čeprka po sadržaju tražeći grešku u sistemu ili čak forenzičke tragove mogućega eko-terorizma? Aha, čep od mineralne među staklom, mene ste mislili zeznuti, a?
Ako postoji, on zacijelo ima i poslovođu, nadzornika nekog, koji kontrolira učinkovitost djelatnika. Netko onda zacijelo budnim okom prati i tog nadzornika, ali kako i njemu vjerovati ako nad njim nije supervizor nadzora razvrstavanja obnovljivih resursa?
Belgija je, kažu mi, najekološkija država na svijetu. Ma baš mi je drago! Malo prije polaska ovamo, u novinama sam vidio da su uveli poseban porez na - roštiljanje u vlastitom dvorištu. Jer, kao, paljenjem ugljena i pečenjem mesa oslobađaju se plinovi koji škode ozonskom omotaču, pa se polarni led topi zbog vaših ćevapa i krmenadli! I ne samo to – postoje i posebne policijske jedinice koje će iz helikoptera (majke mi, bilo u svim novinama!) nadzirati da li netko negdje gradelaje!!!
Sreća da im stalno pada ova jebena kiša, pa roštiljanje nikome ni ne pada na pamet.
Nije sreća. Sutra mi dolaze Maja i Kate, a ovo imanje je po suncu uistinu predivno i baš bih volio da ih takvo dočeka. Znam o čemu govorim, već sam ga triput (nakratko doduše, po pola sata) takvog vidio.

11. svibnja 07.
Došle meni moje cure! Eno ih iza ovog zida, spavaju na velikom krevetu, mene čeka madrac na podu.
Kad dođe ljeto, ako na TV-vijestima osvane samo jedan belgijski turist kojemu smetaju gužve na hrvatskim cestama, naći ću ga i krvi ću mu se napit! Jutros sam vozio od Vollezelea do briselskog aerodroma, najveći dio puta trotračnom autocestom, sat i četrdeset minuta, umjesto 45, koliko su mi rekli da će maksimalno trajati. Prva – druga – ler, prva – druga – ler... i tako više od sat vremena, zarobljen u gomili, kao Michael Douglas u "Danu ludila"... Prva – druga; kiša – sunce; prva – druga; kiša – sunce... I tako oni žive cijelu godinu, svakog radnog dana, jedino što ih sunce u ostatku godine ne iznenađuje ovoliko često, a onda dođu kod nas i užasno ih, baš užasno, jebe u mozak to što u dva tjedna godišnjeg odmora, pri dolasku i odlasku, dvaput po sat, sat i pol, moraju stajati ili puzati u koloni na autocesti! Da ne bi bilo "nismo znali", isto sam lani doživio i u Njemačkoj, na autocesti gdje se upravo asfaltirao i četvrti trak – kako li je tek u manje ekološkim zemljama?! Ma mrš, bando, kod nas vam barem sja sunce cijelo to vrijeme dok emitirate štetne plinove u atmosferu i prema Arktiku, sunac li vam nezahvalni!
Došle meni moje cure, ej! Jest da nas košta, poprilično, ali tko zna kad će nam se opet pružiti prilika? Jakov je ostao u Splitu, njemu je još prerano da bi zapamtio sva čudesa koja je Veliki Tata i Važni Muž ovdje isplanirao pokazati svojima iz provincije. Danas smo išli samo do Ninovea, tek toliko, a ostalo vrijeme proveli na imanju. Kiša je za divno čudo padala samo sat i pol, tako da smo mogli umjereno uživati u ladanjskoj idili, u svom tom bilju, bojama, konjima, psima... Psi!
Banda jedna ekološki osviještena, mene već danima gledaju suzdržano, kao i ja njih, a čim se jutros pojavila Kate, potrčali su veselo prema njoj i odvukli je u onu visoku travu između kuće i šume. Fascinantno, stvarno: vidiš neko nejasno komešanje na livadi ("u livadi", zapravo) a onda iz trave načas iskoči Aibo, pa onda Kate, pa Billy, pa opet... Aibo je žuta labradorka (ime joj na japanskom navodno znači "prijatelj") a crna Billy ima savršenu figuru hrta, ali je ipak mješanka, kao i moja dva splitsko-zagrebačka štenca, Kate i Jakov... Treći pas je također kuja, belgijska ovčarka, zove se Balou i stalno je vezana za stablo iza vile. Kati se baš ona najviše sviđa, nagovarala me pola sata da je odvežem, gazdarice i gazde ionako nema...
Gazdarica se zove Alexandra Cool, kiparica je (zapravo, preciznije – multilikovnjakinja) i pravi primjer lirske duše zarobljene u epskom tijelu. Kod nas, u brdovitoj regiji, to se uglavnom događa muškarcima... Velika je, visoka i široka, bujne i duge plave kose, oštrih crta lica – ma, eto, da su od Meštrovića ikad naručili skulpturu pramajke svih Flamanaca, baš bi tako izgledala... A još kad se pojavi u gumenim čizmama, debelim hlačama i još debljoj žutoj jakni od samta... Cool do daske!
Jučer su ona i Paul odletjeli na Korziku, gdje ona ima kućicu i imanjce, kaže - neusporedivo manje od ovoga ovdje. Ivana je razgovarala s njom, pa meni ispričala da je Alexandra rano otišla od kuće i dugo živjela u Parizu, a onda, kad joj je poginuo otac (ne zna se kako) došla ovamo, digla golemi kredit, isplatila dvije sestre i tako postala jedinom nasljednicom ovog imanja. Onda je shvatila da je to sve ipak preskup sport, pa se dosjetila jadu. Ova je vila ionako već više od stoljeća bila okupljalište flamanske umjetničke i intelektualne elite, pa zašto ne nastaviti tradiciju? Uz državnu potporu, naravno. I otišla je u Bruxelles, u Het Beschrijf, upoznala Paula, napisala prijedlog i predala ga nadležnima, još malo bolje upoznala Paula i... Nakon tridesetak piskarala iz cijele Europe, eto tu i mene.
A i mojih cura. Idem tamo u sobu, leći na madrac ispod njihovih nogu i dodirivati im stopala.

