Rusmir Mahmutćehajić

PREKO VODE

Sarajevske Sveske br. 15/16

PREKO VODE
Uz Dizdarevu pjesmu “Modra rijeka“

I kada Musa reče svome mladiću:
„Ja neću posustati sve dok ne dođem
do sastajanja dvaju mora,
makar išao mnoge godine.“
(Kur’an 18:60)

Nijedno jastvo ne zna kakva
im je ugodnost spremljena tajno,
kao naknada za ono što su radili.
(Kur’an, 32:17)

Proslov

Za ljude ovoga doba važno je pitanje o tome u čemu se oni razlikuju od svojih davnih predaka. Većini će se učiniti da je glavna razlika u sadašnjem raspolaganju strojevima i računarima, putovima i vezama, te umijećima i sredstvima građenja kakvih u davnini nije bilo.
Ta razlika nije otklonila ni smrt, ni značaj pitanja o svrsi svijeta i čovjeka. Ona se može predstaviti manje značajnom od toga kako je sadašnja većina poima. Pitanje o svrsi svijeta i čovjeka nije moguće bez uvođenja u njegov vidik govorenja o Počelu. A kada je to učinjeno, razlika između davnih predaka i njihovih potomaka postaje značajna jedino s obzirom na njihovu bliskost Počelu ili udaljenost od Njega. A čini se da su ljudi davnine bili više zaokupljeni pitanjem o Počelu svijeta i čovjeka nego o tome šta se ovim današnjim njihovim potomcima čini odlučno važnim. Za njih su i pitanje i odgovor bili mogući jedino s obzirom na Počelo. A Ono, kao takvo, jeste u svijetu, ali i izvan njega. Počelo je moguće bez svega, ali bez Njega ništa ne po-stoji.
U ukupnosti postojanja, koja je dostupna osjetnoj spoznaji i domišljanju, čovjek doseže granicu. Unutar te granice je mjerljivi svijet, a mimo nje onaj koji može biti odbačen ili prihvaćen kao viši, o kojem sve pojave kazuju kao znakovi. Tada ovaj svijet i njegova viša razina, mimo svake granice do koje doseže saznanje na osnovi uspoređivanja, objavljuju Jednost. I osjetni i nadosjetni svijet tada su govorenje te Jednosti. U svim svjetovima jeste govorenje u kojem čovjek može nalaziti ili otkrivati Govornika.
Svaka pojava je povezana s Govornikom preko govorenja. I čovjek i sve pojave u postojanju zaduženi su smislom koji im dodjeljuje Govornik. Nalaženje tog smisla moguće je u priznanju zaduženosti pojava i nauku o dugu, kao stalnome traženju i otkrivanju Govornika.
A ljudi su oblikovani Počelom i pripadanjem narodu i jeziku, te kraju i dobu. Svaki od njih prima i daje. A čovjek nema ničeg što nije primio. Zato je svako njegovo davanje prijenos primljenog. Čim bude isključeno Počelo, ti stavovi gube jasnoću. Ako se taj iskaz razmotri u njegovoj vezi s jezikom, jasno je da čovjek prima svoj jezik preko svoga pripadanja. A to znači da ga prima u odnosu s majkom i ocem, strinama i ujacima, braćom i sestrama, te susjedima i strancima. Prima ga iz cjeline naroda u vremenu koje obuhvata njegov život. Kao sudionik raz-govora, on primljeno prenosi drugima. Ali, jezik u koji se neko uključuje nikada ne pripada samo jednome naraštaju. On dotječe iz davnine, koja je puno dalja od zapisa za koje zna povijest. Jezik je tok u koji se uključuju pojedinačna jastva, ali i Jastvo Počela. On je neodvojiv od govorenja u jastvima i obzorjima preko kojeg se Govornik obznanjuje.
Ako se razmotre pisani tragovi bosanskoga jezika od njihovoga prvoga sačuvanog javljanja, čini se da su davni sudionici raz-govora u njemu bili bliži Počelu od njihovih sadašnjih nasljednika. To je ustvrdljivo uvidima u zapise od Povelje bana Kulina preko bosanskih evanđelja, pa do usmenoga pjesništva zapisanog u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. A pripadanje narodu ne sprečava nikog da, i pored preovlađujućih pitanja i odgovora o svrsi svijeta i čovjeka, bude blizak Počelu.
Ta bliskost postiže se otvaranjem prema Prvom i Posljednjem i uzlaženjem od jedne do druge razine postojanja. Takva pojedinačna uzlaženja moguće je nalaziti u posvjedočenim životima pojedinaca ili u zapisima njihovih govorenja. S obzirom na to da pjesništvo svjedoči i slaženje prema ništosti i uzlaženje prema Počelu, istraživanja o tome u bosanskome naslijeđu ne mogu zaobići Mehmeda Aliju Dizdara, koji je svoje pjesničko djelo potpisivao kao Mak Dizdar. Dizdareve knjige pjesama, uključujući i Kamenoga spavača, nastale su u dobu u kojem preovlađuje zanemarivanje Počela u traganju za odgovorima na pitanja o svrsi svijeta i čovjeka.
Ovdje je dano istraživanje mogućih veza Dizdarevoga pjesničkoga govora s naukom o dugu ili s obzorjima starih znanja i ljubavi. A učitelji i učenici tih starih vjerovanja nikad o njima nisu govorili kao o „svojim istinama“. Oni su pripadali njima onako kako čovjek pripada svome jeziku.
Čitatelj ove knjige može biti zbunjen predstavljanjem pjesnika kao metafizičara i obrnuto. Ta zbunjenost je dio privida koji nisu razriješeni u svjedočenju da nema boga osim Boga.

