Aleksandar Bečanović
PREZIR
Sarajevske Sveske br. 14
Nekoliko bijednih aprilskih sunčanih zraka: jutro.
Mobilni telefon – moj rington je The Model od Kraftwerk – uporno zvoni. Bunovan, ne znajući što me je snašlo, javljam se: “Ko je?”
“Nisam te probudila? Jesam, vidim, ali ako nećeš da se javljaš, zašto onda nisi isključio telefon”, cvrkuće Vesna, čiji je karakteristično promukao glas nemoguće ne prepoznati.
“Zaboga, koliko ima sati”, pitam.
“Tačno je 5 i 40”, kaže dobro raspoložena Vesna, i počne da se smije.
“Hoćeš da kažeš, 5 i 40 ujutro? Vesna, jesi li ti luda? Što se s tobom događa u posljednje vrijeme”, pokušam da mi glas zvuči ozbiljno, ali vjerovatno ne uspijem da produkujem ništa više do pospanog mrmljanja.
“Đorđe, upravo sam se vratila sa žurke. Čovječe, bilo je potpuno kul. Bili smo kod Dejana, cijelo se staro društvo okupilo, Mrva je izigravao DJ-a, možeš da zamisliš tu komediju? Stvarno sam se super provela”, nastavlja u istom raspoloženju Vesna.
“Stvarno?”, pokušavam, i pored sve svoje muke, da budem ljubazan.
Vesna je kratko bila moja djevojka u srednjoj školi. Sporazumno smo prekinuli ugovor o međusobnoj saradnji, i kao što to biva sa parovima koji su emocionalno izdušili, “ostali dobri prijatelji”. Što je, u logičnom slijedu, postala Vesnina legitimacija da me kad hoće i pod bilo kojim izgovorom uznemirava svojim – moram to rezignirano da notiram – mnogobrojnim problemima. Ta Vesnina ispovijedanja, posebno otkako je, po njenim riječima, najednom ušla u rane tridesete, pretvorila su se u kripto psihoanalitičarske seanse u kojima je ona sve vrijeme pričala, dok bih ja ćutao (u ovoj praksi u principu treba izbjegavati savjete) i klimao glavom, tužno razmišljajući kako bih u Americi od ovoga napravio unosan posao, a ovako sjedim u Baru i trošim moj dragocjeni talent. No, u posljednjih mjesec dana, Vesna je tek nekoliko puta kod mene svraćala: njena nova romansa je očigledno bila u fazi cvjetanja. Neka se malo odmori, jer će joj poslije trebati – kada je bila u pitanju Vesna, moje psihoanalitičarske prognoze su bile nepogrešive – opet rame za plakanje i mudro ćutanje.
“Ma, bilo je ludilo. Nego vidi, ne zovem te zbog toga. Ovo sam htjela da ti kažem, prije nego što se sad bacim u krevet i odspavam 12 sati minimum. Jer ja, kad spavam, fino isključim telefon i onda nema nikakvih problema, shvataš? Dakle, danas, to jest, večeras, ja i Dragan pravimo u njegovom stanu žurkicu.”
“Ko je sad pa Dragan?” pitam.
“Kao da ne znaš – pa, moj momak. Ma, pričala sam ti”.
“Ah, da, jesi, jesi, kako nisi”, odjedanput se prisjetim Vesninih živopisnih opisa njene najnovije veze.
“Dragan je lutkica moja. Pričala sam ti gdje stanuje, u onoj zgradi blizu Time Out-a, četvrti sprat, nema šanse da promašiš. Čekamo te tamo, žurkica će početi u 11, pa se potrudi da dovučeš to svoje debelo dupe”, kaže Vesna.
“Okej, biću tamo. Treba li što da ponesem? Ko će biti tamo?” pitam.
“Ne moraš ništa, možda bocu vina. Većinu ih znaš, a biće i nekoliko zanimljivih cura”, kaže Vesna koja je, otkako se emocionalno situirala sa Draganom, postala i široke ruke. “Onda se vidimo tamo, ne zaboravi da naš party počinje u 11”.
“Okej”, ponavljam i prekidam vezu. Ovo je nezgodna situacija, skoro će 6 sati a ja sam budan. Kad ti ovako počne dan, ništa ne sluti da će biti iole podnošljiv. Isključim telefon i kažem: “Prokleta naprava”, ali je kasno: vječiti donosilac loših vijesti i ovaj put je efikasno obavio svoj posao.