14. svibnja

Sad su i otišle. Čudan osjećaj. Što je valjda i logično. Nikad mi se ništa slično u životu nije događalo.
Vratio sam madrac našoj Anni, kuharici i kućnoj pomoćnici.
Na putu nazad, s aerodroma, zalutao sam, kao i neki dan, kad sam ih ponosno dovozio u Vollezele, ali sad u nekom skroz drugom smjeru. Jebiga, lako je suvereno voziti prema aerodromu, kad je na svakom putokazu nacrtan aviončić. U obrnutom smjeru, međutim, ni na jednom znaku nije nacrtana moja vila...
Čuj mene, "moja".
Mislio sam da će Katarinu briselski Grand Place impresionirati barem upola kao mene prije dvije godine, kad sam ga prvi put vidio uživo. Nije. Ni Muzej čokolade, ni čokoladarnice, ni Maneken Pis... Sve je to njoj zanimljivo i zgodno, ali svako malo je zapitkivala hoćemo li se vratiti u Vollezele prije mraka. Zbog pasa. Sreća da ovdje noć pada kasnije nego kod nas (evo, večeras se potpuno smračilo tek oko deset i kvarat) pa smo stigli taman kad je mali Reuben, 12-godišnjak, dvije godine stariji od Kate, došao prošetati pse.
Mali je tu svaku večer, živi u selu i rado sa psima učini đir po šumi. Balou mu je uvijek na povocu. Zna pedesetak riječi na engleskome, ostalo priča francuski i kad govori dovoljno sporo uspijevam ga manje-više razumjeti, pa komuniciramo nekako. Skroz je drag, u gumenim čizmama i nekakvoj prevelikoj jakni koja izgleda kao uniforma rezervnog sastava policije u Hrvatskoj.
Jučer smo išli u Brugge. Grad koji je nekad bio bogatiji od Pariza (proizvodnja tekstila i trgovina finim materijalima, kanali sve do Atlantika) danas je sav okrenut turizmu. Koliko sam vidio, nema tog dućana ili restorana koji ne radi nedjeljom, barem malo. Đubrad, na pola puta između centra i kolodvora natakarili su ogromni lunapark. Izišli smo iz njega tek kad se Maja sjetila čarobne formule: "Kate, ako sad ne požurimo na vlak, nećemo stići kući prije mraka i vidjeti pse".
Stigli smo, opet, a kad se smračilo, Kate je krstarila prizemljem vile i fotografirala svaki detalj. Onda sam ja to sve pržio na CD, da ponese kući.
A jutros...
Kao da su naslutili da im nova prijateljica odlazi, Aibo i Billy došle su na trijem i stale raskopavati zemlju pod živicom; jedna s gornje, druga s donje strane. Kate ih je s vrata radne sobe gledala i smijala im se koliko su blesave pa ruju po zemlji kao svinje, i još ovako rano. Meni se činilo da znam što rade, no nisam to htio izgovoriti: nadao sam se da ćemo mi otići prije nego što one obave posao. Ali nismo. Aibo je nakon desetak minuta kopanja napokon zubima uhvatila malog zečića ("ciii! cii!" i gotovo) pa ga u gubici donijela pred vrata i spustila, okrvavljenog i otromboljenog, pred Katina stopala. Oproštajni poklon... A Kate se smrzla od užasa, Maja se skoro rasplakala... Mrrrrak! Vidjevši da ne cijenimo njenu požrtvovnost i darežljivost, za nepunu minutu kuja je ponovo zgrabila zečića, spustila se polako s trijema na šljunčanu stazu i slistila ga za tri minute do zadnje dlačice. Ama baš ništa nije ostalo. Samo rupe u zemlji oko živice, izgaženo bilje i četvrt kubika razbacane zemlje. Četvrt, nije više.
Alexandra se sutra vraća s tog vikenda na Korzici i kako ću ja njoj objasniti da ovu štetu na živici nisam napravio ja, ni moja žena niti moja kći, nego njezine, gazdaričine, euro-kuje? Valjda je već navikla od njih na takve psine.