Pjesnici su prosti metafizičari. Krist nije izgradio metafiziku, on je dao usporedbe. Filozofija se ne prilagođava protuslovljima: ona ih nastoji riješiti kao zadaće. Pjesništvo izražava više istine, ono se prilagođava očitome neskladu. Filozofija je pred svijetom kao zadaćom čiji su podaci pred njom poput podataka matematičkih zadaća. Pjesnik je u svijetu kao tajanstvu, on je u njeg posve uključen, a tajanstva nisu razrješiva; pred njima je čovjek začuđen.

Uvod

Za pjesmu „Modra rijeka“ Mak Dizdar je 1969. godine dobio Zlatni vijenac Struških večeri poezije. Ta pjesma je uvodna za istoimenu zbirku. Objavljena je 1971. godine i predstavlja nastavak Dizdarevih pjesničkih govorenja, koja su odlučno otvorena u Kamenome spavaču. Na osnovi tih govorenja Dizdaru valja priznati da je pjesnik. A to je bivanje između dviju krajnosti. Upravo zato je i govorenje o pjesnicima i pjesništvu vazda u pitanju o tim dvjema krajnostima ili usmjerenostima prema jednoj ili drugoj.
Da bi bio određen vidik ovoga govorenja, valjalo bi na samome početku naznačiti i jednu i drugu krajnost u njihovu učenjskome razlučenju. Pitanje o čovjeku ima tri bitna sadržaja – očitost jednosti kao Počela sveg postojanja, slaženje od tog Počela i vraćanje Njemu. S obzirom na to da je čovjek u te obje mogućnosti, tako je i s pjesnikom.
Zato se valja obratiti Božijem kazivanju o pjesnicima u obje mogućnosti njihovih jastava: „A pjesnici? Nastrani ih slijede. Zar nisi vidio kako tumaraju svakim dolom i kako govore ono što ne čine?“ “Bolje je da nutrina svakog od vas“, kaže Vjesnik, „bude napunjena gnojem nego da bude napunjena pjesništvom.“
To je donja krajnost ljudskoga jastva u njegovoj obuzetosti pjesništvom. Oprečnost takvim pjesnicima su „oni koji vjeruju, i čine dobra djela, i često se sjećaju Boga, pa pomažu sebi nakon što im je učinjeno krivo“. Za pjesništvo takvih Vjesnik kaže „da sadrži mudrost“ , pa on moli Boga da jednog od njih „pomogne Svetim Duhom“.
A Učenje je Vjesniku snio Vjerni Duh na njegovo srce. Snijeto Učenje je i kazano, pa je kao Božiji govor dostupno u ljudskome jeziku.
Da bi prvi pjesnici bili razlučeni od drugih, valjalo bi preispitati njihova pjesništva u vidicima Učenja i toka govorenja koja su neodvojiva od njihovoga jezika. Pjesništvo koje pripada tome toku ima vezu s Počelom, koje mu je izvor i poticaj, te smjer i ušće. Takvo pjesništvo u sebi ima svjedočenje Jednosti i ocrtavanje uzlaznoga puta kojim čovjek iz svoje spuštenosti u nizinu postojanja uzlazi svojoj najvišoj mogućnosti ili bliskosti Počelu.
„Modra rijeka“ jeste pjesma. Ali, ona je neodvojiva od „vječne mudrosti“ ili „postojanoga duga“ (sophia perennis ili al-din al-qayyim). A „vječna mudrost“ svijetli, kako je to već naznačeno u Kamenome spavaču. Kao takva, pjesma omogućuje svoje sprezanje s tradicijskim vidikom metafizičkih, kozmoloških, antropoloških i psiholoških sadržaja govora Kamenoga spavača.
Istraživanja Kamenoga spavača pokazuju da Dizdarevu pjesništvu nije moguće osporiti pripadanje drugome određenju. I to je smisao ovoga pothvata povezivanja vidika Kamenoga spavača s „Modrom rijekom“.
Valja odmah naglasiti da je kameni spavač bliži zbilji od tjelesnog probuđenika, jer je osjetno iskustvo niže od snenog. A smrt uvodi u najdublji san. Iskustvo iz sna može biti govor Istine, ali i onoga koji odvraća od Nje. Ali, odvratitelj ne može uzeti ni lik ni govor Hvaljenog, čovjeka koji je preko sveg postojanja ozbiljio uzlaženje do Jednosti nakon što je Ona sišla njemu. Zato je kazivanje o snu vazda na vagi Hvaljenoga, ako se u njemu želi vidjeti odnos istinitog i lažnog.
U pjesmi „Modra rijeka“ govornik je „mi“. To je sve čovječanstvo ili čovjek kao takav. Taj govor o Modroj rijeci počinje iskazom da “Nikto ne zna gdje je ona“ i dospijeva do završnoga povika: „Valja nama preko rijeke.“ Tim dvama recima i onim što je među njima Pjesnik je uspostavio cjelinu za koju je moguće reći da je govor o Jednosti, slaženju od Nje i povratku Njoj.