Iritira me sunce koje se probilo kroz žute venecijanere – obično uživam u ovom storarovskom ugođaju u sobi kada se miješaju žuta i narandžasta boja, ali sada nemam živaca da se uživljavam u estetsku dimenziju cijele situacije –, pa odlučujem da se izvučem iz kreveta. Šteta je napravljena: nisam jedan od srećnika koji čim ih probude, odmah mogu opet da zaspu, pa odlazim gegavim hodom do kupatila da procjenim koliko grozno ovaj put izgleda moje jutarnje lice u ogledalu. Utisak je nimalo veseo: brada od četiri dana još više lice čini tromim. Kada sam već ovako rano na nogama, da iskoristim to da se obrijem: dok pjenu stavljam na lice, pomislim da ostavim brkove, ali za to nemam hrabrosti. Danas muškarac mora biti izuzetno samouvjeren da sebi dozvoli luksuz da ima brkove, pa pošto ne pripadam toj kategoriji, ne preostaje mi ništa drugo do da se glatko obrijem. Još se jednom pogledam u ogledalu: nikad mi neće biti jasno kako mogu da kažu su tridesete najbolje godine života. One su početak neumitne propasti. U tridesetim krećeš, što bi rekli stari, iskusni ljudi, na zli put.
Vratim se u sobi, zavalim se u svoju omiljenu fotelju i uključim satelitsku antenu da vidim što se pametnoga daje na filmskim kanalima. Ali, avaj, niko nema mnogo razumijevanja za ranoranioca: izbor je oskudan, pa bezvoljno surfujem uz pomoć vjernog daljinskog upravljača. Na kraju, naletim na neki italijanski adult kanal koji daje pornjavelu čiji je naslov već sam po sebi nesporan dokaz imaginacije film-mejkera (režiser je stanoviti Jim Powers, to sam poslije provjerio): Lust World 2 je, dakako, parafraza Spielbergovog The Lost World. Još kada sam vidio da je u glavnoj ulozi neustrašive istraživačice praistorijskog svijeta legendarna Bridgette Kerkove, dileme više nije moglo biti. Jeste, vjerovatno nema skoro ničega tako jadnog i patetičnog kao što je to gledanje pornića u cik zore, ali Lust World 2 me definitivno zaintrigirao. Nakon što se naša hrabra avanturistkinja obračunala sa dvojicom divljaka iz pećine, film skreće u ludilo, toliko da redefiniše konvencije svog žanra. Odjedanput, naime, Bridgette spopada ljigavi gmizavac-čovjek sa monstruoznim dildom i napastvuje je. Ovo je ne samo antierotično, nego i odvratno. Nekad su pornići služili za seksualno uzbuđenje, danas da se na njih i zbog njih zgroziš. Totalni poremećaj sistema vrijednosti ili pravi uvid u suštinu seksa, ko će ga znati.
Ali, to nije sve, postoji još jedan neočekivani preokret u filmu, sa ovim režiserom nema šale: Lust World 2 je očigledno pravi autorski projekt. Posljednja scena odigrava se u bolnici: Bridgette pati od košmara i trudna je. Onda, u briljantnoj dvostrukoj parafrazi famozne scene iz Alien i završetka Humanoids from the Deep, Bridgette porađa smiješno platneno čudovište koje ubija dvojicu nesretnih doktora što su se tu našli. Strašno je u što se pretvorio nekad najjednostavniji žanr. Umjetnici će doći glave pornu. Treba se samo podsjetiti što se desilo sa Lolo Ferrari, najvećim body-art umjetnikom svih vremena: nesretnica nije mogla više izdržati život i breme koje su joj donosile njene šest kilograma teške grudi, i suicid je – kao u slučaju Hemingwaya ili Majakovskog – bio neizbježan.
Sa zaključkom da je Lust World 2 subverzivni klasik, odem da vidim što ima u frižideru: od horora uvijek ogladnim. Obilni sendvič sa pršutom i sirom trapistom je zbilja djelotvorni način da se izbrišu ili barem za neko vrijeme neutrališu egzistencijalne tegobe modernog čovjeka. Dakle, dobro opskrbljen i osiguran, odlazim na posao. U kancelariji pravne službe tako intenzivno vlada mrtvilo karakteristično za sve državne firme, da hvatam sebe kako sa nestrpljenjem čekam da odem na Vesninu i Draganinu žurku. Jer, popodne zasigurno neću izlaziti iz stana: jedino vrijedi šetati Barom, marinom i rivom, preko zime, kada je sunčano a hladno. Tada je Bar najljepši, jer kao da postaje dio obale Nove Engleske.