18. svibnja

Gledam sad malo ovaj dnevnik, jer nemam pametnijeg posla i jer mi s romanom ne ide i jer je kiša stalno i jer je sve...
U svakom slučaju - imam ja pametnijeg posla, ali ga ne mogu obavljati. Sjedim i buljim u vlastita slova i riječi, i sa svakim novim pogledom čine mi se sve glupljima. Onda gledam u zid, pa kroz otvorena vrata van, u mrak: vidim samo ove kapi do kojih dopire svjetlo, pa mi se čini da dalje, nad livadom i šumom, uopće ne pada kiša. Trudim se da mi od te varke bude lakše.
Bože, kako su ružni ovi psi kad mi mokri i nakostriješeni usred noći banu na vrata i traže one suhe mesne štapiće koje im je davala Kate, a ja nastavljam, samo da mi ne ruju ispod živice! Slikao sam ih prošlu noć, ostale su im na fotografiji crvene oči, pa su još strašniji... Slao e-mailom tu sliku na sve strane, da dočaram kako mi je. Pizdarija – prvih dana mejlao sam uokolo slike zečića, livade i idile, a sad ovo.
I ovaj dnevnik, ista stvar. Ispočetka sve kao nešto, ja faca, mene zvalo u Belgiju, ja u idiličnom ozračju drljam svoje novo remečno djelo, a onda, štono bi rekao moj Ivica Ivanišević, "trostruko Č: čabar, čemer, čamotinja"... I pišem ga kao da pišem za novine, kao da je reportaža neka, takvo što.
Kad god sam čitao te javne dnevnike, po novinama ili časopisju, svuda je uvijek bilo nešto poput: "Svratio Č., do dugo u noć raspravljali o tome što je Heidegger zapravo mislio". Ili: "Išao s M. na Turandot; ta bugarska sopranistica uistinu je precijenjena". Ili: "Dovršili kasno jučer u središnjici stranke novi zakon o zdravstvu - ako nas miniraju na izglasavanju, znači da nikome u ovoj zemlji do zdravlja naših ljudi nije stalo ni koliko je crnog ispod nokta".
A vidi mene: nakon prva dva-tri dana, nigdje ničeg važnog ili pametnog, samo sve dublje uranjanje u neko neobjašnjivo "trostruko Č", a to više ni moju ženu ne zanima.
Čitatelju, došao li si dovde, dođi onda i do mene jednog dana, plaćam ručak, zaslužio si!

