Vangel Nonevski
PRAZNA ISPUNJENOST – POTPUNA ISPRAZNOST*
Sarajevske Sveske br. 21/22
Grad je nijem na moja pitanja
Grad je nijem na moje pozive
Pogledaj moje blijedo lice
Osmjeh moj hladniji od leda.
Mizar, „Grad je nijem“, 1988. godina
Još prije dva i po milenijuma, antički filozof-racionalist Demokrit (460 –
370. p. n. e.) tvrdio je da se kompletno fizičko postojanje može svesti na odnose između atoma i praznog prostora. Cjelokupna organska i neorganska materija, svi predmeti i živa bića sastavljeni su od neuništivih nedjeljivih atoma koji se nalaze u stanju stalnog kretanja kroz prazan (atomima neispunjen) prostor (mnogo godina kasnije, uz blaga odstupanja, moderna fizika to je i potvrdila). Sami predmeti i živa bića pak imaju potrebu za „praznim“ prostorom (odnosno, atmosferom, čvrstim tlom i vodom), kroz koji bi mogli da se kreću i u okviru kojeg bi mogli da definišu i ostvaruju svoje postojanje. I antički polisi (gradovi-države) bili su organizovani slično atomima, okruženi praznim (nenaseljenim) prostorom između njih. Status gradova-država utiče na to da nas mapa Balkana iz tog antičkog vremena vizuelno podsjeća na Demokritovu atomističku filozofiju i da se ona može uzeti kao svojevrstan obrazac prilikom njenog čitanja: na njoj su obilježeni atomi (polisi), okruženi „praznim“ (nenaseljenim) prostorom, u okviru kojeg se ostvaruje nužna komunikacija između gradova (odn. kretanje).
Međutim, čak i u samim gradovima (bez obzira na to da li se radi o antičkim polisima ili o savremenim metropolama) možemo da prepoznamo odnos: atomi – prazan prostor, kao i kretanje koje je ovim odnosom uslovljeno; naravno, u jednom prenosnom smislu. Na što tačno mislim? Najjednostavnije rečeno: među komponentama gradskih „atoma“ – objektima, ljudima i ostalim živim bićima – treba da postoji prazan prostor; u okviru kojeg bi ti isti ljudi i živa bića mogli da se kreću i da u njemu žive, a objekti da na odgovarajući način ostvare svoju funkcionalnost. U suprotnom, stvorio bi se jedan nestruktuiran monolit. Pojam grada ne bi bilo moguće praktično realizovati (odn. ne bi bio ispunjen odgovarajućim sadržajem), i to ne samo s funkcionalnog, nego (što je još važnije) i s egzistencionalnog aspekta. Naime, ako se javi zasićenost „atoma“ (pretrpanost objektima i populacijom), tad se javlja i nedostatak (vaz)duha u prostoru među ljudima i objektima u gradu; a ukoliko dođe do razrijeđenosti „atoma“ (manjka objekata i populacije), onda već nije riječ o gradu, nego o nekoj drugoj vrsti naselja – a to već prevazilazi polje našeg interesovanja.
Ono što mogu da primijetim u okviru dominantnog životnog ritma svjetskih metropola (a sve više se to odnosi i na Skoplje) i što uzimam kao aksiom, jeste jedna komunikacijska prezasićenost i informaciona pretrpanost, sploćena s dosad nezabilježenim sveobuhvatnim ubrzanjem životnog pulsa u realnom vremenu (real time). Savremeni francuski filozof, arhitekt i urbanist Pol Virilio (Paul Virilio) to objašnjava na sljedeći način:
„Sprovođenje realnog vremena uz pomoć novih tehnologija jeste, željeli mi to ili ne, sprovođenje jednog vremena koje nije u saodnosu s istorijskim vremenom, već je, rekli bismo, jedno svjetsko vrijeme. Ali, cijela istorija stvorena je u okvirima jednog lokalnog vremena: lokalnog vremena Francuske, Amerike, Italije, Pariza ili bilo kojeg drugog mjesta. Praktične sposobnosti instantne interakcije omogućavaju da se započne jedan posao u jednom jedinstvenom vremenu, vremenu koje putem sebe samog referiše o univerzalnom vremenu astronomije. To je događaj kojem nema ravnog.“