Eto ti do čega si dogurao, pomislim. Do 11 sati, moja dosada toliko narasta da počinjem da shvatam one za koje odlazak na kakvu in žurku označava dosezanje smisla života. Obučem rolku i farmerice, bacim pogled na ogledalo, još jednom sjetno sebe zamislim sa brkovima, uzmem bocu Prokordea, i spreman sam za tzv. provod.
Čak i da mi Vesna nije objasnila gdje se nalazi Draganov stan, ne bih ga mogao promašiti, s obzirom na glasnu muziku koja me je dočekala u hodniku. Blago Draganu kako ima uviđajne komšije, pomislim. Zvonim na vrata, koja mi otvara već razdragana Vesna.
“Tu li si, znači. Ajde upadaj. Ima interesantnog naroda”, kaže Vesna i konspirativno mi namigne kada ugledam da u stanu preovladava žensko društvo. Neke od njih znam, ali ima tu i nekoliko nepoznatih lica. Pošto je sada Vesna u solidnoj vezi, ona smatra za svoju svetu obavezu da i svima ljudima oko sebe pronađe odgovarajuće partnere. Prokletstvo, pomislim, ako Vesna toliko smuva Dragana da se uda za njega, neće se moći živjeti od njenih napora da me oženi. “Ha, kako ti se čini cijela atmosfera”, pita me, potpuno zadovoljna sobom, Vesna. “Od ovog bi nešto i moglo ispasti”, kažem joj.
Prilazi nam visoki crni momak, crnogorska varijanta japija. Ljubazno mi pruža ruku: “Ti si, dakle, Đorđe, stari prijatelj moje Vesne. Konačno da se upoznamo. Vesna mi je masu o tebi pričala”.
“Ej, čovječe, kakav si? Možeš biti siguran da je Vesna mnogo pričala i o tebi, tako da se maltene poznajemo”, kažem i rukujem se sa Draganom.
“E, baš mi je milo što si došao. Što ćeš popiti?” pita Dragan sa manirom provjerenog domaćina kome je ljubaznost urođena.
“Đorđe uvijek pije đus-votku. Nikad ga nisam shvatala po tom pitanju, malo mi je to bezveze za njega”, kaže Vesna koja mi je već donijela čašu sa osvježavajućom tekućinom.
“Što da radim, kriv sam”, kažem i nazdravim im. Uto se čuje zvonce na vratima. “Idem ja da malo prozvrljam, da procijenim kako je raspoložen ženski svijet, poslije ćemo se ispričati, vidim da sad imate mnogo obaveza”, kažem Vesni i Draganu.
Nije da se nisam trudio, svjedok mi je Vesna koja mi je povremeno upućivala saučesničke i sažaljive poglede: odmah sam pokušao da startujem djevojke koje do tada nisam poznavao na žurci i koje su se doimale kao da su same. Sa svakim sljedećim neuspjehom i novom đus-votkom, moj nastup je bio sve gori i gori. Možda sam kod prve djevojke – rekla je da se zove Sara –, plavuše pristojnog izgleda, i imao nekih izgleda, ali vrlo brzo mi je postalo jasno da će se, po tom pitanju, veče sumorno završiti. Mogao sam se tješiti činjenicom da su sva udvaranja manje ili više traljava, ali moj nastup je zbilja bio katastrofalna kombinacija prežvakanih banalnosti i pogrešnog takta. Baš si žestoko ispao iz forme, pomislio sam, što me nije spriječilo da još jedanput okušam sreću, ovaj put sa crvenokosom Dijanom. Rezultat pregnuća je bio krajnje predvidljiv, i nakon kratkotrajnog brukanja, sjeo sam na stolicu u uglu dnevnog boravka gdje su srećni parovi plesali i uzeo novu đus-votku. Barem sebi nisam mogao da prebacim da se nisam potrudio.