I ime i doba tog Pjesnika su poznati. Ali, njegov govor nadlazi i njegovo ime i njegovo doba. Izvor i ušće tog govora jeste Sophia a to znači da njegovo pjevanje dolazi u svoj oblik iz suštine koja je izvan i iznad pojedinačnosti i da, u skladu s time, otkriva jednu istu srijedu ljudskosti koju svakome valja tražiti i naći. Da je to tako, tumačeno je u ovome zapisu uz pjesmu koja je pronašla pjesnika da bi se kazala njime. Usvojen je jedan od vidika u kojem se obznanjuje Sophia. I taj govor je izvan i iznad pojedinačnosti, a to znači u načinu koji prati „postojani dug“. On je odgovornost i manjkavost govornika kada god ne ispunjava taj dug u nastojanju da bude tumač jednog iskaza drugim. Očekivani slušatelj ili čitatelj ovog tumačenja je svaki pojedinac koji se odluči odazvati pozivu upućenom svakome čovjeku iz jedne i iste srijede svijeta, ljudskosti i Knjige.
Bog je stvorio i ljude i ono što oni prave. A On je to učinio dajući čovjeku izvorno najljepšu uspravnost i oblikujući ga s istinom i lijepo. Tako je čovjek stvoren, oblikovan, usrazmjeren i sastavljen u slici kakvu njegov Stvoritelj hoće i voli. Kada čovjek nešto čini savršeno, a to znači istinito i lijepo, onda je to objavljenje njegovog Stvoritelja. A ozbiljeni čovjek ne shvaća kao svoje savršeno koje on pravi, jer on svjedoči da nema ja osim Ja. A to znači da svako istinito i lijepo objavljuje jednog Istinitog i Lijepog. U tome je razlog zašto se sudionik svetog čina u pravilu ne potpisuje na činjenje koje drugi vide kao njegovo. On u tome nije autor, jer puni ljepota, mudrost i znanje jesu objavljenje njegovog savršenog Stvoritelja. Potreba da iza čina stoji ime proistječe najčešće iz uzdizanja jastva mimo spomenutog svjedočenja Jednosti. Ime činitelja može biti dopisano uz savršeno djelo, ali ono tada svjedoči o poniznosti i darežljivosti njegovog nositelja. Takav činitelj prima savršenost i shvaća je kao svoj dug Davatelju.
Modra rijeka je ženskoga roda. Ona je posve daleko. A njezina puna udaljenost, o kojoj govori čovjek, jeste i puna bliskost. A to nije ništa drugo nego sve objavljenje Suštine ili svi svjetovi.
Pjesma ima dvadeset i sedam redaka. Uzme li se u obzir to da broj tri odgovara nebu, te da je cijelo kazivanje iz vidika čovjeka kojem u svetome nauku o brojevima odgovara četiri, znakovit je i poredak pjesme u dvadeset sedam redaka – tri puta tri puta tri. Svi su reci s osam slogova izuzev četiri koji ih imaju po devet – devetnaestog, dvadeset petog, dvadeset šestog i dvadeset sedmog.
Pjesma je razdijeljena u tri dijela. Prvome od dvanaest dvojina odgovara broj mjeseci u godini ili šest prostornih mjera s njihovim izlaženjima iz središta i vraćanjima u njeg. Taj dio od dvanaest dvojina odvojen je jednim retkom od trećega dijela ili završne dvojine. Njegovo je značenje pregradno. Nakon što je kazivanje prošlo kroz dvanaest mjeseci ili svih dvanaest izlaženja i vraćanja, dospjelo je i do te pregrade. Ona je i na kraju pređenoga puta i na početku više razine volje govorećeg „mi“ njezinoga spavača u dubokome snu, ili, bolje reći, u kamenome snu. A taj najdublji san, koji nije ništa drugo do smrt, jeste probuđenje, kako Hvaljeni kaže: „Ljudi su uspavani, a kad umru, probude se.“
Od početka do kraja pjesnički govor prolazi u ritmu dva i dva, dva i dva. U tome ritmu smjenjuju se govori i umuknuća, koji odjekuju u javljajućim i nestajućim rimama. Nije teško u tome ritmu prepoznati koračanje putnika od ruba prema središtu ili od uvjetnosti prema punini. Pri tome koračanju putem traženja i srce se javlja kucanjem – stezanjem i širenjem. Time je iza cijeloga govora postavljena bjelina ili tišina koju kazivanje objavljuje i kao početak, i kao kraj, i kao unutarnjost, i kao vanjskost. Ritam govorenja prevodi od jedne razine usnulosti, koja se pričinja zbiljom, do druge, koja ostavlja prvu a da nijednim primicanjem ne doseže svoj cilj, koji je, ipak, u usmjerenosti putnika prema ne-dvojini. Svaki korak uvodi u dublji san i oslobađa „spavača“ od pličine koja ostaje iza njega. Ritam obznanjuje dvojinu davateljskog i primateljskog, bliskog i dalekog, te sličnog i drukčijeg. Njime je svijet dvojina okretan ne-dvojini kao svome počelu. Prema Pjesniku, Modra rijeka je prikladno ime za to počelo. To je ime koje bi, prema njegovu uvidu, trebalo biti u skladu s nalogom: „Zovite Bog ili Milosni, kako god Ga zvali, Njegova su imena najljepša.“
Iako je ta „jedna modra rijeka“ prisutna u svemu, ona je vazda i daleko od svega. Njezino nalaženje ili otkrivanje jeste u prepoznavanju množine kao jednine i jednine kao množine. A to je prepoznavanje vraćanje čovjeka jednini preko množine ili njegovo nalaženje sebe kao Božijeg otkrovenja Sebe stvaranjem svijeta i čovjeka.