20. svibnja

Još samo deset dana!
Usred nečega za što bi većina pisaca "iz regije" zacijelo dala i krvi ispod vrata, Ivana i ja još od petnaestoga (počelo drugo poluvrijeme!) nestrpljivo križamo dane, kao u vojsci. Njoj je sve ovo, čini mi se, palo još i teže nego meni. Čitala mi je neku večer sve što je dosad ovdje napisala, sjedila na tepihu u dnevnom boravku, ispred kamina, odmah do rasprostrte kože oguljenog risa, i meni je to zvučalo vrlo, vrlo dobro. Njoj je zvučalo, veli, nekako slabo. Ona voli brusiti do kraja, do tvrde jezgre, micati iz teksta svaki pridjev koji joj se čini suvišnim... Nisu nam različiti samo bioritmovi rada, nego i poetike: ja ne volim previše objašnjavati, a ona ne voli uopće. Obje se, međutim, svode na isto: evo ti, čitatelju, pa zamišljaj kako te volja!
Ja u krevetu, kad pred jutro legnem, čitam njen "Rio Bar", a ona navečer, dok ja tek uključujem kompjuter, čita moj "Pričaj mi o njoj". Ponavlja mi, kad se uspijemo sresti, da sam "story teller". Godi mi to, jer nikakve druge ambicije niti nemam. Samo ispričati priču i nestati, pa ostaviti čitatelju da si sam izmašta i protumači sve ono što mu nedostaje. Ona radi isto to (ne usuđujem joj se to reći, jer teoretski je neusporedivo potkovanija od mene, čita ona navečer i teže stvari, pravo teorijske, i tko zna čime bi me sve zaskočila, samo da zucnem) ali drugom, tvrđom metodom. Na prvi pogled izravnija je i nedvosmislenija, ali iza njenih ogoljenih rečenica krije se više slutnji i mogućnosti nego iza najsugestivnijeg mojeg domišljaja. Vjerojatno Hrvati, tko zna zašto, više vole ovaj moj "mekši", "opisniji" stil, pa sam ja zato dobio sve one nagrade za prvi roman, a Ivana je u Hrvatskoj i dalje na margini. Ili, drugim riječima, vjerojatno zato njene komade uspješno izvode u Njemačkoj, Austriji, Španjolskoj i Australiji, a mene je prevelo samo u Sloveniji i Makedoniji...
Još nešto o Ivani: čini mi se da je užasno važno i jako dobro to što smo si uzajamno potpuno aseksualni. Dvoje ljudi u zajedničkoj nevolji (a ovo jest /i/ nevolja, ma koliko tko mislio da se prenemažem; uostalom, probajte sami!) nekako budu upućeni jedno na drugo i - ako nisu posvađani – tješe se međusobno na sve raspoložive načine. Mi nismo posvađani, dapače, ali tješimo jedno drugog samo riječima i večernjim pivsko-vinskim kuckanjem čaša. Ona zna moju ženu, ja sam upoznao njenog muža, i držimo se skroz nekako staromodno. Ne šarmiramo se, ne trudimo se biti neodoljivima jedno drugome, čak ni umjereno privlačnima, samo naizmjence kukamo i osokoljujemo se. Ne poznajem baš mnoge koji bi izdržali ovako. A možda i bi, u ovakvim uvjetima do seksa je možda još samo zečevima...

23. svibnja

Kao da mi nije dosta ovo moje, odozdo mi stižu još groznije vijesti. Prvo da B. ostavlja ženu i seli se staroj ljubavi u Beograd (o tome nisam dosad, pa neću ni nadalje) a onda i da su se I. i Z. posvađali na našem obrednom sastančenju utorkom, i to tako da bi I. vjerojatno, da nisu skočili ostali i zadržali ga, bio zaklao Z.-a onom nazubljenom hvataljkom za led. Šaljem e-mailove na sve strane da doznam što se točno zbilo, pišem i njima dvojici, pokušavam im objasniti da smo ušli u životnu fazu kad se više starih prijatelja može izgubiti nego novih steći, ali nema vajde. Na njih dvojicu sam ljut, a sebe sažalijevam: kad se, ovako pokisao, vratim dolje i dođem na posao, dočekat će me u izdvojenoj redakcijskoj sobi upravo njih dvojica. Zakrvljeni cimeri. Divota. A možda se sve ipak riješi prije moga povratka.
Sutra Ivana i ja imamo nastup u briselskoj knjižari "PassaPorta", a Sigrid, naša dobra vila, ima virozu i temperaturu četrdeset, pa će je u ulozi moderatora i predstavljača zamijeniti neki njezin suradnik. Imam tremu, jer ovo je prvi put da ću o sebi i svojem pisanju morati pred publikom pričati na engleskom. Ne bojim se ja svojeg engleskog, dapače, čini mi se na trenutke da mi je bolji nego većini ovdašnjih sugovornika dosad, nego publike. Predstavljanje nije "za građanstvo" nego samo za ovdašnje pisce, prevoditelje i agente. A to je ipak malo ozbiljnije.
Spremam slide-show s četrdesetak probranih fotografija koje sam snimio ovdje na selu, da im nekako tom paralelnom projekcijom odvučem pažnju. Pokušavam po treći put zapržiti slike redoslijedom koji ja želim, ima tu i neke dramaturgije, ali kompjuter mi uredno slaže fotografije prvo po abecednom, zatim po brojčanom redu.
Nema veze. Ionako pada kiša. I svaki čas će doći mokri psi. Pogled na sat: još samo šest dana!!!
Baretiću, ovdje si da pišeš roman, a ne pizdarije! Predujam si za knjigu već primio - razmisli, sjeti se!