Odmah sam vidio da je u stanu i Branko, moj oniži poznanik, navodno veliki filmski stručnjak, čovjek fasciniran manje ili više besmislenim top listama svega i svačega, ne samo vezanih za sedmu umjetnost. Pošto sam u perspektivi imao drugačije prioritete, na početku večeri sam se potrudio da ga izbjegavam, ali sada kada su sve opcije sa Sarom i ostalim djevojkama neslavno propale, i njegovo društvo je bilo bolje od iznenadne čamotinje koja me je spopala. Uostalom, imali smo, ove večeri, bar jednu zajedničku stvar, a poznato je da se ljudi najbolje zbližavaju u muci: iako je pored njega stojala neka djevojka, vidjelo se da se Branku noćas neće posrećiti. Štaviše, djevojka je izgledala istovremeno i zbunjena i zgrožena onim što je Branko pričao, neprestano mlatarajući rukama oko nje.
Ispraznih čašu sa đus-votkom, uzeh novu količinu, i pođoh na drugi kraj sobe gdje je Branko, nimalo svjestan svog lošeg uticaja, verbalno maltretirao djevojku. Dok sam prilazio, čuo sam njegov duboki glas, koji se probijao kroz muziku: “Mi danas živimo u vremenu torture slobode. To je postalo neizdržljivo. Danas nema što trivijalnije i intelektualno niže od toga: samo o čemu brbljaju je sloboda i sloboda, te ovoga te onoga, kao da je svjetski problem u tome što nema dovoljno slobode. Kakve crne slobode! Jedini pravi problem je što slobode ima i previše. A sva civilizacija isključivo počiva na ograničenjima, ograničenja su jedina brana protiv divljaštva ljudske prirode. Ljudi su pošandrcali od pomisli da je sloboda najveći kapital, pa se bjesomučno trude da je u nešto ulože, i to vodi katastrofi, jer sloboda suštinski ništa ne vrijedi. Nije nego, samosvjesne mase traže više slobode za sebe, a zašto, samo da bi prvom prilikom napravili kakvu budalaštinu koja se neće moći nikako popraviti. Uostalom, glupost i izrasta iz slobode. Stoga je danas dužnost svakog pravog umjetnika ili mislioca da se odupre toj užasnom i degutantnom devastiranju pravih vrijednosti. Ono što nam treba je restrikcija, ograničavanje, sloboda uništava sve pred sobom, posebno svaku duhovnost. Zašto je danas došlo intelektualno najgore vrijeme: jednostavno, zato što su svi slobodni...”
Djevojka je vjerovatno razmišljala o tome da li ima u ovom trenutku dovoljno slobode da se naprosto okrene i napusti raspričanog dosadnjakovića. Njene oči su me milosrdno pogledale kada je shvatila da sam se uputio ka njima.
“Hej, Branko, stani malo čovječe, što si toliko navalio”, rekoh i pružih mu ruku. Branko pomalo bezvoljno uzvrati pozdrav. Djevojka mi uputi još jedan pogled, reče da mora da se vidi sa drugaricom, i izgubi se među razigranom gomilom. “Nije ti uspjelo da je smuvaš, pa je udavi. Da ti kažem nešto: barem u ovom kontekstu, ta tvoja priča ne valja – da upotrijebim moju omiljenu sintagmu koju da znaju
anglo-saksonske feministkinje potpuno bi otkinule od sreće – ni kurca”.
“Baš mi se učinjelo da se prilično bila zainteresovala. Šteta, nije loše izgledala”, reče Branko pomiren sa sudbinom i slegnu ramenima.
“Ako ti je za utjehu, ni ja nisam bolje prošao. Hajdemo mi da popijemo po piće. Mala ti je definitivno odlepršala”, rekoh i pođosmo do mjesta na kojem sam ranije sjedio.
“Čuješ, Banjo, od ove žurkice po svemu sudeći neće biti nikakve koristi. Mogli bismo da odigramo jednu igricu, odnosno da pravimo male top liste”, kažem siguran da će Branko prihvatiti moj prijedlog.
“Na što misliš”, pita Branko i uzme gutljaj koka-kole.
“Recimo: hajde da vidimo koja glumica u kojem filmu najbolje izgleda. To bi moglo biti zanimljivo. S obzirom da noćas nismo bili previše izbirljivi, barem ja, ne bi bilo na odmet da ovoj noći damo malo klase”, kažem.
“U ovakvom slučaju, to je pravi eskapizam. Okej”, kaže već zagrijani Branko. “Onda, spreman? Dakle, krećemo stereotipno, što će reći od provjerenih vrijednosti: Marilyn Monroe?”
“Hm, da vidim? Pa, odabrao bih, ipak, Gentlemen Prefer Blondes. Konvencionalan izbor, ali efektan. Tebi?”