Ima jedna

Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je

I govor je od one pjene na Rijeci Jestine. Svako kazivanje o Njoj jeste potvrđivanje Njezine neizrecivosti. Jestinu potvrđuje i obznanjuje Bog kao Jedan i Jedini. „Bog vas upozorava na Svoje Jastvo.“ Baveći se tim upozorenjem, Veliki učitelj kaže:

S obzirom na Se, Jestina nema ime, budući da Ona nije mjesto učinaka, niti Je iko zna. Nema imena da Je odredi bez uzajamnosti, niti da Je potvrdi. Jer imena djeluju da bi učinila znanim i da razluče, ali je ta kapija [prema znanju Jestine] zabranjena svakome osim Bogu, budući da "niko ne zna Boga osim Bog". Zato imena postoje preko nas i za nas. Njihova su svojstva s nama, njihovi su ciljevi prema nama, njihovi su iskazi naši i njihov početak je od nas.
Da nije radi njih,
ni mi ne bismo bili.
Da nije radi nas,
ona ne bi bila.
Jestina je jednina. Sve što je o Njoj rečeno mora biti porečeno da bi imalo išta od smisla govora. „Razmišljajte o svemu“, kaže Vjesnik, „ali ne razmišljajte o Božijoj Jestini.“
A Pjesnik veli da „ima jedna modra rijeka“. Ako on govori o Jestini, valjalo bi sa strahom ispitati te njegove četiri riječi.
„Ima“ je ključna riječ bosanskog svetoga govora. U tome jeziku nikada neće biti rečeno da postoji Bog. Neće, zato što postoji samo ono što je postalo i što će nestati. A Bog nije ni postao, niti će nestati, nije rođen, niti je rodio. „Ima Bog!“, kaže se u najčistijoj dubini toga jezika. Zvučna bliskost tog oblika s imenicom „ime“ nije bez obuhvatnoga značenja za ovo raspravljanje. Ono čega ima nije moguće bez imena. Zato ima onog što ima svoje ime. Obznanjenje Božije ljepote u čovjeku jeste u njegovu znanju imena. To da su u njemu sva imena čini ga bićem dostojnim da svi anđeli padnu ničice pred njim.
„Jedan“ je broj. Ali, sad je važnije pitanje da li je jedan broj poput ostalih. Ako ništicu potvrđuje jednina, za nju neograničeno mnoštvo ostaje zamršeno pitanje. Da li je moguće ukazati na bilo šta u svijetu postojanja što bi bilo jedno i bez svoje dvojine. Bog kaže da On jeste Jedan i Jedini, a da sve u postojanju jeste u dvojinama. Ako je ništost neodredljiva suština za koju nikakav govor ne može biti ništa drugo nego blijeda i nemoćna naznaka, onda je ona samo znana Jednosti okrenutoj Njoj. Ali, Jednost je okrenuta i prema svem mnoštvu. Ona je u njemu i ono je u Njoj.
„Modra“, plava ili sinja je gornja ženska haljina svete starine. A ključni znak primateljskoga počela jeste žena. Na svim svetim ikonama Merjeme njezin je ogrtač modar. Na taj je način primateljsko počelo zaogrnuto u suštinu. Jednina sve prima iz te suštine. A to što je jednina primila obznanjeno je u ukupnosti svega. Bog Svojom milošću i Svojim znanjem sve obuhvata. Time suština zaogrće sve što jeste.
„Rijeka“ je mnoštvo kojim se Jednost objavljuje. A Jednost je potvrda Jestine. U svakome času Jestina dotječe i otječe. Ništa nije jednako u dva časa. Objavljenje je u neprestanome protjecanju. Ali, to što je objavljeno jeste i nije isto s načinom objavljivanja. Samo rijeka uključuje u sebe i bliskost i udaljenost onoga što protječe. A puno protjecanje jeste i puna zgusnutost. To i gustina čine se nespojivom oprečnošću. A Bog kao jedan spaja oprečnosti.
Kazati za Jestinu „široka je duboka je“ znači priznati besmisao čovjekova govorenja ako se Ona u njemu ne obznanjuje. Tek s Njom govor dobiva smisao. Sve mjere obzorja i jastava, i širine i dubine, dobivaju smisao s Njom. To da je „široka i duboka“ označava otvorenost ljudskoga jastva da se isprazni od svega nezbiljnog i u sè primi Zbiljno. To čini jastvo, u njegovoj krajnjoj mogućnosti, rijekom bez dna i obala.
A Bog je svako jastvo oblikovao s njegovom mjerom. Zato je ono stvoreno izvorno i neponovljivo. U svakome Se objavljuje Stvoritelj kao u Svojoj punoj slici: „Bog Se nikada ne otkriva u jednoj slici dvjema osobama, niti u jednoj slici dva puta.“
A čovjek putuje prema toj rijeci. Gdje god bio, on je prema njoj. I čovjekova uspravnost i način njegova hoda naznačavaju tu usmjerenost.