Sve svjetske metropole kao da su uvučene u neko takmičenje u ispunjavanju jedinstvenog, univerzalnog realnog vremena Grada. Što, u odnosu na konkretne gradove, tačno znači realno vrijeme? Realno vrijeme je olicetvorenje duha velikih centara moći: ono je predstavnik ritma globalizacije. Budući da znamo da nove tehnologije, koje Virilio spominje, takođe vrše uticaj iz velikih centara moći, to znači da se i konkretni gradski ritmovi podvode pod univerzalni urbani ritam Grada. Skoplje, Sidnej, Beograd, Ljubljana, Johanesburg, Meksiko Siti, Seul, Buenos Ajres… nezavisno od svojih karakterističnih gradskih senzibiliteta, uklapaju se (manje ili više uspješno) u ritam Grada u realnom vremenu: oni već dugo pokušavaju da proživljavaju to novo realno vrijeme globalizacije i baš ga je zato u gradovima najjače i moguće osjetiti. Univerzalna trka čiji je cilj pretrpavanje svakog praznog prostora i ispunjavanje svakog djelića slobodnog vremena u Gradu, ima za rezultat nultu toleranciju u odnosu na regionalne osobenosti gradova, kao i u odnosu na potrebe i želje njihovih stanovnika. Grad (onaj „realni“, znate) mora stalno da bude „živ“, ekstravagantan, glamurozan, osvijetljen; da predstavlja forum za ogovaranja; da bude politički korektan (ili nekorektan ako je to u modi!); da ima poneki geto (čisto zbog šarma); da ima hermafrodite i/ili transvestite (kao privid egzotičnosti i tolerantnosti) – jer, ako nije takav, ne može da bude konzistentan u odnosu na druge: onda to nije grad u realnom vremenu. Ukoliko njegovim stanovnicima to ne odgovara, utoliko gore za njih! Oni treba poslušno da doprinose toj kakofoniji prenatrpanosti novih ukusa i fenomena u skladu s duhom novog realnog vremena. Sve to znači da su metropolske tendencije lokalnih gradova sve više usmerene prema svojevrsnoj prostorno-vremenskoj atomskoj (pre)zasićenosti, koja pretenduje da bude univerzalna.
U Gradu, koji putem praktikovanja realnog vremena pretrpava gradske „atome“, sve manje ima prostorno-vremenskih kutaka za predah od te prenatrpanosti, sve manje praznog prostora za suočavanje sa samim sobom. I to je logično, budući da u suprotnom sve ovo ne bi bilo u dosluhu s interesima Grada. Virilio na to gleda na sljedeći način: „Nove informativne tehnologije tehnološki su postavljene u mrežu relacija i kao takve jasno prenose perspektivu jedne sjedinjene čovječnosti, ali isto tako i perspektivu čovječnosti svedene na jednoličnost.“ Jednolična čovječnost (ili prema Herbertu Markuzeu: jednodimenzionalni čovjek) predstavlja imploziju potencijalne čovječnosti, koja je pak oduvijek imala potrebu za praznim prostorom. Kad se prazan prostor u metropolama smanjuje, smanjuju se i ljudski potencijali: čovjek ulazi u oblast funkcionalnosti gradske „atomske“ zasićenosti. NJegova funkcija je determinisana urbanim ritmom Grada: njegov prazan prostor je uzurpiran od strane normativa Grada, koji, kao što smo već vidjeli, streme ka „štancovanju“ novih ukusa i fenomena. Zato se život, na osnovu normativa realnog vremena Grada, odvija na račun pražnjenja čovjekovog ličnog prostora.
U filmu Fridžek (Freejack) prazan prostor je sveden na najmanji zamišljeni minimum. Aleks Furlong (Alex Furlong), lik kojeg glumi Emilio Estevez (Emilio Estevez), igrom slučaja (za koji se kasnije ispostavlja da je dobro smišljena igra), neposredno prije fatalnog udara u zid formulom koju je vozio tokom jedne trke – biva prenešen 18 godina u budućnost. Tijelo neće biti pronađeno. Furlong će se naći u istom gradu – mjesto neće biti promijenjeno, ali će zato potpuno biti promijenjen ambijent. Pokušavajući da se snađe u novonastaloj situaciji (u kojoj je, ne znajući zašto, stalno proganjan od strane organa vlasti), Furlong će se obratiti jednom starom prijatelju koji je, srećom, u to vrijeme još uvijek živ. Dok šetaju kroz jedno od naselja prijatelj ga prekorava zbog ponašanja. Naime, normalno kretanje ulicom (kretanje normalnim korakom) u to novo vrijeme predstavlja „nenormalan“ fenomen. „Nemoj tako normalno da hodaš, kao da je s tobom sve u redu. Misliće da ovdje ne pripadaš. To je sumnjivo! Zar ne vidiš da su svi oko tebe falični, na jedan ili na drugi način.“ I zaista, svi su ljudi u tom naselju ili sakati, ili retardirani, ili fizički hendikepirani, ili psihički rastrojeni, ili pak na neki drugi način dekliniraju u odnosu na „normalno“ ponašanja. Poslije ovog prekora, Furlong će početi da hrama na jednu nogu da bi mogao što primjerenije da se prilagodi sredini.