24. svibnja

E, ovo je trebalo vidjeti!
Šapnuo sam Ivani kad je završilo: "Ovo je, jebate, gore nego književna večer u Grubišnom Polju!"
"Da", odgovorila je bijesno, "al tamo bi barem bili nekakve jebene zvijezde!"
Sve u svemu, dakle, ovo u "PassaPorti" večeras, bilo je čista katastrofa. Mrmot (Pieter se zove, gay but nimalo OK) je pričao o svemu, samo ne o nama. Lokalni književno-kritičarsko-prevoditeljsko-agentski svijet krotko je skoro pun sat slušao ono što ionako već odavna zna o Het Beschrijfu i razmjenjivanju pisaca, a o Ivani i meni tek to da smo oboje rođeni u Zagrebu, da smo u Villi Hellebosch i da tamo nešto pišemo. Kremple nije znao kako spojiti kompjuter s projektorom, pa su se moje fotografije vrtjele samo na njegovom bijelom Mac-laptopu koji je većinu vremena (dok ja nisam urgirao) bio prema publici okrenut – poleđinom...
Ivana je odmah krenula s Alexandrom kući, a ja sam kasnije, uz pivo u kavani "Greenwich", Pieteru na pasja kola ispsovao Belgijanke: u ovih dvadeset dana nisam, ni u gradu niti na selu, ni u Flandriji niti u Valoniji, vidio nijednu barem umjereno lijepu bjelkinju; sve za čim se vrijedilo osvrnuti bilo je blaže ili jače čokoladno. Pieter se samo smješkao i slijegao ramenima, da bi mi na kraju moje tirade rekao kako ima prijatelja iz Srbije koji mu je davno kazao da su u bivšoj Jugoslaviji Hrvati, pa čak i Hrvatice, pogotovo uz more, bili najljepši i najzgodniji segment pučanstva.
Peder.

31. svibnja

Domaaaaaa!
Doma sam!
S jedne strane divno, predivno, a s druge totalno čudno. Kao da sam izglobljen, izvučen iz nekog svojeg svijeta. O da, kad bi mi ponudili da za tjedan dana opet odem gore, u kišu i blato između Denderwindekea i Oetingena, spremno bih otišao, ali ne na više od dva tjedna, i znam da bih napisao barem duplo više nego u ovih mjesec dana.
Prije polaska planirao sam u Belgiji napisati nekih sto stranica trećeg romana, a vratio sam se s njih samo 59. Nije ni to sasvim loše, ali opet...

9. lipnja
Još se privikavam, još se navikavam.
Najgore je s tom belgijskom, blatnjavom i kišnom depresijom to što ne prolazi ni ovdje, u Dalmaciji, na vrućini! Lokotar mi ohrabrujuće javlja, kao u vrijeme nastajanja "Osmog povjerenika", da mu je rukopis odličan i da pišem brže dalje, da ne izgubim ritam, a ja bih nekako najradije umro. Ne da mi se. Ništa mi se ne da.
Ines mi je gore rekla da im se najznačajniji i najomiljeniji roman nacionalne (nacionalne?) književnosti zove "Belgijančeva tuga" i da Englezi od davnina Belgiju zovu "wet moody country" – vlažna, blatnjava zemlja... I onda se mi pitamo zašto je Europska unija toliko inertna, spora, neodlučna i toliko neučinkovitija no što bismo mi htjeli! Kakva će i biti, kad joj je glavni grad u zemlji koju čak i Englezi mogu posprdno nazivati vlažnom i blatnjavom?
A najluđe je od svega to što me sad hvata i nešto nalik nostalgiji za Vollezeleom i vilom! PBSS, postbelgijski stresni sindrom, što li?
Da ne zaboravim, ima tu još nešto crnjaka koje nisam stigao zabilježiti, ili mi se nije dalo. A sad, kad bih trebao guštati u spasu i suncu, sad mi se baš piše o njima. Zapravo, ne piše mi se ni o čemu, ali ovo iz nekog razloga želim barem zabilježiti.