Dok je životinja položena, pa napreduje jedino prema sebi – to jest, dok je zatvorena u svome obliku – čovjek, u napredovanju, nadlazi sebe; čak se i njegovo kretanje naprijed čini okomitim, ono označava pohod prema njegovu Prauzoru, prema nebeskome Kraljevstvu, prema Bogu. Ljepota prednjega dijela ljudskoga tijela naznačava plemenitost, s jedne strane, čovjekova pozvanog cilja, a, s druge strane, njegov način približavanja Njemu; on naznačava da se čovjek upravlja prema Bogu i da to čini na način koji je „ljudski Božiji“, ako se tako može reći. Ali, i stražnji dio tijela ima svoje značenje: on označava, s jedne strane, plemenitu nedužnost porijekla i, s druge strane, plemeniti način ostavljanja iza sebe onoga što nadlazi; on potvrdno naznačava to odakle smo došli i, oprečno, kako okrećemo svoja leđa tome što više nisu naša jastva. Čovjek dolazi od Boga i ide Bogu; ali, u isto vrijeme, on se udaljava od nesavršenosti koja više nije njegova i primiče se savršenosti koja još nije njegova. Njegovo „postajanje“ nosi otisak „bivanja“; on je to što postaje i on postaje ono što jest.

Bog Sebe objavljuje svijetom. Ali, svijet nije Bog. Nije, ali nema ničeg što bi on zbiljno mogao biti mimo Boga. Sve što je u njemu i on u cijelosti nestaju u svakome času da bi se opet pokazali kao Njegovo novo stvaranje. Svijet neprestano dotječe i otječe. Time je obuhvaćeno sve u njegovoj neodvojenosti od Boga kao izvora i ušća. Tim objavljivanjem Bog Sebe pokazuje u svakome času na drugačiji način. Znati Njega znači biti to objavljivanje. A biti Njegovo objavljivanje znači znati Njega. A da bi to bilo ozbiljeno, valja biti sve postojanje, pa ga potom ostaviti radi Njega. A sve postojanje jeste jedna modra rijeka. Ona je stalno dotjecanje i stalno otjecanje. Da bi se čovjek vratio tamo otkud je došao, u svemu što otud dotječe valja mu prepoznati jednu modru rijeku koja tamo otječe. A to znači da mu valja svemu priznati narav znaka ili čestice u tome dotjecanju i otjecanju. Nema ničeg a da nije u toj rijeci. I kada sve bude sabrano u njegovu jastvu, ono mora biti pređeno ili ostavljeno, jer nema jastva doli Jastva. Zato je čovjek u svem postojanju gost i stranac. Gdje god dospio, tu je samo djelomično. A on hoće Cjelinu i Cjelina hoće njega. Sve što dotječe i otječe obznanjuje Cjelinu, pa je sve što Cjelina nije. A nema cjeline osim Cjeline. Kada cijela jedna modra rijeka bude sabrana i pređena, jastvo je u Jastvu – jedno u Jednome, bez dvojine: Jastvo jeste ono što zna i Ono zna ono što jeste.
Sve dok taj gost ili taj stranac prelazi preko svijeta kao Božije objave, on se sjeća izgubljenoga kraja u kojem je Boga vidio u svemu, jer za savršenoga čovjeka nema ničeg drugog što bi bilo viđeno. Zato je i njegovo sjećanje na izgubljeni Raj samo potvrđivanje da sve nestaje osim Njegova Lica. Nijedno njegovo mjesto, nijedno stanje ne mogu ga zadovoljiti. On je dijete Časa. U njemu je on iznova rođen, pa je tako u cijelosti slika Živog Vječnog, ni snenošću ni snom obuzimanog.
Sve pojave u svjetovima i svi svjetovi zajedno otkrivaju i skrivaju Boga. Uzlaženje u njima jeste skidanje zastora s lica Voljene. Zato ništa u svjetovima, niti svi oni zajedno, nije bez smisla i bez značaja za putnika koji uzlazi. A taj je smisao jedino u prelaženju prema cjelini obznanjenja Onoga Koji jeste.
A putnik nigdje ne zastaje, jer njemu ne dostoji da svjetove i sve pojave u njima uzima i za šta drugo osim za znakove, niti da putuje i prema čemu drugome osim prema onome što je njima označeno. Biće tog putnika „'postaje' sve što ono zna i ozbiljuje se preko tog znanja“. Sve oko njega jeste u protjecanju, ali njegova je srijeda, koju određuje Um, ukorijenjena u Nepromjenljivoj Tajni ili u unutarnjem čovjeku, koji trpi u svojoj vremenitoj ljudskosti, ali ostajući spokojan u svojoj besmrtnoj jezgri, istovjetnoj s njegovim ozbiljenjem svjedočenja Božije Jednosti. Pisar svih slova u obzorjima i jastvima za njega nije niko drugi doli Bog. A učenje tih znakova – taj glas koji on čuje – nije ničije doli Božije. Taj koji svim slovima daje smisao hvaljenja Hvaljenog, te ih osvjetljava njihovu čitaču jeste Hvaljeni, čije svijetljenje obznanjuje Svjetlost. Zato čovjek na putu prema sebi u Miru raskida veze sa svime da bi imao vezu s Bogom. Njegova domovina nije u ovome svijetu. Cilj njegova putovanja je Kuća Mira ili Sami Mir.
Ali, napredovanje na tome putu ili prelaženje preko pojava i iza njih, što je njihovo uključivanje u putnikovo biće ili otkrivanje u njemu, može biti predstavljeno kao sjećanje i osamljivanje. Bivajući pojava svijeta i sabiranje svega u njemu, u toj cjelini putnik se sjeća postojanja Onoga Koji Sebe objavljuje njime. Tim sjećanjem on gleda kroz svijet, pa u njemu vidi Jastvo. Zato se putnik u svojoj usmjerenosti preko i iza povlači od nezbiljnog ili znaka da bi znao Zbiljno i Označeno. Tim povlačenjem on sebe usmjerava bivanju onim što zna i znanju onoga što jest. Njegovo je putovanje preko i iza jastva da bi u svemu, a to znači u svemu vanjskom i unutarnjem, našao Jastvo. To je zaboravljanje sebe radi pronalaženja ili bježanja od sebe Sebi. To je umiranje u sebi radi rođenja u Sebi. Time se u svem mnoštvu pronalaze samo znakovi koji služe sjećanju na Jedninu.