Ono što se može zaključiti iz filmske priče jeste da dotični grad u to vrijeme strada od pretrpanosti različitim vrstama bolesti. Da bi čovjek mogao da se prilagodi jednoj takvoj situaciji, mora se pretvarati da je bolestan. Mogućnost pronalaženja praznog prostora (lišavanja od bolesti) je van svake pameti. Uostalom, ispostaviće se da je baš to razlog zbog kojeg je Furlong prenešen u budućnost. Naime, duša jednog od glavnih moćnika iz tog vremena, nakon njegove smrti biće sačuvana uz pomoć aparata. Razlog Furlongove otmice je brisanje njegove svijesti s ciljem da se otvori prostor za implantiranje moćnikove duše. Kad Furlong upita zašto jednostavno nisu uzeli nekog od građana iz tog vremena i s tog prostora, slijedi odgovor koji se mogao pretpostaviti: grad je ispunjen bolestima. Čitav grad je geto, ako geto shvatamo kao oboljeli dio jednog grada (samo centralno gradsko područje izgleda raskošno, ali ni ono nije imuno na zagađenje okoline). Dakle, potreban je zdrav „nosilac“, neko ko nije izložen mnogobrojnim bolestima; potreban je prazan, netaknut, nezagađen prostor, za privilegovanog. Prema jednom ovakvom (rekli bismo veoma realnom) scenariju, u budućnosti prazan prostor postaje najekskluzivnija privilegija. U Fridžeku Aleks Furlong postaje olicetvorenje deficitarnog praznog prostora.
Fridžek nas suočava sa shvatanjem da razumijevanje praznog prostora kao životne potrebe dolazi previše kasno, nakon što se čovjek ukliješti u funkcionalnost koja od njega neće ostaviti gotovo ništa, osim što će ga učiniti robom jednoličnosti.
Sad zasad, nemajući mogućnost da budemo prenešeni 18 ili više godina u budućnost ne bismo li tamo neposredno mogli da sagledamo što će se dogoditi s nama ako produžimo da se mirimo sa sudbinom i da služimo pretrpavanju Grada, sve što nam ostaje je da „radimo svoj posao“ i da, ako nam se pruži šansa, s vremena na vrijeme odemo na selo ili u prirodu da bi „napunili baterije“. Tamo pak ne treba da se čudimo ako nam se desi da ubrzo izgubimo orijentaciju u prostoru i vremenu. Srasli s Gradom, mi gubimo vezu sa svojom drugom prirodom i na selu izgledamo kao da smo pali s neke druge planete. U idiličnom ruralnom ambijentu, savremeni urbani ljudi najčešće ne mogu da funkcionišu, budući da nisu okruženi gradskim „atomskim“ naslagama, odnosno budući da su suočeni sami sa sobom.
Takav poražavajući stepen otuđenosti prepoznali su još hipici šezdesetih godina dvadesetog vijeka i baš zato su preduzeli jedan masovni poduhvat/pokušaj čiji je cilj bio: vraćanje čovjeka prirodi i samom sebi, i potpuno raskidanje veza s gradskim načinom života koji guši. „Nazad u prirodu!“, glasio je poziv. To, u stvari, znači da oni u to vrijeme čak nisu prepoznali ni mogućnost za dijalektičko pomirenje dviju čovjekovih priroda: društvene, socijalne (koja postaje sve više otuđena) i prirodne, životinjske (koja je u procesu atrofiranja). Međutim, činjenica da je cijeli taj pokret u toku kratkog vremenskog perioda doživio fijasko (i to iz razloga koje u gradu uzimamo zdravo za gotovo: čista voda, dostupnost hrane i lijekova, uslovi za održavanje osnovne lične higijene, topao dom…) ukazuje na teškoću da se ovaj ideal ostvari na jednoj masovnoj razini.