“Sjećaš li se onog snimka kada je imala spontani pobačaj, kada kao da po prvi put bježi od kamere. Tada u njoj nije bilo ni trunke seksualnosti, a ostala je samo prekrasna žena. Suviše tužno i suviše lijepo. A ako bih morao da biram film, onda The Misfits”, kaže Branko koji je igru odmah shvatio ozbiljno. “Greta Garbo?”
“Ti znaš da sam ja sentimentalna priroda, meni je najljepša u Camille. Tebi?”
“Odlučio bih se za Queen Christina, mada je mi je ta švedska kraljica kao istorijska ličnost odvratna. Kada gledam Garbo u tom filmu, mislim u nekim scenama, mogu da je zamislim kako glumi kod Dreyera. Zar to ne bi bila sjajna kombinacija?”
“Poen više za Greticu. Nicole Kidman?”
“U The Portrait of a Lady i naravno u Dogville”.
“Težak izbor. Dvoumim se između Eyes Wide Shut i Birthday Girl. Ipak ću svoj skromni glas dati za Kubrickovu varijantu. Asia Argento? Spektakularna je, u sopstvenoj režiji, u Scarlet Diva”.
“Mada mi je taj njen odnos sa ocem bolestan, biram Il Fantasma dell'opera. Okej, idemo dalje. Brigitte Bardot”?
“Moja omiljena lolita. Sjećaš li se samog završetka Vie privée? Bukvalno posljednjeg kadra. E u tom kadru je Malle bio potpuno zaljubljen u Bardot, to je kadar potpunog obožavanja, potpune glorifikacije ženske ljepote. Ni ja nisam mogao da se otrgnem od tog utiska, totalno je fascinantno. Tebi?”
“Meni, u Le Mépris. Zar to nije znakovito da je ona najljepša u filmovima u kojim su je snimali jedan dirljivo zaljubljeni režiser, i jedan kojem ne da do nje nije bilo ni najmanje stalo, nego joj se čak i malo podsmijavao, da ne kažem da je tu Godard prezirao. Interesantna disproporcija kada je u pitanju ženska figura i ženska ikona”.
“Moguće, ko će ga znati. Da ostanemo kod plavih Francuskinja: Catherine Deneuve?”
“Meni je savršena u hororima, u Repulsion i u The Hunger. Postoji čudan kvalitet kada je ljepota prijeteća”.
“Tu se fundamentalno razlikujemo, meni Deneuve najbolje izgleda u La Sirène du Mississipi” i, ah, u Les Parapluies de Cherbourg.
“Da ne mijenjamo teren, Isabelle Adjani?”
“U L'Histoire d'Adèle H.”
“Po tom pitanju, nemam nikakvih sumnji: u Nosferatu, Phantom der Nacht. A Ingrid Bergman?”
“Još jedan ekstremno težak izbor. Ona je nešto sasvim posebno. U Notorious, ipak. Gdje je tebi najljepša?”
“Za mene je ona najljepša i najbolja glumica svih vremena. Nepotrebno je ulaziti u pojedinosti”.
“Hajde da ti uvažim ovaj uopšteni odgovor. Da te vidim sad: Marlene Dietrich?”
“O, nemoj da kvariš ovaj časni izbor. Dietrich je užasno precjenjena u svakom pogledu. Samo je imala sreću da je snima von Sternberg, čiji namjera nije bila, kako većina misli, da je dodatno glamurizuje. Za tog bečkog dekadenta, poenta je bila da dokaže da čak i od Marlene Dietrich može nešto da napravi. Ona i Audrey Hepburn su mi strašno mrske”.
“E sad mislim da pretjeruješ. Što fali Dietrich u Morocco?”
“Vratimo se mi na ozbiljne teme. Nastassja Kinski?”
“Rekao sam ti da sam romantičan: u Tess, tu je uspjela da raznježi čak i onog devijanta od Polanskog”.
“Meni u Cat People. Tada sam se prvi put zaljubio u životu”.
“Natrag u klasični Holivud. Rita Hayworth? Moram reći u The Lady from Shanghai, Wellesovom posljednjem ljubavnom zbogom ženi koju je volio”.
“Mora da si zaboravio Only Angels Have Wings”.
“A trenutno najljepša Crnogorka u Holivudu, Mila Jovović?”
“Odabrao bih, uprkos svemu, The Messenger: The Story of Joan of Arc”.
“O, suludo dobro izgleda u The Fifth Element. Claire Danes? Mnogo je slatka u To Gillian, on Her 37th Birthday i I Love You, I Love You Not. Kao i u U Turn, mada se tu pojavljuje sveukupno pet minuta”.