Sto godina
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest

Čovjek jeste u vremenu. U tome „jeste“ obznanjuje se oštrica postojanja koje nikada ne izmiče času. Njegova je zbilja u tome beskrajnom trenu preko kojeg postojanje dotječe kao neprestano obnavljanje, ali ono istodobno i otječe. Oštrica vremena okrutnija je od sječiva sablje. Sve ostaje na njoj, sve bježi njoj, ali i od nje.
Čovjekovo „sada“ razlučuje njegovo jastvo u svim smjerovima – gore i dolje, desno i lijevo, te naprijed i natrag. U svakome svom stanju, koje jeste „sada“ u određenome mjestu, on ima sjećanje na prošlost i domišljanje budućnosti. Koliko god tim sjećanjem čovjek obuhvatao – bez obzira na to koliko ono bilo malo ili veliko – sve njegovo obznanjuje Jestinu.
To što do čovjeka dotječe iz prošlosti otječe u budućnost. Sve vode koje su prisutne na njegovoj razini postojanja dotječu i otječu, ali vazda na njoj. Svojim koračanjima zemljom čovjek dospijeva do riječnih obala. Koračao oholo ili ponizno, on dospijeva na obalu Rijeke. A Bog mu kaže: „Ne okreći svoj obraz od ljudi u preziru i ne hodaj oholo zemljom; Bog ne voli nijednog oholog i hvalisavog. Budi ponizan u svome hodu i spusti svoj glas; od glasova magareći je najodvratniji.“
Miriteljima Bog nalaže da ponizno hodaju zemljom. Oni su tu, u postojanju između dviju obala, iznad dna doline i ispod najviše visine. Tu su dospjeli iz pred-postojanja u kojem su prisegli Bogu svjedočenjem da On jeste njihov Gospod. A to su mogli posvjedočiti iz svoje srijede, svojim bivanjem osvijetljenim svijetljenjem koje hvali Boga. Ta prisega u pred-postojanju uključuje po-vjerenje kao njihovu vezu sa Bogom kao Vjernim i prihvatanje Hvaljenske Svjetlosti kao prvine miriteljstva. I potom, oni su dospjeli u pred-postojanje s tim pologom prisege u postojanju. Otkud su došli, tamo se i vraćaju da bi u Danu obračuna položili račun za svoj odnos prema izvornoj prisezi u toku njezina iskušavanja u postojanju. Na taj način čovjekovo bivanje u svijetu jeste odnos s Rijekom i njezinim obalama.
Kada je na obali, čovjek može krenuti uzvodno, prema izvoru, ili nizvodno, prema ušću. Izvor i ušće su znakovi o njegovu početku i kraju. Ali, preko Rijeke ne može, izuzev promjenom načina prelaženja. Može pregaziti ili preplivati, može preći brodac ili most, može i lađom. A kada je prešao, on je na drugoj obali ili na drugoj strani. Zemlja u koju je došao jeste ta druga strana. I on je tu stranac.
U ovaj svijet čovjek je došao s neke druge strane, koja mu se u domišljanjima pričinjava kao ništost ili tmina. Njegova čežnja da se nađe u nejasnome predjelu svoga porijekla ili svoje mogućnosti pokreće ga prema granici svijeta. A ona mu stalno izmiče. Čovjek hoće drugu obalu ili svijet iza granice svega što iskušava u svome sada. On hoće da sigurnost smrti preinači u istost sa svojim sada, te da se nađe s čistom sviješću na drugoj strani ili u drugome svijetu.