Ipak, ono za što hipici imaju neospornu zaslugu jeste uporno insistiranje na ostavljanju praznog prostora; zajedno s nusproizvodima kakvi su: privlačni strah i nijemost prilikom suočavanja s njim, u situaciji kad je on tu, neposredno pred nama. Uostalom, sama pomisao na bijeg iz grada ostavlja nas nijemima pred provalijom i uzvišenošću praznog prostora. Razumljivo, to i nije provalija ako realno gledamo na stvari (to je samo priroda), međutim, naša funkcionalna sjedinjenost s Gradom čini da prirodu (prazan prostor) doživljavamo kao nešto zastrašujuće i neprijateljsko.
Što da učinimo s praznim prostorom ako smo riješili da prevaziđemo „prenatrpanu prazninu“ Grada? Kako ćemo ga ispuniti smislom? Što s prostorom kad se zaista suočimo s njegovom nepreglednošću, kad smo već riješili da nema vraćanja nazad, a prethodno smo bili naviknuti na potpunu ispunjenost? To su pitanja koja mnogo više upućuju na jedno individualno suočavanje s problemom (prostor i ja) nego na masovni pokret tipa hipi-pokreta. To su konsekventna pitanja koja se razlikuju od onih koja postavlja Fridžek, a jednako su važna za sve one koji se slažu s tezom da nam je prazan prostor očajnički potreban.
Solaris, naučno-fantastični roman Stanislava Lema, nudi jedan mogući pravac u potrazi za „rješenjem“. Troje istraživača na svemirskoj stanici planete Solaris suočeno je upravo s jednim takvim prostornim nepregledom. Poslani da istraže ogroman „živi“ pihtijasti okean, koji prekriva planetu, oni ujedno treba da uspostave i kontakt s njim, budući da postoje indicije da on želi da komunicira s posjetiocima sa Zemlje putem podražavanja objekata koji se nađu u njegovoj blizini. Naime, okean je sposoban da s nevjerovatnom preciznošću kopira objekte iz svoje okoline, ali i da svojom pihtijastom masom stvara nevjerovatne i za perceptivne mogućnosti ljudskog oka fascinantne forme. Ovo će natjerati svemirske istraživače da misle kako se radi o inteligentnoj živoj formi. Prilikom jedne strasne diskusije o mogućnosti uspostavljanja kontakta sa živim okeanom između Kelvina (glavnog lika romana) i Snauta (jednog od ostala tri istraživača), Snaut će u izlivu profesionalne inspiracije, ali i sa značajnom dozom pesimizma, ironije i sarkazma, održati jedan dug, prosvetljujuć monolog:
„Krećemo u Svemir pripremljeni na sve, što znači: na usamljenost, borbu, mučeništvo i smrt. Budući da smo skromni, ne izgovaramo to glasno, ali ponekad pomišljamo na to da smo izuzetni. To, međutim, nije sve i pokazuje se da je ta naša spremnost samo poza. Uopšte ne želimo da osvajamo Svemir, mi samo želimo da proširimo Zemlju do njegovih granica. Neke planete treba da budu pustinje kao što je Sahara, druge ledena prostranstva poput Sjevernog Pola ili tropska područja kao što je to brazilska džungla. Mi smo humani i plemeniti, ne želimo da zaratimo s drugim rasama, želimo samo da im prenesemo naše vrijednosti i da u zamjenu za to preuzmemo njihovo nasljeđe. Smatramo se vitezovima svetog Kontakta. To je druga prevara. Ne tražimo nikog drugog osim ljudi. Nisu nam potrebni drugi svjetovi. Trebaju nam ogledala. Ne znamo što da radimo s drugim svjetovima. Dovoljan nam je jedan i već se u njemu davimo. Želimo da nađemo sopstvenu, idealizovanu sliku; to treba da budu planete, civilizacije, savršenije od naše. Kod drugih pak očekujemo da nađemo sliku naše primitivne prošlosti. S druge strane, ima nešto što ne prihvatamo, nešto od čega se branimo, iako sa Zemlje nismo donijeli samo destilat vrlina, nismo donijeli junački kip Čovjeka! Doletjeli smo ovdje onakvi kakvi smo zaista, a kad nam druga strana ukaže na ovu istinu – tj. na onaj njen dio koji obično prećutkujemo – ne možemo da se pomirimo s tim! (…) Kontakt s drugačijom civilizacijom. Imamo taj kontakt! Kao pod mikroskopom uvećanu, svoju sopstvenu monstruoznu ružnoću: našu glupost i sramotu!!!“