Prvo – sjedio sam jednu od zadnjih večeri s Reubenom na stubama što s trijema vode prema livadi i pričao s njim o tome kako je Alexandra baš jedna dobra gospođa. Evo, pričam mu, neku je večer bila u Bruxellesu i na povratku izgubila ključeve vile. Obišla ju je i došla na vrata moje sobe, iz koje je kuljao dim: u cijeloj vili, naime, zabranjeno je pušenje, a ja ne mogu pisati ako ne pušim. I evo ti Alexandre oko ponoći, sva je sretna što ne spavam i što mi ne mora kao neka sablast kucati na mračni prozor, a kod mene zadimljeno kao u nekoj ilegalnoj roštiljarnici, helikopter s reflektorom i poreznicima-specijalcima samo što nije dobrujao... A ona ništa, još se i ispričava što zbog tako banalnog razloga mora remetiti moj stvaralački, moš mislit, proces... Ni sutradan mi nije prigovorila zbog pušenja u njenoj vlastitoj kući, ni preksutra...
- Da, dobra je Alexandra - odvraća mi Reuben - i jako ljubazna. Ali njen otac, o, on nije bio nimalo ljubazan!
- Je li? Prema tebi?
- Ne samo prema meni. Nije volio ljude, nikoga. Zato je i umro u vatri.
- Misliš da sad gori u paklu? – provjeravam, jer nisam siguran u svoj francuski, tko bi i bio...
- Ne, ne, umro je tako da je jedne noći totalno pijan pao u kamin, tu u kući, u velikom salonu. Nikoga nije bilo i do jutra je skroz izgorio.
Pola pijem, pola pripisujem dječakovoj mašti i čušpajzu od njegovog frankoengleskog i mojeg anglofrancuskog, ali svejedno me prolaze trnci, i to u tri vala.
- I moj je otac umro... – nastavlja Reuben, nakon što smo pošutjeli skoro cijelu minutu.
- Kako? – pitam tiho i s nekom zebnjom.
- Srčani udar. Prije dvije godine, baš na moj rođendan...
Gledam ga odjednom obezriječen, ničega se suvislog ni na hrvatskom sad ne bih sjetio, a Reuben mi kroz neku maglu i zujanje govori da mu je otac bio profesionalni vojnik, narednik, i da je ovo na njemu gornji dio očeve stare uniforme, zbog koje sad cijelo selo njega, maloga, oslovljava s "naredniče Reuben"...
A najgluplje mu je, veli, to što sad do kraja života neće moći normalno slaviti nijedan svoj rođendan, jer će na taj dan uvijek biti i godišnjica očeve smrti...
Promucao sam mu da sad moram ići u kuću, raditi i da ću sutra navečer svakako s njim u šumu, protrčati pse, a on je istog trena ustao i vojnički me pozdravio. Aibo se odgegala za njim, a ja sam jedva upuzao u sobu. Prvo me shrvala depresija od Reubenovih priča, za pola sata javila se obrambena sebičnost ("koji kurac ovo meni treba, ko da nemam dovoljno vlastitih crnjaka i bedova?!") a onda me još par sati peglala depresija zbog te odurne sebičnosti...