A zemlja je druga strana neba. Voda zemaljskih rijeka dolazi s neba i njemu se diže. Sve su zemaljske rijeke otjecanja i dotjecanja na površi jedne razine postojanja. One su raz-lijevanje Rijeke koja se izlijeva s neba. A ta Rijeka spaja morske dubine i nebeske visine. Ona je Tok, kojim se Jestina obznanjuje od Boga i Uma do ništosti.
Čovjek tu spuštenu vodu prima prema svojoj mjeri: „On iz neba spušta kišu, pa doline teku prema svojoj mjeri, a bujica nosi podignutu drozgu.“ Kakva god bila ta mjera, ona je dovoljna da primi to što dolazi od Višnjeg. Čovjekova otvorenost jeste njegovo ropstvo Gospodu Kojem se obraća: „Robujemo Tebi i kličemo Tebi: uzlaznim putem Ti nas okreni, putem tih koje Ti usreći.“
Iako se pojave u obzorjima i jastvima nude promatraču kao poredak, one ne mogu imati viša ili niža mjesta na osnovi toga što jesu. Nema ničeg a da nije stvoreno s Istinom kao svojim razlogom i svojom svrhom. A zadužitelj svake pojave njezinom svrhom nije niko drugi do Stvoritelj. Svaka pojava obznanjuje jednu i istu Jestinu. To je jasno, pa se zato i zaboravlja. Veliki učitelj o tome kaže:

Ne može biti rasporeda stupnjeva u Božijim pojavama, budući da neka pojava ne može biti smatrana uzvišenijom od sebe. Božije zbilje i uzajamnosti ne mogu biti raspoređene jedne iznad drugih, izuzev ako i ukoliko su dodijeljene nečemu [u svijetu], budući da one nemaju poredak u svojoj Jestini.

Ta je rijeka modra u nebeskim visinama i svojim zemaljskim dubinama. Ona uključuje sve pojave u obzorjima. Obuhvata ih i omotava kao znakove koji su u njoj i iz nje. Tako je i sa Suncem i Mjesecom, i sa zvijezdama, i s planinama, i s drvećem, i životinjama. U njezinoj su modrini njihova robovanja i padanja ničice da bi joj bili bliski. Riječ kojom su sve pojave dovedene u postojanje dospijeva iz te modrine: „Ko hoće slavu, sva slava je Božija. Njemu uzlaze dobre riječi i dobra djela – On to uzdiže.“
Taj koji snosi Riječ na srce Vjesnika jeste u vidiku najviše dubine, uz Lotos granice: „Doista ga je on još jednom vidio uz Lotos granice.“ Ako je objavljena Riječ svjetlost , dubina je ispred i iza nje. I nije li onda shvatljivo zašto uz zapise Knjige, koji su treća od najuzvišenijih ljudskih mogućnosti, prva nakon slušanja i govorenja, Ebu-Bekr Siradž ed-Din zaključuje:
Boja je korištena za iste ciljeve kao i oblik. Zlatna je bila početni činitelj; a nakon kratkoga vremena kolebanja, to znači, sredinom četvrtog/desetog stoljeća plavoj je dana znatna prednost i nad zelenom i nad crvenom, pa je uskoro uzdignuta na razinu jednakosti sa zlatnom na Istoku. Na Zapadu je zlatna zadržala svoju prvotnu nadmoć, s plavom kao drugom.