“E, tu si potpuno u pravu”, reče Branko, poskoči sa kauča i ponovo zamlatara rukama. “Ni u jednom filmu nije tako bila protraćena neka glumica. Claire se pojavljuje u dvije scene, ali zato ima hiljade besmislenih close-upova navodno izazovne i erotične Jennifer Lopez. Nije ni čudo što su od U Turn Oliveru Stoneu estetski i svakovrsno kola pošla nizbrdo. Meni je Claire u svakom filmu predivna”.
“Čak i u Igby Goes Down?”
“Čak i tu. Ja sam zbog Claire od fašiste postao klerofašista”, reče Branko i sam nasmija na svoju očigledno pripremljenu dosjetku. “Da vidimo dalje, Ursula Andress? Super je u La Montagna di dio cannibale. Tebi?”
“Ili u Dr. No ili u La Decima vittima. A Meg Ryan?”
“U When Harry Met Sally”.
“Koje njeno izdanje u tom filmu, prvo, drugo ili treće?”
“Onda treće. Tebi?”
“U Joe Versus the Volcano”.
“Koja njena varijanta u tom filmu, prva, druga ili treća?”
“Pa, i ja bih rekao treća. Idemo dalje. Grace Kelly? U Rear Window, zasigurno, sjećaš se onog nestvarnog, metafizičkog poljupca”, rekao sam, uz nadu da ćemo Branko i ja konačno moći, barem po nekom pitanju, pronaći konsenzus.
“A, ne i za mene. Postoji jedna scena u džungli u Mogambo, gdje je Ford snima u hipertrofiranom desničarskom maniru, kao da se istripovao na Nazi-Kunst. Ta scena je nevjerovatna. A Tippi Hedren?”
“U The Birds”.
“Meni je savršena u Marnie. Uostalom, Hitchock je tu svog sebe dao. Gledao sam Tippi nedavno na CNN-u, kakva je to aristokratska ljepota, i dan danas. I sada izgleda neuporedivo ljepše od svoje kćerke. Idemo dalje, malo smo ostavili po strani Bergmanove neurotične heroine, recimo Bibi Andersson. Što kažeš na njenu pojavu u Det Sjunde inseglet?”
“Ipak bih se prije odlučio za Persona. Ingrid Thulin?”
“Recimo, u Smultronstället”.
“Ili u Tystnaden”.
Taman sam, sjetivši se njenog izgleda iz Cat Ballou, htio da pitam za Jane Fonda, kada iznenada začuh glas, visok i jak, bez sumnje upućen meni: “Ti?”
Okrenuo sam se, mada sam odmah prepoznao o kome se radi: bio je to glas Katarine. I Kaća je moja bivša djevojka s kojom sam raskinuo prije dva mjeseca. Ovaj put, međutim, u nimalo prijateljskoj formi. Pretpostavljao sam da je taj dio života već iza mene, da oko toga nema više nikakve potrebe da se podižu tenzije. Katarina, pak, nije tako mislila: stojala je na sredini sobe, sa bijelim ogrtačem koji je padao sve do njenih noga, i nisam mogao da se ne sjetim jedne Jamesove rečenice: she might represented the angel of disdain, first cousin to that of pity. (Nije ni čudo, onaj nesretni Branko je noćas pominjao The Portrait of a Lady.) Još kada je podigla prst krivice i uperila ga u mene – u pozi sličnoj onoj koju je imala Brooke Adams u Kaufmanovom Invasion of the Body Snatchers – bilo mi je jasno da se, pokraj tih citata, nalazim u velikoj nevolji.
Katarina je prišla na nekoliko koraka, oštro me pogledala, sakupila svu mržnju koju je nosila u sebi i otpočela sa svojom elokventnom litanijom: (Nota bene. Još na početku u njenoj intonaciji, ritmu i načinu na koji je izgovarala pažljivo odabrane konstatacije, bilo je lako primjetiti stanovitu poetsku kadencu, stoga u transkriptu Katarinine riječi donosim – zbog mimetičke autentičnosti – u obliku pjesme.)