Drugo: Dugački hodnik u prizemlju vile ukrašen je crnobijelim Alexandrinim portretima svih pisaca koji su dosad boravili u ovom zlatnom kavezu. Zato je predzadnjeg dana, za na zid, došla fotografirati Ivanu i mene: jedna fotografija za radnim stolom (nju snima vlastoručno izrađenim aparatom, na velike negative i s dvominutnom ekspozicijom) i jednu digitalcem, gdje god sam pisac poželi. Ja sam poželio da me snimi na šumskoj stazi, sa psima. Budući da je Billy par dana ranije otputovala s Paulom nekamo na Pirineje (tamo on ima nekakvo imanjce, pa je pošao kopati bunar, eh...) pošli smo s Aibo i Balou, koju sam stalno morao držati na debelom povocu, čak i dok smo se naguravali po blatu.
- Čuo sam jučer popodne da ih nekako prestrašeno zovete, kao da su pobjegle... – počinjem dok ulazimo u šumu.
- Ma da, Reuben i ja samo na trenutak nismo pazili, i odmah se otrgla i potrčala u polje, a Aibo za njom. A to uvijek znači nevolju.
- Što, ne vrate se danima?
- Vrate se uvijek za dva-tri dana, ali onda svaki put skoro cijeli tjedan doznajemo koliko su peradi i ovaca poklale po okolnim selima... Aibo je stvarno dobra, ali s ovom luđakinjom, kad je nevezana, svaki put i ona poludi. Jučer su nas ipak poslušale i brzo se vratile.
Kroz glavu mi je prošla moja Kate i moja (opet ja s tim "moja") radna soba s vanjskim vratima, zbog pušenja otvorenima do tri ujutro, pa onaj zeko pred Katinim stopalima... A psi me, evo, ližu i bacaju se na mene, padam na koljena, na guzicu, Alexandra se smije i škljoca aparatom...
Nikad se, mačkoljubac, ni s jednim psom nisam sprijateljio kao s ovima ovdje. Labradora odavno priželjkujem, kad već ne mogu (nemam snage ni obraza) držati mačku u stanu na petom katu. Labradore sam oduvijek gledao kao dobroćudne snagatore, a vidi ove, ej, samo joj treba vođa pa da podivlja... I belgijski ovčari izgledaju predivno, Balou je prava ljepotica, a vidi je... Ej, pas ovčar koji kolje ovce! Tko zna, možda su svi ovčari zapravo takvi u duši, vukovi u ovčjoj koži, kao da su permanentno u nekoj predizbornoj kampanji...

15. srpnja
Dugo me nije bilo u ovom fajlu.
I puno se ružnih stvari dogodilo u međuvremenu. Ružnih, ružnih, ružnih... Ali, da mogu iznova, opet bih ih na isti način izazvao. Vrijeđali su me u medijima neki do jučer dragi i poštovani ljudi, premda ja nikoga od njih prije toga nisam uvrijedio, samo sam javno prijavio svoju alergiju na njihovo licemjerje. Ali, nakon tih uvreda nisam mogao drugo nego u novinama reagirati konkretnije, s dokazima, s imenima i adresama. Onda su oni ušutjeli. I hvala im na tome. Hvala im, najiskrenije. Previše me je to živaca koštalo, i njih vjerojatno, a jednoga dana, svaki svoga, svatko će od nas ionako stati na istu vagu.
Idem deset dana na Vis. Nosim laptop, ali samo zato da bih mu neotvorenome, svakog od tih dana, plazio jezik. Odlučio sam prisiliti se na odmor, odlučio sam poduzeti još nešto ne bih li svoju Katu na vrijeme zaljubio u jedrenje, a ne da joj se ta ljubav dogodi onako kasno kao meni, u dobi kad su najluđi doživljaji već debelo iza leđa.
Vis je dobar. Ima nešto zloslutno u njemu, ali strašno mi se sviđa to što se ovdje, kao nigdje drugdje, mogu u isto vrijeme osjećati i kao gost i kao domaćin. Bio sam do sad na dvadesetak jadranskih otoka, i kao pisac i kao turist, i ni sa jednoga ne nosim nikakvu ružnu uspomenu, ali Vis je ipak nešto posebno. Posebniji mi je od njega samo kornatski Žut, gdje sam dosad bio u tri navrata i svaki put, iskrcavši se, osjetio kako između kamena i neba kroz mene struji nešto nedokučivo dobro, i veće i važnije od pukog mene, antene. Inače nisam ni najmanje sklon takvim muljanjima, ni literarno niti svjetonazorno, ali, majke mi, na Žutu osjećam kako mi krv struji kroz tijelo i kako sve zapravo ipak ima nekog smisla. Tamo sam trebao otići odmah nakon Belgije.
Vis mi pruža light-verziju tog osjećaja. Tamo su ljudi koji mi se razvesele i ljeti i zimi, ili to barem dobro odglume, tamo su mjesta na kojima se osjećam dobro, čak i po kiši, jedino tamo more ima boju kao na Kornatima. Tamo da putujem, tamo da tugujem...