Da pročitamo još jednom nekoliko rečenica: „Nisu nam potrebni drugi svjetovi. Trebaju nam ogledala. Ne znamo što da radimo s drugim svjetovima. Dovoljan nam je jedan i već se u njemu davimo.“ Snaut u svom monologu dolazi do kraja praznog prostora u nama i na taj način, u stvari, postavlja čovjeka pred provaliju praznog prostora i pred mogućnost za transcedenciju urbane svakodnevice. Željeni kontakt sa živim okeanom, zapravo je željeni kontakt s nama samima (s prostorom u nama) i Snaut vrlo dobro zna koliko je to teško ostvariti. Očajnički želimo da tamo negdje, duboko u svemiru (ili duboko u svojoj svijesti i imaginaciji) nađemo nešto novo, budući da nam je dosadila naša sopstvena prepunjenost, naša „monstruozna ružnoća: glupost i sramota“), ali shvatamo da ćemo, što god našli, opet biti sami, s tom razlikom što ćemo u svemiru ovog puta samo još naći i „sopstvenu idealizovanu sliku“. Analizirajući Snautov „urbani“ monolog, shvatamo da je čovjek toliko ispunjen svojim „urbanim atomima“ i mitovima, da će, čak ako i naiđe na nekakvu beskrajnu prazninu, ponovo probati da je identifikuje u okviru svog urbanog konteksta. Otud je odgovor svakako moguće naći u pokušaju da se transcendentuje prepuna urbana stvarnost (nešto što golica našu radoznalost, što nas inspiriše, izaziva nas, otvara nas ka novim mogućnostima, tjera nas da prevaziđemo ovozemaljsko postojanje), ali težina koju ona nosi sa sobom prisiljava Snauta da zauzme pesimistički stav u odnosu na nju.
Solaris je delo u kojem se Stanislav Lem bavi mogućnostima komunikacije između čovjeka i nehumanoidne inteligencije. U njoj je čovjek prinuđen na transcedenciju, budući da želi da uspostavi kontakt s nečim što ga nadilazi na više nivoa (u tom smislu Solaris može da se čita i kao teološki tekst). Budući da su Snaut i Kelvin prinuđeni da se suoče s praznim prostorom u njima samima, njihova nesreća se sadrži u tome što nemaju izbora. Izbor koji u mnogo čemu determiniše sve njihove buduće izbore oni su napravili kad su riješili da postanu svemirski istraživači. Mi ne moramo da idemo toliko daleko. Naš prazan prostor ne treba da bude toliko tegoban kao što je onaj Snautov. Mi možemo da kontempliramo u okviru svog praznog prostora i oko njega, ukoliko to želimo; Snaut i Kelvin ne mogu – oni su gurnuti u njega. Zato je on njima toliko mučan. S druge strane, mi imamo mogućnost bezbjedne, kontemplirajuće transcedencije u vezi sa svim aspektima praznog prostora i u tome je naša sreća.
Prazan prostor mi omogućuje da pišem upravo o praznom prostoru. Pronađite ga i Vi (još nije zabranjeno!); možda će Vam se dopasti i možda ćete poželjeti da se tamo zadržite još malo. Ko zna što će Vas sve iznenaditi!?
P. S.
Nedavno se u Skoplju desila jedna velika jutarnja saobraćajna gužva, vjerovatno najveća dosad (inače, problem gustog saobraćaja smatra se jednim od najgorljivijih problema grada, s tendencijom da se situacija u vezi s ovim pitanjem u budućnosti još više zakomplikuje). Ovo me tjera da razmišljam o tome kako i nismo toliko „loši“. Ako samo to treba da se transcedentuje, onda i nemamo tako težak zadatak!? Sve dok ne dođe do drugih bolesnih prenatrpanosti (kad bude bilo potrebe za tim, obećavam da ću se ponovo oglasiti), misliću da Skoplje i nije nešto tako loše. Dotad će, na sreću, Skoplje i dalje samo pretendovati na to da bude metropola: još uvijek to nije, ali izgleda da očajnički želi da to postane. Ispoljava takve tendencije, ali još uvijek ne „hvata poliritmove metropole“: pogrešno održava ritam uz pomoć stubova na objema stranama Kamenog mosta na Vardaru. Istini za volju, ima i mnogo smoga, pa se zvijezde i svemir uveče i ne vide baš jasno.
preveo sa makedonskog:Nenad Vujadinović