Ti, ti, kretenu, debilu jedan,
Manijače, perverznjaku,
Ništarobo, majmune, bijedo
Ljudska, pokvarenjače,
Mizerijo kakve nema, stoko,
Lukava gnjido, pederu,
Svinjo pretvorna, izrode,
Ništarijo, prljavi voajeru,
Prostačino, odurna seljačino,
Imbecilu, umobolniče, stupidna
Kreaturo, drkadžijo, sivonjo
Bez takta i ukusa, bolesniku,
Rugobo, krpo od čovjeka,
Govno jedno nevaspitano,
Monstrume, infantilni konju,
Glupane, teška budaletino,
Moralna i fizička nakazo,
Kurvaru, hohštapleru, i, i...,
i tu ponestade daha Kaći, i ona se zaplače. Ali, globalni efekat bijaše izvanredan: drhtava Kaća je trijumfalno osvojila simpatije auditorijuma, i sada su me svi u stanu, privučeni ženskim glasom, gledali sa mržnjom. (No, treba primjetiti i da je to bila Katarinina pirova pobjeda: možda je izazvala masovno sažaljenje, ali sa takvim pristupom, sa takvom histeričnom reakcijom, teško da će sebi pronaći momka u bliskoj budućnosti.) Bio sam, odjedanput, na žurci koja se dičila relaksiranošću, moralni krivac par ekselans, ne samo zbog nekorektnog ponašanja u ljubavnim relacijama, nego i zato što sam jednu prilično veselu zabavu, za trenutak, brutalno prekinuo. Gadna pozicija, da skratim priču. Čak je i Branko našao za shodno da me šapatom upita: “Đorđe, jebi ga, a što si sad učinio?” da bi se onda lagano i strateški inteligentno udaljio iz moje blizine. Poslije sam ga vidio kako je nastavio da trčkara oko djevojke kojoj je objašnjavao sve pogubne implikacije što ih sa sobom nosi sloboda. Treba li reći: sa podjednakim uspjehom.
Kaći u pomoć priskočiše njene drugarice i počeše da je tješe. Vidio sam njena leđa kako iskreno drhte dok je izlazila iz Draganovog stana. Prišao sam Vesni i rekao joj: “Što mi nisi rekla da je Kaća došla, poznata ti je čitava naša situacija”. Vesna me je pogledala svojim prodornim očima: “Đorđe, ti si stvarno poneki put pravi kreten”, i otišla do Dragana, u namjeri da dostojanstveno odigra ulogu ženske solidarnosti.
Ljudska nesreća je interesantna tek nekoliko trenutaka, tek toliko koliko stvori neprijatnost i dok se hitro ne utvrdi da se ona drugih zapravo i ne tiče, i čim je opet puštena muzika, veseli učesnici zabave odlučiše jednoglasno da se nanovo predaju svojim užicima, tako da su mi omogućili da se opet vratim u svoj ugao, sjednem i nastavim sa đus-votkama. I da se prepustim reminiscencijama.
Taj nesretni Branko, on je noćas prizvao Le Mépris, i eto što se desilo. Usamljen, sa pićem u ruci, nije mi ništa preostalo nego da u glavi još jednom pustim film o tome kako je došlo do ovog večerašnjeg, ipak neočekivanog raspleta i nadam se posljednje epizode jedne neuspješne romanse.
Dakle, te noći kada je došlo do naše fatalne svađe, prije dva mjeseca, u trenutku kada smo već pola godine bili zajedno u relativno stabilnoj vezi, već smo se dvaput bili kresnuli, i Kaći, znajući moje očajne seksualne performanse te da nema šanse da će doći i do trećeg snošaja, pade na pamet sjajna ideja kako bi ogrebla barem za kunilingus. Naime, nas dvoje smo ležali goli i zadihani na krevetu, i Kaća se – bistra kakva je – prisjeti scene iz filma koji smo gledali prije nekoliko dana. Njen čin je još više bio za pohvalu, ako se zna da joj je film bio užasno dosadan. U takvim slučajevima, na sve je bila spremna. Počne da me mazi, da trlja svoje tijelo o moje, a onda me lukavo pogleda, i podigne svoju nogu.
KATARINA (maznim glasom): A voliš li moje nožne prstiće?
ĐORĐE (zbunjen): Volim...
KATARINA: A voliš li moje stopalo?
ĐORĐE (shvata o čemu se radi, oduševljeno): Volim.
KATARINA: A voliš li moje listove, moja koljena?
ĐORĐE (unesen u igru): Volim.
KATARINA (još maznijim glasom): A voliš li moju mačkicu?
ĐORĐE: Volim.
KATARINA: A voliš li moju malu guzu?
ĐORĐE: Volim.