8. rujna

Ovi razmaci postaju sve veći, a dnevnik se pretvara u mjesečnik. Vrijeme je da se stane.
Rezime:
- ona belgijska depresija još se javlja, ali sve rjeđe, u pauzama između novih.
- nove su izazvane ponajprije poslom: mijenjao sam dva tjedna kolegicu koja uređuje nedjeljni prilog u mojim novinama, a meni je uređivanje teška robija. Dobijem nekih petnaest tekstova, od kojih su najviše dva uistinu novinarska (i pismena i zanimljiva) ali sve ih svejedno treba i opremiti i ilustrirati i prelomiti.
- Kate je krenula u četvrti razred, Jakov u vrtić, a Maja me i dalje trpi, tko zna zbog čega.
- pretprošlog vikenda bio još jednom na Faropisu, u Starom gradu na Hvaru. Trebao sam tih dana biti u Poreču, na njihovom sajmu knjiga, ali faropisci su me pozvali u zadnji tren, a njima sam ostao dužan od lani: bio sam tada dežurni u redakciji i nije bilo šanse da na vrijeme uhvatim trajekt, pa su po mene u Split poslali – avion. Staru cessnu, zapravo nešto nalik fići s krilima, ali ipak avion. I sad im ti odbij sljedeći poziv...
Jučer su me, jasno, opet zvali iz Poreča. Sad sam, naime, njima dužnik i moram doći potkraj listopada. Kakve sam sreće, to će se poklopiti s terminom koji će za moje gostovanje odrediti zadarski studenti, kojima sam se za listopad obećao još u lipnju, pa ću onda dugovati njima...
Postaje mi to sve poprilično naporno. Svi spremno nude smještaj, hranu i putne troškove, kao da krevet i ručak nemam i kod kuće, bez ikakvih putnih troškova! A ja nikako da skupim dovoljno drskosti da im kažem: okej, ali moj honorar iznosi toliko i toliko, pa vi vidite. Za manje od te svote ne da mi se po stoti put ponavljati iste rečenice i doskočice, nisam ja Džirlo-djevojka...
Ako ikad kome i izgovorim te riječi, neće to biti zbog nakupljene drskosti nego zbog pukog zamora.

- prošlog vikenda, na regati "Labud Classic", po prvi put nisam nimalo uživao u jedrenju na prijateljevom drvenom brodu. Razlog: treći prijatelj koji je umislio da može biti kalif umjesto kalifa, kapetan umjesto kapetana, na jednoj mirnoj, malograđanskoj regati drvenjaka, na kojoj sudjeluje prvi put. O jedrenju znam tek nešto sitno, ali pred tom erupcijom samoživosti, glasnoće i svađalaštva odlučio sam prikrivati i to malo sirotinjice. Brod na kojemu se mirno može smjestiti petero ljudi, odjednom je postao pretijesan i za samo trojicu. Prva lekcija koju sam čuo kad sam onomad krenuo nakratko učiti jedrenje glasila je: "Na moru je kapetan jedini u pravu. Čim se stane na kopno, možeš ga vrijeđati i udariti i svašta mu izgovoriti, ali dok ste na brodu – imaš pravo samo na slušanje i izvršavanje njegovih zapovijedi". Meni se ovoga lažnog Fletchera uopće nije dalo slušati, ostao sam lojalan kapetanu Blighu i slušao samo njegove naredbe.

- sljedeći vikend provest ću u Ukrajini, u Lavovu. Pozvalo Ferića, Lokotara i mene na tamošnji književni festival. Tri nastupa u četiri dana, plus dakako smještaj, hrana i putni troškovi (koje plaća hrvatsko ministarstvo kulture)... Nitko me u publici neće ništa razumjeti, nikome tamo neću biti posebno važan (za razliku od onog Ivaninog i mojeg metaforičkog Grubišnog Polja u Bruxellesu) ali idem s veseljem. Upoznat ću napokon profesoricu Allu Tatarenko, svoju elektronsku prijateljicu, suradnicu i, što je najvažnije, veliku promotoricu ovdašnjih književnosti u tom velikom jeziku.

- na kraju: dnevnik ima smisla pisati, čini mi se, samo ako se to radi disciplinirano, iz dana u dan. A kad je ovako napreskokce, pa još i pisan rukom nevješta dnevničara, izgleda mi kao čista tlaka, i za pisca i za čitatelja. Ispričavam se i obećavam da neću nikad više, svega mi.