Modrina ili plavetnilo označava beskonačnost koja je prije i iza nje. Ona sve obuhvata, pa je zato znak Božije milosti, kako On kaže: „Moja milost sve obuhvata.“ Tako, modrini odgovara ime Milosni. To da On Svojom milošću sve obuhvata, znači da je On Skrivena riznica koja se obznanjuje Umom i Perom. A preko Uma i Pera, kao dvojine kojom je Svjetlost svijetljenje, obznanjeno je stvaranje svega.
Stvaranje je obznana Božijih imena. Sve što je u postojanju jeste u vlasti tih imena. Sva ona u Riznici su Jednina. A kada je Riznica otkrivena, imena ostaju u njoj, ali su i obznanjena u svijetu razlučenosti. Ona su veza svijeta kao cjeline i svih pojava u njemu s Jestinom. Svijet kao cjelina sabire sva obznanjena imena. Na to upućuje Božiji nalog čovjeku: „Reci: On jeste Bog, Jedan, Bog Tok; On rodio nije i rođen nije; i Njemu niko jednak nije.“
Imena su veze preko kojih Jestina stoji u odnosu sa stvaranjem. Na taj način čovjek ima dvoje koje mora preći – Jestinu kao srijedu i Njezino pokazanje. A Jestini ništa ne može biti ni dodano ni oduzeto. Kada se usredsređuje na pokazanje, čovjek ga prelazi, jer ono nije ništa mimo Jestine. Zato su vjesnici Božija milost ljudima. Njihova svrha nije najavljivanje budućeg. Oni kazuju o Bogu Koji jeste u svemu i iza svega, ali Koji se čovjeku neotkrivenoga jastva čini odsutnim iako je On vazda prisutan i Kralj u svakome času i nad svim. Vjesnici svjedoče i podstiču žal za bliskošću s Bogom, koja je u ljudskoj srijedi, i žal za izgubljenim Rajem, kada su i čovjek i svijet otkrivali Boga. Vjesnici svjedoče čovjekovu mogućnost da se sjeća Boga i da se osamljuje. A to znači da otkriva Njegovu ljepotu i Njegovu veličinu u imenima koja su zapisana u obzorjima i jastvu svakoga čovjeka. Putujući preko i iza svih znakova u obzorjima i jastvu, čovjek se udaljuje od privida i primiče Jestini kao osvijetljenoj i svijetlećoj srijedi svega što On obznanjuje. Dubina i širina svijeta ili te obznane jesu njegova najviša mogućnost. Tek kada nju otkrije, čovjek je može vidjeti kao pokazanje Jestine, pa u njoj gledati samo Nju.
Gdje god čovjek bio svijet mu se obznanjuje kao prostranstvo ili širina rijeke. On je vazda s tim obznanjenjem kao razinom ispod koje jeste dubina i iznad koje jeste visina. Modrina rijeke svjedoči njenu dubinu. Ali, to je samo znak visine. Tisuću ljeta širine te rijeke odgovara sto godina njene dubine. A samo uspravni put vodi iza svake stvorenosti, i iza uma i iza Boga Kojeg čovjek zna na različitim razinama objavljivanja.
Kad god čovjek u nekoj pojavi nađe dobro, te na taj način pogodi njenu srijedu, on je prešao jednu prečku ljestvi postojanja. Uzašavši na višu razinu svog jastva, što odgovara višoj razini svijeta, on gleda pojave kao izvedene iz sjenke na svjetlost. Širina razine njegovog jastva ili svijeta na koju uzlazi vazda je desetostruka u odnosu na put koji je prešao uzlazeći iz sjenki prema Svjetlosti: „Ko god donese dobro imat će deset sličnih.“
Ako je godina krug uzlaženja od zime prema ljetu, onda su zrijenje i osvijetljenost vrhunac u kojem je ona sabrana. Sve što čovjek doseže uzlaženjem kroz godinu u njezino ljeto jeste desetostruko narastanje u znanju. A znanje koje čovjek ima vazda jeste malo od onoga što je njegov cilj. Vođen svojom ljubavlju prema tome cilju, on uzlazi prema njemu ili narasta u znanju. Tisuć ljeta u svakoj razini na koju uzađe svjedoči o visini koju mu valja preći. Sva su ljeta spuštena iz Riznice.