KATARINA: A voliš li moj stomačić?
ĐORĐE: Volim.
KATARINA: A voliš li moj pupak?
ĐORĐE: Volim.
KATARINA (lascivno pogleda Đorđa): A voliš li moje grudi?
ĐORĐE: Volim.
KATARINA: A voliš li moje ruke, moje dlanove?
ĐORĐE: Volim.
KATARINA: A voliš li moj vrat?
ĐORĐE: Volim.
KATARINA: A voliš li moju glavu?
ĐORĐE: Volim.
KATARINA: A voliš li moj nosić?
ĐORĐE: Volim.
KATARINA: A voliš li moje okice?
ĐORĐE: Volim.
KATARINA: A voliš li moju kosu?
ĐORĐE: Volim.
KATARINA (značajno): Dakle, voliš me?
ĐORĐE (kao iz topa, ne razmišljajući): Ne.
KATARINA (strašna konsternacija): ???
ĐORĐE (izbečivši oči): ...
Kaća je skočila sa kreveta i furiozno me pogledala: “Ti...”
“Tako ti, znači, o meni misliš, dripcu jedan”, kada se povratila rekla je Kaća. Odmah je počela da se oblači.
“Hej, hej, bila je to šala, čitava igra je bila šala, zar ne?” rekao sam. Mislio sam da kažem kako čovjek ne predstavlja, zaboga, skup svojih djelova, ali sam to mudro prećutao. Mada, teško da sam mogao sada popraviti na bilo koji način vlastiti kiks: Kaća je bila nepopravljivo bijesna. Odmahnula je rukom s mržnjom.
“Šala, je li?” rekla je. “Ma, vidi, dosta sam ja tebe trpljela. Tebe i tvoje besmislene šale. Ali, osjetila sam da ovo nije bila šala”.
Uzalud sam to veče, dugo i naporno, pokušao da popravim stvari: ali, iskrenost je uvijek vulgarna, tako je to. Kaća je kao furija izletila iz mog stana. Sljedećih dana sam uporno okretao njen broj mobilnog telefona, ali ništa je, izgleda, nije moglo smiriti. Bilo je jasno da je čitava naša priča okončana i prestao sam da je zovem, samo da bi noćas shvatio da je Kaća još uvijek bila naelektrisana: prestanak komunikacije samo joj je pojačao negativne emocije, umjesto da je smiri.
Kada se doživi blam, moguće su dvije opcije: ili da se odmah izgubite sa nezgodnog mjesta, ili da se praviti ludi, kao da ste iznad čitave situacije, i tu ostanete još neko vrijeme hrabro izigravajući čovjeka koga ništa ne može izbaciti iz takta. Ja sam se odlučio, ko će ga znati zašto, za drugu varijantu. Bio sam se dohvatio đus-votke i pustio da stvari idu svojim tokom.
U pokušaju da se uživim u muziku i ponovno povraćeno raspoloženje razdraganih Vesninih poznanika, polako sam počeo da gubim utisak o protoku sati, čemu je doprinjela i prevrtljiva priroda đus-votke: snađe te kad najmanje očekuješ. Prije nego što je otišao, prišao mi je Branko da se pozdravi: “Možda ne kao tebi, ali i meni je ova žurka, među nama budi rečeno, bila bezveze. Vidimo se, čovječe”, rekao je, i tiše dodao: “Sljedeći put nastavljamo sa top listama gdje smo stali”.
“Ljudi se ne razumiju između sebe, mislim, stvarno se ne razumiju, ali kad izraze prezir jedni prema drugima, možda su najbliži istini”, rekao sam. Branko je zijevno, a onda počeo da zvižduće lirsku temu iz Cannibal Holocaust i izašao kroz vrata.
Ja sam ostao posljednji od gostiju. “Žurka je bila super. Idem ja sad”, rekao sam Vesni. “Zovem te ovih dana”, hladno je rekla Vesna, jedva čekajući da me isprati.
Kada sam izašao iz zgrade, dočekalo me je nekoliko bijednih aprilskih sunčevih zraka: jutro. Zar je već toliko prošlo vremena, pomislio sam. Jedva uspijevajući da održim pravu liniju, uputio sam se ka mom stanu.
Bijah Ulis koji je došao kući nakon dugog puta, a nije ga čekala Penelopa. Kada sam se, teturajući između namještaja, konačno sručio na krevet, mogao sam da počnem da uživam u tišini što se nadvijala nada mnom.
